Miščević, Radovan (Andrijevci, 9. XII. 1925 – Zagreb, 26. X. 2015), arhitekt i urbanist, zaslužan za uspješan urbani razvoj mnogih gradova.

Diplomirao je 1953. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, a doktorirao 1978. na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu disertacijom Procesi i planiranje urbane transformacije metropolitanskih aglomeracija s primjenom na situaciju grada Zagreba. Specijalizirao se u Parizu 1975. Nakon što je diplomirao, cijeli je radni vijek proveo u → Urbanističkom institutu Hrvatske radeći kao samostalni planer – projektant za urbanizam i arhitekturu, pomoćnik i zamjenik direktora Instituta, voditelj odjela za urbanističko planiranje, te osnivač i voditelj Centra za znanstvenoistraživački rad Instituta. Uz to, bio je asistent na kolegijima Urbanizam I–III (1959–61., 1963–64. i 1966–67) Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu, gdje je poslije predavao i na poslijediplomskom studiju; kolegije iz područja urbanizma predavao je i na Višoj građevinskoj školi u Zagrebu i Osijeku. Od 1988. je znanstveni savjetnik, umirovljen je 1991.

Među nizom značajnih urbanističkih i prostornih planova kojih je bio autor ili suautor, ističu se generalni urbanistički planovi Osijeka (1960–65., 1973–76), Pule (1966), Vukovara (1980) i Conakryja u Gvineji (1963), prostorni plan zagrebačke regije (1972–77), prostorni plan razvoja turizma i rekreacijskih centara Slavonije i Baranje (1965), plan uređenja Nacionalnoga parka Plitvička jezera (1971), detaljni urbanistički planovi središta Vukovara (1955., s M. Maretićem), stambenih naselja Borovo u Vukovaru (1956), Mađari u Skoplju (1963), Sjenjak u Osijeku (1966), novoga gradskog središta Skoplja (1965., s F. Wenzlerom; podijeljena prva nagrada na međunarodnom natječaju s timom K. Tange, A. Izosaki i S. Vatanabe), turističkih područja Zlatne stijene (1967), Veruda i Banjole (1969) u Puli, plana obnove i oživljavanja osječke Tvrđe (1976), i dr. Među njegovim se realiziranim arhitektonskim projektima ističu Zavod za socijalno osiguranje u Osijeku (1960), stambena zgrada u Nazorovoj u Zagrebu (1961), poslovno-stambeni objekti Blok centar i prva pješačka zona na Trgu slobode u Osijeku (1962), hotelske zgrade Zlatne stijene u Puli (1967) te uređenje priobalja u Osijeku, tzv. Copacabana, koja danas postaje ogledni primjer uspješnoga javnog prostora. Među prvonagrađenim natječajnim radovima ističu se oni u suradnji s → Ljubomirom Miščevićem (središta Bihaća 1982., Vukovara 1984. i Rapca 1986). Kontinuirano se bavio znanstvenim radom razvijajući metodologiju prostornog i urbanističkog planiranja. Autor je mnogobrojnih teorijskih radova te knjiga Urbanizam, arhitektura, planovi, projekti, realizacije (1980) i Fenomen grada (2009). Dobitnik je nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (2006) i »Vladimir Nazor« (2011).

Milić, Bruno (Rijeka, 15. VIII. 1917 – Zagreb, 8. II. 2009), arhitekt i urbanist, zapažen po modelu obnove u ratu porušenih povijesnih jezgara gradova, doajen visokoškolske nastave urbanizma u nas.

Diplomirao je 1942. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet), gdje se habilitirao 1961. radom Urbanistička i arhitektonska obnova Zadra, a doktorirao 1980. disertacijom Prostorna kvantifikacija visokoškolskih nastavnih i znanstvenih ustanova (mentor → A. Mohorovičić). Pohađao je poslijediplomski studij na pariškoj Sorbonni (l’Université de Paris; 1957–58). Nakon što je diplomirao radio je u Zagrebu na izgradnji zgrade Tehničkoga fakulteta (1941–43), u glavnom ravnateljstvu za javne radove (1943–46) te u Arhitektonskom projektnom zavodu (1946–49). Godine 1950. zaposlio se na Katedri za urbanizam Fakulteta, gdje je redoviti profesor bio od 1972. Predavao je kolegije Urbanizam I–IV, Urbanističko planiranje III–IV i dr. Bio je predstojnik Katedre za urbanizam (1969–73), voditelj poslijediplomskih studija Urbanizam i prostorno planiranje (1969–88) i Graditeljsko nasljeđe (1975–81), prodekan (1966–70) i dekan Fakulteta (1972–74). Predavao je i na Geodetskome fakultetu (1956–76) i Građevinskome fakultetu (1958–81) u Zagrebu.

Bavio se arhitektonskim projektiranjem – dvorazredne tipske škole u Hrvatskom primorju (1947), laboratorijski sklop poduzeća Fotokemika u Zagrebu (1948), industrijski sklop tvornice Bosanka u Blažuju kraj Sarajeva (1950), stambeno-poslovni blok s kinom u Zadru (1965) te urbanističkim planiranjem – regulatorna osnova zadarskog poluotoka (1955), urbanistički planovi za dijelove povijesnoga Zadra (1959), turistička zona Bale–Rovinj (1972), urbanistički plan sveučilišnog sklopa Šalata–Horvatovac u Zagrebu (1978, provedba M. Maretić). Među tim je radovima osobito zapažen njegov model obnove u ratu porušenih povijesnih jezgara gradova razvijen na zadarskom primjeru, a priznat i u svjetskim razmjerima. U znanstvenom smislu bavio se poviješću urbanizma, te je autor knjiga Razvoj grada kroz stoljeća I–III (1990., 1994., 2002), Bakar. Drevni grad na valovima stoljeća (2003), Dvadeset pet stoljeća urbane kulture na tlu Hrvatske (2020). Dobitnik je nagrada »Viktor Kovačić« (1988) i »Vladimir Nazor« (1996) za životno djelo, Nagrade »Neven Šegvić« (2004) te Nagrade HAZU-a za znanost (1998). Od 1998. professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Milas, Dinko (Zagreb, 17. IX. 1943 – Zagreb, 7. XII. 2023), arhitekt i urbanist, zapažen po urbanističkim projektima stambenih i turističkih naselja diljem hrvatske obale.

Diplomirao je 1968. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, na kojem je 1972–74. pohađao poslijediplomski studij Prostorno planiranje. Od 1969. do 2000. radio je u → Urbanističkom institutu Hrvatske.

Izradio je prostorne planove općina (Makarska, 1985), provedbene urbanističke planove naselja (Igrane, 1969; Obrovac, Donja Brela, Bosanski Šamac, 1975; Baška Voda, 1977; Metković, 1978; Podgora, 1986; Šimuni, 1988; Novalja, 1990), stambenih zajednica (Derventa, 1968; IX u Zadru, 1972; Istok, 1978. i Zelenka, 1988. u Makarskoj), turističko-stambenih naselja (Červar-Porat, 1977; Mareda, 1981; Gajac, 1993), povijesnih jezgri gradova (Pag, 1992) i luka nautičkoga turizma (Petrčane, 1970; Makarska, 1985; Baška Voda, 1989; Rovinj, Gruž, 1991; Rogoznica, 1992; Žurkovo 1993). Među važnije izvedene arhitektonske projekte ubrajaju se stambene zgrade u Červaru (s J. i V. Matijević, 1978), osnovna škola u Makarskoj (s J. i V. Matijević, 1978), stambene zgrade u Maredi (s J. Matijevićem, 1984) i Makarskoj (s J. Matijevićem i M. Horvat, 1987), te umjetni otok za marinu Frapa u Rogoznici (1990–94). Autor je knjige Rogoznica – Uvala Soline. Od ideje do idejnog projekta (1990. – 1994.) (2004).

Međimursko veleučilište u Čakovcu, visokoobrazovna ustanova, osnovana 2007. u Čakovcu, koja obuhvaća preddiplomske stručne studije Računarstvo i Održivi razvoj, te preddiplomski stručni i specijalistički diplomski stručni studij Menadžment turizma i sporta. Na Veleučilištu studira oko 1000 studenata te je zaposleno 36 osoba, od kojih 23 nastavnika.

Veleučilište je pridruženi član Hrvatskoga savjeta za zelenu gradnju.







Studij Računarstvo

Preddiplomski stručni studij Računarstvo osnovan je 2007. i izvodi se u dva smjera: Programsko inženjerstvo i Inženjerstvo računalnih sustava i mreža. Na smjeru programskog inženjerstva obrazuju se prvostupnici za programiranje, izradbu i održavanje složenih aplikacija i programskih alata, a na smjeru inženjerstva računalnih sustava i mreža prvostupnici za projektiranje i održavanje računalnih sustava i mreža.

Studij Održivi razvoj

Preddiplomski stručni studij Održivi razvoj osnovan je 2012. i izvodi se u tri smjera: Održiva gradnja, Termotehničko strojarstvo i Ekoinženjerstvo. Na smjeru održive gradnje obrazuje se inženjere graditeljstva za poslove organizacije građenja te sudjelovanje u projektiranju i izradbi tehnoloških procesa izgradnje građevinskih objekata. Na smjeru termotehničkog strojarstva obrazuje se inženjere strojarstva za vođenje, održavanje i organizaciju proizvodnje te predstavljanje proizvoda. Na smjeru ekoinženjerstva obrazuje se inženjere zaštite okoliša za rad u upravnim i komunalnim službama te na objektima očuvanja okoliša.