Jurčić, Vinko (Klobuk kraj Ljubuškoga, BiH, 22. V. 1921 – Zagreb, 16. I. 2007), pejzažni arhitekt, pridonio je istraživanju vrtnoga povijesnog nasljeđa i popularizaciji pejzažne arhitekture u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1958. na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu (poslije Poljoprivredni fakultet, danas → Agronomski fakultet, sv. 2) u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1976. disertacijom Fitoekološka istraživanja o kontaminaciji prostora Zagreba olovom. Djelovao je u zagrebačkoj podružnici Hrvatskoga kulturnog društva Napredak, 1947–50., tajnik Hortikulturnoga društva Hrvatske bio je 1950–55., potom je predavao u Vrtlarskoj školi Arboretum Opeka u Vinici kraj Varaždina, koje je 1960–64. bio direktor. Nakon toga prešao je u poduzeće Flora (poslije Zrinjevac) u Zagrebu, gdje je do 1971. bio upravitelj Izgradnje parkova te voditelj Instituta za unapređenje i razvoj rada. Od 1971. radio je na Poljoprivrednom fakultetu, od 1977. u zvanju izvanrednoga profesora. Ondje je proširio područje djelovanja Zavoda za vrtlarstvo i 1977. osnovao novi Zavod za ukrasno bilje, krajobraznu arhitekturu i vrtnu umjetnost, kojega je bio predstojnik. Istodobno je utemeljio i novi smjer Vrtlarstvo i oblikovanje pejzaža, te uveo više novih kolegija. Od 1973. bio je voditelj poslijediplomskoga studija za oblikovanje pejzaža. Umirovljen je 1988. S Brunom Šišićem utemeljio je u okviru Fakulteta 1982. Centar za povijesne vrtove i razvoj krajobraza u Dubrovniku.

Sa suprugom Ivanom radio je na obnovi i uređenju povijesnoga parka oko dvorca Opeka, a kao glavni projektant ili suradnik sudjelovao je u projektima rekonstrukcije parkova i uređenja prostora oko škola (Poljoprivredna škola u Križevcima), tvornica (INA-OKI u Ivanić-Gradu), lječilišta (Stubičke Toplice), zagrebačkih samostana (Remete), stambeno-poslovnih zona (Središće) i dr. Radove je objavljivao u časopisima Hortikultura, Čovjek i prostor, Poljoprivredna znanstvena smotra, Agronomski glasnik te u zbornicima stručnih i znanstvenih skupova. Bavio se i prevođenjem stručnih knjiga s njemačkoga na hrvatski jezik (Voće iz vlastitog vrta P. G. de Haasa, 1970; Ruže u našem vrtu O. Scheerera, 1971; dio poglavlja o parku Jurjaves u monografiji Maksimir, 1982). Utemeljitelj je Udruženja za kulturu pejzaža i njegov predsjednik od osnutka 1985. do 2003.

Juračić, Dražen (Zagreb, 6. VI. 1948), arhitekt, zapažen po realizacijama stambenih i javnih te osobito zdravstvenih zgrada.

Diplomirao je 1971. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Pohađao je poslijediplomski specijalistički studij Teorije i metode arhitektonskog projektiranja 1976/77. na Tehničkoj visokoj školi u Delftu (danas TU Delft), a tijekom 1980. boravio je na znanstvenom i stručnom usavršavanju u Austriji i SAD-u. Na zagrebačkom je fakultetu doktorirao 2000. disertacijom Arhitektonski aspekti integracije zdravstvenih ustanova u formirano gradsko tkivo (mentor: → M. Hržić). Na tom je fakultetu bio zaposlen od 1972. kao projektant u Zavodu za arhitekturu, a od 1991. kao viši predavač; umirovljen je 2013. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Zgrade za zdravstvo, Planiranje i organizacija građenja i Troškovnik. Godine 1991. s Jelenom Skorup osnovao je arhitektonski ured Aries koji otad vodi.

Projektirao je obiteljske kuće (kuća Poljak na Pašmanu, 1983; vile u New Canaanu i Greenwichu, SAD, 1988), stambene (u Sjenjaku u Osijeku, 1984–87; u Mlinarskoj 22, 1992. i Vinogradskoj 122, 1999. u Zagrebu) zdravstvene i javne zgrade (Dom zdravlja Centar u Zagrebu, 1983–88., s → Brankom Kinclom; Dom umirovljenika u Krapini, 1992; Srpska pravoslavna opća gimnazija na Svetom Duhu 122 u Zagrebu, 2009–12., s J. Skorup) te turističku arhitekturu (Pine Beach Pakoštane, 2015., s J. Skorup). Istaknuo se i projektima preuređenja i nadogradnji (dogradnja trećega kata Klinike za ortopediju Šalata 1985–87., adaptacija kazališta Komedija 1985–88., obnova Židovske općine u Zagrebu, 1992). Autor je knjige Zdravstvene zgrade (2005). Dobitnik je nagrada Salona mladih (1979), »Vladimir Nazor« (1987), »Bernardo Bernardi« (1989; 2015., s J. Skorup), Zagrebačkoga salona (1990., s B. Kinclom; 2015), »Viktor Kovačić« (1992).



















Lavčević d. d., građevinsko poduzeće za graditeljski inženjering i izgradnju sa sjedištem u Splitu, osnovano 1948. kao vojno građevinsko poduzeće Ivan Lučić Lavčević. Specijalizirano je za potrebe visokogradnje, niskogradnje te gradnje pomorskih objekata.

Osim niza vojnih objekata poduzeće je izgradilo stambena naselja te industrijske i objekte opće namjene. U Splitu su izgrađena naselja Sućidar, Bol, Split III, Visoka, Pujanke i Žnjan, industrijski objekti u → Brodosplitu (sv. 1), → Jugoplastici (sv. 2), → Dalmastroju (sv. 1), tvornici cementa Prvoborac, Antiša Vučić i 10. kolovoza (→ CEMEX Hrvatska), zatim lučka skladišta, Vinski podrum, robne kuće, Vojno-medicinski centar, Onkološki dispanzer, te osnovne i srednje škole. U Zadru su izgrađena stambena naselja Križ, Baldekin i Šubićevac, Remontni zavod te industrijski objekti tvornice Vlado → Bagat (sv. 1). Izgrađen je spomenik Galebovo krilo u Podgori, robna kuća u Trogiru, obala u Segetu i Kaštel Sućurcu, stambeni objekti u Pločama i Kninu, brodogradilište u Korčuli i Veloj Luci. Poduzeće je među prvima bilo angažirano na obnovi i gradnji Skoplja i Banje Luke nakon potresa. Od 1965. Lavčević je duž jadranske obale gradio hotele – Iž u Zadru, Medena u Trogiru, Lav, Split, Marjan i Duilovo u Splitu, Soline u Brelima, Dalmacija i Meteor u Makarskoj, Neptun i Jadran u Tučepima, Dubrovački Vrtovi Sunca u Orašcu, Lapad u Dubrovniku, Kupari, Goričina 2 i Grand u Kuparima, Maslina i Liburna u Korčuli, Slavija u Hvaru, Elaphusa, Borak i Bretanida u Bolu na Braču, paviljone u Murteru i Vodicama, naselje Valdanos kraj Ulcinja, te vojno odmaralište u Baškom polju. Prvi posao u inozemstvu bila je gradnja tvornice opeke i crijepa u Gvineji (1961–63), slijedili su poslovi u SR Njemačkoj, Libiji, SSSR-u, Čehoslovačkoj i Iraku.

Do 1973. poduzeće je bilo organizirano u tri sektora (tehnički, financijski i opći) i radne jedinice (gradilište i pogone), potom su se gradilište i pogoni transformirali u OOUR-e, dok su se sektori organizirali u OOUR Zajedničke službe. S građevinskim poduzećima → Konstruktor, Melioracija, Pomgrad (→ Pomgrad Inženjering d. o. o.) i Tehnogradnja potpisan je 1976. sporazum o udruživanju u SOUR 25. Maj, radi razvijanja dodatnih specijalizacija djelatnosti, zajedničkog nastupa na tržištu, razvijanja i organiziranja pratećih djelatnosti i dr. Poduzeće je privatizirano 1992., kada je zapošljavalo približno 2500 radnika. Daljnjim restrukturiranjem 1994. osnovano je 12 društava s ograničenom odgovornošću.

U razdoblju nakon 2000-ih poduzeće je među ostalim izgradilo proizvodne pogone poduzeća Aluflexpack novi u Drnišu, → LTH Metalni lijev d. o. o. (sv. 1) u Benkovcu, → Sardina d. o. o. (sv. 2) u Postirama, vijadukt Mokrice, novu Opću bolnicu u Puli, Opću bolnicu u Zaboku, Sveučilišnu knjižnicu u Splitu, sportsku dvoranu Višnjik u Zadru, smještajnu građevinu Vukovar u Zagrebu. Danas se poduzeće bavi poslovima klasičnoga građenja stambenih, industrijskih, turističkih i drugih objekata, montažnom gradnjom, realizacijom objekata po sustavu ključ u ruke, te proizvodnjom betona, betonskih poluproizvoda, montažnih elemenata, proizvoda od kamena, armature te pruža usluge graditeljskog inženjeringa. Grupu Lavčević čini deset povezanih društava: Lavčević d. d., Lavčević Inženjering d. o. o., Lavčević Montažni elementi d. o. o., Lavčević Hotelijerstvo d. o. o., Lavčević Mehanizacija d. o. o., Lavčević Zadar d. o. o., Lavčević Šibenik d. o. o., Pomgrad gradnja d. o. o., Turistički cvijet d. o. o., Lavčević nekretnine d. d.

Inženjerski projektni zavod d. d. (IPZ d. d.), organizacija za projektiranje objekata niskogradnje i drugih inženjerskih konstrukcija, osnovana u Zagrebu 1948. s prostorijama u Petrinjskoj ulici 7. Zametak te organizacije djelovao je još u sastavu Zemaljskog građevno-projektnog zavoda NRH osnovanoga 1946. u Zagrebu, koji je bio prva i središnja takva organizacija u zemlji, a djelovao je pod nadzorom Ministarstva građevina NRH. Ubrzo se ta organizacija podijelila na samostalne poslovne subjekte, među kojima su, uz Inženjerski projektni zavod, bili Zemaljski geodetski zavod (→ Državna geodetska uprava), Urbanistički institut NRH (→ Urbanistički institut Hrvatske), Industrijski projektni zavod i → Arhitektonski projektni zavod.

Već se 1949. iz IPZ-a odvojila skupina stručnjaka za gradnju hidroelektrana i termoelektrana (→ Elektroprojekt, sv. 4), pa otad nastavlja rad u tri odjela, za projektiranje prometnica, za projektiranje mostova i inženjerskih konstrukcija te vodogradnja, u čemu je postao vodeća organizacija u zemlji. Od početnih 20 djelatnika Zavod je do 1958. narastao na 108. Iste je godine bio podijeljen u osam samostalnih skupina: tri za projektiranje prometnica (voditelji Juraj Šiprak, Mirko Fučkan, Zvonimir Ostojić), tri za mostove i inženjerske konstrukcije (voditelji → Krunoslav Tonković, Josip Vukuša, → Vojislav Draganić), dvije za projektiranje vodograđevina (voditelji Milan Šinkovec, Albin Vilerding). Djelatnost Zavoda obuhvaćala je izradbu cjelokupne tehničke dokumentacije, od prethodnih studija, generalnih rješenja i investicijskih programa do idejnih i izvedbenih projekata, te nadzor nad građenjem.

U početnih je deset godina Zavod izradio približno 1200 projekata, od čega 400 mostova, 300 prometnica i 500 vodogradnji. Iz tog se razdoblja ističu: mostovi preko Krke u Skradinu, preko Korane u Slunju, Maslenički most i Most slobode u Zagrebu, pješački most u zadarskoj luci i dr.; među inženjerskim konstrukcijama kupola Brodarskog instituta u Zagrebu, gazometri u Rijeci, Mariboru i Zagrebu i dr.; među prometnicama rekonstrukcija ceste Karlovac–Rijeka, Jadranska magistrala od Novog Vinodolskog do Zadra, cesta Karlovac–Plitvice i dr.; među vodogradnjama mnogobrojni vodoopskrbni sustavi industrijskih pogona, gradova i područja, gradske komunalne kanalizacije, sustavi odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda, poljoprivredne melioracije, regulacije vodotoka i dr.

Godine 1993. Zavod je privatiziran postavši dioničko društvo, kojega su dioničari bili tadašnji i bivši djelatnici. Godine 2003. svi su odjeli preseljeni na današnju lokaciju na Prilazu baruna Filipovića 21. Danas Zavod čini pet odjela: dva za prometnice, te po jedan za mostove i inženjerske konstrukcije, za hidrogradnje, za opće, administrativne i tehničke poslove. Godine 2024. imao je 52 djelatnika.

U proteklim desetljećima Zavod se mnogobrojnim projektima potvrdio kao vodeća projektna organizacija u području infrastrukturnih projekata u zemlji. Među više od 8000 do danas izrađenih projekata nalaze se oni za gotovo polovicu svih cesta i autocesta u Hrvatskoj, nekoliko stotina mostova, mnoge tunele, desetke inženjerskih konstrukcija od industrijskih pogona do trafostanica, tisuće kilometara vodoopskrbnih i kanalizacijskih sustava, projekata za pročišćivače otpadnih voda, vodospreme i dr. Među projektima u urbanim cjelinama ističu se oni u Zagrebu: Slavonska i Ljubljanska avenija, Aleja grada Bologne, Ulica proleterskih brigada (danas Ulica grada Vukovara), Držićeva avenija, Radnička cesta, Jankomirski i Podsusedski most, Most mladosti, željeznički nadvožnjak Držićeva – Borongaj, pothodnik Glavnoga kolodvora, središnja pješačka zona, središnji uređaj za pročišćivanje otpadnih voda grada Zagreba, i dr. Među najnovijim je izvedenim projektima most Cetina izgrađen na obilaznici oko Omiša (2023).

Osim već spomenutih djelatnika, uspjesima u radu Zavoda pridonijeli su i → Rudolf Broz, → Dragutin Horvatić, → Aleksandar Klemenčić, → Vilim Korošec, → Stanko Šram, → Stanislav Tedeschi, → Ivan Tomičić, → Dražen Topolnik, → Mladen Žugaj te mnogi drugi.