Uljanik d. d., grupa društava brodograđevne industrije u Puli, sljednik brodogradilišta osnovanoga 1856. kao Pomorski arsenal (K. u. k. Kriegsmarine See Arsenal – Carski i kraljevski pomorski arsenal ratne mornarice).
Pomorski arsenal
Pomorski arsenal izgrađen je kao glavno središte za gradnju i održavanje austrougarske ratne flote, a prvi je brod, porinut 1858., bio veliki ratni linijski brod Kaiser, pokretan parnim strojem i jedrima. U brodogradilištu su se isprva gradili brodovi drvene konstrukcije, zatim kompozitni (od drva i željeza), naposljetku željezni i čelični.
Pogoni su obuhvaćali dokove i navoze za gradnju brodskih trupova na otočiću Uljaniku u pulskome zaljevu (brodogradilište), te radionice i skladišta na kopnu u kojima su se brodovi opremali i naoružavali (arsenal). Na kopnenome su dijelu izgrađene strojobravarska, drvodjelska, limarska i ličilačka radionica, radionica za izradbu jarbola i jedara, montažna i kotlarska radionica, kovačnica, valjaonica za šipkasto željezo, ljevaonica željeza i obojenih metala, maketarnica, radionice za održavanje torpeda i za preciznu mehaniku, kemijski laboratorij, niz manjih radionica i skladišta, kao i velika dizalica od 60 t. Na otočnome dijelu, koji je 1880. s kopnom spojen mostom, nalazila su se tri velika suha doka za najveće brodove tadašnje flote, drveni plutajući dok, tri velika natkrivena navoza s dvjema većim dizalicama od 40 t i trima manjima od 20 t, radionice za izradbu brodskih oklopa, radionica brodskih kovača, parna pilana za drvo i cinčaonica. Brodogradilište je obuhvaćalo 3270 m obale, 578 m gatova, 8 km željezničkih tračnica, 4 km vodovoda. Zgrade na kopnu bile su osvijetljene plinom, a na otočnome dijelu električnom strujom. Za pogon radionica i dokova služila su 52 parna kotla različitih veličina.
Do 1918. u pulskom su brodogradilištu izgrađeni: jedan linijski brod, tri oklopnjače, jedan oklopni krstaš, četiri lake krstarice, tri topovnjače, dva torpedna čamca i 42 torpiljarke, četiri podmornice, jedan minopolagač i niz manjih brodova. Godine 1910. u Arsenalu je bilo zaposleno 4000 radnika i 8593 vojne osobe. Razvoj brodogradilišta prekinuo je I. svj. rat, za kojega nije pretrpilo veća oštećenja, ali se broj radnika zbog odlaska u rat smanjio na približno 2570. (→ vojna brodogradnja)
Razdoblje između dvaju svjetskih ratova
Nakon I. svj. rata Pula je potpala pod vlast Kraljevine Italije, Arsenal je došao pod upravu talijanske ratne mornarice, a 1920. otok Uljanik (Scoglio Olivi) je privatiziran. U to je doba otpušteno gotovo 60% radnika i za brodogradilište je počelo razdoblje višegodišnje stagnacije. U međuratnome razdoblju u njemu su se uglavnom dokirali i popravljali te rezali stari i dotrajali brodovi, dok su veliki kapaciteti postrojenja ostajali neiskorišteni. U istom je razdoblju većina vrijednih strojeva i plovnih dokova prebačena u Italiju.
Prije II. svj. rata, pulskom je brodogradilištu ostao samo jedan plutajući i tri suha doka. Zgrade Arsenala pretvorene su u vojarne. Za rata je, nakon kapitulacije Italije, brodogradilište potpalo pod njemačko zapovjedništvo, zbog čega je učestalo bilo bombardirano. Do svršetka rata bilo je oštećeno oko 70% zgrada i vanjskih uređaja.
Razdoblje nakon II. svj. rata
Nakon rata je brodogradilište na otoku Uljaniku 1947. prešlo u ruke jugoslavenskih vlasti, te od tada nosi današnje ime. Godine 1949. pripojen mu je i kopneni dio, nekadašnji Arsenal.
Isprva je brodogradilište djelovalo pod → Centralnom upravom brodogradnje (CUB), kada se, u skladu s planiranom orijentacijom poduzeća, najviše radilo na popravcima i dokiranju brodova. Popravljen je i rekonstruiran školski brod Galeb te neki ratni brodovi, a prva novoizgrađena plovna jedinica isporučena je tek 1951. Slabljenjem utjecaja i konačnim ukidanjem CUB-a 1953., brodogradilište se okrenulo realizaciji ambicioznih razvojnih planova. Uljanik se počeo postupno transformirati u brodograđevnu industriju koja pokriva gradnju najvećih i najsloženijih brodova, od proizvodnje trupa, izradbe motora do njihova opremanja.
Godine 1952. počela je gradnja obalnih putničkih brodova za Jadransku linijsku plovidbu (→ Jadrolinija). Do 1954. izgrađeno je šest brodova kapaciteta 800 palubnih putnika, koji su nosili imena pjesnika, a prvi među njima bio je Vladimir Nazor. Niz putničkih brodova za istoga brodara nastavljen je 1955. serijom brodova (500 palubnih putnika) nazvanih po gradovima, 1957. izgrađeni su obalni brodovi (450 palubnih putnika) Trogir, Takovo i Tuzla, a 1965. veliki i suvremeni brodovi Dalmacija i Istra s kapacitetom 217 kabinskih putnika, koji su održavali redovite linije Sredozemljem. Od velikih putničkih brodova isticao se i Anna Nery, duljine 150 m, predan brazilskom naručitelju 1962.
Godine 1953. Uljanik je od danskoga proizvođača Burmeister & Wain otkupio licencu za brodske dizelske motore, te je ubrzo u brodogradilištu osposobljen odgovarajući pogon za njihovu proizvodnju. Bila je pokrenuta i proizvodnja uređaja za zavarivanje (isprva prema licenci Arcosa, potom ESAB-a), generatora (Siemensova licenca), razvodnih ploča i drugih električnih uređaja i opreme. Na stotu godišnjicu brodogradilišta, 1956. porinut je teretni brod Uljanik, nosivosti 10 200 t, u koji je ugrađen prvi dizelski motor i prva električna razvodna ploča vlastite proizvodnje. Zbog zaokružene proizvodnje, brodogradilište je 1961. preimenovano u Uljanik brodogradilište, tvornica diesel motora i tvornica električnih strojeva i uređaja. U 1970-ima i 1980-ima Uljanik je poslovao kao SOUR, a sastojao se od radnih organizacija Brodogradilište, Tvornica dizel motora, Tvornica električnih strojeva i uređaja (TESU), Tvornica opreme i dr. Od 1992. posluje kao Uljanik d. d.
U razdoblju 1951–2015. Uljanik je izgradio više od 350 različitih brodova, a 1956–2012. proizveo je 391 motor ukupne snage 2 775 614 kW. Nakon početnoga uzleta s putničkim brodovima slijedili su teretni tramperski i linijski brodovi, brodovi za rasuti teret, tankeri, brodovi za prijevoz automobila i vlakova, specijalni brodovi i dr., a brodogradilište se sve više okretalo inozemnim naručiteljima.
Za brodogradilište Uljanik i hrvatsku brodogradnju osobito važan tehnološki iskorak bilo je prihvaćanje tehnologije izgradnje vrlo velikih brodova iz dvaju dijelova u prvoj polovici 1970-ih; 1970–71. izgrađena su tri kombinirana broda za zemno ulje i rudu Bellary, Barauni i Bailadila, nosivosti 87 000 t za indijskoga naručitelja, od kojih je Bellary bio prvi brod u Hrvatskoj izgrađen iz dvaju dijelova, koji su nakon porinuća spojeni u moru. Takva gradnja doživjela je vrhunac 1972–76. brodovima za rudu i zemno ulje Berge Istra, Berge Adria, Berge Brioni i Berge Vanga, nosivosti 227 550 t za norveškoga naručitelja, brodovima nosivosti 274 330 t Tarfala i Torne za švedskoga naručitelja i Mary R. Koch za grčkoga naručitelja, tankerima nosivosti 276 800 t Oloibiri za nigerijskoga naručitelja i Koyali za indijskoga naručitelja. Za istoga je naručitelja Uljanik 1975. izradio najveći brod u povijesti hrvatske brodogradnje, tanker Kanchenjunga, nosivosti 277 120 t i duljine 335 m. Godine 1983. Uljanik je sudjelovao u izgradnji tehnološki zahtjevne naftne platforme Labin za poduzeće INA-Naftaplin.
Uljanik danas
Od 1990. Uljanik posluje kao dioničko društvo, proživljavao je krizne godine, nastavio brodograđevnu proizvodnju različitih i specijalnih brodova, a u drugoj polovici 1998. ušao je u razdoblje tehnološke obnove. Od 2000. ima vodeću ulogu u hrvatskoj brodogradnji. U posljednje se vrijeme posebno ističe u gradnji niza tankera za naftne prerađevine i kemikalije, brodova za prijevoz automobila, kamiona i željezničkih vozila, te specijalnih brodova za odobalne (pučinske) radove. Godine 2006. porinut je prvi od dvaju brodova za prijevoz automobila izgrađenih za norveškoga naručitelja. Ti brodovi, s 13 paluba, kapaciteta 7000 automobila, duljine 200 m, širine 32 m, nosivosti 16 700 t, među najvećim su brodovima te vrste na svijetu. Glavni motori snage 14 220 kW također su vlastite proizvodnje. U razdoblju 2010–13. izgrađeno je šest tehnički složenih usisnih jaružala, a 2015. višenamjenski brod Isaac Newton za radove na pučini, sve za luksemburškoga naručitelja.
U poslovnu grupu Uljanika integrirano je 2013. riječko brodogradilište → 3. maj, pa je danas, čine Uljanik Brodogradilište, Uljanik Strojogradnja Diesel, Uljanik Standard, Uljanik Proizvodnja opreme, Uljanik Financije, Uljanik USCS, Uljanik Brodograđevni projekti i Uljanik Poslovno informacijski sustavi, dok pojedini donedavni dijelovi Uljanika nastupaju kao samostalni subjekti (npr. Uljanik TESU, Uljanik Tesu elektronika). Grupa Uljanik 2016. zapošljavala je oko 4200 radnika, od kojih 2600 u pulskom brodogradilištu. Usprkos dugoj tradiciji i brodogradilišnim uspjesima Uljanika, 2018. eskalirala je poslovna kriza, a budućnost poduzeća i grupe neizvjesna je.
Uljanik. Pula, 1986.
K. Žiha: Mrtva mora. Tehnička i industrijska međudjelovanja kontinentalne srednje Europe i Mediterana. Zagreb–Budimpešta, 2002.
B. Dobrić: Carsko-kraljevska ratna mornarica u Puli. U: Pula. Tri tisućljeća mita i stvarnosti. Pula, 2005., str. 193−221.
M. Trogrlić, Ž. Stepanić: Pula kao austro-ugarska ratna luka. Školski vjesnik, 56(2007) 1–2., str. 17–23.
Stotinu i pedeset godina brodogradnje u Puli. Pula, 2010.
J. Iskra: BRODOGRADILIŠTE, Brodogradilište i tvornica dizel-motora Uljanik–Pula. Pomorska enciklopedija, sv. 1, 1972., str. 545–547.
Carski i kraljevski pomorski arsenal (K. u. k. Kriegsmarine See Arsenal; 1856–1918)
Il cantiere navale di Scoglio Olivi S. A. (Brodogradilište Scoglio Olivi;1921–47)
Uljanik (od 1947)