-uputnica u natuknici Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti

Muzej Slavonije, opći nacionalni muzej osnovan 1877. u Osijeku kao Muzej slobodnog i kraljevskoga grada Osijeka (Museum der königlische freistadt Essegg). Najveći je muzej općega tipa u Hrvatskoj.

Otvoren je na temelju donacije numizmatičke zbirke osječkoga trgovca Franje Ladislava Sedlakovića (1850−1910). U prvim godinama postojanja, fundus je većinom skupljan donacijama, a uz F. L. Sedlakovića, istaknuti donatori bili su veletrgovac i sakupljač Karlo Franjo Nuber (1872−1935), najveći donator u razdoblju 1893−1910., i Vjekoslav Celestin (1862−1936), dugogodišnji kustos i upravitelj. Utemeljujuća numizmatička zbirka bila je izložena u gradskoj vijećnici (gdje će poslije biti smješten cjeloviti muzej). Rastom fundusa selio se više puta, a najčešće je smještan u osječke škole. Prvi stalni postav otvoren je 1933. te se smatrao najmodernijim u Hrvatskoj. Od 1942. Muzej izdaje stručno glasilo Osječki zbornik. U današnjem prostoru, u zgradi nekadašnje gradske vijećnice (izgrađena 1702) u Tvrđi, smješten je od 1946., kada je postao Hrvatski državni muzej u Osijeku. Današnji naziv nosi od 1947., a 1994. stekao je status nacionalnoga muzeja. Muzeju je 2012–18. bio pripojen Arheološki muzej Osijek. Oko 300 000 predmeta raspoređeno je u 121 zbirku tehničke, kulturno-povijesne, umjetničke, etnografske, prirodoslovne i knjižne građe.

Tehnički odjel

Tehnički odjel osnovan je 1994. Građa je razvrstana u 18 zbirki: obrta, alata, strojeva, računske, računalne, radijske, televizijske, tekstilne, kućanske i medicinske tehnike i dr. Godine 1997. otkupljena je urarska radionica Ivana Perčija (djelovala 1946–86), koju čine tri radna stola za popravak i izradbu raznih vrsta satova, urarski alat, pribor, mjerni instrumenti i rezervni dijelovi satova, dokumentacija radionice i dr. (→ urarstvo). Od iste godine muzej okuplja sav inventar fotografskog atelijera Szege osječkoga fotografa Nikole Szegea, koji uključuje opremu za snimanje, laboratorij s aparatima i priborom za povećavanje i razvijanje negativa, stare fotografske aparate, filmove, ploče i dr. Velika donacija (oko 5000 predmeta) alata, strojeva, materijala, poluproizvoda i inventara bakrokotlarske radionice Ivana Šebešćena ostvarena je 2003., a prikazuje tehnologiju ručne obrade bakra. U kronološkom i tehnološkome smislu najcjelovitija je Zbirka tehnike pisanja i umnožavanja teksta koja sadržava predmete američke, njemačke, talijanske i slovenske proizvodnje od kraja XIX. do kraja XX. st.

Zbirke oružja i vojne opreme

Arheološki te Kulturno-povijesni odjel sadržavaju zbirke oružja i vojne opreme. Zbirku Arheološkog odjela čini srednjovjekovno oružje i vojna oprema dok se u sastavu zbirke Kulturno-povijesnog odjela nalazi hladno i vatreno oružje te vojna oprema XVI−XXI. st. Potonju zbirku čini 215 komada vatrenog, 175 hladnog oružja i 150 komada vojne opreme i pribora. Najstarije oružje su helebarde koje potječu iz XVI. i XVII. st., a posebnošću izradbe i preciznom datacijom ističe se sponton iz 1660. Od vatrenog oružja zbirka sadržava puške, pištolje i revolvere, najvećim dijelom iz XVIII. i XIX. st. (turske puške na kremen, lovačke i streljačke, vojne puške iz XX. st.). Zasebnu cjelinu čini nekoliko komada artiljerijskoga oružja iz II. svj. rata. U zbirci se čuvaju kacige, prsni oklopi, štit, posude za barut, čuturice i oklopne rukavice.

Montmontaža d. d. → Monting

moderna arhitektura i urbanizam, naziv za arhitektonsko i urbanističko stvaralaštvo prve polovice XX. st. koje je odbacilo historicizam i secesiju te se u teoriji i praksi priklonilo načelima funkcionalizma, konstruktivizma i niza usporednih umjetničkih smjerova.

Moderna arhitektura, općenito prihvaćena 1920-ih, imala je svoje preteče u purističkom funkcionalizmu Adolfa Loosa, kao i radovima Tonyja Garniera, Augusta Perreta, Petera Behrensa i Franka Lloyda Wrighta. Odlučan je bio razvoj tehnologije armiranoga betona, koji je omogućio slobodnu kreaciju prostora moderne. Središnja osoba moderne Le Corbusier (Charles Édouard Jeanneret) u svom časopisu L’Esprit nouveau objavio je 1923. tekst Prema novoj arhitekturi (Vers une architecture) u kojem je formulirao koncepcijski dualizam: ispunjavanje funkcionalnih zahtjeva empirijskim formama i s druge strane potreba za apstraktnim elementima, koji se obraćaju našim osjećajima i intelektu. Godine 1926. Le Corbusier je proklamirao pet točaka nove arhitekture: stupovi (piloti) na kojima počiva građevna masa; slobodni tlocrt, omogućen skeletnom konstrukcijom; slobodno pročelje; neprekinute prozorske trake; krovna terasa. U urbanističkim projektima Suvremeni grad (Ville Contemporaine, 1922) i Plan Voisin za Pariz (Plan Voisin pour Paris, 1925) radikalno je prekinuo s urbanizmom trgova i ulica, što se dalje razvijalo u radu kongresa CIAM-a (Congrès internationaux d’architecture moderne: Međunarodni kongresi moderne arhitekture). Djelo jednog od najvažnijih protagonista moderne arhitekture Ludwiga Miesa van der Rohea odlikuje se kristalnom jasnoćom konstrukcije i razvojem slobodnoga tlocrta. Važno je bilo djelovanje arhitektonsko-umjetničke škole Bauhaus u Weimaru i Dessauu od 1919. do 1933., kada ju je nacistička vlast zabranila. Njeni čelnici Walter Gropius i M. van den Rohe emigrirali su u SAD, gdje su ostvarili izvanredne arhitektonske i sveučilišne karijere. Razvoju moderne arhitekture pridonijeli su koncepti i radovi ruskih avangardnih umjetnika i arhitekata kao što su Kazimir Maljevič, Eliezer Markovič Lisicki, Vladimir Jevgrafovič Tatljin, Konstantin Stepanovič Melnikov, braća Leonid, Viktor i Aleksandar Vesnin.

Hrvatska moderna od 1928. do 1941.

Hrvatski modernizam počiva na solidnom temelju otvaranja puta austrijskih arhitekata Otta Wagnera i Adolfa Loosa prema novom građenju, koji su posredovali bečki studenti → Viktor Kovačić i → Hugo Ehrlich. Osim iz Beča saznanja o europskim arhitektonskim kretanjima dolazila su i iz drugih središta – mjesta školovanja hrvatskih arhitekata: Dresdena, Berlina, Graza, Praga. Tek nakon propasti Austro-Ugarske i osnutka nove države Kraljevine SHS prvi put su se od 1919. arhitekti mogli školovati u domovini, na zagrebačkoj Visokoj tehničkoj školi (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4), koje su prvi profesori bili arhitekti školovani u Beču: → Edo Šen, H. Ehrlich i V. Kovačić. Kontinuum srednjoeuropskoga kulturnog kompleksa trajao je do sredine 1920-ih, kada se paradigma promijenila u smislu orijentacije prema Parizu, tzv. frankfurtskoj školi i nizozemskom funkcionalizmu. Istodobnost hrvatskoga modernizma u odnosu na europski poticalo je djelovanje hrvatskih arhitekata s prvacima modernoga pokreta: A. Loosom, Hansom Poelzigom, Le Corbusierom, P. Behrensom, Josefom Hoffmannom. Izvor informacija, osim osobnih kontakata, bile su izložbe, posebice izložba moderne čehoslovačke arhitekture održana u Zagrebu 1928.

Najintenzivniji primjer suradnje bila je ona između A. Loosa i → Zlatka Neumanna 1919–25. u Beču, potom do 1927. u Parizu u okviru projekta glasovite vile Tzara. Neumann nije bio samo najangažiraniji promicatelj Loosove misli već je njegova načela primjenjivao i u vlastitu radu. Prostorni plan (Raumplan) ostvario je kod zagrebačkih kuća Deutsch i Rosinger te vile Friedländer u Varaždinu, a za vilu u zagrebačkoj Petrovoj ulici očita je referenca bila vila Tzara. Za razvoj moderne u Hrvatskoj vrlo je važna bila i suradnja → Jurja Neidhardta s P. Behrensom (1930–32) i Le Corbusierom (1932–36). Potkraj 1930-ih Neidhardt je otišao u Sarajevo te je tijekom vremena Le Corbusierove postulate transformirao u mnogim arhitektonskim i urbanističkim realizacijama. Istodobno je sudjelovao na natječajima u Hrvatskoj koji su, iako najčešće nerealizirani, ipak bili važan dio korpusa moderne. Protagonisti modernoga pokreta međuratnoga razdoblja nastavili su svoj kreativni i pedagoški rad do kasnih 1960-ih te je tako ostvaren čvrsti kontinuitet moderne.







Zagreb kao jedno od vodećih zbivališta moderne arhitekture

U novoj državi Kraljevini SHS (od 1929. Kraljevina Jugoslavija) grad Zagreb imao je važnu ulogu u područjima industrije, trgovine i bankarstva, što je pogodovalo naglom porastu stanovništva te procvatu građevinske djelatnosti, od stanogradnje do obrazovnih i zdravstvenih ustanova. Početkom 1920-ih investitori i žiriji javnih natječaja su još uvijek preferirali eklekticizam i uporabu klasičnih elemenata. Na dva važna međunarodna natječaja u tom razdoblju pobijedili su eklektični projekti. Na natječaju za Zagrebačku burzu pobijedio je V. Kovačić s projektom koji je pokazivao jasan odnos prema antici. Prva nagrada za projekt hotela Esplanade u Zagrebu dodijeljena je 1922. eklektičnom projektu Otta Rehninga iz Berlina, dok je realizacija bila povjerena domaćem arhitektu → Dionisu Sunku. Bez nagrade ostao je A. Loos, čiji je projekt imao jasno definirane volumene bez ikakvih ukrasnih elemenata.







Deset godina kasnije novo građenje bilo je potpuno prihvaćeno. Za prodor modernizma bilo je značajno školovanje na → Arhitektonskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, osnovanom 1926. istodobno sa školom za arhitekturu i oblikovanje Bauhaus u Dessauu. Osnivač  i voditelj odjela → Drago Ibler, koji se tada upravo vratio iz Poelzigova atelijera u Berlinu, zastupao je Le Corbusierove ideje. Iblerovi studenti poput → Stjepana Planića, → Mladena Kauzlarića, → Lavoslava Horvata, → Drage Galića, → Nevena Šegvića i → Zvonimira Požgaja stvarali su sve do 1960-ih. Iblerova škola temeljila se na načelu radionice slobodnih stvaratelja. Iako je nastava na zagrebačkome Tehničkome fakultetu bila tradicionalnija, studenti su također postali progresivni modernistički arhitekti; među njima istaknuli su se → Ernest Weissmann, → Josip Pičman, → Josip Seissel i → Milovan Kovačević, orijentirani prema idejama Bauhausa i CIAM-a.

Prema riječima arhitekta i teoretičara arhitekture → Andre Mohorovičića u radu zagrebačke škole prevladava logika funkcionalne analize, jasnoća konstruktivnog rješavanja i kvalitetna dispozicija prostora i korpusa. Međutim, djela arhitekata zagrebačke škole daleko nadilaze spomenuta svojstva u smislu nematerijalnih, doživljajnih vrijednosti. Te su vrijednosti proizišle iz obzira prema povijesnim, prirodnim i društvenim uvjetima mjesta, ali i iz subjektivnih kreativnih potencijala pojedinih arhitektonskih osobnosti. Središnja osoba bio je Ibler kao učitelj, stvaratelj, društveno aktivan intelektualac, a njegov je rad objedinjavao apstraktna načela moderne i lokalne, gotovo vernakularne elemente. Dok je kod urbane stambene zgrade Wellisch u Zagrebu (1930) primjenjivao Le Corbusierovih pet točaka nove arhitekture, kod vile Robić u uvali Bon Repos na Korčuli (1933) pokazao je obzir i bliskost prema lokalnom načinu građenja.







Dugotrajan, originalan opus S. Planića sadržava ključne objekte hrvatske moderne: zgradu društva Napredak (1935–37), poslovnu zgradu koja sa svojom dinamičnom eliptičnom formom predstavlja važan urbani akcent zagrebačkoga Donjega grada, i vilu Fuhrmann (1935), jedan od najoriginalnijih radova zagrebačke moderne nastao iz obzira prema životnim potrebama investitora. Arhitekt J. Pičman intenzivno je radio na svojim briljantnim projektima: dogradnji kavane Kontinental u Sušaku (1929), Umjetničkom domu u Zagrebu (1930), palači Banovine u Splitu (1930) te Narodnom domu u Sušaku realizaciju kojega nije imao snage dočekati. Nakon njegove smrti projekt je 1936. realizirao → Alfred Albini, čija je kuća Arko (1940) na zagrebačkome Gornjem gradu do danas ostala primjer gradnje u povijesnom kontekstu.













Hrvatska moderna ima i svoj Weissenhof − naselje urbanih višestambenih vila u Novakovoj ulici u Zagrebu, građeno 1930–40. U urbanističkom, a djelomično i arhitektonskom pogledu izgradnju naselja kontrolirao je Gradski građevni odjel, a među autorima pojedinih vila bili su istaknuti arhitekti M. Kauzlarić, → Stjepan Gomboš, → Slavko Löwy, → Bogdan Petrović i dr. Velik dio opusa moderne arhitekture odnosi se na obiteljske kuće, što je razumljivo s pozicije investitora koji su bili skloni prekinuti s tradicijom, kao i s pozicije arhitekata radi veće stvaralačke slobode i neposrednijega odnosa s korisnicima. Prvi objekt izgrađen u smislu novoga građenja bila je obiteljska vila Pfeffermann u zagrebačkoj Jurjevskoj ulici (1928., poslije pregrađena do neprepoznatljivosti) arhitekta Marka Vidakovića. Među prvim ostvarenjima moderne bio je i Veslački  klub na Savi (1928–31) → Antuna Ulricha, studenta i suradnika J. Hoffmanna. S. Planić projektirao je više desetaka obiteljskih kuća koncepti kojih su bili uvjetovani načinom života i potrebama korisnika. Među mnogobrojnim vilama izgrađenima u zagrebačkim ozelenjenim četvrtima ikonički status imaju skulpturalno oblikovana vila Deutsch arhitekta → Frane Cote (1937) te kuća Blažeković D. Iblera (1936–37), sinteza moderne apstraktnosti i rustikalne vernakularnosti. Na obali i na otocima protagonisti moderne poput D. Galića, → Kazimira Ostrogovića, A. Albinija, M. Kauzlarića i D. Iblera gradili su također okolišu primjerene vile i hotele. Na dubrovačkom području značajna je bila djelatnost → Nikole Dobrovića 1930–40. Uz nekoliko vila osobito je zanimljiv Grand hotel na otoku Lopudu (1936) pri kojem je primijenjen motiv kuće–broda kao i Le Corbusierovih pet točaka nove arhitekture.



















Važan je doprinos zgradama za obrazovanje, kako u arhitektonskom tako i u programskom smislu, dao → Ivan Zemljak svojim školama u Zagrebu na Selskoj cesti i na Jordanovcu (obje 1930–31). Pritom je bilo važno njegovo bavljenje Le Corbusierovim idejama, ali i nizozemskim funkcionalizmom Jacobusa Johannesa Pietera Ouda. Jasnoćom dispozicije i primjerenom funkcionalnošću ističe se i arhitektura Tehničkoga fakulteta M. Kovačevića (1940). Dva primjera sakralne arhitekture, kapelica Majke Božje Sljemenske na Sljemenu povrh Zagreba → Jurja Denzlera (1931) i crkva Gospe od Zdravlja u Splitu L. Horvata (1936), pokazuju svu širinu i specifičnost hrvatske moderne. Sljemenska kapelica u šumi organski je oblikovan objekt izgrađen od lokalnoga zelenog škriljevca, dok je splitska crkva elegantni, reducirani objekt s trijemom koji nose jednostavni visoki stupovi. Objekt tako ostvaruje odnos s gradom nastalim od antičke palače.



















Natječaji i udruge

Nakon 1929. organizirani arhitektonski natječaji svjedoče o prihvaćanju ideja novoga građenja. Izložbe natječajnih radova imale su važnu ulogu u formiranju svijesti o arhitekturi kao važnom elementu kulture. Rušenjem Zakladne bolnice (1927–31) na jugozapadnom uglu Jelačićevog trga u Zagrebu nastalo je vrijedno građevinsko zemljište za koje je Gradsko poglavarstvo raspisalo općejugoslavenski natječaj. Dodijeljene su četiri jednakovrijedne nagrade (D. Ibler, M. Kovačević, → Zdenko Strižić i D. Sunko), te dva otkupa (J. Pičman s J. Seisselom i S. Planiċem). Projekti su pokazivali velegradski karakter multifunkcionalnoga gradskog bloka. Avangardnošću se ističe projekt E. Weissmanna i njegovih kolega iz Le Corbusierova ureda Kunija Maekawe i Normana Ricea – prizemlje kao javni pješački  prostor, slobodnostojeći objekti na stupovima sa skeletnom konstrukcijom i slobodnim pročeljima; bila je riječ o izravnom prijenosu Le Corbusierovih ideja. Realizaciju kompleksa odredila je parcelacija gradskoga građevinskog ureda; ostvaren je javni pasaž, a pojedine objekte projektirali su tada ugledni arhitekti. Nije realiziran natječaj za Zakladnu kliničku bolnicu na zagrebačkoj Šalati 1931. Jednu od tri jednakovrijedne nagrade osvojio je E. Weissmann projektom koji je postao prava ikona moderne, a pokazuje dodavanje jednotraktnih objekata sa skeletnim konstruktivnim sustavom koji omogućuje slobodna ostakljena pročelja. Unatoč Weissmannovu angažmanu za ekonomično usmjeren funkcionalizam, projekt ipak pokazuje visoki stupanj estetizacije. Na istome natječaju sudjelovao je i mladi Alvar Aalto, no bez plasmana. Godine 1932. raspisan je natječaj za multifunkcionalni kompleks radničkih ustanova na području ciglane u Zagrebu. Projekti su pokazivali različite faze razvoja modernizma – od simetrične dispozicije blokova (Selimir i → Zoja Dumengjić) do kompozicije diferenciranih, slobodno komponiranih volumena (→ Radna grupa Zagreb).

Porast stanovništva u gradovima, osobito u Zagrebu, doveo je, zbog odsutnosti širih programa socijalne stanogradnje, do pojave epidemija zaraznih bolesti, osobito tuberkuloze vezanih uz nehigijenske stambene uvjete. Empatični, socijalno angažirani arhitekti udružili su se 1929. s umjetnicima u → Udruženje umjetnika Zemlja. Vodeći protagonisti bili su slikar Krsto Hegedušić (blizak pokretu nova stvarnost) i arhitekt D. Ibler, autor manifesta skupine. Članovi skupine bili su i arhitekti L. Horvat, M. Kauzlarić i S. Planić. Osim u Zagrebu skupina je izlagala u Beogradu, Parizu i Sofiji. Njihovu sedmu izložbu u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu 1935. zabranila je policija, a zatim je bila zabranjena i djelatnost skupine.

Radna grupa Zagreb, članovi koje su bili → Vlado Antolić, Dušan Hećimović, Zvonimir Kavurić, J. Pičman, J. Seissel, Bogdan Teodorović i E. Weissmann, djelovala je 1932–34. U središtu njezina angažmana bila je socijalna dimenzija arhitekture i urbanizma. Projektirala je i izvela Poljoprivredno-šumarski fakultet u Zagrebu (djelomično izveden 1932–40; I., II. i III. paviljon). Sudjelovala je i u radu Kongresa CIAM-a 1933. u Ateni, gdje su je kao zemaljsku skupinu zastupali E. Weissmann i V. Antolić. Predstavili su demokratičniju varijantu Atenske povelje.

Moderni pokret u Dalmaciji, Istri i Rijeci

Rapalskim ugovorom 1920. gradovi Zadar i Rijeka te Istra i otoci Cres, Lošinj, Lastovo i Palagruža pripali su talijanskoj državi. Stoga je administrativni centar za Dalmaciju premješten iz Zadra u Split, što je potaknulo razvoj gospodarstva i građevinske djelatnosti. Tijekom 1920-ih u Split su se vratili arhitekti sa studija u Pragu (središte novoga građenja) i Parizu (→ Emil Ciciliani) te sa zagrebačkoga Tehničkoga fakulteta. Najveći udio činili su praški studenti poput → Fabijana Kaliterne, → Helena Baldasara i → Budimira Pervana kao i češkoga arhitekta → Josipa Kodla. Uz višestambene zgrade i obiteljske vile izgrađeni su javni objekti, među ostalima gimnazija na Lovretu (E. Cicilliani, 1940), Burza rada (H. Baldasar i E. Ciciliani, 1934–38), zgrada Primorske banovine (→ Vladimir Turina, Nikola Despot, Vid Vrbanić, 1938–40). Zagrebački arhitekt L. Horvat autor je već spomenutoga zapaženoga crkvenog objekta Gospe od Zdravlja (1937), kao i kirurškoga  paviljona bolnice na Firulama (1940). U tom je razdoblju na tom prostoru novo građenje bilo potpuno prihvaćeno, pri čemu je splitska moderna posjedovala određenu autonomnost u odnosu na istodobnu zagrebačku.







Kako su Istra i Rijeka te otoci Cres, Lošinj i Lastovo bili su dio talijanske države do 1943., građevinska je aktivnost toga doba pripadala korpusu talijanske arhitekture u rasponu od racionalizma (l’architettura rationale), predvodnik kojega je bio Giuseppe Terragni, do klasicističko-nacionalističkoga stila Marcella Piacentinija. Kao dio plana Mussolinijeve vlade o osnivanju novih gradova izgrađeni su grad Raša (1936–37) i rudarsko naselje Podlabin (1940–42).

Talijanski arhitekt Gustavo Pulitzer Finali projektirao je Rašu kao funkcionalan grad s određenim identifikacijskim karakterom (1936–37). U Puli se ističe zgrada pošte arhitekta Angiola Mazzonija (1930). Iz talijanske epohe riječke arhitekture ističu se Riječki neboder milanskog arhitekta Umberta Nordija (1939) i crkva sv. Romualda riječkog arhitekta Brune Anghebena (1928–34). U svega desetak godina protagonisti modernoga pokreta u Hrvatskoj ostvarili su raznolik, specifičnim uvjetima primjeren arhitektonski korpus istodoban europskim procesima.







Hrvatska moderna od 1945. do 1970.

Radikalnom promjenom društvenoga uređenja nakon II. svj. rata arhitektonska je djelatnost doživjela korjenite promjene u arhitektonskom i programskom smislu. Tijekom opće kolektivizacije privatni su arhitektonski uredi bili pretvoreni u državne, uz rijetke iznimke ureda atelijerskoga tipa. Međutim, način projektantskoga promišljanja nije se promijenio jer su protagonisti moderne, među ostalima S. Planić, M. Kauzlarić, J. Denzler, → Lovro Perković, N. Šegvić, K. Ostrogović, D. Galić, V. Turina, J. Seissel i A. Albini, nastavili sa svojim arhitektonskim i pedagoškim djelovanjem. Rani prekid jugoslavenskoga političkog vodstva sa Sovjetskim Savezom 1948. očuvao je umjetnost i arhitekturu od retrogradnosti socijalističkoga realizma.

Prvih poslijeratnih godina građevinska djelatnost bila je usmjerena prije svega na obnovu ratom oštećenih sela i gradova, a nedovoljno razvijeno gospodarstvo patilo je od oskudice građevnih materijala pa veći arhitektonski zahvati nisu bili mogući. Obnovi savezničkim bombardiranjem znatno oštećene gradske jezgre prišlo se organiziranjem arhitektonskoga natječaja koji je donio više divergentnih prijedloga. Konačno je renovacija izvedena prema Provedbenom urbanističkom planu arhitekta → Brune Milića, kojim je sačuvana antikna osnova grada. Procesi industrijalizacije, osobito u Zagrebu i Splitu, uzrokovali su znatan priljev stanovništva pa time i veliku potrebu za stanogradnjom. U Splitu su se prema projektima Urbanističkoga biroa organizirala nova stambena naselja od longitudinalnih lamela i stambenih tornjeva s nužnom infrastrukturom. Ta su naselja na dotadašnjoj periferiji poznata pod imenom Split 2.

Kako je Zagreb i u novoj državi imao poziciju gospodarskog središta, dotadašnji Zagrebački zbor izgrađen prema projektu → Marijana Haberlea (1949) više nije odgovarao rastućim potrebama. Tako je 1956. prvi put napravljen korak preko rijeke Save izgradnjom Zagrebačkoga velesajma. Prostorni koncept potječe od M. Haberlea i → Božidara Rašice, dok su arhitektonski briljantne paviljone osim Haberlea i Rašice projektirali još → Miroslav Begović i → Ivan Vitić. Zagrebački velesajam bio je poticaj za daljnju građevinsku djelatnost preko Save – za Novi Zagreb izgradnja kojega je trajala od 1957. do 1970-ih. Već u natječaju za regulatornu osnovu 1930. u mnogim projektima bio je predviđen razvoj grada preko rijeke. Pojedina naselja (mikrorajoni) građena su kao »slobodni volumeni u zelenilu«, omeđena brzim cestama i opskrbljena potrebnom infrastrukturom. Na planiranju Novoga Zagreba radili su urbanisti → Zdenko Kolacio, → Mirko Maretić i → Josip Uhlik. Izgradnja se velikim dijelom oslanjala na prefabriciranu tehnologiju gradnje, pri čemu se posebice isticao istraživački i inovativni rad arhitekta → Bogdana Budimirova.



















Radikalnu promjenu u izgradnji novih naselja predstavlja Split 3, pri izgradnji kojega su se napustila modernistička načela CIAM-a u korist urbanijih stambenih ulica s integracijom raznih programa. Na natječaju 1961. pobijedili su ljubljanski arhitekti Vladimir Braco Mušič, Marjan Bežan i Nives Starc, a izgradnja je započela 1970. Pojedine stambene ulice projektirali su splitski arhitekti → Dinko Kovačić, → Frano Gotovac i → Ivo Radić.

Hrvatska arhitektura 1950-ih i 1960-ih na neki je način bila oživljavanje »zlatnog doba« 1930-ih, ali drugim sredstvima i u drugom društvenom kontekstu. Pojedini arhitekti djelovali su autonomno pa se uvidom u njihove opuse može dobiti slika višeslojnosti kasnoga zrelog modernizma.

I. Vitić, prema riječima Aleksandra Lasla, korak, pa i više ispred svog vremena i zapravo potpuno sam u kolektivističkom okruženju, pritom žestoki nonkonformist, ostvario je najmanje četiri antologijska rada koji pripadaju samom vrhu hrvatske arhitekture. Paviljon 40 Zagrebačkoga velesajma (1957) ekspresivni je, gotovo lebdeći građevni korpus nastao iz logike konstrukcije (konstruktor → Krunoslav Tonković). Domom JNA u Šibeniku (1961) intervenirao je u povijesno tkivo oslonivši novi stakleni korpus na srednjovjekovne gradske zidine. Naborana konstrukcija krova omogućuje slobodu pročelja i unutarnjih prostora. Isti konstruktivni postupak primijenio je i pri gradnji Doma JNA u Komiži (1961). Tema njegova istraživanja u oba je primjera utopijski, arhaični arhitektonski prostor šatora. Stambenim kompleksom u zagrebačkoj Laginjinoj ulici (1962) dispozicijom volumena stvorio je urbani »void« – javni trg, dok je mondrianska fasada objekta pomicanjem grilja u stanju stalne promjene.







Osobito visoku razinu kvalitete u području stanogradnje ostvario je D. Galić u tri stambena objekta u Zagrebu. Slobodnostojeći blok uz Vukovarsku ulicu (1954–57) osim što ispunjava Le Corbusierovih pet točaka, predstavlja i varijantu amblematskoga projekta Unité d’habitation u smislu »drukčijega ponavljanja«. U okviru toga tlocrti dvoetažnih stanova potpuno su različiti i autonomni. U interpolaciji na Svačićevu trgu uz kuću Slaveks V. Kovačića, Galić je primijenio metodu kontrasta. Na mirnu Kovačićevu fasadu s tek nekoliko antičkih akcenata odgovorio je kompleksnim višeslojnim fasadnim platnom.













Remek-djelo N. Šegvića smiona je interpolacija na splitskom Peristilu, središtu antičke palače. Ostakljeno prizemlje poslovne zgrade (1961–64) otvara pogled na rimske arheološke ostatke, dok je afirmacijom moderne arhitekture poduprta stalna transformacija palače u grad. Šegvićeve škole u Kumrovcu (1955) i Visu (1964) sinteze su racionalnoga modernizma i elemenata autohtone gradnje.

V. Turina bio je arhitekt vizionar čiji su svi projekti nadišli svoje doba, kako je istaknuo → Boris Magaš, njegov suradnik na natječajnom projektu kazališta u Zenici (1962) koji se ističe hrabrom dispozicijom volumena. Lebdeća krnja piramida gledališta presječena je kubusom servisnih prostora. Ideja mobilnosti vodeći je motiv projekta plivališta na Sušaku (1948); transparentna cilindrična ovojnica kretala bi se tračnicama između otvorenog i zatvorenog bazena. Uza stambenu zgradu u zagrebačkoj Križanićevoj ulici (1956) samo je jedan Turinin poslijeratni objekt sačuvan: Centar za zaštitu majke i djeteta u Klaićevoj ulici u Zagrebu (1956–57), lagani corbusierovski paviljon meandarskoga tlocrta. Turinino remek-djelo – maksimirski stadion, temeljen na ideji antičkoga teatra s protočnošću zelenila maksimirske šume, uništeno je prigradnjama 1990-ih.







Među nerealiziranim vizionarskim projektima ističu  se urbanistički projekt → Vjenceslava Richtera Sinturbanizam (1964) – naselje zigurata za nekoliko tisuća stanovnika s programima stanovanja i rada. Idejom kinetičke  arhitekture bavio se → Andrija Mutnjaković, među ostalim u studiji obiteljske kuće Domobil (1964).

Izgrađeni koncepti u doba zreloga modernizma pokazuju mnogobrojne programske i oblikovne inovacije, poput projekta zgrade gradske vijećnice na Radićevu trgu u Zagrebu (1956–60) autora K. Ostrogovića. Suptilno oblikovani ulazni trijem vodi u visoki prostor atrija s galerijama komunikacijske funkcije. Vanjski hortikulturno uređen atrij pogoduje svježim klimatskim uvjetima radnih prostorija. Njegova Komunalna banka Rijeke (1959–65) pridonosi urbanom karakteru riječkoga glavnog trga. Ostrogović je također autor značajnih zagrebačkih javnih objekata – Instituta Ruđer Bošković (1954) te Vile Zagorje (1963–65., danas službena rezidencija predsjednika RH), koju je izveo u partnerstvu s V. Richterom.







Istodobno s gradskom vijećnicom uz novu prometnicu Ulicu proleterskih brigada (danas Vukovarska) izgrađen je modernistički kompleks Radničkoga sveučilišta Moša Pijade (1956–61) autora → Radovana Nikšića i → Ninoslava Kučana. Kao suradnik u glasovitom uredu arhitekata Johannesa Hendrika van den Broeka i Jacoba Berenda Bakeme, Nikšić je u to ostvarenje prenio ideje nizozemskoga humanističkog funkcionalizma. Protočni prostorni koncept otvoren prema ozelenjenim atrijima omogućava mnogostruke programe tako da građevina danas uz Pučko otvoreno učilište udomljuje i Institut za povijest umjetnosti. Dizajnom opreme → Bernarda Bernandija postignuta je jedinstvena sinteza s otvorenom, humanom arhitekturom. Potpuni dizajn, od izvedbenih detalja do specijalno projektiranoga pokućstva i opreme, prisutan je u projektu Koncertne dvorane Doma armije (1946–49., danas Dom Hrvatske vojske) autora → Franje Zvonimira Tišine. V. Richter, arhitekt, kipar, slikar, scenograf, te član umjetničke udruge → EXAT 51 i međunarodnoga umjetničkog pokreta Nove Tendencije, zauzimao se u svom radu za sintezu arhitekture i likovnih umjetnosti u smislu Bauhausa. Autor je jednog od najznačajnijih objekata kasne moderne Jugoslavenskoga paviljona na svjetskoj izložbi u Bruxellesu (1958), avangardnog, transparentnog objekta fluidne unutrašnjosti.

























Samom vrhu zreloga modernizma pripada objekt Dječjega lječilišta u naselju Krvavica kraj Makarske (1961) arhitekta Rikarda Marasovića. Cirkularni, levitirajući korpus uspostavlja blizak odnos s gustom borovom šumom nadomak morskoj obali. Odnos prema dubrovačkim ljetnikovcima kao i prema topografiji terena uspostavio je L. Perković pri gradnji Pomorske škole na Lapadu u Dubrovniku početkom 1950-ih. Izvanrednu osjetljivost prema priobalnom krajoliku ispod suroga masiva Biokova pokazali su autori hotela Maestral u Brelima (1965) → Julije De Luca, → Matija Salaj i → Ante Rožić, kako u urbanističkom rješenju tako i pri oblikovanju okoliša. Lagani bijeli volumen hotela izgrađen je poput mosta preko gorskoga potoka. B. Bernardi dizajnirao je pokućstvo i kreirao interijer obogaćen radovima likovnih umjetnika Ede Murtića, Jagode Buić, Vaska Lipovca.

Majstori moderne D. Ibler i A. Albini znatne su doprinose ostvarili još i 1950-ih. Albinijev Tehnološki fakultet (1963), jasno definiran prizmatičan volumen izrazitoga grafizma fasade pripada kontinuitetu moderne. Hibridni objekt nebodera (1958) D. Iblera u susjedstvu njegova ranoga rada – kuće Wellisch – kompleksna je građevina. Iznad dvoetažnoga podnožja poslovne namjene diže se osmerokatni stambeni toranj. Složeno oblikovanje pročelja pokazuje betonski raster s ispunama od različito tretiranih drvenih elemenata.







Tijekom 1960-ih i 1970-ih društvena je zadaća arhitekture bila što brža i ekonomičnija izgradnja stambenoga fonda. U tom se smislu angažirao → Slavko Jelinek razvivši nove tipologije u smislu humanizacije stanovanja prema načelima moderne. Osobito su uspjeli primjeri stambeni neboderi u zagrebačkoj Veslačkoj ulici s dinamično oblikovanim pročeljima i fleksibilnim tlocrtima. U novozagrebačkim naseljima Zapruđu, Trnskom i Sopotu ostvario je desetke stambenih nebodera, a poslovna zgrada na raskrižju Vukovarske ulice i Savske ceste Zagrepčanka (1976) bila je svojedobno najviša u gradu.









Poseban fenomen novozagrebačke stambene izgradnje predstavlja tzv. Mamutica (1974). Pri izvedbi 240 m dugačke zgrade s 19 stambenih katova za približno 5000 stanovnika primijenjena je tada napredna tehnologija prostorne oplate. Zgradu velikoga mjerila projektirali su → Đuro Mirković i Nevenka Postružnik. Radove arhitekta → Borisa Krstulovića karakterizira istraživački i inovativan pristup konstruktivnim elementima i suvremenim materijalima. Njegov nagrađivani projekt Elektroslavonija u Osijeku (1971) odlikuje se smjelom jasno čitljivom konstrukcijom i dojmljivim oblikovanjem pročelja i interijera. Pozornosti je vrijedan i brutalistički objekt katoličke crkve Presvetoga Srca Isusova (1969) u Podgorici koji je izveo sa → Zvonimirom Vrkljanom.







Za razliku od Zagreba, u Splitu su od modernista u poslijeratnom razdoblju djelovali samo L. Perković i B. Pervan. Prema Perkovićevim su projektima izgrađeni hotel Marjan (1963), važan urbani reper na Zapadnoj obali (poslije pregrađen) te niz stambenih objekata. Prigodom intenzivne stanogradnje istaknuli su se arhitekti F. Gotovac, I. Radić i D. Kovačić. Početak izgradnje Splita 3 označila je velikoformatna stambena zgrada, tzv. Krstarica (1973) F. Gotovca, koji je i drugim objektima dao vrijedan doprinos splitskoj stanogradnji. Izvanredno arhitektonsko oblikovanje Splita 3 ostvario je D. Kovačić primjerice u Ljubićevoj te Šimunovićevoj ulici gdje je projektirao i ekspresivni, skulpturalni objekt opskrbnoga centra.





















U Splitu su gradili i zagrebački arhitekti. A. Ulrich autor je Vojne bolnice na Križinama 1965., a Z. Dumengjić projektirala je 1958. paviljon za tuberkulozu, dok je 1969. izgrađena cijela bolnica na Firulama prema njezinu projektu. Profesor zagrebačkoga → Arhitektonskoga fakulteta M. Kauzlarić autor je Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika (1976). Stambeni objekti → Stanka Fabrisa su, kako vanjskim oblikovanjem tako i tlocrtnim rješenjima, odgovarali mediteranskom okruženju. Zagrebački profesor na Arhitektonskome fakultetu, Splićanin N. Šegvić je osim antologijske kuće na Peristilu izgradio i poslovne zgrade Lloyda (1963) i Pomorske privrede na Zapadnoj obali (1964). I. Vitić izgradio je tri stambena nebodera između 1966. i 1968.



















Velik iskorak splitske građevinske djelatnosti bio je vezan uz organizaciju Mediteranskih sportskih igara 1979. Vrhunac izgradnje novih sportskih objekata bio je stadion na Poljudu arhitekta B. Magaša (1979), kojemu je uzor bio grčki teatar; školjkasti oblik stadiona optimalno je smješten u mediteranski okoliš. Projekt stadiona potaknuo je široko međunarodno zanimanje.







Tijekom 1960-ih i 1970-ih turizam je postao važan čimbenik razvoja jugoslavenskoga gospodarstva. Niz hotela na jadranskoj obali dosegnuo je vrhunsku arhitektonsku kvalitetu, među njima i dva hotelska kompleksa B. Magaša. Hoteli Solaris kraj Šibenika (1968) modernistički su objekti s inovacijskim elementima. Svojedobno glamurozni hotel Haludovo u Malinskoj na Krku (1970) oslobođen strogoga modernizma gotovo je bio anticipacija postmodernoga razdoblja. Arhitekt → Zdravko Bregovac, najpoznatiji po hotelu Ambasador u Opatiji (1966) kojim je promijenio njezinu austrougarsku vizuru, u tom je razdoblju projektirao približno 35 hotela i više turističkih naselja paviljonskoga tipa. Pritom se bavio organizacijom i optimiranjem hotelskih funkcija. Razvio je nove tipologije, primjerice atrijsku tipologiju pri izvedbi hotela Bellevue u Malom Lošinju (1966). Kod strukturalističkog hotela Barbara u Zadru (1970) istraživao je načine organizacije i učinkovitost izvedbe montažnim elementima. Uklapanje relativno velikog hotela Libertas (1974) u osjetljivi krajolik dubrovačkoga Boninova na primjeran su način riješili arhitekti → Andrija Čičin-Šain i → Žarko Vincek. Terasirana struktura hotela slijedi pad terena prema moru, a bolje uklapanje u krajolik postignuto je ozelenjenim terasama ispred hotelskih soba. Hotel, koji je stradao u Domovinskome ratu, 2004. je potpuno preuređen. Hotelski kompleks Uvala Scott kraj Kraljevice (1968) riječkoga arhitekta → Igora Emilija znatno se razlikuje od istodobnih jadranskih hotela. Riječ je o pristupu koji bi se mogao definirati kao kritički regionalizam. Arhitekt je u blizini Kraljevice inscenirao primorski gradić transformacijom autohtone primorske arhitekture.

























U domeni školskih i predškolskih ustanova došlo je do izvjesnih inovacija odgovarajućih tendencijama u tom segmentu arhitekture. B. Rašica je dosegnuo visoku razinu oblikovanja prostorne organizacije pri izvedbi zagrebačkih škola, osnovne u Mesićevoj ulici (1954) i gimnazije na Trešnjevci (1955). Arhitekti mlađe generacije → Radovan Tajder i Mladen Anđel ostvarili su potpuno inovativan koncept u projektu Osnovne škole Zvonimira Franka u Kutini (1980) ujedinivši sve sadržaje u jedinstvenom volumenu ispod opsežne kose krovne plohe. Za gradnju dječjih vrtića razvili su sustav modularnih jedinica Megas, prema kojem su 1975–80. izgrađeni objekti u zagrebačkim naseljima Gajnice, Travno, Srednjaci. Pristup Ivana Crnkovića projektu Dječjega vrtića Grigor Vitez u Samoboru (1975) blizak je humanim načelima nizozemskih arhitekata Alda van Eycka i Hermanna Herzbergera. Dodavanjem osnovnih grupnih jedinica, između kojih su hodnici – ulice osvjetljene staklenim lanternama nastao je mali dječji grad. Nizanjem jedinica oblikovanih kompliciranom geometrijom B. Magaš kreirao je »umjetni krajolik« za vrtić na zagrebačkom Mihaljevcu.













Godine 1973. svečano je otvorena Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, jedna od najvažnijih kulturnih institucija u Hrvatskoj. Značajan modernistički arhitekt M. Haberle je sa suradnicama → Minkom Jurković-Haberle i Tanjom Zdvořak osmislio dvoranu kao kompaktni ostakljeni korpus ispod moćne bakrom prekrivene kupole. Trokatni prostor glavne dvorane odlikuje se izvanrednom akustikom, a okružuje ju promenadni foaje koji omogućuje pogled na čitav grad kao i društvene kontakte.







Teorija i kritika od 1920. do 1980.

Curriculum Tehničke visoke škole sadržavao je povijest umjetnosti i arhitekture, a predavači  su bili profesori E. Šen i → Ćiril Metod Iveković, dok je → Petar Knoll predavao teoriju arhitekture. Poslije su predavači bili J. Denzler i A. Albini. S. Planić je 1932. izdao vrlo utjecajnu publikaciju Problemi savremene arhitekture. U časopisima Vijencu, Pečatu, Književnoj republici te Arhitekturi (Ljubljana) tekstove o arhitekturi objavljivali su među ostalima → Ljubo Karaman, Miroslav Krleža, Kosta Strajnić, Gjuro Szabo, Ljubo Babić.









Neposredno nakon II. svj. rata političke su vlasti zastupale sovjetski model, pa je teorija imala problem obrane modernističkih tekovina. U tom smislu A. Mohorovičić napisao je tekst Teoretska analiza arhitektonskog oblikovanja u kojem je definirao pojam »poopćenoga funkcionalizma«. Afirmaciju modernizma podupirao je 1947. osnovani časopis → Arhitektura, kojega je glavni urednik do 1951. bio N. Šegvić, koji je 1950. objavio tekst Stvaralačke komponente arhitekture FNRJ. Definirao je pritom tri komponente: kulturno nasljeđe, autohtoni ambijent i zahtjeve suvremenosti.







Tradicija naučavanja povijesti i teorije arhitekture nastavila se i na zagrebačkom Arhitektonskome fakultetu. Povijest arhitekture predavao je J. Denzler, a naslijedila ga je → Sena Sekulić Gvozdanović. Katedru je poslije preuzeo → Vladimir Bedenko. Teoriju arhitekture predavao je B. Magaš. Uz Arhitekturu drugi važan je časopis bio → Čovjek i prostor, osnovan 1954., koji se osim arhitekturom i urbanizmom bavio i temama likovnih umjetnosti. Izdavač časopisa bilo je Društvo arhitekata Hrvatske, osnovano 1951. U stručnim glasilima i drugim publikacijama poput tjednika Telegrama priloge s teoretskom i kritičkom tematikom objavljivali su B. Magaš, A. Mutnjakoviċ, N. Šegvić, → Ivo Maroević, → Željka Čorak, → Antoaneta Pasinović, → Tomislav Premerl. Povjesničarka umjetnosti → Snješka Knežević kao urednica Trećega programa Hrvatskoga radija također je obrađivala teme urbanizma i arhitekture. Skupština grada Zagreba je 1965. ustanovila instituciju Zagrebačkoga salona, važne manifestacije arhitektonskih dostignuća.





