Zagreb-Montaža d. o. o., građevinsko poduzeće sa sjedištem u Zagrebu. Djeluje od 1950. kroz razne organizacijske oblike (→ Montmontaža d. d.). Izdvajanjem OOUR-a Metalurgija za izgradnju i montažu metalurških i rudarskih objekata i postrojenja iz RO Montmontaža (dio SOUR-a Monting) nastavlja djelovati kao samostalno poduzeće. Broj radnika 1991. iznosio je 1198. Privatizacija poduzeća izvršena je 1992. Danas ima podružnice u Njemačkoj, Austriji, Velikoj Britaniji, Francuskoj Gvajani i Norveškoj. Poduzeće se je 1994. reorganiziralo u Zagreb-Montaža Grupu koje je Zagreb-Montaža d. o. o. krovno poduzeće, a sastoji se od poduzeća ZM-Vikom d. o. o., ZM-Montag d. o. o., ZM-Elemes d. o. o., ZM-Metal d. o. o., ZM-Montal d. o. o., TPK-zavod d. d. i ZM-Industrijski servisi d. o. o. Formiranjem Zagreb-Montaža Grupe s vremenom se od izgradnje i održavanja industrijskih postrojenja poduzeće usavršilo u izradbi i montaži elektrofiltera, kanala, čeličnih konstrukcija, mostogradnji, podvozja za kamione i industrijska vozila, izgradnji vodovodne i plinske infrastrukture, projektiranju, proizvodnji i građenju aluminijsko staklenih fasada, kao i pružanja usluga inženjeringa i poslovnoga savjetovanja u zemlji i inozemstvu.

Do danas je Zagreb-Montaža Grupa ostvarila više od 1000 projekata u zemlji i inozemstvu (Njemačka, Austrija, Švicarska, Velika Britanija, Slovenija, Francuska, Italija, Češka, Slovačka, Nizozemska, Belgija, Luksemburg i Norveška). Poduzeće je ostvarilo 150 projekata u mostogradnji, te preko 100 ostvarenih projekata izgradnje, rekonstrukcije i održavanja čeličnih cjevovoda za transport nafte, plina, vode, pare i drugih medija te sirovina kao i objekata na cjevovodima. U proizvodnom pogonu u Šibeniku na 22 000 m² izrađuju sve vrste i tipove složenih čeličnih konstrukcija kao što su mostovi, razni dijelovi industrijskih postrojenja, konstrukcije i dijelove za automobile i željezničku industriju i nosive konstrukcije. Sudjelovali su, između ostaloga, na proširenju zračne luke Berlin Schonefel (2010); na izgradnji Zračne luke Zagreb (2016) na izradi projekata, dobavi materijala, izradi i montaži čelične nosive konstrukcije krova i aluminijsko ostakljene fasade; u izgradnji naftovoda Krk − kopno (2017) na poslovima nabava opreme i materijala, izvedbe građevinskih, strojarskih i elektrotehničkih radova; na izgradnji cestovnog mosta preko rijeke Drave kod Osijeka (2019) na poslovima izradba izvedbenih projekata, dobavi, proizvodnji i montaži čelične rasponske konstrukcije i čeličnih vrhova pilona; na izgradnji Spalionice otpada u Zuchwilu u Švicarskoj (2024) na poslovima montaže čeličnih konstrukcija, opreme i kanala i dr. Danas je Zagreb Montaža Grupa jedno od vodećih društava u Hrvatskoj i regiji u području građevinarstva.

Wenzler, Fedor (Beograd, 12. IX. 1925 – Zagreb, 23. I. 2008), arhitekt i urbanist, zapažen po značajnim urbanističkim i prostornim planovima te projektu Sportsko-rekreacijskoga centra Jarun u Zagrebu.







Diplomirao je 1952. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Arhitektonski fakultet), gdje je doktorirao 1980. disertacijom Kompleksna valorizacija prostora kao polazna osnova planiranja rekreativnih funkcija (mentor: → N. Šegvić). Nakon diplome radio je u Urbanističkom institutu Hrvatske. Od 1978. predavao je kolegije Urbanizam i Prostorno planiranje na Građevinskome fakultetu u Zagrebu, gdje je bio redoviti profesor i predstojnik Zavoda za zgradarstvo (1981–86). Na poslijediplomskome studiju Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu predavao je kolegij Prostorno planiranje i urbanizam turističkih predjela (1981–92).

Autor je mnogobrojnih prostornih planova (Prostorni plan Hrvatske, 1974. sa suradnicima), generalnih urbanističkih planova (Krapina, 1960., Zabok, 1961., Karlovac 1969), urbanističkih projekata, idejnih studija te projekata sportsko-rekreacijskih centara i spomen-područja. Istaknuto mjesto u njegovu opusu zauzima projekt za urbanističko-arhitektonsko rješenje novog središta Skoplja (1965., s R. Miščevićem). Osobito je zapamćen po projektu za Sportsko-rekreacijski centar Jarun. Idejno rješenje toga veslačkog i rekreacijskog centra izradio je kao aktivni veslač još u sklopu završnoga studentskog rada pod mentorstvom → Josipa Seisela (1952), a njegov je konačni projekt (s pejzažnom arhitekticom M. Halambek-Wenzler) doživio realizaciju uoči Univerzijade u Zagrebu 1987. Bio je dopisni član Akademije za istraživanje prostora i zemaljsko planiranje iz Hannovera (od 1975). Dobitnik je Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo 2001.

Weissmann, Ernest (Đakovo, 11. XI. 1903 – Haarlem, Nizozemska, 13. VII. 1985), arhitekt, zagovornik društveno odgovorne arhitekture koji je snažno utjecao na približavanje hrvatske moderne arhitekture svjetskim tijekovima.

Diplomirao je 1926. na Arhitektonskom odjelu Tehničke visoke škole (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Na nagovor → Zlatka Neumanna odlazi u Pariz, gdje je radio kao suradnik u atelijerima pionira i stupova internacionalnog arhitektonskog stila Adolfa Loosa (1926–27) i Le Corbusiera (1927–30), s kojim je poslije i samostalno surađivao (scenarij za Pavillon des Temps Noveaux na Svjetskoj izložbi u Parizu 1937). Uključivši se 1928. u rad međunarodne organizacije CIAM (Congrès internationaux d’architecture moderne), jednog od glavnih generatora urbanističke teorije i prakse od 1928. do 1959., bio je jedan od osnivača → Radne grupe Zagreb (1932), koja je iste godine sudjelovala na IV. izložbi → Udruženja umjetnika Zemlja te 1933. kao nacionalna sekcija za Jugoslaviju bila službeno primljena u članstvo CIAM-a. Godine 1938. odlazi u SAD da bi realizirao jugoslavenski paviljon na Svjetskoj izložbi u New Yorku (1939). Za II. svj. rata ostao je u SAD-u, gdje je radio na programima tehničkih pomoći, a poslije kao direktor i visoki dužnosnik različitih odjela UN-a koji su se bavili problemima i razvojem stanovanja i urbanizma. U mirovini od 1966., svojim se utjecajem i dalje zauzimao za pomoć UN-a domovini.

Iako slovi za jednu od najznačajnijih arhitektonskih osoba svoga doba, njegovu arhitekturu obilježava veći broj natječajnih radova i projekata, a tek manji broj realizacija. Među realiziranim projektima ističu se obiteljske kuće Podvinec na Jabukovcu 23 i Kraus u Nazorovoj ulici 29 (1936–37), paviljoni Poljoprivredno-šumarskog fakulteta (danas Agronomski fakultet; 1932–33. i 1936–40., s Radnom grupom Zagreb – V. Antolićem, V. Hećimovićem, Z. Kavurićem, J. Pičmanom, J. Seisselom i B. Teodorovićem) u Zagrebu, u Beogradu je izveo Dom novinara u Resavskoj 28 (1934–35), a 1950-ih vlastiti ljetnikovac u Malom Lošinju. Među natječajnim radovima ističu se osnovne škole Lučac i Grad u Splitu (1928), Sanatorij za TBC kosti i zglobova u Kraljevici (1928–29, s M. Delićem), Zakladni blok (1929., s K. Maekawom i N. Riceom), Židovska bolnica (1930) te Klinička i zakladna bolnica na Šalati (1930–31) u Zagrebu, Higijenski zavod u Banjoj Luci (1931), Đačka menza u Zagrebu (1931), Sanatorij za TBC na Šupljoj steni na Avali (1931), Zgrada radničkih ustanova (1932., s Radnom grupom Zagreb) te Građanska i Obrtna škola na Savskoj cesti (1935) u Zagrebu, i dr. Od 1965. bio je dopisni član JAZU-a.

Vrkljan, Zvonimir (Vukovar, 26. VII. 1902 – Zagreb, 8. II. 1999), arhitekt, projektant javnih i stambenih zgrada, doajen visokoškolske nastave građevnih konstrukcija.

Diplomirao je 1924. na Arhitektonskom odjelu Tehničke visoke škole u Zagrebu (→ Arhitektonski fakultet). Nakon diplome postao je asistent na Tehničkoj visokoj školi (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4), te studijski boravio u Rimu i Firenci 1925–26. Naslijedivši → Karla Gentzkowa, od 1928. je honorarno predavao kolegij Građevne konstrukcije studentima Tehničkoga fakulteta, gdje je od 1930. radio kao docent, a od 1948. kao redoviti profesor; umirovljen je 1972. Bio je predstojnik Katedre, odn. Zavoda za građevne konstrukcije pri Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (1937–72), starješina Građevinskog odsjeka (1946–47), dekan (1953–54) i prodekan (1954–56) Tehničkoga fakulteta, dekan (1956–57) i prodekan (1957–59) Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta, te prodekan Arhitektonskoga fakulteta (1964–66).

Uz to se kao vrstan praktičar bavio arhitektonskim projektiranjem, radio je u arhitektonskom atelijeru → Ignjata Fischera 1926–31., od 1931. do 1941. obavljao je samostalnu praksu kao ovlašteni arhitekt te sudjelovao na mnogobrojnim natječajima za javne zgrade (zajedno s B. Auerom, Z. i S. Dumengjić). Njegov arhitektonski izričaj obilježava funkcionalnost i suzdržana izražajnost zasnovana na tehničkoj osmišljenosti konstrukcije i detalja. Projektirao je poglavito zgrade za obrazovanje po kojima je osobito zapažen: Trgovačku akademiju na Trgu Petra Krešimira IV (1931–35; danas Ministarstvo obrane), kompleks zgrada Veterinarskoga fakulteta u Heinzelovoj ulici u Zagrebu (1936–62), te Žensku gimnaziju sestara milosrdnica na Savskoj cesti (1937–40; danas Učiteljski fakultet i XI. gimnazija). U Zagrebu je realizirao i niz stambenih zgrada: Vlaška 76 (1930), Novakova 7 (1933–34), Bauerova 12–14 (1937–39), Pod zidom 5 (1937–39) te uglovnice Kvaternikov trg 12/Šubićeva (1939–40) i Bauerova 21/Brešćenskoga (1940–42). S B. Krstulovićem u Podgorici je izveo katoličku crkvu Presvetoga srca Isusovog (1963–69).

Bio je suradnik Opće, Likovne i Tehničke enciklopedije LZ-a. Pisao je priloge o povijesti Arhitektonskoga fakulteta i njegovim profesorima te ih sabrao u knjizi Sjećanja (1995); autor je udžbenika Građevne konstrukcije I i II (1946. i 1962) te Oprema građevnih nacrta (1964). Bio je predsjednik Zagrebačke inženjerske komore (1940–41), predsjednik sekcije arhitekata Društva inženjera i arhitekata (1940–45) te dugogodišnji suradnik Republičke komisije za standardizaciju. Dobitnik je nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1969) i »Vladimir Nazor« (1977). Bio je dopisni član HAZU-a od 1988.