galvanizacija → galvanotehnika

zgradarstvo, dio graditeljstva koji se bavi projektiranjem, izgradnjom i održavanjem zgrada, poštujući sve funkcionalne, estetske i tehničke zahtjeve, a u novije doba i zahtjeve za održivošću zgrade. Pod zgradom se pritom najčešće podrazumijeva građevina namijenjena stanovanju te gospodarskoj, obrazovnoj, zdravstvenoj, kulturnoj ili drugoj djelatnosti u zatvorenome prostoru (javne, društvene, privatne, rezidencijalne, stambene, upravne, industrijske, prometne, školske, bolničke, gospodarske zgrade, zgrade turističke namjene, itd.). Pojam zgradarstva se često poistovjećuje s visokogradnjom, a katkad i s arhitekturom koja zgradu promatra u širem kontekstu. Cjelovita arhitektonska kreacija sastoji se od rješenja dviju osnovnih skupina komponenata, od kojih je jedna tehničke prostorno-konstruktivne prirode, a druga je idejne i emotivne prostorno-doživljajne i oblikovno-doživljajne naravi. Tradicionalno, područja koja se ponajviše vežu uz zgradarstvo su arhitektonske (građevne) konstrukcije, fizika zgrade, materijali, tehnologija građenja (izvedba zgrada) i sl.

Zgradarstvo se odnosi na sve građevne dijelove zgrade: elemente i sklopove, tipove konstrukcija, sustave građenja, primjenu materijala i potrebne projekte za realizaciju, tj. gradnju zgrada. Projektiranje zgrada složen je interdisciplinarni postupak u kojem sudjeluje veći broj struka s uključenim potrebnim znanjem iz fizike zgrada (toplinska izolacija i ušteda energije, zvučna zaštita i akustika prostora, hidroizolacija, zaštita od požara, dnevno osvjetljenje), statike konstrukcija, mehanike, građevnih materijala, otpornosti materijala, nacrtne geometrije i tehničkoga crtanja te propisa, regulative, normativa, urbanističkih uvjeta, i dr. Osim arhitekata u projektiranju zgrada sudjeluju i inženjeri drugih struka: geodeti, građevinski i strojarski inženjeri, te inženjeri elektrotehnike. Arhitekti su osim za estetski dizajn i funkcionalnost odgovorni za primijenjena tehnička rješenja, odabrane materijale i zgradu u cjelini. Budući da snose odgovornost za sigurnost korisnika te kvalitetu i ugodnost prostora, prema hrvatskom zakonodavstvu arhitekti moraju imati stručnu licencu dobivenu polaganjem stručnog ispita te biti upisani u imenik → Hrvatske komore arhitekata kao ovlašteni arhitekt ili ovlašteni arhitekt-urbanist. Ostali inženjeri, uz stručnu licencu svojih komora, odgovorni su za primijenjena tehnička rješenja iz područja nadležnosti svoje struke.

Svaka građevina, ovisno o svojoj namjeni, mora biti projektirana, izgrađena i održavana tako da tijekom svog životnog ciklusa ispunjava temeljne zahtjeve (mehanička otpornost i stabilnost, sigurnost u slučaju požara, higijena, zdravlje i zaštita okoliša, sigurnost i pristupačnost tijekom uporabe, zaštita od buke, gospodarenje energijom i očuvanje topline, održiva uporaba prirodnih izvora) te druge zahtjeve (uvjeti koji utječu na ispunjavanje temeljnih zahtjeva, ili na drugi način uvjetuju gradnju ili utječu na građevne i druge proizvode koji se ugrađuju u građevinu). Osim zakonom propisanih zahtjeva danas zgrade podliježu i povećanim zahtjevima i kriterijima. Jedan od važnih razloga je tzv. zelena gradnja (→ održiva arhitektura).

Početci razvoja zgradarstva u Hrvatskoj

Visokogradnja i zgradarstvo se u kontekstu znanosti i izobrazbe prvi put u Hrvatskoj spominju na prijelazu iz XIX. u XX. st., nedjeljivo vezani uza začetke arhitekture kao organizirane stručne djelatnosti. Naredbom o ovlastima civilnih tehnika iz 1877. nastojalo se uvesti više pravilnosti i organizacijske strukture u stjecanje tehničkih zvanja i određivanje djelokruga poslova u graditeljstvu. Uveden je novi pojam ovlaštenih civilnih tehnika, koji se dijele na civilne inžinire i civilne arhitekte, građevne mjernike, mjernike i zemljomjere. Naslov civilnog inžinira i arhitekta stjecao se nakon diplome na tehničkoj visokoj školi ili akademiji likovnih umjetnosti (tada samo u inozemstvu), a mogli su ga steći i graditelji s dugogodišnjom praksom nakon polaganja državnog ispita pred Zemaljskim građevnim ravnateljstvom. U tu skupinu pripadaju prvi ovlašteni civilni inžinir → Janko Nikola Grahor i prvi ovlašteni civilni arhitekt → Franjo Klein. Posljedica Naredbe o ovlastima civilnih tehnika jest osnivanje profesionalnih udruga, kakva je bio → Klub inžinira i arhitekata utemeljen 1878 (od 1884. Društvo inžinira i arhitekata u Zagrebu, od 1894. Društvo inžinira i arhitekata u Hrvatskoj i Slavoniji).

Odlazak na studij u Beč (Tehnička visoka škola ili Akademija likovnih umjetnosti) doveo je do stvaranja prvoga naraštaja zagrebačkih arhitekata koji je prema europskom mjerilu imao cjelovitu i prvoklasnu akademsku naobrazbu. Bili su to Julije Deutsch i Lav Hönisberg (→ Hönigsberg i Deutsch), Janko Josip Grahor, → Martin Pilar, → Josip Vancaš i → Janko Holjac, koji su snažno utjecali na razvoj područja zgradarstva, do tada uglavnom oslonjenoga na urede i poduzeća inozemnih kadrova.

Zajednica nove akademski obrazovane generacije arhitekata najupornije se zauzimala za osnivanje Tehničke visoke škole u Zagrebu. Tako u predstavci Kraljevskoj zemaljskoj vladi 1898. predlažu da se osnuje Tehnička visoka škola, isprva samo s najnužnijim civilnim (građevnim) inžinirskim odjelom s nastavnim programom: visokogradnja (zgradarstvo), vodogradnja, cestogradnja, mostogradnja i elementi kulturne tehnike.

U međuvremenu je kroničnu nestašicu graditeljskog kadra od 1882. pokrivala Obrtna škola (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna) u Zagrebu, s građevno-obrtnim odjelom na kojem su se školovali bravari, klesari, stolari i tokari. Škola je pod državni protektorat potpala 1889., kada su imenovani stalni profesori te ravnatelj → Herman Bollé. U sklopu škole pokrenut je 1892. trogodišnji Tečaj za obrazovanje graditelja, završetkom kojega su učenici mogli pristupiti polaganju ispita za ovlaštenog majstora graditelja. Tečaj je 1897. prerastao u samostalnu četverogodišnju Građevnu stručnu školu s razdjelima: Graditeljska škola u kojoj su se obrazovali budući graditelji te Škola za građevno-obrtne poslovođe u kojoj se obrazovalo pomoćno osoblje. Predmet građevni sastavi (konstrukcije) među ostalima predavali su J. Holjac, → Vjekoslav Heinzel, → Mihajlo Ursiny, → Karlo Gentzkow, → Edo Šen, → Vjekoslav Bastl. Niz učenika Škole nastavljao je studij u inozemstvu na nekoj od tehničkih visokih škola i akademija sve do 1919., kada se takva mogućnost otvorila i u Zagrebu, a gdje se srednje obrazovanje građevnih poslovođa nadalje nastavilo u Srednjoj tehničkoj školi.

Uredbom iz 1918. osnovana je Tehnička visoka škola (od 1926. → Tehnički fakultet), na kojoj su među ostalima predviđeni Zgradarski (Arhitektonski) i Građevno-inženjerski odjel. Škola je počela s radom 1919., jedan od prva tri imenovana profesora bio je → Martin Pilar, a prvi rektor E. Šen.

Temelj Arhitektonskog odjela, ali i Građevno-inženjerskoga, bio je kolegij Građevne konstrukcije, koji je od prvih dana Škole, zajednički za oba odjela, predavao K. Gentzkow. On je ujedno osnovao Stolicu (katedru) za građevne konstrukcije koje je bio predstojnik (1926–27). Početci Katedre naziru se u zbirci građevnih materijala i modela konstrukcija, koje je prikupljalo i upotpunjavalo nastavno osoblje još od 1919. Gentzkowa je u predavanjima 1928. naslijedio njegov asistent → Zvonimir Vrkljan, a 1937. uz Katedru je osnovan i Zavod za građevne konstrukcije. Osnivač i predstojnik Zavoda bio je Z. Vrkljan, koji je na toj dužnosti ostao s prekidima, sve do odlaska u mirovinu 1972. U Zavodu su isprva još radili asistenti Rudolf Kunst i Valdemar Balley te demonstrator → Radovan Nikšić. U Zavodu su se teoretski i eksperimentalno obrađivali problemi iz područja građevnih konstrukcija, surađivalo se s gospodarstvom i raznim ustanovama. Kolegije Građevne konstrukcije I i II Vrkljan je predavao zajednički za arhitekte i građevinare do 1947., a potom je za svaku studentsku grupaciju vježbe i predavanja vodio odvojeno. Takva se situacija nastavila i nakon podjele Tehničkoga fakulteta 1956. i osamostaljenja Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (AGGF), iako je Vrkljanov zavod ponajprije bio vezan uz Arhitektonski odsjek.

Razvoj zgradarstva od druge polovice XX. st.

Arhitektonski fakultet

Nakon osamostaljenja Arhitektonskoga, Građevinskoga i Geodetskoga fakulteta 1962., statutom → Arhitektonskoga fakulteta iz 1964. on je organiziran u pet katedri za izvođenje nastave te sedam zavoda za pomoć nastavnicima u znanstvenoistraživačkom i stručnom radu. Među njima bili su Katedra i Zavod za građevne konstrukcije. U sklopu Zavoda postojala je zasebna jedinica za projektiranje u kojoj su se razrađivali projekti zgrada, a koja je djelovala do osnivanja Zavoda za arhitekturu 1974. u kojem je ta djelatnost nastavljena. Do trenutka njihova razdvajanja, u Zavodu za građevne konstrukcije izrađeni su mnogobrojni projekti, npr. Trgovačko-ugostiteljski podcentar Trnsko (M. Maretić, 1962.), Kolodvor gradske željeznice (G. Knežević, 1963), zgrada Radiotelevizije Zagreb, idejni projekt (1963–64), robna kuća Nama u Trnskom (A. Dragomanović, 1966) u Zagrebu, dječji vrtić u Samoboru (I. Crnković, 1974), rekonstrukcija dvorca Januševec u Prigorju Brdovečkom za Državni arhiv Hrvatske (Z. Vrkljan, 1961–88), Hotelski sklop Solaris u Šibeniku (B. Magaš, 1968), i dr.

Zavod za građevne konstrukcije preimenovan je 1974. u Zavod za zgradarstvo, a predstojnik je postao → Edo Šmidihen. Od 1997. predstojnica je bila Jasenka Bertol-Vrček, a od 2003. Zoran Veršić. Godine 2004., na prijedlog tadašnjeg predstojnika, promijenio je ime u Zavod za zgradarstvo i fiziku zgrada, čime se naglašava područje djelatnosti koju obavlja u svjetlu novih propisa i zahtjeva iz područja fizike zgrada i održivosti u zgradarstvu. Od 2020. predstojnik je Josip Galić. U Zavodu su izrađene studije fizike zgrade za niz značajnih građevina izvedenih na području RH: HNK u Splitu (1978), Stambeno-trgovački poslovni centar u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu (1981), muzičke škole u Dubrovniku (1981) i Varaždinu (1986), Rekreacijski sportski centar Šalata (1983) i Dom zdravlja Centar (1984) u Zagrebu, Tomislavov dom na Sljemenu (1985), rekonstrukcija robne kuće Varteks u Varaždinu (1987), sklop zgrada Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu (1987–89), višenamjenska sportska dvorana Žatika u Poreču (2007), rekonstrukcija i dogradnja Klinike za ženske bolesti i porode KBC-a Zagreb (2011), i dr. Danas se u Zavodu izrađuju kontrole projekata iz područja uštede energije i toplinske zaštite, zaštite od buke, te mehaničke otpornosti i stabilnosti građevina. Zavod sudjeluje i u izradbi studija i smjernica iz područja toplinske zaštite, energetske učinkovitosti i održive gradnje.

Usporedno s tim, od 1978. Fakultet je organiziran u četiri katedre među kojima je i Katedra za zgradarstvo (od 1984. Katedra za arhitektonske konstrukcije i zgradarstvo). Na njoj se danas obrađuju sve tvorne sastavnice graditeljstva: tehnički detalji, nosive konstrukcije, instalacije, tehnologija i organizacija građenja kao i pripremne discipline – matematika i nacrtna geometrija. Od 1975. na Katedri se provode međunarodno priznata istraživanja u sklopu projekata Zaštita prostora s aspekta nosivih konstrukcija, materijala te izvedbe u suvremenom zgradarstvu (voditelj R. Rosman), Istraživanja ponašanja arhitektonskih konstrukcija na utjecaje opasne po život čovjeka i njegovu okolinu (D. Diklić), Istraživanje optimalnih karakteristika prefabriciranih fasadnih elemenata (O. Vujović), Tehnologija u arhitekturi (Đ. Mirković), Fizikalno-tehničke i higijenske karakteristike zgrada, Arhitektonske konstrukcije u funkciji zaštite izgrađenih prostora, Zidane konstrukcije u uvjetima povećanih zahtjeva toplinske zaštite te Arhitektonske konstrukcije i termotehnički sustavi (E. Šmidihen), Arhitektonske konstrukcije u funkciji zaštite okoliša te Arhitektura i održiva gradnja – prostor, materijali, fizikalna svojstva (J. Bertol-Vrček), Provjera inovativnog procesa kompleksnog dinamičkog modeliranja i cjelovitog optimiranja u konceptima energetskih rješenja zgrada (Z. Veršić), i dr.

Građevinski fakultet i Institut građevinarstva Hrvatske

Od 1962. i osamostaljenja → Građevinskoga fakulteta u Zagrebu, predavanja iz kolegija Građevinske konstrukcije na tom fakultetu preuzeo je R. Nikšić. Kolegij je 1964. preimenovan u Elementi visokogradnje, a od 1986. njegov je nositelj bio → Boris Krstulović. Nastava se od 1968. odvijala u Zavodu za građevnu statiku i betonske konstrukcije, a od 1974. u Zavodu za statiku, beton i visokogradnje. Istodobno s udruživanjem Građevinskoga fakulteta s Institutom građevinarstva Hrvatske 1977., osnovan je Zavod za zgradarstvo koji se sastojao od odjela za projekte i istraživanja te Katedre za zgradarstvo. Predstojnik Katedre 1977–81. bio je R. Nikšić, a naslijedio ga je → Fedor Wenzler do 1986. Osamostaljenjem Građevinskoga fakulteta 1991., dotadašnje strukture zamijenio je Odjel za zgradarstvo (od 1997. pod starim nazivom Zavod za zgradarstvo). Iz širokog opusa stručnih radova zavodskih djelatnika ističu se industrijsko-poslovni kompleks Elektroslavonije u Osijeku (B. Krstulović, 1967–71), poslovna zgrada SDK (danas FINA) u Vukovarskoj ulici u Zagrebu (R. Nikšić, A. Dragomanović, 1971–80), upravno-poslovna zgrada Elektre u Varaždinu (B. Krstulović, 1974–77), osnovna škola u Babinoj Gredi (G. Poljanec, 1988–93), I. i IV. gimnazija u Utrini (G. Poljanec, 1989–92), tržnica Jarun (G. Poljanec, 1993–96) te poslovno-stambena zgrada u Dežmanovu prolazu (B. Krstulović, 2001) u Zagrebu, dogradnja škole i sportska dvorana osmogodišnje škole u Šćitarjevu (G. Poljanec, 2006–11), školska sportska dvorana u Rabu (G. Poljanec, 2006), i dr. Godine 2011. osnovana je samostalna Katedra za zgradarstvo koje je predstojnik postao Silvio Bašić.

Među središta važna za razvoj zgradarstva u Hrvatskoj spada i već spomenuti → Institut građevinarstva Hrvatske (IGH) u Zagrebu. Kao ustanova sa samostalnim financiranjem, nastao je 1956. iz maloga građevinskog laboratorija Ministarstva građevinarstva NRH. Godine 1961. osnovane su ispostave u Splitu, Osijeku i Rijeci, 1962. IGH je dobio status znanstvene ustanove, 1977. ujedinio se s Građevinskim fakultetom, a od 1991. ponovno djeluje samostalno. Od osnutka Institut se bavi istraživanjem i ispitivanjem nosivosti materijala, stabilnosti građevnih konstrukcija, otpornosti prema potresima, zaštitom od požara, otpornosti na prodiranje vjetra i vode, mjerenjem prostorne zakrivljenosti, izradbom studija tehnoloških procesa, sanacija klizišta, a u posljednje doba i zelenom gradnjom i održivošću. Uz istraživanja i razvoj vezana uz razna područja zgradarstva, Institut je bio projektant i organizator izgradnje niza značajnih projekata visokogradnje u zemlji i inozemstvu.

Druga žarišta

U Splitu je 1971. započeo s radom Odjel Građevinskoga fakulteta iz Zagreba, koji se zajedno sa zagrebačkom središnjicom 1977. udružio s Institutom građevinarstva Hrvatske. Iz tog je odjela 1991. osnovan Građevinski fakultet Sveučilišta u Splitu, koji od 2003. organizira studij arhitekture, a od 2010. i geodezije i geoinformatike, te se od 2011. naziva → Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije. Od iste godine postoji i Katedra za zgradarstvo, koje je predstojnik Dujmo Žižić. Osim nastave na preddiplomskom i poslijediplomskom studiju te stručnom studiju građevinarstva, katedra se bavi znanstveno-istraživačkim radom te područjem umjetničkog i stručnog rada.

U Osijeku je 1982. utemeljen Fakultet građevinskih znanosti u sastavu Građevinskog instituta hrvatske iz Zagreba. Zametak tog fakulteta činila je Viša tehnička građevinska škola nastala 1974. iz osječkog odjela Visoke građevinske škole iz Zagreba osnovanoga 1967. Godine 2018. fakultet je reorganiziran u → Građevinski i arhitektonski fakultet, na kojem danas djeluje Katedra za arhitektonske konstrukcije i fiziku zgrada u sastavu Zavoda za arhitekturu i urbanizam.

Osim na tim fakultetima, zgradarstvo se danas obrađuje na → Građevinskome fakultetu u Rijeci, na kojem je kolegije Elementi visokogradnje i Zgradarstvo još 1974–83. predavao → Boris Magaš, te na → Tehničkome veleučilištu u Zagrebu. Također, arhitektonske konstrukcije središnji su strukovni predmet srednjih tehničkih škola koje obrazuju za zanimanja arhitektonski i građevinski tehničar.

Za razvoj zgradarstva u Hrvatskoj prirodno su zaslužna i mnogobrojna → građevinska poduzeća, koja su osim izvedbe zgrada imala ulogu u osmišljavanju novih tehnoloških i tehničkih rješenja.

Publicistika

Prvo su djelo iz područja zgradarstva na hrvatskom jeziku skripta Građevinski sastavi (1900) J. Holjca, a među rane srednjoškolske i visokoškolske udžbenike i priručnike spadaju i skripta Graditeljstvo (1930) i Izvađanje gradnja (1933) istog autora, te Građevne konstrukcije I i II (1946. i 1962) Z. Vrkljana. Na našim prostorima kapitalna su djela Kako treba graditi (1954) te Građevinske konstrukcije I–II (1959–61), odn. Konstruktivni elementi zgrada (1976–80) → Đure Peulića, koje je do danas doživjelo niz izdanja. Među novijim se naslovima ističu Građevinska fizika (V. Šimetin, 1983), Materijali u arhitekturi i građevinarstvu (J. Beslać, 1989), Crtanje arhitektonskih nacrta (A. Štulhofer, Z. Veršić, 1998), Građevne konstrukcije (T. Neidhardt, 2003), Zgradarstvo I. Priručnik za izvođenje konstrukcijski vježbi (J. Bodić, 2014), Arhitektonske konstrukcije I. Priručnik za 1. razred graditeljskih škola (M. Kalac, 2017).

zdravstvena arhitektura, građevine za ostvarivanje zdravstvene zaštite u najširem smislu, što obuhvaća liječenje (kurativu), dijagnostiku, medicinsku rehabilitaciju, preventivu i zdravstveni odgoj (zdravstveno prosvjećivanje). Koncepcija zdravstvenih zgrada, njihova namjena i uporaba izravno su uvjetovane stupnjem razvoja medicine te kulturološkim i povijesno-zemljopisnim karakteristikama, gospodarskim mogućnostima i socijalnim položajem stanovništva nekog područja. Briga o zdravlju stara je koliko i ljudski rod. U povijesti svjetske medicine hrvatske su zemlje većinom imale posredničku ulogu. Tu su se dodirivale istočna i zapadna kultura, prolazila je granica između Zapadnoga i Istočnoga Rimskoga Carstva, islama i kršćanstva, istočne i rimske crkve te u tom svjetlu treba promatrati i razvoj zdravstva u Hrvatskoj.

Početci i razvoj u doba antike

Na području današnje Hrvatske pronađeni su predmeti za teurgijske obrede liječenja i samoizlječenja još iz doba vučedolske kulture (3000–2500. pr. Kr.). Na području naseljenom Ilirima u predrimsko doba zabilježene su i antropološkom osteološkom analizom dokazane vrlo stručne kirurške intervencije na odstranjivanju zuba, dijelova mandibule i cista, što upućuje na djelovanje liječnika i prije dolaska rimske vlasti te kontakte s razvijenijim kulturnim sredinama, poput Grčke. Iz IV. st. pr. Kr. datira nalazište kaptaže termalne vode u Jamnici, a u III–II. st. pr. Kr. ilirsko pleme Jasi iskorištavalo je termalne izvore u okolici Daruvara.

Građenje namjenskih prostora za liječenje razvilo se u antičkoj Grčkoj, gdje je Hipokrat utemeljio znanstvenu medicinu uvodeći deduktivnu kauzalistiku. Liječnici su djelovali u iatrejima, prostorijama s krevetom za pregled bolesnika (ϰλίνη – kline, otud naziv klinika), dok se terapijska medicina obavljala u hramovima posvećenima bogu liječničkog umijeća Asklepiju. Asklepijevi su hramovi bili razvijeni u tri razine; na gornjoj i srednjoj nalazila su se svetišta, a na donjoj razini prostorije za hidroterapiju, fizikalnu terapiju i liječenje lomova. Asklepije, u rimskoj mitologiji Eskulap, štovao se i u rimsko doba (Eskulapovi hramovi u Naroni, Saloni, Poli).







Više tragova o medicini na hrvatskim prostorima ostavili su Rimljani. Za zdravstveno zbrinjavanje na prostorima Rimskoga Carstva građeni su eskulapiji, iatreji, tabernae medicae i valetudinariji. Prve klasične bolnice – valetudinariji javljaju se u sklopu vojnih castruma. U sastavu vojnih reformi cara Augusta uvedeno je pravilo da svaki vojni logor mora imati bolnicu. U gradskim središtima postojale su i ambulante – tabernae medicae, gdje je zakonom bilo predviđeno liječenje građana, a najsiromašnijih besplatno. Rimljani su vodili računa o općem stanju zdravlja, svjesni činjenice da je važno sačuvati kondiciju i stanje tijela i organizma putem osobne higijene, zdrave prehrane, tjelovježbe. Stoga su mnogo polagali u razvoj infrastrukture (kanalizacija, dovod pitke vode do urbanih i ruralnih naselja), izgradnju termi koje su u gradovima bile raskošni objekti s centralnim grijanjem i parnim kupeljima (Aquae Balissae, Aquae Iasae, Ad Fines, Salona, Pola, Nesactium, Siscia). Tijekom vremena Rimljani su poboljšavali opći sustav zdravstva nizom zakonskih mjera. Na toj su se osnovi gradili vodovodi (Spalatum, Siscia, Navalis, Aquae Iasae), provodile melioracije zemljišta, propisno ukopavali mrtvi i dr. (→ antičko graditeljstvo)













Hospitali od srednjega vijeka do prvih bolnica

Tradiciju rimskih zdravstvenih ustanova od ranoga srednjeg vijeka nastavlilo je Bizantsko Carstvo (→ ranokršćansko i bizantsko graditeljstvo), kršćanska skrb o potrebitima duboko se ukorijenila diljem srednjovjekovne Europe, pa su se u okruženju ranoga kršćanstva razvijale preteče bolnica u današnjem smislu. Već za bizantske vladavine Dalmacijom postojali su hospitali, socijalno-karitativne i zdravstvene ustanove za zbrinjavanje siromašnih i bolesnih uređene po bizantskom uzoru kao crkve ili kapitularne dvorane. Prvi hospital osnovan je 559. u Zadru u kući gradskoga priora Bazilija. U XI. st. u Zadru je osnovan hospital sv. Martina, a u XIV–XVI. st. ondje je djelovalo desetak različitih hospitala, među kojima je najveći bio hospital sv. Marka na katedralnom trgu. Povećan je i pregrađen 1420. te je mogao primiti 50 osoba. Hospital sv. Petra na Bojišću kraj Benkovca osnovan je 1186. Prvi hospital u Zagrebu spominje se 1357., no postojao je još u XIII. st. U Zagrebu su u XV. st. postojali kaptolski hospital sv. Elizabete te gradečki sv. Marije i sv. Antuna. Hospital u Puli utemeljen je u XII. st., zatim još jedan 1357., u Poreču u XIII. st., u Splitu u XIV. st., na Rabu 1312., a u Rovinju 1475. U Dubrovniku je 1317. osnovana najstarija ljekarna na tlu Hrvatske, sačuvana do danas, ljekarna Male braće u franjevačkom samostanu Male braće (→ ljekarništvo, sv. 2). Također u Dubrovniku 1347. osnovan je hospital Domus Christi, a zatim još četiri manja: Budačićev, sv. Stjepana, sv. Jakoba i sv. Ivana. Hospital u Varaždinu spominje se u XV. st. U Šibeniku je hospital sv. Spasa otvoren 1403. te sv. Marije 1404., a u Rijeci hospital Svetog Duha 1441. Koprivnički je hospital smješten u tvrđavi djelovao 1502–1746. Tijekom vremenoma hospitali su prerasli u prave bolnice. Dubrovački hospital Domus Christi je odlukom Velikoga vijeća pregrađen 1540. te je u njemu osnovana javna bolnica; neprekidno je radila tri stoljeća do osnutka Pokrajinske bolnice na Boninovu 1887. Zbog pomorskih ratova u XVII. st. po nalogu mletačkoga Senata gradile su se vojne bolnice u Zadru (spominje se već 1505), Hvaru (1608), Splitu (1657). Tijekom XVIII. st. otvoreni su hospitali u Osijeku (1741), Požegi (1799) i dr. Hospitali i vojne bolnice u mnogim su našim gradovima pružali zdravstvenu skrb sve do izgradnje suvremenih bolnica u XIX. st.













Leprozoriji, lazareti, karantene u doba velikih pošasti

U doba križarskih ratova (XI–XIII. st.) lepra (guba) se proširila po cijeloj Europi te se spominje i u našim krajevima, posebice u dalmatinskim gradovima gdje su građene zgrade za izolaciju oboljelih (leprozoriji) izvan gradskih zidina. U Dubrovniku je osnovan prvi (1272), dok je 1306. osnovan jedan pred istočnim gradskim vratima (1463. premješten u veći prostor). Dubrovnik je također imao leprozorije u Konavlima (1430) i Stonu (1449), Trogir na Čiovu (1372), Split u podnožju sjeveroistočne strane Marjana (1332), Šibenik (1467). U XIV. st. osnovan je leprozorij Duha Svetoga u Zadru, koji je 1426. znatno proširen te je mogao primiti 200 bolesnika. Imao je 22 ćelije povezane u jedinstveni sklop. Za sjevernu hrvatsku bili su značajni leprozoriji u Oborovu i Čazmi (XIII. st.) te sv. Petra u Zagrebu (1433). Posljednji leprozorij (Gubava kuća) podignut je 1905. u predjelu Pavlovača kraj Metkovića u doba kada lepra više nije bila prioritetna opasnost za domaće stanovništvo. Djelovao je do 1925. kada je zbog maloga broja oboljelih bio zatvoren, a ostatak bolesnika prebačen u Sarajevo.

Kako se pobol od lepre tijekom XV. st. smanjivao, te su ustanove zatvarane ili pretvarane u lazarete za izolaciju kužnih i sifilitičnih bolesnika, ili samo za karantenu. Lazareti su se podizali duž cijele naše obale. Organizirana obrana od epidemije kuge u Dubrovniku počela je 1377., kada je uvedena obvezna izolacija robe, životinja i ljudi koji su pristizali iz zaraženih područja. Odredba je nalagala da svi putnici iz kužnih krajeva trebaju provesti mjesec dana u karanteni, u Cavtatu ili na otoku Mrkanu, što se smatra prvom karantenskom odredbom u svijetu. Poslije su na popis karantenskih otoka dodani i Bobara, Supetar i Mljet, a 1430-ih započela je organizacija izgradnje lazareta (Danče 1457., Lokrum 1635., Ploče 1642). Odredbom je odlučeno da se u karanteni (francuski quarantaine: četrdesetak) boravi 40 dana. Odluka o zabrani ulaska u Dubrovnik odnosila se i na domaće i na strance, a nitko od Dubrovčana nije mogao dolaziti na otoke, donositi zatvorenima hranu niti posjećivati ih. Početkom XV. st. izgrađen je lazaret u Šibeniku (srušen 1925), u Tisnom 1654., dok je u Rijeci djelovao 1722–25 (prenamijenjen u XX. st.). Prvi lazaret u Zadru nalazio se na otočiću sv. Klimenta u uvali Bregdetti u zadarskoj četvrti Arbanasi; pretpostavlja se da je sagrađen tijekom najveće epidemije kuge sredinom XIV. st. Drugi lazaret u Zadru podignut je 1465. kraj crkve sv. Ivana evanđelista, izvan grada. Treći lazaret sv. Luke u zadarskom predgrađu Petrići iznad Brodarice spominje se 1567. i 1604. U doba kuge 1630. otvoren je lazaret na otočiću Ošljaku te je dugo vremena otočić nosio ime Lazaret. Kao lazaret služio je i franjevački samostan na otoku Galovcu. Tijekom tri stoljeća Zadar je sukcesivno podigao osam lazareta za kugu, od kojih su neki služili za izolaciju bolesnika, a drugi za karantenu trgovaca koji su dolazili brodovima iz zaraženih krajeva. Splitski lazaret građen je u više faza. Prva faza gradnje završena je 1590., dok je službeno otvaranje bilo 1592; u XVII. st. dograđivan je u dva navrata, čime je postao jednim od najopremljenijih onodobnih europskih lazareta. Lazaret je provodio svoju namjenu do kraja XVIII. st., oštećen je u savezničkom bombardiranju Splita 1943. te je 1945. donesena odluka o njegovu rušenju.













Sanitarni kordoni XVIII. st. – kontumci, rašteli, čardaci, stražarnice

U doba prodora Osmanlija na europska područja, usprkos razmjerno visokim sanitarnim standardima u vidu izgradnje kupališta (hamam) i vodovoda (→ islamsko graditeljstvo), ta su područja bila izvorišta zaraza. Epidemija kuge koja je u XVIII. st. zahvatila čitavu Habsburški Monarhiju potaknula je kralja Josipa I. da osnuje Dvorsko zdravstveno vijeće (1710–11). Time je započela organizacija sanitarnoga kordona, koji je fizički trebao odijeliti zaražena područja od nezaraženih. Prva linija sanitarnoga kordona bila je državna granica Osmanskoga Carstva i Habsburške Monarhije. Tako je Vojna krajina, kao zasebna vojno-obrambena institucija od XVI. st., ujedno postala i brana od epidemija koje su harale Osmanskim Carstvom. Kao mjera preventivne zaštite u prvoj polovici XVIII. st. osnovane su regionalne sanitarne komisije u Osijeku i Karlovcu; nakon što je 1756. osnovana sanitarna komisija u Banskoj Hrvatskoj, stvorena je mreža hrvatskih sanitarnih komisija od Zemuna do Senja. Ujedno su se oko 1740. počele javljati prve granične kontrolne sanitarne stanice i mjesta – kontumci u kojima se provodila izolacija osoba, pohranjivala roba i obavljala njezina dezinfekcija, rašteli u kojima se trgovalo dezinficiranom robom bez izravnog doticaja prodavatelja i prodavača uz posredovanje nadzornika (dezinfektora) i čardaci (stražarnice) kao mjesta nadzora prometa. Svaka od komisija bila je zadužena za kontrolu kontumaca na području svoje jurisdikcije: Karlovačka komisija nadgledala je rad kontumaca u Slunju i Radanovcu, Zagrebačka je pod svojom jurisdikcijom imala kontumac u Kostajnici, a Slavonska komisija nadgledala je čak četiri kontumca – Staru Gradišku, Brod, Mitrovicu i Zemun. Godine 1770. najveći kontumci bili su u Kostajnici, Brodu, Zemunu i Slunju, a najprometniji rašteli Zavalje i Maljevac. U kontumcima su se u doba kuge i kolere ljudi, roba i stoka, ovisno o stupnju zaraze, zadržavali 10, 21 ili 42 dana. U raštelima se raskuživalo s pomoću dima, pranja u octu ili izlaganjem svježem zraku.

U mletačkoj Dalmaciji obrana od kuge karantenom u lazaretima bila je uspješna dok je granica s Omanskim Carstvom bila u neposrednoj blizini gradskih zidina, tako da je cesta s osmanskoga teritorija izravno vodila u lazaret (Dubrovnik) ili je prilaz s osmanskoga teritorija bio kratak i bilo ga je lako osigurati (Split). No nakon pomicanja granice u unutrašnjost u drugoj polovici XVII. st. i početkom XVIII. st., kako bi se spriječilo prenošenje kuge u Dalmaciju trgovinom iz Bosne i Hercegovine, Mlečani su bili primorani uspostaviti zaštitni sanitarni kordon, koji se protezao do granice s Dubrovačkom Republikom kraj Kleka i Neuma. Kordon se sastojao od niza gusto poredanih stražarnica. Potkraj mletačke vladavine na istočnoj obali Jadrana (1796) bilo je ukupno 297 stražarnica raspoređenih u pet područja: kninsko (74), imotsko (69), sinjsko (65), vrgoračko (41) i neretvansko (48). Mletački zdravstveni kordon zadržali su i Habsburgovci, nakon što su preuzeli upravu nad Dalmacijom. Kordon je produljen na teritorij bivše Dubrovačke Republike i Kotora, odnosno tzv. Mletačke Albanije. Reorganiziran je 1820–21. te raspoređen na 505 stražarskih položaja razdijeljenih u četiri okruga – zadarski, splitski, dubrovački i kotorski.

Razvoj bolnica i zdravstvenih zgrada od početka XIX. st. do kraja I. svj. rata

Tijekom XIX. st. mijenjali su se nazori o karanteni i raskužbi pa su karantensko-lazaretske institucije gubile značaj, a počele su se graditi bolničke zgrade utemeljene na suvremenim medicinskim spoznajama. Na našem području neki su stari hospitali pretvoreni u bolnice, dok su neke dotadašnje vojne bolnice pretvorene u civilne. Nove bolnice i sanatoriji gradili su se na rubnim dijelovima gradova radi čistog zraka i mirnog okoliša. Postupno se uvodilo razdvajanje bolesnika prema prirodi bolesti, što je dovelo do koncepta paviljonskih bolnica. Do kraja stoljeća većina naših većih gradova imala je bolnicu namijenjenu građanstvu, a mnoge od njih i danas predstavljaju jezgru postojećih suvremenih bolničkih kompleksa.

U Zagrebu je u bivšem jezuitskom vrtu na Harmici (ugao današnje Gajeve ulice, Ilice i Jelačićeva trga) 1794–1804. izgrađena Bolnica milosrdne braće (od 1918. Zakladna bolnica); 1831. dograđen joj je drugi kat pa je postala najveća bolnica u Hrvatskoj. Njezini su psihijatrijski pacijenti 1879. premješteni u novoosnovani Zavod za umobolne u Stenjevcu (od 2011. Klinika za psihijatriju Vrapče), bolnicu paviljonskoga tipa izgrađenu prema projektu → Kune Waidmanna; depandansa te bolnice u Jankomiru osamostalila se 1958 (danas Klinika za psihijatriju Sveti Ivan). Zgrade na Harmici srušene su 1931., kada je na njihovu mjestu počeo nicati poslovno-stambeni Zakladni blok, a veći dio bolnice preseljen je u prostore tadašnje Ortopedske bolnice na Svetom Duhu (izgrađena 1918; danas Klinička bolnica Sveti Duh). Prema projektu Ludwiga von Zettla izgrađena je 1856. na tadašnjem sajmištu Opća zemaljska bolnica (danas zgrada Rektorata i Pravnoga fakulteta na Trgu Republike Hrvatske), koja je trebala postati središnjom hrvatskom bolnicom, no osnovnoj je svrsi poslužila samo nakratko (1866–70). Od 1861. u prenamijenjenoj zgradi vojarne u Vlaškoj ulici iz 1833. graditelja Antuna Stiedla djelovala je vojna bolnica (osnovana 1731. na Novoj Vesi). Bolnica Sestara milosrdnica osnovana je 1846., a od 1894. djeluje u novoizgrađenom kompleksu zgrada paviljonskoga tipa u Vinogradskoj ulici (K. Waidmann), kao tada najveća i najsuvremenija bolnica u ovome dijelu Europe. Bolnica za kužne bolesti na Zelenom brijegu u Zagrebu (danas Klinika za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević) izgrađena je 1893.



















U Splitu je Civilna bolnica sv. Lazara sagrađena 1794. prema projektu splitskog graditelja Petra Kurira unutar sjevernoga gradskog bastiona Corner, a proširena je prema projektu Josipa Sladea 1872 (danas Galerija umjetnina Split). U Dalmaciji su u drugoj polovici XIX. st. suvremene bolničke zgrade izgrađene prema projektima K. Waidmanna: Zemaljska bolnica u Šibeniku (1883; osnovana 1807), Zadru (1886; osnovana 1804) i u Dubrovniku na Boninovu (1887; danas Sveučilište u Dubrovniku).

Bolnica Sv. Duha u Rijeci korijene vuče iz istoimenoga srednjovjekovnoga hospitala iz 1572., a 1835. smještena je u novu zgradu do 1932–33., kada je preseljena u zgradu bivše Mornaričke akademije. U Istri je osnovana vojna bolnica u Vodnjanu 1805., koja je djelovala do osnutka Mornaričke bolnice u Puli 1861. U Puli je na tradiciji hospitala koji je djelovao gotovo 400 godina tijekom vremena utemeljena i civilna gradska bolnica, koja je 1875. smještena u novoizgrađene prostore, a 1896. izgrađena je nova Gradska bolnica kao paviljonski bolnički kompleks na brdu Sv. Mihovil. U Vodnjanu je od 1888. djelovala i Zakladna bolnica Cecon (danas Centar za rehabilitaciju). Lječilišna bolnica u Rovinju, osnovana je 1886–88. kao klimatsko morsko lječilište (danas Bolnica za ortopedijsku kirurgiju i rehabilitaciju Primarius dr. Martin Horvat).













U Hrvatskoj i Slavoniji djelovale su potkraj XIX. st. 33 bolnice s 2939 kreveta, uglavnom u novoizgrađenim zgradama. Osim već spomenutih, bile su to zemaljske bolnice u Osijeku (1874; među najvećima i najsuvremenijima na našim područjima) i Pakracu (1896; osnovana 1760-ih u bivšem dvorcu baruna Trenka kao bolnica za stidne i kužne bolesti), gradske javne bolnice u Karlovcu na Dubovcu (1845; drugi kat dograđen 1884), Koprivnici (1875; osnovana 1869. iz dotadašnjeg hospitala, danas Dom zdravlja), Sisku (1896, graditelj Andrija Colussi), Varaždinu (1898; osnovana 1859., od 1866. javna opća bolnica), Slavonskom Brodu (1898), Vinkovcima (1857; osnovana 1831., danas Dom zdravlja), županijske bolnice u Petrinji (1789., izvorno vojna i civilna, danas Dom za odrasle osobe), Bjelovaru (1845; isprva vojna bolnica), Novoj Gradiški (1842; isprva pukovnijska bolnica), Ogulinu (1847; danas Dom zdravlja), Gospiću (1858), Glini (1874., nastala preuređenjem triju vojnokrajiških zgrada) i Dugoj Resi (1896; danas Specijalna bolnica za produženo liječenje), općinske bolnice u Vukovaru (1857; djeluje do 1924) i Velikoj Gorici (1896; danas Centar za odgoj i obrazovanje), privatne bolnice bez prava javnosti u Novom Marofu, Virovitici, Daruvaru, Belišću, Vrbanji, Đakovu, i dr.

Početkom XX. st. uređene su ili novoizgrađene zgrade bolnice u Virovitici (1902; osnovana 1841) te Sanatorij dr. Jakše Račića u Splitu (1904). U istom je razdoblju u području zdravstvene arhitekture značajan opus → Ignjata Fischera, prema čijim su nacrtima u Zagrebu izgrađeni Sanatorij dr. Roka Jokovića u Klaićevoj (1908–09; danas Klinika za dječje bolesti) kao ključno djelo hrvatske secesije, Zemaljsko rodilište u Petrovoj ulici (1920; osnovano 1877) te prijamna zgrada nerealizirane Zemaljske bolnice na Šalati (1908–10., s D. Sunkom; prenamijenjena u plemićki konvikt 1913., te anatomske zavode Medicinskoga fakulteta 1919). U Zagrebu je od 1909. djelovao sanatorij Brestovac za liječenje tuberkuloznih na Medvednici (s radom je prestao 1968) te od 1911. Domobranska bolnica na Kuniščaku, dok je početkom I. svj. rata u zgradi Obrtne škole na Kazališnom trgu 1914. otvorena Bolnica Crvenoga križa kao najopremljenija bolnica u Zagrebu (od 1916. u prostorima gradske građanske škole, 1918. preseljena kao Ortopedska bolnica u nedovršene zgrade gradske ubožnice na Sv. Duhu).

























Kupališta i lječilišta kao mjesta održavanja i podizanja zdravlja te rehabilitacije poznata su još iz rimskoga doba. Od kraja XVIII. st. i osobito u XIX. st. ta su mjesta prerasla u jaka zdravstvena i turistička odredišta. U Daruvarskim toplicama najstarija je Antunova kupka iz 1772., kada je i u Krapinskim Toplicama izgrađena prva kupelj – Dubrava, u Stubičkim Toplicama izgrađena je 1811. kupališna zgrada s bazenom – Maksimilijanova kupelj, moderno kupališno lječilište u Varaždinskim Toplicama djeluje od 1820., a u toplicama Lipik sredinom XIX. st. podignute su prve lječilišne zgrade. Od kraja XIX. st., osim toplica koje su se u to doba obnavljale i dograđivale, razvijala su se i morska kupališta zasnovana na talasoterapiji (Crikvenica, Novi Vinodolski, Kraljevica, Rab, Hvar, Dubrovnik, Lapad, Veli Lošinj, Opatija), te dječja klimatska lječilišta u Crikvenici i Makarskoj; jodno-sumporna kupališta podignuta su u Splitu (1903) i Mokošici (1905). Godine 1905. otvoreno je novo i hidroterapeutsko i elektroterapeutsko kupalište u Samoboru (osnovano 1889). Kneippovo lječilište osnovano je u Krapini 1903. te je djelovalo do 1930., kada je otvorena školska poliklinika.







Doba međuraća

Još potkraj XIX. st. i početkom XX. st. nagli razvoj medicine potaknuo je nove prostorne koncepcije bolnica, s tehnološkim blokom koji udomljuje prostorno koncentrirane dijagnostičke i terapijske sadržaje te dugačkim hodnicima i trijemovima koji povezuju pojedine bolničke odjele i zgrade dotadašnjih bolnica paviljonskoga tipa. Posljedica toga bile su nepreglednost i nefunkcionalnost bolničkih kompleksa, pa su se 1920-ih i 1930-ih u svijetu razvijali novi tipovi bolničkih zgrada kojima su se nastojali ukloniti nedostatci: monoblok (jedinstvena slobodnostojeća zgrada) i poliblok (više blokova povezanih u cjelinu). Takve tendencije u razdoblju međuraća bile su realizirane i u Hrvatskoj.

Nakon osnutka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918) trebalo je urediti sanitet jer je zemlja bila opustošena, a bolesti je bilo mnogo. Broj liječnika bio je malen, a broj bolnica i ostalih zdravstvenih ustanova nije mogao zadovoljiti potrebe poraća. Važne je promjene u organizaciji zdravstva uveo Andrija Štampar, koji je 1919. imenovan načelnikom Ministarstva narodnoga zdravlja. Proveo je temeljitu reformu zdravstva, polazeći od socijalno-medicinskih načela organizacije zdravstvene službe; prvi u svijetu osmislio je institucionalni oblik primarne zdravstvene zaštite te je bio jedan od osnivača Svjetske zdravstvene organizacije (1948). Njegovom zaslugom bili su utemeljeni higijenski zavodi u Zagrebu i Splitu kao stožerne ustanove sustava, četiri doma narodnoga zdravlja (na području kotara provodili su zdravstveno prosvjećivanje, zaštitu trudnica i djece, unapređivali higijenske uvjete života, te samo djelomično liječili bolesnike) te 12 zdravstvenih stanica, 21 školska poliklinika, tri dispanzera za dojenčad, 11 dispanzera za tuberkulozne, 18 antiveneričnih ambulanti, 11 ambulanti za trahom, 32 antimalarične stanice, pet oporavilišta i lječilišta, 15 narodnih kupališta, devet bakterioloških i epidemioloških zavoda. Štampar je također utemeljio sestrinstvo kao struku te pokrenuo niz aktivnosti za njezino unapređenje; škola za sestre pomoćnice osnovana je 1921. u Zagrebu.

Među tim je ustanovama središnji bio Higijenski zavod sa Školom narodnog zdravlja (danas Hrvatski zavod za javno zdravstvo) osnovan 1926. u Zagrebu objedinjenjem Kraljevskog zemaljskog zavoda za proizvadjanje cjepiva proti boginjam i Bolnice za kužne bolesti, Kraljevskog zemaljskog bakteriološko-higijenskog zavoda, Pasteurovog zavoda te Instituta za socijalnu medicinu. Novu zgradu Higijenskoga zavoda projektirali su → Juraj Denzler i → Mladen Kauzlarić (1925).













U razdoblju međuraća mnogi su se hrvatski arhitekti istaknuli projektima zdravstvenih zgrada. Tako je → Egon Steinmann projektirao Ortopedsku i Zubnu kliniku Medicinskoga fakulteta u Zagrebu na Šalati (1928; danas Klinika za ortopediju KBC-a Zagreb), → Zlatko Neumann kirurški i gospodarski paviljon Banovinske bolnice u Novoj Gradiški (1929. i 1930), → Lavoslav Horvat Banovinsku bolnicu u Splitu (idejni projekt 1930; realiziran samo kirurški paviljon 1936–40., danas dio KBC-a Split u Spinčićevoj 1 na Firulama), Neurološki odjel Banovinske bolnice u Šibeniku (1932–34), Banovinsku bolnicu u Biogradu na Moru (1932–34; poslije Bolnica za tuberkulozu kosti i zglobova, danas Specijalna bolnica za ortopediju), → Marijan Haberle i → Hinko Bauer 1938. Željezničarsku bolnicu (danas Klinika za plućne bolesti) na Jordanovcu, → Vlado Antolić Gradsku ambulantu u Hirčevoj ulici u Zagrebu (1936), → Zoja Dumengjić paviljon Bolnice za zarazne bolesti u Zagrebu (1934), paviljone za tuberkulozu (1936) i za zarazne bolesti (1938) Opće bolnice u Varaždinu, dječje oporavilište u Šumletici – Strmcu kraj Nove Gradiške (1936–40., sa S. Dumengjićem; danas Specijalna bolnica za psihijatriju i palijativnu skrb), Školu sestara pomoćnica i internat na Mlinarskoj cesti u Zagrebu (1938–41), Zavod za proizvodnju lijekova u Kalinovici kraj Zagreba (1939–45., sa S. Dumengjićem), → Bela Auer zgrade okružnih ureda za osiguranje radnika, tj. domove zdravlja u Dubrovniku (1938), Osijeku (1939., sa Z. Vrkljanom), i dr. U istom je razdoblju otvoren Merkurov sanatorij za interne bolesti na Florijanskom putu u Zagrebu (1930; danas KB Merkur u Zajčevoj) te Škola za zdravstvene pomoćnike (1931., danas Zdravstveno učilište Zagreb u Medvedgradskoj).













Ipak, međuratno je razdoblje u povijesti zdravstva i zdravstvene arhitekture obilježeno velikim projektom izgradnje nove Zakladne bolnice u Zagrebu. Nakon rušenja stare zgrade na Jelačićevu trgu 1931., provedenoga međunarodnog natječaja za izgradnju nove Zakladne bolnice na Šalati i propalih pregovora s Medicinskim fakultetom, odlučeno je da se nova bolnica izgradi na Rebru. Novu zgradu projektirao je → Stanko Kliska (1934–41., s A. Ulrichom, F. Gabrićem i I. Juranovićem; danas KBC Zagreb). Zbog ratnih teškoća nova je Zakladna bolnica otvorena tek 1942. Bolnica na Rebru izgrađena je prema tipološkom suvremenom obliku monobloka, ali je izostalo ujedinjavanje polikliničko-dijagnostičkih sadržaja. Uz bolnicu na Rebru, S. Kliska projektirao je i Dom Crvenoga križa u Ulici Crvenoga križa u Zagrebu (1936–37. i 1939–40), banovinske bolnice u Požegi (1930–36., danas Opća županijska bolnica), Sisku (1931–35., danas Opća bolnica Dr. Ivo Pedišić) i Glini (1931–35) te na Sušaku (1931–34., danas u sastavu KBC-a Rijeka), masivnu građevinu u stilu strogoga funkcionalizma s krovnom terasom i karakterističnoga T-tlocrta.













Tijekom II. svjetskog rata svi su odjeli u Zakladnoj bolnici i mnogim drugim bolnicama bili prilagođeni prihvatu ranjenika. Partizanski je pokret organizirao više nepokretnih i pokretnih bolnica. Među njima je najpoznatija partizanska bolnica na Petrovoj gori osnovana 1941., otkrivena i spaljena 1942., nakon čega je na području Pišin gaj počela izgradnja Centralne partizanske bolnice, uz koju je izgrađeno 12 zemunica za sklanjanje ranjenih i bolesnih u slučaju novih napada. Konačni oblik dobila je 1944., kada je obuhvaćala više od 30 objekata, a osim kirurškog odjela postojao je i stomatološki. Potkraj rata Zakladna bolnica na Rebru potpala je pod vojnomedicinske ustanove JNA, nedugo potom dobila je status civilne bolnice i priključila se 1946. Medicinskome fakultetu u Zagrebu (samostalna je od 1963).

Razdoblje nakon II. svj. rata

Poslije II. svj. rata osposobljavale su se postojeće zdravstvene ustanove, pretežno bolnice. Dom zdravlja postao je organizacijski i građevni oblik za primarnu, djelomice i sekundarnu zdravstvenu zaštitu, a za primarnu i sekundarnu prevenciju osnovana je mreža sanitarno-epidemioloških stanica. Pojedine djelatnosti, osim opće medicine, formirale su se na osnovi dispanzerskoga tipa. U većim gradovima osnivale su se poliklinike, u kotarskim središtima zdravstvene stanice, a u većim radnim organizacijama industrijske ambulante, dok se u lječilištima provodila preventivna zdravstvena zaštita i specijalistička konzilijarna i bolnička rehabilitacija.

Za projektiranje zdravstvenih zgrada osnivani su specijalizirani projektantski uredi ili su se specijalizirali postojeći – AB 54, APB Dumengjić, APZ Plan, Zoinvest, Zavod za arhitekturu Arhitektonskog fakulteta i dr. Velik broj projekata odnosi se na rekonstrukcije postojećih bolničkih zgrada, izgradnju novih paviljona unutar bolničkih kompleksa s ciljem da se, u skladu s tadašnjim svjetskim trendovima, velike paviljonske bolnice pretvore u monoblokovske bolnice. U projektima novih bolnica je od 1980-ih prisutan novi tehnološki pristup – klimatizirani, duboki prostori bez prirodnoga svjetla. Najčešći je koncept i dalje monoblok, u kojem se u donjem, širokom dijelu građevine smještaju polikliničko-dijagnostičko-terapijski sadržaji, a iznad su smješteni stacionarni blokovi.

I u tom razdoblju nastavljen je niz zapaženih ostvarenja hrvatske arhitekture zdravstvenih zgrada koje su projektirali eminentni arhitekti. Etablirana Z. Dumengjić nastavila je svoj opus projektima izgradnje ili dogradnje Bolnice za tuberkulozu kosti i zglobova u Biogradu na Moru (1946) i za tuberkulozu pluća u Novom Marofu (1948), Dječjeg odmarališta Vladimir Nazor u Crikvenici (1948; danas Hostel Stoimena), opće bolnice na Firulama u Splitu (1954–76) i Ogulinu (1975), zgrada medicinskih centara u Sisku (1953), Koprivnici (1960., 1975) i Karlovcu (1961–77), domova zdravlja u zagrebačkim općinama Črnomerec u Prilazu baruna Filipovića (1953), Trnje u Krugama (1953) i Medveščak u Laginjinoj (1960) te u Pločama, Kutini (1953) i Omišu (1958), Zavoda za rehabilitaciju u Božidarevićevoj 11 (1953), dijela kompleksa Zavoda za zaštitu zdravlja grada Zagreba na Mirogojskoj cesti 16 (1954; danas Nastavni zavod za javno zdravstvo Dr. Andrija Štampar), Centra za ginekološki karcinom u Petrovoj 13 (1962) u Zagrebu, Medicinskoga centra i tuberkuloznog paviljona (1961–69; danas Opća Bolnica Karlovac) te Srednje medicinske škole (1975) u Karlovcu.













Stanko Kliska se nakon II. svj. rata potpuno posvetio arhitekturi zdravstvenih zgrada, te je izvan Hrvatske realizirao zgradu Instituta Medicinskoga fakulteta (1946–47) i kirurški odjel kliničke bolnice u Skoplju (1948), Sanatorij Predsjedništva vlade u Beogradu (1947–49., 1955. adaptiran u bolnicu za dječju paralizu), bolnicu za dječju tuberkulozu kostiju u Kalištima na Ohridskom jezeru (1953–55), opće bolnice u Zenici (1954–59) i Tuzli (1956–62), i dr.

Arhitekt → Vladimir Turina autor je antologijske realizacije projekta Centra za zaštitu majke i djeteta u Klaićevoj 16 u Zagrebu (1956–57; danas u sastavu Klinike za dječje bolesti), Peroslav Ilijić projektirao je Zavod za zaštitu zdravlja grada Zagreba (1956) i Kirurški odjel Bolnice Dr. Mladen Stojanović (1956–57; danas KBC Sestre milosrdnice), Z. Neumann TBC paviljon iste bolnice (1957), → Antun Ulrich Vojnu bolnicu u Splitu (1958–65; danas KBC Split – Križine), → Ivo Geršić paviljone za liječenje tuberkuloze u sklopu bolnica u Novom Marofu (1949) i Šumetlici kraj Nove Gradiške (1951–56), polikliniku, kirurški i zarazni odjel, onkološki dispanzer, ekonomski blok i energetsku centralu bolnice u Slavonskom Brodu (1961–74), medicinske centre u Vinkovcima (1958–70., sa Ž. Žlofom) i Petrinji (1965., s F. Bihler), kirurški, ginekološki i patološki odjel i središnji laboratorij bolnice u Varaždinu (1965–78., s F. Bihler), zarazni i interni odjel Medicinskoga centra u Sisku (1972), dogradnju Središnjega instituta za tumore (1970., sa Ž. Žlofom; danas Klinika za tumore KBC-a Sestre milosrdnice), Ivan Plavić Medicinski centar u Čakovcu (1973) i Opću bolnicu Zadar (1973), → Mladen Vodička domove zdravlja u Samoboru (1965–80) i Labinu (1964–80), novu polikliniku Medicinskoga centra Šibenik (1975), zgradu Maternite u sklopu Medicinskoga centra Osijek (1982), te novo dvorišno krilo Klinike za dječje bolesti u Zagrebu (1985), a → Dražen Juračić i → Branko Kincl Dom zdravlja Centar u Runjaninovoj u Zagrebu (1983–88).

























U Zagrebu je 1979–88. izgrađena nova Vojna bolnica (danas KB Dubrava) prema projektu Štefana Kacina, Radisava Popovića, Jurija Princesa i Bogdana Spindlera, kapaciteta od 700 postelja, prema modificiranoj koncepciji monobloka sa širokim niskim građevinama za smještaj polikliničko-dijagnostičko-terapijskog dijela. Zgrada je prepoznatljiva po kompaktnim prefabriciranim pločama vanjskih i unutarnjih pregradnih zidova izvedenima u vojničkim bojama i prema specifičnom obliku prozora. Sveučilišna bolnica u Zagrebu (Blato), koju su projektirali Jurij Princes, Štefan Kacin i Bogdan Špindler iz slovenskog Biroa 71, trebala je na jednom mjestu pružati uvjete za opći i klinički medicinski rad, sveučilišnu nastavu, znanstvena istraživanja i rad referalnoga centra, odnosno obavljati sve bolničke djelatnosti uz popratne dijagnostičke i polikliničke sadržaje. Iako je gradnja, financirana iz javnoga samodoprinosa, započela 1985., bolnica nikad nije dovršena.













Razdoblje od hrvatskog osamostaljenja

Nakon osnutka neovisne Republike Hrvatske počele su se provoditi reforme zdravstvenoga sustava i zdravstvenoga osiguranja donošenjem novih zakona i pravnih akata. Zdravstvene ustanove mogu biti u državnome vlasništvu (klinike, kliničke bolnice, klinički bolnički centri i državni zdravstveni zavodi), u vlasništvu županija (domovi zdravlja, poliklinike, opće i specijalne bolnice, ljekarne, ustanove za hitnu medicinsku pomoć te za zdravstvenu njegu u kući i županijski zavodi za javno zdravstvo) te u privatnome vlasništvu. U novim društvenim i gospodarskim okolnostima ubrzano se grade nove velike bolničke ustanove ili dograđuju postojeće. Tako su Ivan Plavić, Dina Rajković i Dina Plečaš-Zlatić projektirali Opću bolnicu Zabok i bolnicu hrvatskih veterana (2008), I. Plavić dogradnju Opće bolnice Zadar (2005), Josip Brezac novu zgradu Opće bolnice Pula (2000), Davor Katušić Ustanovu hitne medicinske pomoći u Zagrebu (2009), → Grozdan Knežević polikliniku Agram na raskrižju Slavonske Avenije i avenije Većeslava Holjevca (2004–06) u Zagrebu, Vjekoslav Ivanišević prenamjenu i adaptaciju Centra za novačenje Medicinskoga fakulteta u Splitu (1995) te nadogradnju i dogradnju zgrade Medicinskog fakulteta (2004), kao i projekt cijeloga kompleksa fakulteta (2005), zgrade Klinike za ženske bolesti i porode KBC-a Split (2005) i Zdravstvene škole u Splitu (2006), D. Juračić i Gordana Žaja zgradu Zavoda za forenzičku psihijatriju Klinike za psihijatriju Vrapče (2012–18) u Zagrebu, Andrina Južnić i Jasna Benedik rekonstrukciju i dogradnju bolničke zgrade na Sušaku KBC-a Rijeka (2022), Josip Brezac rekonstrukciju i dogradnju Opće bolnice Pula (2003–13). U novije se doba ubrzano obnavlja, dograđuje i gradi niz zdravstvenih zgrada, napose onih u krajevima stradalima u potresima 2020., te se tako provodi postupna tranzicija k novim prostornim i organizacijskim konceptima.







Prema podatcima Ministarstva zdravstva danas u RH djeluju 22 opće (županijske) bolnice, pet kliničkih bolničkih centara, tri kliničke bolnice, pet klinika, 24 specijalne bolnice, tri lječilišta, 49 domova zdravlja, 21 županijski zavod za hitnu medicinu i 11 poliklinika. Zdravstvena zaštita ostvaruje se na primarnoj razini (liječnici obiteljske medicine i stomatolozi), na sekundarnoj (specijalističko-konzilijarna i bolnička zdravstvena zaštita) i tercijarnoj razini (najsloženiji oblici zdravstvene zaštite) te na razini zdravstvenih zavoda. Intenzivno se radi na uvođenju novih informatičkih tehnologija i dr., a usporedno s javnim, razvija se i privatni dio zdravstvenoga sustava.







Zagreb-Montaža d. o. o. → Monting