autobusni kolodvor, prometni terminal s putničkom zgradom, peronima i drugim prostorima i sadržajima namijenjenima ukrcaju i iskrcaju putnika te prijamu i otpremi autobusa linijskoga prometa. U putničkoj zgradi nalaze se blagajne za prodaju voznih karata, čekaonice i drugi prostori za boravak putnika i prijevoznog osoblja, sanitarne prostorije, garderoba, restorani, zalogajnice i kiosci, trgovine hranom, pićima i drugim potrepštinama, tiskom i suvenirima te uredi poduzeća koje upravlja kolodvorom. Peroni su mjesta za ukrcaj i iskrcaj putnika, a mogu biti čeonog ili otočnog (prolaznog) tipa. Čeoni peroni omogućuju prilaz putnika iz putničke zgrade bez prelaska prometnih površina, ali je manevriranje autobusa pri izlasku s perona otežano. Taj problem otočni peroni nemaju, ali se izravan prilaz putnika peronima može riješiti samo izvedbom kolodvora u više razina, pri čem se putnici iz putničke zgrade stubama spuštaju ili penju na perone. Takva se prostorna organizacija gotovo redovito primjenjuje na većim kolodvorima smještenima na skučenu prostoru, npr. u blizini gradskih središta. Kako bi se omogućilo jednostavno presjedanje putnika na druga prijevozna sredstva, u velikim se gradovima autobusni kolodvor najčešće smješta u blizini željezničkoga kolodvora te uz veća čvorišta gradskoga prometa. S prometnoga gledišta autobusni kolodvori mogu se podijeliti na međunarodne, međugradske, prigradske, gradske i mješovite, a prema geoprometnom položaju na terminalne i transverzalne. Mogu biti smješteni u središtu grada, u blizini željezničkih kolodvora i pošte, na tranzitnim cestama ili kao obodni kolodvori.

Prema veličini i dinamici prometa dijele se na male, srednje i velike. Mali autobusni kolodvori nemaju organiziranu prodaju autobusnih karata, informativnu službu ni djelatnost pratećih sadržaja, a broj autobusa u dolasku i odlasku ne prelazi 200 autobusnih linija na dan. Srednji autobusni kolodvori imaju organiziranu informativnu službu te prodaju karata. Autobusne karte prodaju se prije polaska autobusa jer je gotovo 80% tranzitnih autobusnih linija. Na ostalih 20% linija obavlja se prijevoz putnika s mjesečnim kartama. Broj dolazaka i polazaka za taj tip kolodvora je 200–400 autobusnih linija na dan. Veliki autobusni kolodvori imaju povoljan geoprometni položaj. Dodirna su mjesta različitih razina prometa – gradskoga, prigradskoga i međugradskoga, u blizini su željezničkih kolodvora, terminala za zračne, jezerske, morske i riječne luke. Pod jednakim uvjetima pružaju usluge svim prijevoznicima čije linije ondje počinju, tranzitiraju ili završavaju, te putnicima koji se njima služe. Intenzitet prometa mjeren brojem dolazaka i polazaka iznosi najmanje 400 autobusnih linija na dan, od kojih je najviše 10% tranzitnih.

U Hrvatskoj je 2017. bilo ukupno 79 autobusnih kolodvora u sljedećim naseljima: Belom Manastiru, Belišću, Benkovcu, Biogradu na Moru, Bjelovaru, Blatu, Buzetu, Crikvenici, Čakovcu, Čazmi, Daruvaru, Delnicama, Donjem Miholjcu, Dubrovniku, Đakovu, Đurđevcu, Garešnici, Gospiću, Grubišnom Polju, Imotskom, Ivancu, Ivanić-Gradu, Karlovcu, Kninu, Koprivnici, Korčuli, Krapini, Krku, Kutini, Labinu, Ludbregu, Makarskoj, Malom Lošinju, Metkoviću, Našicama, Novoj Gradiški, Novalji, Novom Marofu, Novom Vinodolskom, Novigradu, Ogulinu, Opatiji, Orahovici, Osijeku, Otočcu, Pakracu, Pazinu, Pločama, Poreču, Požegi, Pregradi, Puli, Rabu, Rijeci, Rovinju, Samoboru, Sinju, Sisku, Slatini, Slavonskom Brodu, Splitu, Šibeniku, Trogiru, Umagu, Valpovu, Varaždinu, Vinkovcima, Viru, Virovitici, Vodicama, Vojniću, Vrbovcu, Vrbovskom, Vukovaru, Zaboku, Zadru, Zagrebu, Zlataru i Županji.







Prema tehnologiji rada autobusni kolodvori klasificiraju se s obzirom na njihovo vlasništvo mogu biti javni ili u privatnome vlasništvu prijevoznika. Javni kolodvori posluju kao samostalne cjeline te sprečavaju nelojalnu konkurenciju, a operativne funkcije prodaje karata i pružanja informacija jedinstvene su za sve prijevoznike. Kolodvore u privatnome vlasništvu najčešće drže prijevoznici sa sjedištem u mjestu u kojem se nalaze. U Hrvatskoj je u vlasništvu prijevoznika 61 autobusni kolodvor; 17 prijevoznika ima po jedan kolodvor, 15 kolodvora u vlasništvu je Čazmatransa – Nove iz Čazme (→ Čazmatrans grupa), devet kolodvora Autotransa iz Rijeke (→ Autotrans grupa), pet kolodvora → Presečki grupe iz Krapine, pet Prometa Makarske, pet Autoprometnoga poduzeća iz Požege, tri Panturista iz Osijeka, dok su dva kolodvora u vlasništvu poduzeća Liburnija iz Zadra.

Za autobusne je kolodvore na temelju osnovnih i pratećih mjerila u Hrvatskoj 1998. propisana kategorizacija u četiri kategorije (A, B, C i D). Kategorizirana su 63, a nerazvrstano je 16 kolodvora. Samo tri kolodvora (Zagreb, Osijek i Pula) imaju kategoriju A, kategoriju B ima 21 kolodvor, kategoriju C njih 17, a kategoriju D imaju 22 kolodvora.







Jedan je od najvećih (površine 24 880 m²), najprometnijih i najmodernijih kolodvora u ovom dijelu Europe → Autobusni kolodvor Zagreb, otvoren 1961 (na današnjoj lokaciji između Držićeve, Branimirove i Strojarske ceste od 1962). Nalazi se u blizini gradskoga središta uz najveće gradske prometnice i tramvajima je povezan sa željezničkim kolodvorom. Sa zagrebačkoga kolodvora autobusi prometuju do svih središta u Hrvatskoj, do većih europskih metropola te do manjih gradova u regiji. Prvi autobusni kolodvor u Osijeku izgrađen je 1967. Današnji kolodvor otvoren je 2011. i jedan je od najmodernijih u Hrvatskoj. Nalazi se u blizini željezničkoga kolodvora, oko kilometra od gradskoga središta. Prostire se na površini od 21 218 m². Odande autobusi prometuju prema svim većim gradovima u Hrvatskoj i u susjedne države.

Autobusni kolodvor u Puli jedan je od najstarijih u Hrvatskoj. Prva kolodvorska zgrada izgrađena je u središtu Pule 1938. prema projektu arhitekta Bernardina Fabra (projektirao i autobusni kolodvor u Trstu), i primjer je rane moderne arhitekture, tj. talijanskoga racionalizma koji je obilježio 1930-e u pulskoj urbanoj arhitekturi. Njegovu funkciju preuzeo je 1996. novi autobusni kolodvor u naselju Šijani, s današnjom zgradom izgrađenom 2002. na mjestu nekadašnje vojarne Vladimir Gortan. Udaljen je oko 1 km od gradskoga središta, u blizini je željezničkoga kolodvora. Smješten je na površini od 9394 m², a s njega prometuju autobusi prema velikom broju domaćih i međunarodnih destinacija te prema manjim gradovima u regiji.













Iako pripada B-kategoriji, među većim je kolodvorima i autobusni kolodvor u Zadru, izgrađen 1987. Prostire se na površini od 15 782 m², također u blizini gradskoga središta, uz željeznički kolodvor. Sa zadarskoga kolodvora autobusi prometuju prema mnogobrojnim gradovima u Hrvatskoj te prema nekim inozemnim destinacijama.

Među novijim autobusnim kolodvorima u Hrvatskoj se arhitekturom i funkcionalnošću ističu i oni u Novom Vinodolskom (1994., projektant D. Turato), Osijeku (2012., P. Rechner), Zaboku (2012., M. Filipović), Slavonskom Brodu (2021., SANGRAD + AVP), kao i projekt riječkog autobusnog terminala Zapadna Žabica u realizaciji (2005–, 3LHD).