oceanografija, grana hidrologije, znanstvena disciplina koja se bavi proučavanjem svjetskih mora i oceana, uključujući fizička i kemijska svojstva, porijeklo i geološki okvir, kao i živa bića tog okoliša.
https://www.ncbi.nlm.nih.gov/books/NBK208828/
https://en.wikipedia.org/wiki/Oceanography
file:///home/jtolj/Preuzimanja/17_Mira_Zore_Armanda.pdf
http://geofizika-journal.gfz.hr/Vol_02/02-05-orlic.pdf
https://www.britannica.com/science/oceanography
https://en.wikipedia.org/wiki/Physical_oceanography
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=67409
https://hr.wikipedia.org/wiki/Oceanografija
https://www.google.hr/search?client=ubuntu&hs=9ut&q=oceanography+history&oq=oceanography+history&gs_l=psy-ab.3..0j0i22i30k1l8j0i22i10i30k1.25055.25255.0.25494.2.2.0.0.0.0.116.206.1j1.2.0….0…1.1.64.psy-ab..0.2.203….0.Vscga503wOM
http://www.divediscover.whoi.edu/history-ocean/continental.html
https://www.nationalgeographic.org/media/ocean-exploration-timeline/
https://www.thoughtco.com/inventions-related-to-oceanography-1992207
https://www.nationalgeographic.org/encyclopedia/oceanography/
https://oceansciencehistory.wordpress.com/
http://core.ecu.edu/geology/woods/HISTOCEA.htm
heat flux – protok topline
drift – zanošenje
Zbog opsega i složenosti, oceanografija u svima fazama (istraživanje, analiza, sinteza) koristi više drugih znanosti. Tako se primjerice pri ispitivanju sastava morske vode koristi analitička kemija, geometrija pri izradi karata morskoga dna i strujanja, fizika i matematika za izražavanje zakonitosti morskih mijena, navigacija pri istraživanjima na pučini, hidrografija za podatke o promjenama morske razine i dr. Iz istih razloga dijeli se na fizičku, kemijsku, geološku i biološku oceanografiju, koje su međusobno povezane (meteorološka?, PE). Fizička oceanografija bavi se fizičkim svojstvima mora, gibanjem u moru te međudjelovanjem mora i atmosfere, te tako uključuje i meteorološki aspekt, koji je nekada bio zasebna grana oceanografije (meteorološka?, točno?). U početku, fizička oceanografija dijelila je veliku poveznicu s geografijom, dok se danas sve više oslanja na geofiziku, te se često poistovjećuje s hidrografijom (→ hidrografija). Kemijska oceanografija proučava sastav morske vode i biogeokemijske cikluse koji utječu na taj sastav. Geološka oceanografija posvećena je sastavu, strukturi i postanku Zemljine kore u podmorju. Biološka oceanografija proučava odnos biljnog i životinjskog svijeta mora s fizičkim obilježjima mora, te procese koji omogućuju život u moru. Osim toga, prema opsegu razlikuju se opća i regionalna oceanografija.
Početna svrha oceanografije bila zadovoljavanje potreba pomoraca i ribara, primjerice podatci o salinitetu i gustoći vode korišteni su za određivanje brodskog gaza pri ukrcaju tereta, odn. kao indikator bogatstva ribljeg fonda. Razvojem potreba čovječanstva, zahtjevi pred oceanografijom su povećani te uključuju potrebu za informacijama elemenata mora važnih za projektiranje mostova i brodova, poznavanje biljnog i životinjskog svijeta kao izvora hrane, korištenje energetskih potencijala kretanja i toplinske energije vodene mase, učinkovitiju eksploataciju energetskih resursa nafte i plina, detaljnije predviđanje dugoročnih vremenskih uvjeta i klimatskih promjena, osiguravanje obalnih naselja od poplavljivanja, unaprjeđenje sigurnosti plovidbe, te bolje razumijevanje utjecaja zagađujućih tvari i očuvanja kvalitete vode.
Za prikupljanje podataka i uzoraka (istraživanje) koriste se instrumenti i istraživački brodovi (→ istraživački brod), zrakoplovi i sateliti za daljinska istraživanja morskih (oceanskih) procesa, dno se istražuje bušenjem, a seizmičkim profiliranjem istražuje se dio Zemljine kore prekrivene morem (oceanom). Laboratorijskom i računalnom analizom prikupljenih podataka i uzoraka informacije se sintetiziraju te koriste za već navedene potrebe, kao i za unaprjeđenje drugih znanosti (biologija, meteorologija, navigacija i dr.).
Razvoj oceanografije u svijetu
Pojedina istraživanja mora i oceana provođena su već od antičkoga doba. Za omogućavanje i unaprjeđenje takvih istraživanja ključan je bio razvoj → kartografije, navigacije, kemije i fizike u razdoblju od XV. do XVIII. st. Istraživači i trgovci ostvarili su geografska otkrića kontinenata i mora, španjolski kartograf Juan de la Cosa (1460−1510) prvi je proveo mjerenja dubine (1504), te su ti podatci kasnije uneseni u kartu Gerardusa Mercatora (1512−1594), postavljene su teorije morskih mijena, utvrđena podjednaka slanost oceana, osmišljeni instrumenti za ispitivanja (dubinski termometar, uređaj za mjerenje hidrostatskog tlaka na dnu), Benjamin Franklin (1706−1790) objavio je 1769. kartu Golfske struje, a istraživan je i sastav morske vode.
Oceanografija kao zasebna disciplina formirana je u XIX. st., zajedno s procvatom ostalih znanosti. U početku su oceanografska istraživanja bila značajno usmjerena na biološki aspekt.
Biološka oceanografija u prvoj je polovici XIX. st. bila usredotočena na sakupljanje, opis i popisivanje morskih organizama. Postupno su razvijeni uređaji i metode za prikupljanje i čuvanje uzoraka za ispitivanja. Charles Darwin (1809−1882) brodom Beagle 1859−64. istraživao je Atlantski ocean, Edward Forbes (1815−1854) bavio se raspodjelom života po dubini te je netočno zaključio da na dubinama većim od 600 m zbog velikog hidrostatskog tlaka nema života (azoik), što je ubrzo opovrgnuto. Prepoznavši potrebu za boljim upoznavanjem mora, te iz potrebe za sistematiziranom analizom morskih ekosistema te upoznavanje uloge i ponašanja morskoga života, Londonsko kraljevsko društvo za unaprjeđenje prirodnih znanosti osnovalo je odbor za istraživanje svjetskih mora, britanska je vlada osigurala novac, a mornarica korvetu Challenger, opremljenu najsuvremenijim instrumentima i opremom.
Ekspediciju Challenger provedenu 1872−76., predvodili su pet biologa i jedan kemičar, preplovljeno je 127 584 km, prikupljeno je više od 13 000 primjeraka morskih biljaka i životinja, te tisuće uzoraka morske vode. U analizi je sudjelovalo 66 stručnjaka iz raznih zemalja, otkriveno je 4417 novih živućih vrsta i 715 novih rodova, a plankton, pronađen u svim dubinama, od tada postaje značajan predmet proučavanja. Izvještaj ekspedicije izdan je u 50 knjiga velikog formata 1888−95., s naglaskom na zoološku problematiku. Ekspedicijom je, osim proučavanja biologije mora, kartirano oko 362 milijuna km2 oceanskog dna, provedena su mjerenja na 362 hidrografske postaje, te je izrađena prva sedimentološka karta Sjevernog mora. Odredivši znanstvene osnove oceanografskoga rada, ekspedicija je pridonijela boljem fizičkom, biološkom, kemijskom i geološkom poznavanju oceana, te je potakla ostale pomorske nacije na oceanografska istraživanja. Tako je Princ Albert I od Monaca (1848−1922) izveo 1885−1914. oko 25 većinom bioloških krstarenja, te otkrio da se Golfska struja pred Europom račva na tri dijela, a osnovao je i oceanografski muzej u Monte Carlu. Godine 1890. otkriveno je da u dubljim dijelovima Crnog mora, zbog sumporovodika i anaerobnih uvjeta, nema života. Početkom XX. st. započinje intenzivno istraživanje lovišta riba (→ ribarstvo) te drugih lokacija od ekonomske važnosti. U drugoj polovici XX. st. tehnološkim napretkom (podvodne kamere, poboljšana ronilačka oprema, unaprjeđenja u podmornicama) omogućeno je izravno promatranje morskih organizama u staništu. Razvoj ostalih grana oceanografije, posebice kemijske oceanografije, dodatno je ubrzavao sve veće razumijevanje odnosa morskoga života i mora (oceana).
Kemijska oceanografija u početku je bila usmjerena na sastav morske vode i istraživanja slanosti. Temelje za razvoj postavio je Robert Boyle (1627−1691) svojim djelom Observacije i eksperimenti o slanosti mora (engl. Observations and Experiment About the Saltness of the Sea, 1674), a daljnji je razvoj unaprjeđen je otkrićem postojanost omjera nekoliko glavnih iona u morskoj vodi (1819−22., Marcetov princip), pronalaskom jednostavne analitičke titracijske metode za određivanje otopljenog kisika u moru (1888) i dr. Kemijskom oceanografijom istraživano je kruženje elemenata unutar i van oceana (biogeokemijski ciklus), od kojih je posebno važno kruženje biološki aktivnih elemenata (ugljika, dušika i fosfora). Osim toga, veoma su važna istraživanja raspodjele, rasprostranjenosti i migracije izotopa kemijskih elemenata (geokemija izotopa) te korištenje tih saznanja u datiranju oceanografskih i klimatskih procesa prošlosti i sadašnjosti.
osmišljena jednostavna naprava za mjerenje prozirnosti mora (1865), definirana ljestvica boja mora. Norveški istraživači prvi su, brodom Fram, 1893−96. istražili Arktik te prikupili oceanografski, meteorološki i astronomski značajne podatke, a najznačajnije je otkriće zanošenja ledenjaka izvan očekivane putanje, odn. spoznaja o utjecajima morskih struja.
Brojne provedene ekspedicije istraživača iz cijeloga svijeta, u XX. st. potakle su istraživanje teoretskih oceanografskih fenomena, u čemu su prednjačili znanstvenici nordijskih zemalja. Otkrivene su tzv. struje driftova ledenjaka, razjašnjeni su osnovni fizički i kemijski mehanizmi oceana, kao i povezanost migracije i mrijestilišta riba s raspodjelom vodenih masa i strujanjima vode. Prva međunarodna oceanografska organizacija International Council for the Exploration of the Sea (ICES) osnovana je 1902. (1901?) u Kopenhagenu. Od XX. st. sve se više provode istraživanja iz fizičke oceanografije, a kasnije i geografske. Njemačka ekspedicija Meteor 1925−27. započela je tada moderna kompleksna istraživanja Atlantika, te je prvi puta korišten ultrazvučni dubinomjer. Sredinom XX. st. na ekspediciji brodom Challenger II u Marijanskoj je brazdi izmjerena do tada najveća dubina mora od 11 000 m.
Tokom II. svj. rata oceanografija se ubrzano razvijala naporima ratnih mornarica koje su tražile borbene prednosti, posebice u podmorničkom ratovanju.
Svjetska istraživačka flota. Još snažniji zamah oceanografija je dobila nakon II. svj. rata, kada su znatna ulaganja razvijenih država omogućila stvaranje svjetske istraživačke flote. Međunarodni program bušenja oceana započeo je 1964. U sklopu programa, korišten je posebno izrađen brod Glomar Challenger, kojim je 1968−72. izbušeno oko 400 bušotina na dnu oceana i Sredozemnog mora. Danas svjetska istraživačka flota broji više od 400 brodova pogodnih za rad na otvorenome moru, automatizaciju mjerenja koja se obavljaju in situ, te razvoj daljinskih istraživanja s pomoću radara, zrakoplova i satelita. Daljnji razvoj i upotreba računala pogodovala je iscrpnoj analizi prikupljenih podataka te numeričkomu modeliranju oceana i mora.
In practice, the principal focus of marine geology has been on marine sedimentation and on the interpretation of the many bottom samples that have been obtained through the years. The advent of the concept of seafloor spreading in the 1960s, however, broadened the scope of marine geology considerably. Many investigations of midoceanic ridges, remanent magnetism of rocks on the seafloor, geochemical analyses of deep brine pools, and of seafloor spreading and continental drift may be considered within the general realm of marine geology.
fizička oceanografija je uglavnom hidrografija
Combined studies of marine flora and fauna, ocean currents, water temperature, salinity, and oxygen levels, and other factors in an effort to understand the relationship between marine animals and their environment.
Razvoj oceanografije u Hrvatskoj
Ustanove, publikacije i obrazovanje
Tabain, Tonko na FSB-u predavao je kolegij Osnove oceanografije (1970-e i 80-e)
Velika količina podataka dobivenih oceanografskim istraživanjima zahtjeva. odn. njihova analiza i sinteza, od početka zahtijeva velik broj stručnjaka, koji su okupljeni u institute…
Sveučilište u Splitu, Sveučilišni odjel za studije mora, Studijski program Oceanografija
Geofizički odjel PMF-a
Sveučilišni preddiplomski studij Znanost o moru, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli
Studij Primijenjene znanosti o moru, Sveučilište u Dubrovniku
