Nikšić, Radovan (Karlovac, 31. V. 1920 – Zagreb, 2. III. 1987), arhitekt, predstavnik kasne moderne arhitekture, osobito posvećen projektiranju stambenih, javnih i obrazovnih zgrada.

Diplomirao je 1943. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (od 1962. → Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1978. disertacijom Komunikacije – konstruktivni i oblikovni element arhitekture (mentor → A. Mohorovičić). Nakon što je diplomirao radio je u arhitektonskom atelijeru → Jurja Denzlera, potom kao projektant u građevnom odjelu Državne radne službe u Zagrebu. Nakon II. svj. rata bio je angažiran na obnovi popaljenih sela kalničkoga i preloškoga kraja. Od 1945. bio je zaposlen na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta, isprva kao asistent → Zvonimira Vrkljana u Zavodu za građevne konstrukcije, a nakon osamostaljenja → Građevinskoga fakulteta 1962. predavao je kolegije Elementi visokogradnje, Projektiranje zgrada, Prometne zgrade te Uvod u graditeljstvo. Godine 1972. stekao je zvanje redovitoga profesora te postao predstojnikom fakultetskoga Zavoda za zgradarstvo.

Isprva se bavio problemima stambene arhitekture, unoseći poboljšanja u tlocrtnoj organizaciji tipske izgradnje u stambenim zgradama Vojne pošte u Karlovcu (1953–57). Nakon iskustva studijskoga boravka u uredu arhitekata Johannesa Hendrika van den Broeka i Jacoba Berenda Bakeme u Rotterdamu 1956., okrenuo se jasnoći i sažetosti koncepta ostvarenoj u paradigmatskom djelu hrvatske moderne arhitekture, Radničkom sveučilištu Moša Pijade (danas Pučko otvoreno učilište), koje je izveo 1956–61. u suradnji s → Ninoslavom Kučanom i → Bernardom Bernardijem. Pročišćena i pregledna kompozicija horizontalnoga usmjerenja, stupnjevanih visina pravokutnih volumena određenih različitim namjenama pojedinih dijelova zgrade, otvorenih i fluidnih unutrašnjih prostora, prvi je reprezentativni poslijeratni primjer Gesamtkunstwerka u hrvatskoj arhitekturi. Zaokupljen društvenom potrebom za obrazovnim ustanovama prilagođenima suvremenim pedagoškim standardima i ekonomičnom izgradnjom, izgradio je niz škola u Zagrebu među kojima se ističu osnovne škole Dubrava (danas dr. Ante Starčevića, 1960), Trnsko (1963), Mate Lovraka u Klaki (1968–69), nastale u suradnji s → Edom Šmidihenom i → Aleksandrom Dragomanovićem, te Matematička gimnazija (danas XV. gimnazija; 1972–74), u suradnji sa Šmidihenom i Olgom Vujović. Plodnu suradnju s Dragomanovićem nastavio je i realizacijom Dječje ustanove Sopot u Novom Zagrebu (1974–77), osobito uspjelim rješenjem vrtićke arhitekture, te poslovne zgrade SDK (Službe društvenog knjigovodstva), danas FINA-e, u Vukovarskoj 70 u Zagrebu (1971–80). Među tridesetak natječajnih radova više od polovice nagrađeno je prvim nagradama, poput projekata za stambeni toranj u Berlinu u sklopu međunarodne izložbe Interbau (1956; s J. Stoklom), kao i Dom Radiotelevizije Zagreb (1963–70) i zapadni ulaz u Zagreb (1969), oba sa Šmidihenom i Dragomanovićem, te Društveni dom studenata Univerziteta u Novom Sadu (1980). Od 1986. bio je izvanredni član JAZU-a. Dobitnik je nagrade »Viktor Kovačić« (1972).



















Neumann, Zlatko (Pakrac, 4. III. 1900 – Zagreb, 9. I. 1969), arhitekt, jedan od začetnika moderne u hrvatskoj arhitekturi.

Diplomirao je 1925. na Tehničkoj visokoj školi u Beču (danas TU Wien). Usporedno sa studijem pohađao je i arhitektonski tečaj Adolfa Loosa. Godine 1922–25. radio je u njegovu građevinskom uredu u Beču, isprva kao tehnički crtač, a nakon Loosova odlaska u Pariz 1923. kao projektant i voditelj bečkog ureda. Nakon odslužene vojne obveze u Kraljevini SHS, 1926–27. bio je Loosov namještenik u Parizu. Godine 1927. vratio se u Zagreb na vojnu vježbu i promaknuće u potporučnika građevinske službe. Od jeseni iste godine u Zagrebu je surađivao s građevinskim poduzećem Lea Neubergera kao pripravnik, a poslije i kao voditelj poslovnice. Godine 1931–41. djelovao je kao samostalni ovlašteni arhitekt. Za Travanjskoga rata (1941) bio je mobiliziran u jugoslavensku vojsku kao rezervni časnik. Zarobljen je i odveden u logore u Njemačku i Nizozemsku, gdje je podučavao o temeljima arhitektonskoga projektiranja i napisao teorijsku raspravu Kuda ide arhitektura? Nakon povratka iz zarobljeništva, 1945–46. radio je u Ministarstvu građevina NRH te 1946. sudjelovao s arhitektima → Vladimirom Potočnjakom i Brankom Tučkorićem u osnivanju Zemaljskog građevno-projektnog zavoda NRH (poslije → Arhitektonski projektni zavod), u kojem je 1947–54. radio u Odjelu opće arhitekture. Od 1954. do umirovljenja 1963. vodio je samostalni projektni biro Neumann.

U arhitekturi se priklonio radikalnom purističko-konstruktivističkom oblikovanju, a pomnim odabirom serijski proizvedenih elementa ostvario je prototip suvremeno oblikovana stambenoga prostora. Autor je mnogobrojnih stambenih, poslovnih i javnih zgrada, bolnica, škola i industrijskih objekata. S Loosom je tijekom 1920-ih surađivao na nizu projekata, među kojima je najznačajnija izgradnja vile Tristana Tzare u Parizu (1925–26). Među ostvarenjima u domovini ističu se: stambene zgrade Deutsch u Vukotinovićevoj ulici 5 (1929) i Pordes u Hrvojevoj 10 (1929), vile Klaić u Hercegovačkoj 96 (1932), Schwarz u Torbarovoj 7 (1933) i Margetić u Petrovoj 184 (1934), poslovno-stambene zgrade Armuth u Cankarovoj 1 (1931), Rosinger u Vlaškoj 69 (1936) i Varaždinske industrije svile u Martićevoj 14b (1936) – sve u Zagrebu, ljetnikovac Thurn-Taxis na Sušaku (1928), Kirurški (1929) i Gospodarski paviljon (1930) Banovinske bolnice u Novoj Gradiški, pregradnja bolničkoga odjela (1929) i Hrvatski dom (1937) u Pakracu, dječja bolnica za tuberkulozu u Lipiku (1929), činovničko naselje Čakovečke mjesne štedionice u Čakovcu (1931), vila Freund u Crikvenici (1932), kuća Friedländer u Varaždinu (1934). Poslije II. svj. rata značajna su ostvarenja TBC paviljon bolnice Sestara milosrdnica u Vinogradskoj 29 (1954), stambena zgrada Izvršnog vijeća Sabora (1954–57), osnovne škole u Bogišićevoj 13 (1956), na Cvjetnoj cesti 17 (1957–59), Ferenčici 9a (1959–62), u Laurenčićevoj ulici 1 (1961–64) i Laginjinoj 13 (1961–64), Zagrebačka tvornica papira na Radničkoj cesti 173 (1958–62) – sve u Zagrebu, u kojima je vidljivo njegovo zauzimanje za socijalno osviještenu arhitekturu.







Imao je važnu ulogu u pomicanju standarda kulture stanovanja u međuratnom razdoblju unoseći u oblikovanje zagrebačkih interijera duh recentnih zbivanja tada vodećih europskih gradova poput Beča, Pariza i Praga. Između 1928. i 1935., prema Loosovim načelima, opremio je oko 75 zagrebačkih interijera (König-Fuchs u Palmotićevoj 18, 1928; Jungwirth u Draškovićevoj 30, 1932; Herzog u Dežmanovoj 10, 1932). Karakteristično je oblaganje zidova raskošnim drvenim oplatama, ugradnja dekorativnih greda od tamnoga drva na stropovima i uglovima zidova, uporaba ostakljenih polica s knjigama umjesto pregradnih zidova. Stručne članke objavljivao je u časopisima Les chroniques de jour, New York Times, Sturm, Novosti, Jutarnji list, Morgenblatt, Tehnički list, Arhitektura i dr.

Neidhardt, Juraj (Zagreb, 15. X. 1901 – Sarajevo, 13. VII. 1979), arhitekt i urbanist, u svojim je arhitektonskim i urbanističkim rješenjima nastojao postići sintezu tradicionalnih oblikovnih elemenata i dostignuća suvremene arhitekture.

Diplomirao je 1924. arhitekturu na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču. Nakon završetka studija radio je kratko u atelijerima arhitekata Ernsta Lichtblaua i Petera Behrensa u Beču, potom u građevinskom poduzeću Sikora u Skoplju. Godine 1925–28. djelovao je u Zagrebu u atelijerima arhitekata Rudolfa Lubynskog i Lava Kalde te u građevinskom poduzeću Res, 1930–32. u Berlinu kod P. Behrensa, a 1933–35. u Parizu kod Le Corbusiera. Godine 1936–38. je ponovno bio nastanjen u Zagrebu, a 1938–39. u Beogradu, gdje je radio u Centralnom higijenskom zavodu. Potom je otišao u Bosnu, gdje je isprva radio kao arhitekt u poduzeću Jugoslavenski čelik u Zenici, a od 1940. u Sarajevu. Godine 1945. zaposlio se u Ministarstvu građevina u Sarajevu kao voditelj urbanističkog odsjeka, potom je 1946. prešao u Projektni biro, 1947. u Urbanistički zavod BiH, a 1953. u Narodni odbor grada Sarajeva. Iste godine počeo je predavati kolegije Kompozicije i interijeri i Urbanističke kompozicije na Arhitektonskom odsjeku sarajevskoga Tehničkog fakulteta (Arhitektonski fakultet u Sarajevu), na kojem se 1959. habilitirao radom Parlamenti prošlosti i sadašnjosti i Narodna skupština BiH u Sarajevu. U zvanje redovitoga profesora izabran je 1962., umirovljen je 1973.

Prvo njegovo značajnije ostvarenje bio je sklop Nadbiskupskoga sjemeništa na Šalati u Zagrebu (1926–29), potom je, nakon povratka iz inozemstva, realizirao paviljon i ljetnu pozornicu na Ilidži (1938), radničko naselje (1938) i rudarsku školu (1941) u Zenici, te stambene kuće u Ilijašu (1940). U razdoblju do II. svj. rata izveo je i nekoliko urbanističkih projekata, primjerice za uređenje Ilidže i regulaciju Trga oslobođenja u Sarajevu (oba 1938). Nakon 1945. razvio je u Sarajevu široku djelatnost, od izradbe urbanističkih planova, rekonstrukcija arhitektonskih objekata do projektiranja javnih, stambenih i obiteljskih građevina. Među izvedenim projektima ističu se stambene zgrade u Varešu (1947–54), planinarska (skijaška) kuća na Trebeviću (1948., izgorjela), Filozofski fakultet (1955–59), Kemijsko-fizikalni institut (1959–64), zgrade Izvršnoga vijeća i Skupštine BiH (1955–79), rekonstrukcija Baš-čaršije (od 1948).







U nizu teorijskih članaka i samostalnih publikacija bavio se problemima kontinuiteta graditeljskog nasljeđa i njegove trajne prisutnosti u suvremenom životu i stvaralaštvu. Najznačajnije njegovo publicističko djelo – knjiga Arhitektura Bosne i put u suvremeno (s D. Grabrijanom, 1957), s Le Corbusierovim predgovorom i s paralelnim tekstom na engleskom jeziku, bila je prvi značajniji prodor domaće tradicije i arhitektonske misli u svijet. Za dopisnoga člana Kraljevskog instituta britanskih arhitekata izabran je 1953. Članom JAZU-a (danas HAZU) postao je 1963., a Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine 1978.

NEXE d. d., građevinsko poduzeće sa sjedištem u Našicama. Nastalo je 2003. iz našičkoga poduzeća Našicecement d. d. koje je pravni sljednik RO Našice Tvornica cementa osnovane 1975. Iste je godine započela gradnja tvornice cementa u Našicama, a cement se počeo proizvoditi 1980. kada ga je proizvedeno 105 000 tona. Nakon završene pretvorbe 1993. dotadašnja Tvornica cementa Našice promijenila je naziv u Našicecement d. d. Kao najveći član NEXE Grupe, Našicecement je 2020. prerastao u Nexe d. d., a 2021. poduzeće NEXE Grupa pripojeno je poduzeću NEXE d. d. Osnovna je djelatnost poduzeća proizvodnja građevnih materijala: → cementa (čisti i miješani portlandski cement, sulfatnootporni cement niske topline hidratacije, zidarski cement), → betona (beton raznih razreda tlačne čvrstoće, te sulfatnootporni, otporni na mraz i sol, otporni na habanje te vodonepropusni beton), agregata (→ kamen; sv. 2), betonskih elemenata, umjetnoga kamena, → gipsa (sadre), → opeke i crijepa. Jedan je od vodećih proizvođača, prijevoznika i ugrađivača svježega betona u RH. Vapnenci i lapori bogati kalcijevim karbonatom dopremaju se s kopa Bukova glava, a glinoviti pijesci bogati silicijem, aluminijem i željezom s kopa Vranović. Kapaciteta milijun tona cementa i zidarskoga cementa na godinu, druga je tvornica cementa u RH po instaliranim kapacitetima. Tvornice betona nalaze se u Jelkovcu, Donjem Stupniku, Sisku, Osijeku, Vinkovcima, Našicama, Pojatnom te Požegi.













NEXE d. d. upravlja nizom poduzeća koja posluju u tri države, u Hrvatskoj Nexe Invest, Ekonex, Cement-market iz Našica, → Dilj d. o. o. iz Vinkovaca, Igma iz Koprivnice (→ Bilokalnik – IPA d. d.; sv. 2), Luka Tranzit Osijek iz Osijeka, u Srbiji Nexe beton iz Novoga Sada te Polet iz Novoga Bečeja te u Bosni i Hercegovini Nexe d. o. o., Nexe beton, Tvornica opeke Sarajevo te N-Invest iz Sarajeva. U pogonu poduzeća Dilj u Vinkovcima proizvodi se crijep, a u pogonu Slavonija IGM u Našicama opeka. Poduzeće Igma bavi se eksploatacijom i preradbom šljunka na lokacijama koprivničke Podravine te proizvodi betonske elemente i beton. U sklopu proizvodnje nalaze se dvije proizvodne cjeline, vađenje šljunka i proizvodnja agregata na tri eksploatacijska polja s ukupnim kapacitetom od približno 1,5 milijuna tona te proizvodnja betona i betonskih elemenata s proizvodnim linijama za proizvodnju betonskih opločnika i rubnjaka, linija za proizvodnju betonskih kanalizacijskih cijevi, linija za proizvodnju betonskih elemenata za izgradnju ili rekonstrukciju infrastrukture HŽ-a te dvije betonare za proizvodnju transportnoga betona. Proizvede približno 60 000 t betonskih elemenata na godinu, a proizvodi i vodonepropusne betonske cijevi s ojačanom stijenkom raznih presjeka. Poduzeća Ekonex iz Našica te Luka Tranzit Osijek iz Osijeka bave se gospodarenjem otpadom i lučkim uslugama.

U Srbiji poduzeće proizvodi beton, opeku, crijep i keramičke pločice. Prva tvornica betona Nexe Grupe u Srbiji bila je Nexe beton iz Novoga Sada, kapaciteta 80 m³/h svježega betona, koja se 2009. proširila na tržište Beograda još jednom tvornicom betona (Betonara Batajnica). Poduzeće Polet iz Novoga Bečeja je u sustav Nexe Grupe ušlo 2003. U svom pogonu Stražilovo u Sremskim Karlovcima bavi se proizvodnjom opeke te je najveći proizvođač opeke i prvi proizvođač eurobloka velikoga formata u Srbiji. Od 2019. blokovski program pogona Stražilovo bio je dijelom projekta društveno poticane stanogradnje za izgradnju tzv. solidarnih stanova u višestambenim zgradama u Veterniku, Irigu, Sremskim Karlovcima i Novome Sadu. Neboderi stambeno-poslovnoga kompleksa Beograd na vodi građeni su termo-blokovima poduzeća Nexe. U Srbiji se nalazi i Polet-keramika iz Novog Bečeja, poduzeće koje se bavi proizvodnjom keramičkih pločica; kapacitet tvornice je 2 500 000 m² keramičkih pločica na godinu. Na tržištu u BiH Nexe Grupa prisutna je od 2004., posluje kao Tvornica opeke iz Sarajeva te Nexe beton, a bavi se proizvodnjom betona i opeke. Poduzeće Nexe beton iz Sarajeva bavi se proizvodnjom gotovih, svježih, transportnih betona i u njegovu se sastavu nalaze dvije betonare, u Briješću u Sarajevu i u Šićkom Brodu u Tuzli, te jedna mobilna betonara koja prati veće projekte diljem BiH. Tvornica opeke iz Sarajeva najveći je proizvođač opekarskih proizvoda u BiH. Kapacitet tvornice je približno 100 milijuna jedinica normalnih formata (JNF) na godinu. Osim prodaje u BiH, Tvornica opeke iz Sarajeva svoje proizvode izvozi i u Hrvatsku i Crnu Goru.

Važniji su projekti poduzeća u posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj: Arena Zagreb (2008), remetinečki rotor u Zagrebu, nogometni stadion Opus Arena u Osijeku (2023), niz poslovno-stambenih zgrada u Zagrebu (npr. Matrix Office Park), višenamjenska pogonska zgrada i upravna zgrada Elektrane toplane u Zagrebu, projekt novoga kampusa i sjedišta poduzeća Rimac automobili u Kerestincu, dionica autoceste Lekenik–Sisak, pruga na dionici između Križevaca i granice s Mađarskom (2024), logističko-distributivni centar poduzeća LIDL u Poduzetničkoj zoni Križ (2024); u BiH: stambeno-poslovni objekti Tuzla Tower u Tuzli, stambeno naselje Crni vrh u Sarajevu, bolnica ASA u Sarajevu (2024); u Srbiji: stambeno-poslovni objekti na raznim lokacijama, Palata Pravde u Beogradu, Sportska hala i Hotel Inđija u Inđiji (2024) i dr. Nexe u RH sudjeluje u projektu CO₂NTESSA koji predviđa modifikaciju procesa proizvodnje klinkera temeljenu na tehnologiji za potpuno uklanjanje nastaloga ugljikova dioksida u proizvodnji od 2029.

-uputnica u natuknici Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti