Muzej Slavonije, opći nacionalni muzej osnovan 1877. u Osijeku kao Muzej slobodnog i kraljevskoga grada Osijeka (Museum der königlische freistadt Essegg). Najveći je muzej općega tipa u Hrvatskoj.

Otvoren je na temelju donacije numizmatičke zbirke osječkoga trgovca Franje Ladislava Sedlakovića (1850−1910). U prvim godinama postojanja, fundus je većinom skupljan donacijama, a uz F. L. Sedlakovića, istaknuti donatori bili su veletrgovac i sakupljač Karlo Franjo Nuber (1872−1935), najveći donator u razdoblju 1893−1910., i Vjekoslav Celestin (1862−1936), dugogodišnji kustos i upravitelj. Utemeljujuća numizmatička zbirka bila je izložena u gradskoj vijećnici (gdje će poslije biti smješten cjeloviti muzej). Rastom fundusa selio se više puta, a najčešće je smještan u osječke škole. Prvi stalni postav otvoren je 1933. te se smatrao najmodernijim u Hrvatskoj. Od 1942. Muzej izdaje stručno glasilo Osječki zbornik. U današnjem prostoru, u zgradi nekadašnje gradske vijećnice (izgrađena 1702) u Tvrđi, smješten je od 1946., kada je postao Hrvatski državni muzej u Osijeku. Današnji naziv nosi od 1947., a 1994. stekao je status nacionalnoga muzeja. Muzeju je 2012–18. bio pripojen Arheološki muzej Osijek. Oko 300 000 predmeta raspoređeno je u 121 zbirku tehničke, kulturno-povijesne, umjetničke, etnografske, prirodoslovne i knjižne građe.

Tehnički odjel

Tehnički odjel osnovan je 1994. Građa je razvrstana u 18 zbirki: obrta, alata, strojeva, računske, računalne, radijske, televizijske, tekstilne, kućanske i medicinske tehnike i dr. Godine 1997. otkupljena je urarska radionica Ivana Perčija (djelovala 1946–86), koju čine tri radna stola za popravak i izradbu raznih vrsta satova, urarski alat, pribor, mjerni instrumenti i rezervni dijelovi satova, dokumentacija radionice i dr. (→ urarstvo). Od iste godine muzej okuplja sav inventar fotografskog atelijera Szege osječkoga fotografa Nikole Szegea, koji uključuje opremu za snimanje, laboratorij s aparatima i priborom za povećavanje i razvijanje negativa, stare fotografske aparate, filmove, ploče i dr. Velika donacija (oko 5000 predmeta) alata, strojeva, materijala, poluproizvoda i inventara bakrokotlarske radionice Ivana Šebešćena ostvarena je 2003., a prikazuje tehnologiju ručne obrade bakra. U kronološkom i tehnološkome smislu najcjelovitija je Zbirka tehnike pisanja i umnožavanja teksta koja sadržava predmete američke, njemačke, talijanske i slovenske proizvodnje od kraja XIX. do kraja XX. st.

Zbirke oružja i vojne opreme

Arheološki te Kulturno-povijesni odjel sadržavaju zbirke oružja i vojne opreme. Zbirku Arheološkog odjela čini srednjovjekovno oružje i vojna oprema dok se u sastavu zbirke Kulturno-povijesnog odjela nalazi hladno i vatreno oružje te vojna oprema XVI−XXI. st. Potonju zbirku čini 215 komada vatrenog, 175 hladnog oružja i 150 komada vojne opreme i pribora. Najstarije oružje su helebarde koje potječu iz XVI. i XVII. st., a posebnošću izradbe i preciznom datacijom ističe se sponton iz 1660. Od vatrenog oružja zbirka sadržava puške, pištolje i revolvere, najvećim dijelom iz XVIII. i XIX. st. (turske puške na kremen, lovačke i streljačke, vojne puške iz XX. st.). Zasebnu cjelinu čini nekoliko komada artiljerijskoga oružja iz II. svj. rata. U zbirci se čuvaju kacige, prsni oklopi, štit, posude za barut, čuturice i oklopne rukavice.

Montmontaža d. d. → Monting

Milić, Bruno (Rijeka, 15. VIII. 1917 – Zagreb, 8. II. 2009), arhitekt i urbanist, zapažen po modelu obnove u ratu porušenih povijesnih jezgara gradova, doajen visokoškolske nastave urbanizma u nas.

Diplomirao je 1942. na Arhitektonskom Odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet), gdje se habilitirao 1961. radom Urbanistička i arhitektonska obnova Zadra, a doktorirao 1980. disertacijom Prostorna kvantifikacija visokoškolskih nastavnih i znanstvenih ustanova (mentor → A. Mohorovičić). Pohađao je poslijediplomski studij na pariškoj Sorbonni (l’Université de Paris; 1957–58). Nakon što je diplomirao radio je u Zagrebu na izgradnji zgrade Tehničkoga fakulteta (1941–43), u glavnom ravnateljstvu za javne radove (1943–46) te u Arhitektonskom projektnom zavodu (1946–49). Godine 1950. zaposlio se na Katedri za urbanizam Fakulteta, gdje je redoviti profesor bio od 1972. Predavao je kolegije Urbanizam I–IV, Urbanističko planiranje III–IV i dr. Bio je predstojnik Katedre za urbanizam (1969–73), voditelj poslijediplomskih studija Urbanizam i prostorno planiranje (1969–88) i Graditeljsko nasljeđe (1975–81), prodekan (1966–70) i dekan Fakulteta (1972–74). Predavao je i na Geodetskome fakultetu (1956–76) i Građevinskome fakultetu (1958–81) u Zagrebu.

Bavio se arhitektonskim projektiranjem – dvorazredne tipske škole u Hrvatskom primorju (1947), laboratorijski sklop poduzeća Fotokemika u Zagrebu (1948), industrijski sklop tvornice Bosanka u Blažuju kraj Sarajeva (1950), stambeno-poslovni blok s kinom u Zadru (1965), te urbanističkim planiranjem – regulatorna osnova zadarskog poluotoka (1955), urbanistički planovi za dijelove povijesnoga Zadra (1959), turistička zona Bale–Rovinj (1972), urbanistički plan sveučilišnog sklopa Šalata–Horvatovac u Zagrebu (1978, provedba M. Maretić). Među tim je radovima osobito zapažen njegov model obnove u ratu porušenih povijesnih jezgara gradova razvijen na zadarskom primjeru, a priznat i u svjetskim razmjerima. U znanstvenom smislu bavio se poviješću urbanizma, te je autor knjiga Razvoj grada kroz stoljeća I–III (1990., 1994., 2002), Bakar. Drevni grad na valovima stoljeća (2003), Dvadeset pet stoljeća urbane kulture na tlu Hrvatske (2020). Dobitnik je nagrada »Viktor Kovačić« (1988) i »Vladimir Nazor« (1996) za životno djelo, Nagrade »Neven Šegvić« (2004) te Nagrade HAZU-a za znanost (1998). Od 1998. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.