Corubolo, Ivo (Skradin, 18. VIII. 1905 – Zagreb, 24. V. 1994), farmaceutski i kemijski inženjer, zaslužan za znanstveno utemeljenje farmaceutske tehnologije u Hrvatskoj.

Na tadašnjem Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu diplomirao je farmaciju 1927., potom i kemiju te doktorirao iz područja kemije 1938. Bio je vlasnik ljekarne u Zagrebu 1937–48. Na Farmaceutskom fakultetu u Zagrebu (→ Farmaceutsko-biokemijski fakultet), u Zavodu za farmaceutsku tehnologiju, radio je 1949–54. Ondje je položio znanstvene temelje farmaceutskoj tehnologiji te je 1952. osnovao i uredio fakultetsku ljekarnu. Predavao je kolegij iz receptologije. Od 1960. vodio je farmaceutsku djelatnost u Republičkom zavodu za zaštitu zdravlja, izgradio i uredio velik broj ljekarni te 1954–60. vodio analitički laboratorij u 20. narodnoj apoteci u Zagrebu. Umirovljen je 1970. Bavio se istraživanjima ražene glavice, postupcima analize ljekovitih pripravaka te općenito farmaceutsko-tehnološkom praksom te organizacijom i zadatcima ljekarničke službe. Autor je priručnika Magistralna receptura (1956), surađivao je na izradbi drugog i trećeg izdanja Jugoslavenske farmakopeje (Farmaceutski glasnik, 1947., 1954; Medika, 1956–58). Dobitnik je medalje »Julije Domac« Farmaceutskoga društva Hrvatske 1974.

Braum, Franjo (Zagreb, 14. III. 1914 – Zagreb, 14. VI. 1993), geodet, stručnjak za područje fotogrametrije.

Diplomirao je 1939. na Geodetsko-kulturnotehničkom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Geodetski fakultet). Doktorirao je na tehničkoj visokoj školi u Zürichu (ETH Zürich) 1960. disertacijom Die Beseitigung der Modelldeformationen in Senkrechtaufnahmen durch die Änderung der relativen oder der inneren Orientierung. Najprije je radio na lokalnoj triangulaciji općine Kuzminje (Vojvodina), a 1940. odlazi u Jenu, gdje se u poduzeću Zeiss-Aerotopograph specijalizirao u fotogrametriji, te je zatim dva mjeseca boravio na Tehničkoj visokoj školi u Dresdenu (TH Dresden). Za II. svj. rata radio je u Zemljopisnom zavodu u Zagrebu kao geodetski inženjer na poslovima nivelmana te na izradbi i obnovi topografskih karata, a istodobno je honorarno predavao na Tehničkome fakultetu. U Ministarstvu građevina NRH radio je 1945–46. Od 1947. bio je zaposlen na Tehničkome fakultetu gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 1963. Predavao je kolegije Fotogrametrija, Kartografija, Fotografija. Bio je osnivač i voditelj Zavoda za fotogrametriju (1959–84), dekan (1966–68) te prodekan (1968–69) Geodetskoga fakulteta u Zagrebu. Umirovljen je 1984. Predavao je i na drugim studijima u Beogradu, Ljubljani i Zagrebu.

Znanstveno i stručno bavio se područjem orijentacije fotogrametrijskih snimki. Radio je na preciznom nivelmanu Zagreba 1947–48. a 1948. izveo je terestričko snimanje, prvo u Hrvatskoj, kanjona Rječine. Uz mnoštvo objavljenih znanstvenih radova u zemlji i inozemstvu, autor je devet sveučilišnih udžbenika među kojima se ističu Elementarna fotogrametrija (1969) i Fotogrametrijsko snimanje (1973). Od 1975. bio je stalni, a od 1988. počasni član Comité International de Photogrammétrie Architecturale (CIPA) u Parizu. Od 1977. bio je član suradnik JAZU-a (danas HAZU). Dobitnik je Nagrade za znanstveni rad »Nikola Tesla« 1979.

-uputnica u natuknici Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti

Borčić, Branko (Prnjavor, BiH, 8. VI. 1908 – Beograd, 4. VII. 1977), geodet i kartograf, stručnjak za geodetsku kartografiju.

Diplomirao je 1932. na Geodetsko-kulturno-inženjerskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (od 1962. → Geodetski fakultet). Doktorirao je na ljubljanskome fakultetu za arhitekturu, građevinarstvo i geodeziju 1964. disertacijom Matematička podloga karte svijeta u mjerilu 1 : 1 000 000. U Beogradu je radio u Odjeljenju katastra i državnih dobara Ministarstva financija 1934–44., načelnik Naučnog i Geodetskog odsjeka Vojnogeografskog instituta bio je 1945–51; ujedno je bio honorarni nastavnik na Tehničkoj visokoj školi 1946–51. Od 1951. bio je zaposlen na Tehničkome fakultetu u Zagrebu, od 1960. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegij Kartografiju. Bio je prvi šef novoosnovane Katedre za kartografiju 1951., te predstojnik Zavoda za kartografiju i reprodukciju karata 1956–74. Predavao je i na drugim studijima u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu.

Znanstveno i stručno bavio se problemima matematičke i geodetske kartografije, te toponimima i kartografskom terminologijom. Kao geodet (1934–51) organizirao je, izvodio izmjere i sudjelovao u izradbi katastarskih karata za više gradskih naselja. Zaslužan je za uspjeh probne aerofotogeometrijske izmjere općine Mlado Nagoričane (1937–38). Među praktičnim radovima ističu se mjerenje radovljičkog bazisa kraj Bleda (1950) i bazisa između Odre i Velike Gorice kraj Zagreba (1951). Uz mnoštvo objavljenih znanstvenih radova, autor je udžbenika Gaus-Krigerova projekcija. Teorija i primena u državnom premeru (1955), Matematička kartografija (Kartografske projekcije) (1955), Stari koordinantni sustavi na području SR Hrvatske i njihova transformacija u sustave Gauss-Krügerove projekcije (s N. Frančulom, 1969) i Gauss-Krügerova projekcija meridijanskih zona (1976). Sudjelovao je u pripremi drugoga izdanja Multilingual Dictionary of Technical Terms in Cartography, te bio suradnik i autor u Višejezičnom kartografskom rječniku (1977).