Keramika Modus d. o. o., tvornica keramičkih pločica sa sjedištem u Orahovici osnovana 1977. Proizašla je iz poduzeća Jugokeramika (→ Inker), kombinata građevinske keramike, porculana i vatrostalnih proizvoda, nositelja razvoja hrvatske keramičke industrije. Od 1977. poduzeće Jugokeramika sastojalo se od osam OOUR-a, uključujući OOUR Tvornica zidnih pločica Orahovica. U Orahovici je 1977. osnovano poduzeće Keramička industrija Orahovica (KIO), odn. KIO Keramika, koje je 1981. počelo proizvoditi keramičke pločice. Isprva se primjenjivala tehnologija bipaljenja u tunelskim pećima kapaciteta 500 000 m² keramičkih pločica na godinu. KIO Keramika bavila se proizvodnjom keramičkih pločica za unutarnje i vanjsko oblaganje zidova i podova proizvodeći isprva prešane, a od 2004. i vučene (ekstrudirane) keramičke pločice na dvije lokacije, odn. u pogonima u Orahovici i Rujevcu kraj Dvora (otvoren 2004). Instalirani kapaciteti pogona iznosili su približno 5 300 000 m² prešanih keramičkih pločica i približno 700 000 m² ekstrudiranih keramičkih pločica na godinu. U pogonu u Orahovici rabile su se tri peći, dvije za paljenje prešanih keramičkih pločica pokrenute 1996. i jedna za paljenje vučenih keramičkih pločica (puštena u rad 2004). U pogonu u Rujevcu proizvodile su se prešane keramičke pločice. Tijekom godina neprekidno se povećavao kapacitet uz unapređivanje tehnologije. Proizvodnja je iznosila do šest milijuna kvadratnih metara keramičkih pločica na godinu, od čega se 2,5 milijuna proizvodilo u tvornici u Rujevcu.

Broj zaposlenika je 1996–2005. narastao s 329 na više od 500. Godine 2008. postrojenje je radilo s najvećim iskorištenjem instaliranoga kapaciteta (86%). Instalirani tehnički kapacitet proizvodnje keramičkih pločica u pogonu KIO Orahovica bio je 218 t na dan, a godišnji kapacitet iznosio je 68 000 t, odn. do približno 6 000 000 m² keramičkih pločica, ovisno o asortimanu (prešanih 5 300 000 m² te vučenih 700 000 m²). Poduzeće je 80% svojih proizvoda izvozilo u zemlje EU-a, BiH i Srbiju, a 20% proizvoda prodavalo se na domaćem tržištu. Nakon što je 2010. poduzeće KIO Keramika otišlo u stečaj, prodano je poduzeću Keramika Modus iz Vojnića u vlasništvu poduzeća → Samoborka Samobor i nastavilo je rad pod nazivom Keramika Vojnić. Tijekom 2011. odvijala se diskontinuirana proizvodnja smanjenim kapacitetom u odnosu na instalirani. Keramika Vojnić obustavila je proizvodnju u Vojniću i u Rujevcu a pogoni su preseljeni u orahovičku tvornicu koja je 2012. nastavila s radom. Sa 136 radnika orahovička je tvornica 2012. proizvodila 9500 m² keramičkih pločica na dan, čime je dosegnula više od 60% proizvodnje bivše KIO Keramike, a ime poduzeća promijenjeno je u Keramika Modus. Poduzeće je jedini hrvatski proizvođač keramičkih pločica, a na tržištu posluje s udjelom izvoza od približno 70%, dok se 30% proizvoda prodaje na domaćem tržištu. Za poduzeće Keramika Modus 2021. otvoren je stečajni postupak.

Jurčić, Vinko (Klobuk kraj Ljubuškoga, BiH, 22. V. 1921 – Zagreb, 16. I. 2007), pejzažni arhitekt, pridonio je istraživanju vrtnoga povijesnog nasljeđa i popularizaciji pejzažne arhitekture u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1958. na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu (poslije Poljoprivredni fakultet, danas → Agronomski fakultet, sv. 2) u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1976. disertacijom Fitoekološka istraživanja o kontaminaciji prostora Zagreba olovom. Djelovao je 1947–50. u zagrebačkoj podružnici Hrvatskoga kulturnog društva Napredak, tajnik Hortikulturnoga društva Hrvatske bio je 1950–55., potom je predavao u Vrtlarskoj školi Arboretum Opeka u Vinici kraj Varaždina, koje je 1960–64. bio direktor. Nakon toga prešao je u poduzeće Flora (poslije Zrinjevac) u Zagrebu, gdje je do 1971. bio upravitelj Izgradnje parkova te voditelj Instituta za unapređenje i razvoj rada. Od 1971. radio je na Poljoprivrednome fakultetu, od 1977. u zvanju izvanrednoga profesora. Ondje je proširio područje djelovanja Zavoda za vrtlarstvo i 1977. osnovao Zavod za ukrasno bilje, krajobraznu arhitekturu i vrtnu umjetnost, kojega je bio predstojnik. Istodobno je utemeljio i novi smjer Vrtlarstvo i oblikovanje pejzaža, te uveo više novih kolegija. Od 1973. bio je voditelj poslijediplomskoga studija za oblikovanje pejzaža. Umirovljen je 1988. S Brunom Šišićem utemeljio je u okviru Fakulteta 1982. Centar za povijesne vrtove i razvoj krajobraza u Dubrovniku.

Sa suprugom Ivanom radio je na obnovi i uređenju povijesnoga parka oko dvorca Opeka, a kao glavni projektant ili suradnik sudjelovao je u projektima rekonstrukcije parkova i uređenja prostora oko škola (Poljoprivredna škola u Križevcima), tvornica (INA-OKI u Ivanić-Gradu), lječilišta (Stubičke Toplice), zagrebačkih samostana (Remete), stambeno-poslovnih zona (Središće) i dr. Radove je objavljivao u časopisima Hortikultura, Čovjek i prostor, Poljoprivredna znanstvena smotra, Agronomski glasnik te u zbornicima stručnih i znanstvenih skupova. Bavio se i prevođenjem stručnih knjiga s njemačkoga na hrvatski jezik (Voće iz vlastitog vrta P. G. de Haasa, 1970; Ruže u našem vrtu O. Scheerera, 1971). Utemeljitelj je Udruženja za kulturu pejzaža i njegov predsjednik od osnutka 1985. do 2003.