JURAJ DALMATINAC (Juraj Matejev Dalmatinac, Juraj Šibenčanin, Juraj Zadranin, Georgius de Sebenico, Giorgio da Sebenico, Giorgio Orsini, Giorgio Schiavo (Zadar, poč. XV. st. — Šibenik, 10. X. 1473.). ), kipar, graditelj, poduzetnik; najistaknutiji hrvatski graditelj i kipar XV. st, te istaknuti predstavnik europskog Quattrocenta i „mješovitog gotičko-renesansnog stila“
Kao Georgius lapicida quondam Mathei de Jadra zabilježen je u ugovoru sklopljenom u Šibeniku 22. VI. 1441. s kojim je prihvatio mjesto protomajstora katedrale sv. Jakova, i na kojoj se 1443. godine potpisao GEORGIUS MATHEI DALMATICUS (jedina poznata signatura). Neki istraživači smatraju kako se spominje i ranije u Veneciji kao Ser Zorzi di Mathio taiapietra,te da je bio član bratovšitne sv. Kristofora pri crkvi Madonna del’Orto. U starijoj literaturi ponekad se spominjao i pod plemićkim prezimenom Orsini, no njega je znatno kasnije prisvojio njegov sin Pavao. Prema krivoj interpretaciji jednog pasusa G. Vassarija preuzetoj od Filaretea, ponekad se identificira sa onim zagonetnim Schiavoneom, učenikom Brunelleschija koji je u Venciji „napravio dosta stvari“. Drugi pak smatraju da se Juraj treba identificirati sa majstorom Giorgiom Schiavom koji je radeći za urbinskog vojvodu F. de Montefeltra krajem travnja 1466. bio angažiran na nekim poslovima u Gubbiu. Stilska i arhitektonska, analiza njegovih djela, kako onih graditeljskih tako i kiparskih, za sada ne otvaraju mogućnost formiranja unutar firentinskog umjetničkog kruga, te i dalje kao jedino izvorište njegovog ukupnog stvaralaštva ostaje Venecija iz koje u Šibenik dolazi kao već afirmirani graditelj i kipar. U Veneciji nisu nađena njegova sigurna djela premda kritika u najvećoj mjeri smatra kako je bio suradnik u radionici Giovannija i Bartolomea Bona na izradi dijela kiparskog ukrasa Porta della Carta (1438-1442). Njegovo sudjelovanje u nastanku u Androna Foscari, presvođenom prolazu koji od Porta della Carta vodi prema dvorištu Duždeve palače, nije šire prihvaćeno. Preko radionice obitelji Bon te djela drugih toskanskih majstora prisutnih u Padovi i Veneciji Juraj se upoznao s kiparskim djelima firentinskih ranorenesansnih majstora, prvenstveno L. Ghibertija i Donatella. Za razliku njegovih ankonitanskih primarno kiparsko-scenografskih ostvarenja (pročelje Loggie dei Mercanti te portali crkava San Francesco alle Scale i San Agostino) koja se izravno oslanjaju na venecijansku kićenu gotiku, za njegova dva najznačajnija arhitektonska djela – novo troapsidalno svetište šibenske katedrale i sakristiju, u onodobnoj graditeljskoj praksi pa i dalmatinskoj arhitektonskoj tradiciji nema izravnih uzora. Stoga se već početkom XX. st pojavilo mišljenje kako je svoje nadahnuće crpio iz suvremenog venecijanskog slikarstva, točnije izravno ili posredno iz arhitektonskih studija Jacopa Belinija. Na istočnoj obali Jadrana njegovo stvaralaštvo je potvrđeno brojnim pisanim izvorima i prepoznatljivim djelima, od kojih je najveći broj ostvario u Šibeniku, Splitu i Dubrovniku, dok je njegova graditeljsko-kiparska aktivnost dokumentirana još u Zadru i u gradu Pagu. Na suprotnoj strani Jadrana, jedina sigurna djela realizirao je u Ankoni, premda mu neki pisci pripisuju i pojedina ostvarenja u Pesaru, Lorettu, Gubbiu i Urbinu. Istovremeno sapreuzimanjem gradilišta katedrale raširio je svoje umjetničke, trgovačke i druge poduzetničke poslove po srednjoj Dalmaciji te prema Veneciji, a potom i prema gradovima na suprotnoj obali Jadrana. U Splitu je 1444. sklopio ugovor za gradnju kapele bl. Arnira prigrađenu uz crkvu Sv. Eufemije samostana benediktinki. Tradicionalno koncipiranu presvođenu kapelu skladnih proporcija dovršio je 1448. godine. Odmah potom ugovorio je gradnju kapele sv. Staša u splitskoj katedrali koje je trebala bitipoput one sv. Dujma Bonina Jakovljeva iz Milana (1427) ‒ u formi ciborija s oltarom i ležećim likom splitskog mučenika. Jurjeva djelatnost u Splitu te kamenolomima obližnjeg Brača odrazila se i na gradnju brojnih plemićkih palača (Velika i Mala Papalićeva palača, palača D’Augubio, Palača kraj Zlatnih vrata…). Premda neki autori smatraju kako ih je on cijelosti realizirao, od projekta do izvedbe, Jurjeva se izravna prisutnost njihovom nastanku može detektirati samo u izradi njihovih najkvalitetnijih i klesarsko-kiparskih dijelova, uglavnom ulaznih dvorišnih portala i obiteljskih grbova. U Zadru je 1444. godine sklopio ugovor za gradnju korske pregrade (podiuma) u crkvi sv. Franje od koje su sačuvani tek manji fragmenti. Početkom gradnje katedrale u Šibeniku često je odlazio po kamen u Korčulu gdje su mu građu pripremali brojni poznati korčulanski majstori. Prema njegovim nacrtima na Braču su kamen za katedralu i sakristiju pripremali A. Busato, P. Dražojević, P. Berčić i drugi, dok 1452. za crkvu sv. Franje u Ankoni, A. Vukoslavić i L. Ratković, te Ivan Pribislavić. Prema ugovoru iz 1450 g. Juraj je za gradnju kapela Albertijevog hrama Sigismunda Malateste trebao isporučiti istarski kamen, no umjesto njega dostavljao je je kamen iz svojih kamenoloma na Braču. Osim na gradnji katedrale sv. Jakova Juraj je u Šibeniku kao savjetnik općine sudjelovao pri gradnji Velike cisterne („Četiri bunara“) i gradskih zidina, a povremeno je radio na opremi plemićkih palača, uglavnom dajući upute i nacrte drugim klesarima. Zamiranjem aktivnosti na gradnji katedrale svoju poduzetničku i graditeljsku aktivnost godine prebacuje na drugu stranu Jadrana gdje od 1451. radi na palači Dionizija Ivanova Benicase u Ankoni, a da bi krajem iste godine u istom gradu prvo ugovorio izgradnju pročelja zgrade Loggie dei Mercanti, a odmah potom i monumentalni portal crkve San Francesco alle Scale. Raskošno i posve rastvoreno dvoetažno pročelje trgovačke lože, za koje mu je dekorativne dijelove klesao Andrija Aleši, Juraj je dovršio ga je 1457. godine, dok je izradu visokog i uskog portala franjevačke crkve, izveo uz pomoć Ivana Pribislavića. Premda je veći dio franjevačkog portala izradio do 1458. nije ga potpunosti dovršio, kao ni portal crkve sv. Augustina, čiju je izradu ugovorio 1460. godine. Nakon završetka sakristije šibenske katedrale 1454. godine i dogovorene šestogodišnje pauze Juraj se na gradilište vraća 1461. te sve do svoje smrti 1473. godine radi na podizanju svetišta. Privučen dobrom zaradom, Juraj 1464. godine u Dubrovniku preuzima posao općinskog voditelja gradnje zidina i kula grada (ugovoru naslovljen kao ingenarius). Po njegovu projektu gradi se kula sv. Katarine i nastavlja izgradnja Minčete, a manje popravke i kiparske radove izvodi na portalu Kneževa dvora. Po povratku u Šibenik se vraća krajem 1465. ili početkom 1466. godine te na spoju starijeg uzdužnog zida i ugaonog pilastra s puttima, Juraj kao zasebnu cjelinu podiže tzv. „Malipierovu partiju“ (1465-1468). Zasebno, poput edikule oblikovan spojni zid zaključuje sa arhivoltom unutar kojeg postavlja tondo s reljefom sv. Jeronima u spilji. U nastavku gradnje podiže poligonalne zidove s ugaonim monolitnim stupcima u čije bočno utorene strane umeće tanje kamene ploče obostrano ukrašene sa plitkim, iluzionistički produbljenim kaneliranim nišama zaključenima sa školjkom na vrhu. U interijeru još postavlja dva velika istočna kapitela križišta, a svoj angažman na gradnji katedrale zaključuje s velikim, bogato rastvorenim prozorom središnje apside. Gradnju zidova katedrale Juraj dovodi do razine jakog renesansnog vijenca kojeg, zajedno sa kratkim bačvastim svodovima nad bočnim apsidama, u slijedećoj,graditeljskoj fazi izrađuje Nikola Ivanov Firentinac /1475-1506/1507.).
Osim što je kao protomajstor bio umjetnički i tehnički voditelj gradilišta, projektant te glavni inženjer, posjećivao je kamenolome te odlučivao o odabiru kamene građe, savjetovao i ispravljao brojne podređene mu suradnike i pomoćnike. Tijekom tri desetljeća na nauk je primio više desetaka šegrta, dok se u izvedbi složenijih djela oslanjao na usluge i brojnih, o njemu ovisnih suradnika. Među njima su se tek Andrija Aleši, Ivan Pribislavić, Petar Berčić i Radmil Ratkovičić uspjeli do neke mjere osamostaliti. Gradilište šibenske katedrale često je napuštao ne samo zbog graditeljske i kiparske djelatnosti već i zbog drugih poslova, prvenstveno onih trgovačkih. Kao ugledni šibenski građanin 1470. poslan je u Rim kako bi u pape Pavla II. Ishodio povrat novca kojega je preminuli šibenski biskup U. Vignaco na ime oprosta skupio za gradnju katedrale. Često je preuzimao ulogu poduzetnika ugovarajući poslove koje je odmah potom dao drugima na izvedbu. U Pagu je 1449. ugovorio gradnju gradskih zidina i utvrda, a radove je odmah potom prepustio drugim majstorima. Pagu je na isti način sudjelovao je u izgradnji biskupske palače (1465), izradi pročelja zborne crkve (ugovorenog 1466). Za gradnju kapele sv. Nikole u samostanu benediktinki Sv. Margarete obvezao se dati nacrt (1467), ali je izvedbu prepustio svom bivšem učeniku R. Ratkovčiću. Premda se pretpostavlja kako je sudjelovao u planiranju grada Paga utemeljenog 1443. godine za to nema nikakvih potvrda. Juraj je bio izuzetan kipar, talentirani dekorater i i kreativni arhitekt- scenograf ali nadasve inovativan i smion inženjer koji je na osnovu mletačkog iskustva i iznimne kvalitete dalmatinskog kamena u gradnji novog svetišta šibenske katedrale objedinio tehnike i metode kamene i drvene gradnje. Već pri gradnji prozora krstionice adaptirao je skeletni sustav gradnje velikim kamenim blokovima, do je u izvedbi njezina svoda prvi put primijenio montažni sustav gradnje pažljivo iskrojenih i sustavom „spojeva na preklop“ povezanih većih kamenih ploča. U gradnji visoke i uske sakristije osmislio je izuzetno smionu podkonstrukciju u obliku presvođene lože. Prema ugovoru iz 1452. g. sakristija se s jedne strane trebala oslanjati na zid biskupske palače, a s druge samo na tri kamena stupa, ali je zbog statičke sigurnosti tijekom gradnje Juraj među njih je ubacio još dva „bunjato stupa“. U gradnji vanjskih zidova sakristije primijenio je sustav jednakih, prefabriciranih kamenih blokova (veličine deset puta dvije stope) koji su po njegovu modelu izrađeni u kamenolomu. Njegovo djelovanje u Dalmaciji sredinom XV. st. znatno je unaprijedilo postojeću kulturno-umjetničku scenu pri čemu su posebno poticajna bila njegova graditeljska i kiparska djela. Spojivši odlike venecijanskog i lokalnog tradicijskog graditeljstva stvorio je kako tehnološki tako i stilski posve nova arhitektonska rješenja osebujnog i jedinstvenog izričaja. Osim u sakralnoj arhitekturi, značajna djela ostvario je i u stambenom i fortifikacijskom graditeljstvu, dok je najsuvremenija likovna dostignuća ostvario u kiparstvu, iskoristivši najnovija shvaćanja firentinske rane renesanse u realizaciji ljudskoga lika, koja je često vješto povezivao s dekorativnim okvirima venecijanske kićene gotike. Juraj je ne samo najznačajniji predstavnik mješovitog gotičko-renesansnoga doba u Dalmaciji, već je po svojim ostvarenjima i utjecaju jedan od najvećih hrvatskih umjetnika, dok je u širim jadranskim okvirima, po inovativnosti i kreativnosti istaknuta pojava europskoga quattrocenta.
Njegova djelatnost okvirno se može podijelit u tri faze. U prvoj „inovativnoj fazi“ (1441-1451), osmišljava novo troapsidalno svetište šibenske katedrale i kao zasebnu građevinu uz nju podiže sakristiju. U drugoj „tradicionalnoj fazi“ (1451- 1460), u duhu mletačke procvjetale gotike realizira tri monumentalna pročelja u Ankoni, dok u trećoj, „moderniziranoj fazi„ (1461-1473), prilikom podizanja poligonalnih zidova katedrale unaprjeđuje svoja inovativna rješenja u gradnji montažnom metodom gradnje, oplemenjujući ih sa suvremenom dekoracijom rane renesanse. Gradnja šibenske katedrale Sv. Jakova pod Jurjevim vodstvom (1441-1473) odvija se u dvije odvojene etape, među kojima je duže razdoblje prekida (1455.-1461.) u kojem uglavnom radi u Ankoni. U prvoj etapi intenzivne građevinske djelatnosti (1441.-1455.) dovršavaju se već započeti uzdužni zidovi trobrodne bazilike do visine vijenca visećih lukova, dok se u interijeru po Jurjevu nacrtu (1444) podižu arkade glavnog broda i po modelu prve već dovršene kapele Deše Jakovljeva traveji bočnih brodova. Paralelno s gradnjom bočnih brodova podiže se prošireno i povišeno tropasidalno svetište koje još uključuje krstionicu ugrađenu pod južnom apsidom (1441-1446), te uz nju prislonjenu sakristiju s riznicom na katu (1450-1454). Odluka o napuštanju starijeg projekta F. di Giacoma (1430.) i gradnji proširenog svetišta, što je uključivalo premještanje trase općinske ulice, donesena je nekoliko mjeseci prije Jurjeva preuzimanja gradilišta. U toj prvoj etapi nastaje izdignuto svetište izgrađuje do razine poda prezbiterija, što odgovara visini Jurjevog vijenca s realističko oblikovanim glavamaizvedenim u prirodnoj veličini. . Nakon postavljanja ugaonog pilastra s puttima i posvetnim natpisom 1443. godine pa sve do sredine 1449. godine radovi se odvijaju ubrzanim tempom, nakon čega zbog nedostatka sredstava dolazi do povremenih zastoja u gradnji. Godinu dana prije isteka prvog ugovora za vođenje gradnje Juraj 1446. godine sklapa drugi ugovor sada na deset godina, ali zbog bojazni da će zbog brojnih drugih preuzetih poslova po Dalmaciji trajno napustiti gradilište katedrale prokuratori gradnje 1450. godine s Jurjem sklapaju ugovor za gradnju sakristije čiji dovršetak 1452. ugovara kao, zasebni dodatno plaćeni posao. Nakon dovršetka sakristije 1454. radovi na izgradnji katedrale traju još oko godinu dana, da bi dogovorno gradnju nastavili za šest godina. U toj prvoj „inovativnoj fazi“ Juraj po dolasku u Šibenik znatno preinačuje postojeći projekt crkve tako da s jedne strane u duhu kićene gotike modernizira izgled glavnog broda – izrađuje nacrt pročelnog zida arkada, a s druge Juraj radikalno mijenja koncepciju korskog prostora i prezbiterija. Umjesto predviđene jedne, središnje apside koja je po ranijem projektu protomajstora Francesca di Giacoma (1430-1431) trebala biti izdignuta nad općinskom ulicom i naslonjena na susjednu Kneževu palaču (danas Muzej grada Šibenik), Juraj gradi prošireno troapsidalno svetište, sa poprečnim brodom i križištem u koji smještapovišeni kanonički kor i nad kojim je vjerojatno planirao podići kupolu. Iskoristivši prirodni pad terena prema jugu, Juraj na pravcu ukinute ulice pod južnom apsidom ugrađuje krstionicu, a na izlazu iz nje podiže prostranu ložu sa stupovima i kasetiranim bačvastim svodom nad kojom potom postavlja sakristiju i nižu riznicu poviše. Smještaj krstionice i sakristije na neprikladnom i stiješnjenom prostoru, ograničenom i već izgrađenom biskupskom palačom zahtijevao je čitav niz prilagodbi i korekcija te niz posve novih prostornih i konstruktivnih rješenja, od kojih su neka uzrokovala i manje tlocrtne nepravilnosti. Nakon obnove prekinutih radova 1461. pa sve do smrti Jurja Dalmatinca 1473. godine tijekom zadnje „modernizirane faze“ traje i završna druga etapa gradnje katedrale s jednim kraćim dvogodišnjim prekidom tijekom kojeg je Juraj u Dubrovniku u funkciji protomajstora sudjelovao na gradnji kula i zidina grada (1464-1465). Tijekom te etape radovi su koncentrirani isključivo na dovršetak svetišta katedrale. Prvu četverogodišnji period (1461.-1464.), obilježava pojava novog, ranorenesansnog dekorativnog repertoara, uglavnom slikarskog karaktera podrijetlom iz Padove kojeg u Šibenik donosi slikar Jurj Ćulinović, njegov budući zet. Drugi, završni period gradnje (1465./1466.-1473.) obilježava pojava nekolicine novih ranorenesansnih dekorativnih motiva poteklih iz „Michelozzovog kruga firentinskih majstora“ koju su u Dubrovniku bili djelatni 60-tih godina XV. st. Na početku gradnje zidova svetišta izveden je bogato ukrašeni i zasebno oblikovan spojni zid s kaneliranim pilastrima i reljefno ispupčenim „nišama“, tzv. “Malipierova partija”, kojeg je Juraj po povratku iz Dubrovnika okrunio s reljefom sv. Jeronima u pustinji (1465-1468). U literaturi se često navodi kako je Nikola Firentinac uz neke preinake dovršio katedralu po Jurjevu projektu kojim su već bili predviđeni kameni bačvasti svodovi i vitka osmerostrana kupola kao i karakteristično „trolisno pročelje“, no takva pretpostavka nema čvršćih uporišta. Osim što se u izvorima ne spominje nekakav Jurjev cjelovit projekt katedrale, ili neko jedinstveno idejno rješenje koje je postupno realizirao, nepravilna struktura zidova svetišta koje je on podigao krajem 60-tih godina, i koju je kasnije Firentinac s velikim poteškoćama vratio u pravilne tlocrtne dovodi do zaključka kako Juraj Dalmatinac nije predvidio ni osmislio takvu vrstu monumentalnog pokrova.
Ostali podatci
Što pročitati?
- Frey: Der Dom von Sebenico und sein Baumeister Giorgio Orsini. Jahrbuch des Kunsthistorischen Institutes der k. k. Zentralkommission für Denkmalpflege (Wien), 7(1913) str. 7, 11–12, 14–169.
- Folnesics: Studien zur Entwicklungsgeschichte der Architektur und Plastik des XV. Jahrhunderts in Dalmatien. Ibid., 8(1914)
- Beritić: Utvrđenja grada Dubrovnika. Zagreb 1955, 62, 93–96. C. Fisković: Juraj Dalmatinac. Zagreb 1963, 1982².
- Montani: Juraj Dalmatinac i njegov krug. Zagreb 1967.
- Juraj Matejev Dalmatinac (radovi sa simpozija u Šibeniku 1975). Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 1979–82, 3/6, str. 1–280.
- Ivančević: Mješovito gotičko-renesansni stil Jurja Matejeva Dalmatinca. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1980, 21, str. 355–380.
- Fisković: Juraj Dalmatinac u Anconi. Peristil, 1984–85, 27/28, str. 93–146.
- Kokole: O vprašanju renesančnih elementov v kiparskem opusu Jurija Dalmatinca. Zbornik za umetnostno zgodovino (Ljubljana), NS 21(1985) str. 105–121.
- Fisković: Za Jurja Matijeva u Veneciji. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1988, 27, str. 145–180.
- Kečkemet: Juraj Dalmatinac i gotička arhitektura u Splitu. Split 1988.
- Ivančević: Trogirska krstionica (1467) i metode montažne konstrukcije dalmatinske graditeljske škole. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1990, 30,
- Ivančević i D. Fabijanić: Šibenska katedrala. Šibenik 1998, 26–41.
- Kokole: s.v. Giorgio da Sebenico (Juraj Matejev Dalmatinac), u: The Dictionary of Art, vol. XII, 1996, str. 666-668.
- Marković: Katedrala sv. Jakova u Šibeniku. Prvih 105 godina, Zagreb, 2010.
- Marković: The Artist of Michelozzo’s circle in Dubrovnik and the Reflections of their Activity in Dalmatia in: HISTORIA ARTIS MAGISTRA AMICORVM DISCIPVLORVMQVE MVNVSCVLA JOHANNI HÖFLER SEPTVAGENARIO DICATA, (ur.R. N. Klemenčič, Renata ;S. Štefanac), Ljubljana, 2013, 221-230 .
- Marković: Juraj Dalmatinac i Andrija Aleši u Splitu- majstori radionice i suradnici Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 43 (2016), 151-191.
- Marković: Još jednom: katedrala sv. Jakova u Šibeniku – Juraj ili Nikola?“, Juraj – Bilten Društva za očuvanje šibenske baštine “Juraj Dalmatinac” Šibenik, br.12 – XIII/ 2023, 22-35.
Iz arhive LZMK-a
- Fisković, Višnja Flego: JURAJ DALMATINAC, Hrvatski biografski leksikon, SV. 6 (2005)
Hbl (1983–2024), mrežno izdanje: https://hbl.lzmk.hr/clanak/juraj-dalmatinac
