Glavni indeks

Galić, Roman (Imotski, 25. V. 1914 – Zagreb, 13. V. 1999), elektrotehnički inženjer, stručnjak za radiotehniku.

Na Elektrotehničkom odsjeku (kasnije Elektrotehnički fakultet, danas → Fakultet elektrotehnike i računarstva) Tehničkog fakulteta u Zagrebu diplomirao je 1940. te doktorirao 1980. disertacijom Jedna mogućnost povećanja isijane snage satelita. Na Radiju Zagreb i RTV Zagreb (danas zajedno HRT) radio je 1942–79. Bavio se uređajima za emitiranje u području srednjih i ultrakratkih valova radiofonskih i televizijskih signala te radio na uvođenju usmjerenih veza, monokromatske televizije i televizije u boji u Hrvatskoj. Kao stipendist francuske vlade specijalizirao se u Parizu 1952. te kao stipendist Talijanske radiotelevizije u Torinu i Monzi 1955. Istodobno je na matičnome fakultetu predavao od 1948. Osnovao je 1954. i do 1958. bio predstojnik Zavoda za emisione uređaje (danas Zavod za radiokomunikacije i visokofrekvencijsku elektroniku). Uveo je kolegije Emisioni uređaji i UKV tehnika. Nakon umirovljenja 1979. nastavio je rad predavajući do 1995. kolegij Telekomunikacije satelitima te je bio dugogodišnja spona između Zavoda i HRT-a.

S njemačkoga je preveo knjigu W. Daudta Radio tehnika (s T. Jelakovićem i V. Mužinićem, 1947). Autor je knjiga Telekomunikacija satelitima (s D. Veselinovićem, 1983), Tehnički razvoj radija i televizije u Jugoslaviji 1926–1986. (1986), Radioastronomija i radiokomunikacije (1990), Paralelni pogon visokofrekventnih generatora (1992) i dr. Surađivao je na Tehničkoj enciklopediji i Općoj enciklopediji LZ-a. Bio je predsjednik Saveza elektrotehničkih inženjera i tehničara Hrvatske (1977–80) i Aerokozmonautičkog društva Hrvatske (1977–79). Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1975.

Frančić, Božidar (Sušak, 23. II. 1932 – Zagreb, 1. VII. 1990), elektrotehnički inženjer, stručnjak za električne strojeve.

Na Elektrotehničkom fakultetu (→ Fakultet elektrotehnike i računarstva) u Zagrebu diplomirao je 1956. te doktorirao 1965. disertacijom Statička i dinamička svojstva sinhronog samouzbudnog kompaundiranog generatora. Od 1955. radio je u poduzeću »Rade Končar« u Zagrebu, najprije kao projektant asinkronih motora, a potom samouzbudnih kompaundiranih sinkronih generatora razvijajući više takvih brodskih generatora. Od 1963. bio je voditelj odjela proračuna u Tehničkom uredu pogona generatora, od 1966. pomoćnik direktora Elektrotehničkog instituta poduzeća, od 1970. direktor Sektora za rotacione strojeve, od 1973. direktor Elektrotehničkog instituta, od 1977. vršitelj dužnosti direktora poduzeća »Rade Končar« te potom njegov predsjednik sve do smrti 1990.

Istovremeno je od 1958. predavao i na matičnome Fakultetu, od 1965. kao honorarni nastavnik. Predavao je kolegije iz područja sinkronih strojeva i prijelaznih pojava u električnim strojevima. Predavao je od 1962. i na Elektrotehničkom fakultetu (→ Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje) u Splitu, kao honorarni redoviti profesor od 1973. Na splitskom je fakultetu organizirao nastavu iz električnih strojeva te 1970–76. bio na čelu Katedre za električne strojeve. Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila električni strojevi, posebice samouzbudni kompaundirani sinkroni generatori i motori. Autor je patenta uređaja za samouzbudu i kompaundaciju sinkronih strojeva (1964). Bio je suradnik na Tehničkoj enciklopediji LZ-a. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1964.