Šmit, Edvin (Osijek, 31. V. 1943 – Sveta Nedelja, 16. VIII. 2010), arhitekt, zapažen po inovativnim ostvarenjima stambene, javne, poslovne i industrijske arhitekture.

Diplomirao je 1968. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Do 1974. radio je kao projektant suradnik i samostalni projektant, a potom kao glavni projektant u projektantskom poduzeću Interinženjering. Bio je suosnivač zagrebačkog arhitektonskoga biroa Studio Arhing (1991), a potom osnivač arhitektonskoga biroa Arhing 2 (1992), koji je vodio samostalno od 1998. Među njegovim se zagrebačkim realizacijama osobito ističu južni ulaz Zagrebačkoga velesajma (1986–87) te Carinarnica na Zagrebačkome velesajmu kao jedno od najznačajnijih djela hrvatskoga dekonstruktivizma (1990), obje s Đivom Dražićem, a osim toga i dogradnja Ekonomskoga fakulteta (1985–87), te poslovne zgrade u Žajinoj 61 (1992–94) i Radničkoj cesti – objekti A i C u sklopu Centra 2000 (2004–06., s Ivom Erdec). Izvan Zagreba izveo je obiteljsku kuću u Brezju kraj Samobora (1975–80), mlin i silos u Gornjem Dragancu kraj Čazme (1975) i u Odžacima (1976–78), ekonomsko dvorište Šarampov Donji u Ivanić-Gradu (1981–85) i sportsku dvoranu u Samoboru (2007). Autor je projekta preuređenja interijera stambeno-poslovne uglovnice na početku Jurišićeve ulice u Zagrebu (danas Hrvatska poštanska banka; 2000). Također je autor ili suautor (sa Ž. Mičetić, M. Šosteričem, I. Crnkovićem, Đ. Dražićem) mnogih visokoocijenjenih natječajnih radova. Posmrtno su mu priređene samostalne izložbe u Zagrebu 2012. i Osijeku 2013. Bio je predsjednik Društva arhitekata Zagreba 1999–2000. Dobitnik je nagrada Zagrebačkoga salona (1972., 1985. i 1991), Borbe (1990) te »Viktor Kovačić« (1990).







Šmidihen, Edo (Celje, Slovenija, 25. X. 1930 – Zagreb, 13. IX. 2015), arhitekt, autor niza javnih zgrada i stručnjak za arhitektonske konstrukcije i fiziku zgrada.

Diplomirao je 1955. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (od 1956. Arhitektonsko-građevinsko-geodetski – AGG fakultet, od 1962. → Arhitektonski fakultet), gdje je doktorirao 1981. disertacijom Prilog primjeni teorije zvučnog gušenja dvostrukih pregradnih zidova (mentor B. Somek). Stručno se usavršavao u Bouwcentrumu u Rotterdamu (1964–65). Tijekom studiranja i neposredno nakon završetka studija radio je u biroima Vitić i Novak te u Zavodu za građevne konstrukcije AGG fakulteta. Na fakultetu je kao asistent radio od 1958., bio je docent od 1972., a redoviti profesor od 1987; umirovljen je 1999. Predavao je kolegije Arhitektonske konstrukcije i fizika zgrada I–IV, Arhitektonska akustika i Završni rad. Bio je predstojnik Katedre za arhitektonske konstrukcije (1985–87) i Zavoda za zgradarstvo (1974–83., 1986–99), voditelj Studija više spreme (1986–88), jedan od pokretača i voditelj → Studija dizajna pri Arhitektonskom fakultetu (1989–98), te prodekan (1972–76., 1979–81) i dekan Fakulteta (1981–85).

Od 1958. do 1982. projektirao je znatan broj školskih zgrada, zgrada javne namjene i stambenih zgrada. Među izvedenim radovima ističu se Muzej narodne revolucije u Sarajevu (1960–62., s B. Magašem), osnovne škole u Trnskom i Zapruđu (1963–69., s R. Nikšićem) te u Klaki (1968–69., s A. Dragomanovićem i R. Nikšićem) u Zagrebu, opskrbni centar Trnsko u Zagrebu (1967–69), stambeni tornjevi u Zenici (1971–73), Matematička gimnazija u Zagrebu (1972–74., s R. Nikšićem i O. Vujović). Prvonagrađeni su mu natječajni radovi (s A. Dragomanovićem i R. Nikšićem) Dom Radiotelevizije Zagreb (1963), Robna kuća VA-MA u Varaždinu (1968), Arhitektonsko-urbanističko rješenje zapadnog ulaza u grad Zagreb (1970). U znanstvenom smislu bavio se područjem arhitektonskih konstrukcija i napose fizikom zgrada, arhitektonskom akustikom i zaštitom od buke. Autor je knjige Zvučna izolacija dvostrukih pregradnih zidova (1983) te urednik monografije Studij dizajna u Zagrebu (1996). Bio je glavni tajnik (1966–68) i predsjednik (1968–72) Saveza arhitekata Hrvatske (danas → Udruženje hrvatskih arhitekata) te glavni tajnik → Društva arhitekata grada Zagreba (1962–66). Od 2002. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Dobitnik je više nagrada »Viktor Kovačić« (1963., 1972., za životno djelo 2010).













Šen, Edo (Schön, Edvard) (Zagreb, 10. III. 1877 – Zagreb, 16. VI. 1949) arhitekt, prvi djelatni profesor arhitekture na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu.

Diplomirao je 1900. na Tehničkoj visokoj školi u Beču (danas TU Wien), gdje je nakon završetka studija do 1901. ostao raditi u atelijeru Maxa Fabianija i kao asistent profesora Karla Hinträgera na Tehničkoj visokoj školi. Vrativši se u Zagreb, radio je kao gradski inženjer u uredu Gradskog poglavarstva 1901–08., te kao profesor na Graditeljskoj školi 1908–19. Ovlašteni civilni arhitekt postao je 1908. Za redovitoga profesora na novoosnovanoj Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4) izabran je uoči početka nastave 1919. te je imenovan za prvoga rektora škole (1919–20). Uz to, bio je i prorektor (1920–21), starješina Arhitektonskog odjela (1926–27., 1933–34., 1936–38), predstojnik Kabineta za osnivanje zgrada, odn. projektiranje građevina (1921–43) i predstojnik Stolice za graditeljstvo (1926–34). Na Školi, odn. Fakultetu predavao je kolegije Arhitektonski oblici, Arhitektura starog vijeka, Graditeljstvo I i II, Projektiranje gospodarskih, industrijskih i saobraćajnih zgrada, Projektiranje građevina. Umirovljen je 1943.

Kao praktični arhitekt izveo je više javnih i stambenih zgrada u Zagrebu. U ranom razdoblju projektirao je reprezentativne građevine u duhu historicizma. Među njima se ističu palača Osiguravajućeg društva Croatia na uglu Masarykove 1–3 i Preradovićeve 10–12 (1909–10), Dom Društva čovječnosti u Petrinjskoj 3 (1913–14), stambene i poslovne zgrade u Teslinoj 12 (1911–12), na uglu Boškovićeve 23 i Draškovićeve 38 (1913–14), u Boškovićevoj 7 (1913–16), Dalmatinskoj 12 (1917–18). Nakon I. svj. rata priklonio se suvremenim oblikovnim i prostornim rješenjima, koja obilježavaju stambene zgrade na uglu Ulice kneza Mislava 2–4 i Ulice kneza Borne 1 (1926) te Gundulićeve 7 i Varšavske (1927–28), u Gundulićevoj 34 (1931–32). U suradnji s → Milovanom Kovačevićem projektirao je stambene zgrade na Trgu žrtava fašizma 10–13 (1933) i u Križanićevoj 3 (1938), te osobito zapaženi kompleks Tehničkoga fakulteta u Kačićevoj ulici 26 (1937–40).

Bio je angažiran oko organizacije nastave i ustrojstva Tehničke visoke škole i njezina Arhitektonskog odjela te poboljšanja smještaja i radnih uvjeta studenata. Autor je monografije Arhitekt Viktor Kovačić (1927). Uz → Stjepana Podhorskog, → Viktora Kovačića i → Vjekoslava Bastla bio je suosnivač → Kluba hrvatskih arhitekata 1905., koji se smatra jednim od stupova hrvatskog moderniteta na početku XX. st., a kojim je predsjedao 1910–11. Od 1935. bio je dopisni član JAZU-a.

Šatara, Antun (Janjina na Pelješcu, 29. IX. 1932 – Split, 18. II. 2024), arhitekt, istaknuo se projektiranjem stambene i javne arhitekture na području srednje Dalmacije, posebice u Splitu.

Diplomirao je 1958. na Arhitektonskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, usavršavao se u arhitektonskom atelijeru Johannesa Hendrika Broeka i Jacoba Berenda Bakeme u Rotterdamu. Od 1959. do umirovljenja 1992. radio je u → Urbanističkom zavodu Dalmacije u Splitu.







Autor je velikoga broja stambenih, poslovnih, školskih i turističkih objekata u srednjoj Dalmaciji. Među realizacijama u Splitu ističu se robna kuća Prima s kinodvoranom Central na Bulatovu trgu (1962–66; autor interijera robne kuće B. Bernardi), pet stambenih zgrada u bloku omeđenom Teslinom, Rendićevom i Jobovom ulicom (1967–68), dvije stambene zgrade na raskrižju Gupčeve i Pojišanske (1968–69), dva paviljona u sklopu hotela Split na Trsteniku (1968–69), zgrada Jadrantekstila u Hercegovačkoj (danas Hrvatske pošte, 1970), zgrada Jugoslavenskoga registra brodova u Mihanovićevoj (1979–80), stambeni kompleksi u Krležinoj i Paraćevoj (1978–79), Dubrovačkoj (1987–89) i dr. Izvan Splita realizirao je upravnu zgradu tvornice cementa Partizan u Kaštel Sućurcu (1961–62), Kotarski sud u Metkoviću (1962), robnu kuću Prima u Trogiru (1967–68), te niz hotelskih objekata na Hvaru i Korčuli, među kojima su hotelski kompleksi Jadran (1963–68) i Mina (1969) u Jelsi, Adriatic u Vrboskoj (s P. Mudnićem, 1965–69), Delfin (1969), hotelsko naselje u uvali Mala Grčka (s I. Radićem, 1968) i rekonstrukcija hotela Slavija (1976–77., realizacija 1986) u Hvaru – sve na otoku Hvaru, te hotel Jadran u Veloj Luci na Korčuli (1966–68). Izveo je i više stambeno-poslovnih zgrada i stadion u Novom Travniku u BiH (1982–84). Sudjelovao je na izložbama Zagrebačkoga salona. Bavio se fotografijom i priredio više samostalnih izložbi. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, među ostalima nagrada Borbe (1966., 1986) te »Vladimir Nazor« za životno djelo (2017).







Szavits Nossan, Stjepan (Zagreb, 13. X. 1894 – Zagreb, 4. I. 1970), građevinski inženjer, stručnjak za geomehaniku i hidrotehniku, istraživač povijesti hrvatskoga građevinarstva.

Diplomirao je 1917. na građevinsko-inženjerskom odjelu Tehničke visoke škole u Zürichu (ETH Zürich). Radio je u Državnim željeznicama u Zagrebu i Delnicama (1917−19), u građevinskim poduzećima Josipa Dubskog i Peyera i druga u Zagrebu (1919−21), a od 1921. do umirovljenja 1965. na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu (od 1926. Tehnički fakultet, od 1956. Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet, od 1962. Građevinski fakultet). Bio je starješina Građevinskog odsjeka Tehničkoga fakulteta (1953−54) te predstojnik Zavoda i Katedre za geotehniku → Građevinskoga fakulteta u Zagrebu (1963−64). Predavao je kolegije Industrijska hidrotehnika, Geomehanika, Fundiranje i dr. Nakon umirovljenja nastavio je rad kao viši savjetnik → Instituta građevinarstva Hrvatske u Zagrebu. Znanstveno i stručno bavio se problematikom iz područja građevinarstva, geotehnike, temeljenja, iskorištavanja vodnih snaga i dr. Posvetio se proučavanju povijesti hrvatskoga građevinarstva, posebice gradnje prvih cesta preko Velebita uključujući prve graditelje cesta u Hrvatskoj.

Suvremena hrvatska arhitektura

Hrvatska arhitektura u periodu visokog modernizma od sredine 1950-ih do početka 1970-ih naslanja se na proces ubrzane društvene modernizacije. S političkim, ekonomskim, a donekle i kulturnim krizama projekta jugoslavenskog socijalizma velike javne investicije u socijalnu infrastrukturu se usporavaju.

Tijekom 1980-ih arhitektura u Hrvatskoj traži nova područja djelovanja i istraživanja, što koincidira s globalnim post-modernim tendencijama. Jača interes za konsolidaciju povijesnih jezgri gradova što je iskazano u projektu Miroslava Begovića za rekonstrukciju početka Tkalčićeve ulice (1982.-88.) u Zagrebu. Taj projekt osobiti doprinos ostvaruje u aktivaciji dvorišta zgrada i uvođenja trodimenzionalnog urbanizma u kojem su javni prostori i komercijali sadržaji razvedeni kroz presjeke interpoliranih zgrada. Pojedini izuzeci uključuju infrastrukturu za Univerzijadu u Zagrebu 1987. u sklopu koje se gradi hibridni sportsko-poslovni kompleks Cibona u Zagrebu (1985.-87.) Marijana Hržića, Berislava Šerbetića i Ivana Piteše, i Plivački i vaterpolo centar Mladost (1984.-87.) u Zagrebu Vinka Penezića i Krešimira Rogine. Oba projekta su svaki na svoj način afimrirali kontekst: Cibona urbanu strukturu, a plivalište savski ambijent. Projekt Tehničkog školskog centra u Zadru Veljka Olujića i Tončija Žarnića (1987.-2004:9 istraživao je nadograđivanje modernističke tradicije sa višeslojnim preplitanjem javne i institucionalne domene.

Tijekom 1980-ih dolazi i do povećane pažnje prema arhitekturi malog mjerila interijera i obiteljskih kuća. Istaknuti su primjeri Kuća Dropuljić (1979.-81.) u Proložcu Donjem i Crna kuća/ kuća Raubar-Kolovrat (1986.-90.) Dragomira Maji Vlahovića u Zagrebu, te vlastita obiteljska kuća (1975.-80.) Edvina Šmita u Brezju pored Zagreba. Interijeri poput Salona Galerije Karas (1986.) Ivana Crnkovića u Zagrebu, Caffea Argentina (1988.) i bistro Velvet (1991.) u Zagrebu Ines Filipović, te Crkva i Disco club V Magazin (1987.) u Pagu i Ban Cafe u Zagrebu (1992.) Nenada Fabijanića su složena prostorna istraživanja orkestracije prostora, „arhitektura u arhitekturi“. Mali projekti tako su neki od vodećih reperi hrvatske arhitektonske kulture 1980-ih i ranih 1990-ih.

Istraživanja regionalnih graditeljskih značajki imaju svoju dugu tradiciju u modernoj hrvatskoj arhitekturi gdje osobito vrijedne doprinose daju Bernardo Bernardi i Igor Emili. Projekt Ivan Prtenjaka za Župni centar Sv. Petra, na Boninovu u Dubrovniku (1977-1980.) pokazao je kako tradicijske arhitektonsko-urbanističke morfologije mogu biti prevedene u sažeti arhitektonski jezik. Na sličnom tragu, no u bitno većem mjerilu Dinko Kovačić projektira hotelski kompleks Bretanide na Bolu na Braču (1983-85., prva faza). Taj interes za kritički odnos prema regionalnosti nastavit će se razvijati u narednim dekadama.

Tijekom 1980-ih uspostavlja se življa razmjena znanja s međunarodnim epicentrima arhitektonske kulture. Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, zajedno s nekoliko vodećih svjetskih škola, sudjeluje u radu ILAUD-a predvođenim Giancaralo del Carlom, na tragu zasada Team X. Kao nastavka tih internacionalnih veza, održava se i INDESEM u Splitu 1987. na kojem se okuplja europska arhitektonska elita što će utjecati i na izgradnju otvorenih intelektualnih horizonata tada mlade arhitektonske scene u Hrvatskoj. Paralelno se razvijaju se i konceptualna istraživanja analognima onima u vizualnim umjetnostima za što su osobiti poticaj dala sudjelovanja na međunarodnim natječajima Shinkechiku i Central Glass u Japanu. Zapažene uspjehe ostvaruju Ivan Crnković i Emil Šverko, samostalno i u raznim suradnjama. Kulminacija njihovih istraživanja predstavlja projekt Novi hrvatski dvorac ili kuća s šest jednakih prostorija (1984.) koji osvaja i prvu nagradu putem kritičkog propitivanja funkcionalističkih dogmi. Taj put slijede i drugi arhitekti u nadolazećim dekadama. Najviše nagrada osvajaju Vinko Penezić i Krešimir Rogina koji gaje jedinstveni interes za paralelizam teorije i prakse unutar konteksta digitalnog doba. U najnovije doba Krešimir Damjanović između 2017. i 2024. osvaja čak dvije prve nagrade i dva priznanja na Shinkechiku i Central Glass natječajima pa se svakako može govoriti o kontinuiranim doprinosima hrvatske arhitektonske scene globalnim konceptualnim istraživanjima.

Tijekom 1990-ih, u turbulentnim vremenima Domovinskog rata i tranzicije iz socijalizma u kapitalizam urbana budućnost Hrvatske je neizvjesna, no promatra se s optimizmom. Razne državne institucije i dalje su osobito važni investitori, no privatni kapital postepeno će preuzimati sve važniju ulogu u razvoju gradova, naročito u stanogradnji. U nedostatku lokalnih zadataka, arhitekti mlađe i srednje generacije djeluju mahom u „papirnatoj arhitekturi“ natječaja i istraživačkih projekata i aktivni su na internacionalnoj sceni. Od introspekcije 1980-ih, prelazi se u međunarodno veliko mjerilo 1990-ih. Neki od najzanimljivijih projekata prve polovice 1990-tih upravo su metropolitanski projekti sa složenim programima u svjetskim metropolama: Konvencijski centar u Nari u Japanu (1991.) i Reichstag u Berlinu (1992.) Gorana Rake i Bojana Radonića, te natječajni projekti tada još vrlo mladih 3LHD za Višenamjenski kompleks u Seattle Commons (1994.) i 5 muzeja u Seoulu (1995.). Ti projekti po mjerilu i ambiciji nadilaze gotovo sve realizirano, pa i projektirano u Hrvatskoj uz izuzetak Sinturbanizma Vjenceslava Richtera. Na lokalnom planu, usporediv paradigmatski obrat prema metropolitanskim temama i novim projektnim metodama 1990-ih označio je natječajni projekt za Središnju gradsku os u Zagrebu Hrvoja Njirića i Helenne Paver Njirić/ Njirić+Njirić (1991.-92.). Projekt je zagovarao metodu projektiranja scenarija korištenja prostora pa je forma posljedica, a ne uzrok događaja. Na tom potezu će 1994. biti realizirana i monumentalna Nacionalna i sveučilišna knjižnica Marijana Hržića, Zvonimira Krznarića, Velimira Neidhardta i Davora Mancea za koju je natječaj proveden još 1978.

Razmjenu znanja između Hrvatske i međunarodne scene potiče i uključivanje grupe hrvatskih arhitekta u Europan još 1989., a Europan Hrvatska se osniva 1992. Saša Randić na Europanu 2 1991, u Seteu u Francuskoj dobiva jednu od dvije jednakovrijedne prve nagrade. Osobite uspjehe postižu Hrvoje Njirić i Helena Paver Njirić koji integralno promišljaju arhitekturu i urbanizam i pri čemu sadržajno bogate koncepte povezuju s jezgrovitim i pragmatičnih rješenjima. Pobjeđuju na Europanu 3 1992.-94.. u Den Boschu u Nizozemskoj i Shcwerinu u Njemačkoj, te zatim na Europanu 4 1995.-96. u Glasgowu. Niti jedan od tih projekata nije došao do realizacije, no njihovi koncepti ostavili su snažan trag i na lokalnoj i na međunarodnoj sceni. Kontinuitet u nastupima na Europanu ostvaruju Saša Bradić i Ines Nizić koji žive i rade u Beču. Nakon niza nagrada, na Euorpanu 7 2003.-04. osvajaju dvije prve nagrade – u Innsbrucku i Rijeci gdje istražuju odnos arhitekture i topografije. Uz navedene autore, i brojni drugi arhitekti iz Hrvatske dobivaju nagrade i priznanja na Europanu. U Hrvatskoj su u sklopu Europana istraživane brojne, često posebno osjetljive i izazovne lokacije i zadaci. Na taj način prikupljeno je znatno urbanističko i arhitektonsko znanje, no tek rijetki prijedlozi su imali konkretnog utjecaja na razvoj hrvatskih gradova. Takav je slučaj projekt Wild at Heart (1994.-96.) talijanskih arhitekata Cristine Casula i Stefana Mirtija u Zadru koji je raspoznao prsten slobodnih zelenih i ispražnjenih post-industrijskih i post-vojnih prostora oko središta grada kao osnovu za buduće razvojne procese. Taj koncept je i ugrađen u prostorno-plansku dokumentaciju.

Druga polovica 1990-ih dovodi do protka znanja na relaciji Nizozemska-Hrvatska. Serija seminara Okviri metropole održana 1996.-99. u suradnji Gradskog zavoda za planiranje Zagreba i Berlage Instituta i uz kreativno vodstvo Vedrana Mimice i Vladimira Mattionija okuplja neke od istaknutih međunarodnih arhitekata i teoretičara poput Hermana Hertzbergera i Kennetha Framptona, mlađe istaknute hrvatske autore, te arhitekte najmlađe generacije. Okviri metropole inaugurirali su format brzih workshopa na kojima su se predlagali koncepti urbane transformacije izazovnih točaka Zagreba i koji su bili fokusirani na dugotrajne procese, a ne forme. Pokroviteljstvo gradske uprave tada je davalo nadu da će se urbana budućnost glavnog hrvatskog grada, a potencijalno i drugih hrvatskih sredina, odvijati pod snažnijim uplivom naprednih arhitektonskih znanja.

Dobar primjer urbanističkih dilema u razvoju hrvatskih gradova jest izgradnja novih vertikala od 2000-tih nadalje u Zagrebu, a koja se razmjerno oprezno rješava od slučaja do slučaja. Polemika o pozicioniranju vertikala je otvorena kroz projekt Marijana Hržića za sklop nebodera Eurotower 1 i 2 (2002.-8.) na križanju Vukovarske i Marina Lučićca, na Sveučilišnoj osi. Visina nebodera određena usklađivanjem s visinom nebodera Zagrepčanka Slavka Jelineka. Projekt Marijana Turkulina za Hoto Tower (2003.-2004.) u Savskoj Ulici, u blizini Ciboninog tornja podupire viziju Savske ceste kao linearnog centra grada s neboderima, a koja već postoji u naznakama. Uslijedilo je i nekoliko natječaja za nebodere uz Savsku, na do njihove realizacije nije došlo. Visinu Zagrepčanke probija grupacija od dva upečatljiva poslovna nebodera i nižih zgrada VMD Blok (2011.-15.) koje projektira Davor Mateković/ Proarh. Dok Savska do danas ostaje nekonsolidirana, glavi potez urbanizacije Zagreba odvija se izvan fokusa urbanističkog planiranja. Tako Radnička cesti prolazi preobrazbu iz industrijskog područja u poslovnu zonu. Okupljenost i dostupnost zemljišta presudno je utjecala na taj proces u kojem je mjerilom i kombinacijom raznolikih programa osobito ambiciozan kompleks Green Gold (2006.-12.) kojeg je projektirao Studio BiF. S znatnim vremenskim odmakom, proces mijenjanja gradskih vizura započinje i u Splitu gdje Otto Barić realizira neboder Dalmatia Tower (2010.-2022.).

U kasnim 1990-im nekoliko projekata produktivno istražuje potencijale zgušnjavanja centara gradova ili dopunjavanja modernističkih matrica. Centar Kaptol (1994.-2000.) Branka Kincla/ Plana na Novoj Vesi u Zagrebu uzoran je primjer recikliranja i građenja oko napuštene industrije, pri čemu je razvijena i skladna mreža javnih prostora i urbanih veza. Vrtić Vedri dani (1996.-2000.) Miroslava Genga se nastavio na modernističku tradiciju interpolacije edukacijskih institucija u blokove. Zagrebačko kazalište lutaka Nenada Kondža u (1997.-2004.) na Zrinjevcu te Zagrebački plesni centar 3LHD.a (2002.-09.) primjer su umješnih nadogradnji postojećih skromnih struktura i vitalizacije unutrašnjih blokova Donjega grada. Pastoralno središte s crkvom svete Terezije od Djeteta Isusa (1994.-99.) na Trnju Vinka Penezića i Krešimira Rogine pokazuju kako nove strukture mogu nadovezati na morfologiju urbanog vernakulara. Urbanistička matrica Novog Zagreba ostaje dugo nepromijenjena i programski nedovršena. Projekt Crkve Svetog Ivana Krstitelja u Utrinama Andrija Uchytila i Renate Waldgoni (1991.-2007.) doprinos je istraživanju sakralne arhitekture koji se oslanja na iskustva suvremene umjetnosti. Na mjestu planiranog središta Novog Zagreba izvodi se projekt od izuzetnog kulturnog i simboličkog značaja: Muzej suvremene umjetnosti (1999.-2009.) Igora Franića. Razmatranje lokacije MSU trajao je dugo, uz nekoliko ranijih prijedloga poput prenamjene bivšeg Paromlina. Dijalog opsežnog institucionalnog programa i jednog od najjačih prometnih križanja u Zagrebu razriješen je kroz međuigru monumentalizacije konstrukcije i dematerijalizacije opne zgrade. Nasuprot MSU izveden je i višenamjenski centar Avenue Mall Laguarda Low Architects i Plan/ Ivana Franića (2005.-07.) koji je osigurao javne programe tom dijelu grada. Igor Franić/ SZA će u Novom Zagrebu ostvariti još jednu veliku zgradu, programski hibrid SEECEL/ Regionalni centar za razvoj poduzetničkih kompetencija zemalja JI Europe (2013.-2020.) koji je najodvažnije odstupanje od tipoloških konvencija u novijoj hrvatskoj arhitekturi. Umjesto podjele na zasebne lobbije i dvorane, donja zona zgrade nudi kontinuirani i spektakularni interijerski urbani prostor

U domeni regionalističkih istraživanja, Mario Perossa u Istri istražuje lokalne materijalnosti i načine korištenja prostora, dok su formalne odluke snažno okrenute prema suvremenosti. U njegovom opusu osobito je zamijećena Vila Haj (1999-2000.) u Lovrečici pored Umaga. Usporediv koncept aktivnog dijaloga s podnebljem koje ne preuzima graditeljske obrasce nego materijale, detalje i odnos podneblju prikazali su Ante Nikša Bilić u Vili Ivana (1999.-2003.) na otoku Pagu, te Davor Mateković/ Proarh za „Kamene kuću“ (2012.-14.) u Lukovom Šugarju ispod Velebita. U potrazi za obnavljanjem arhetipskih tipoloških obrazaca ali i tehnika gradnje vrijedne pouke ponudio je projekt Davora Matekovića/ Proarh za vlastitu vikend-kuću s pokrovom od slame imenovane jednostavno Hiža (2011.-12.), te Andrija Rusan i Jasminka Rusan, s vlastitim imanjem u Dašekovu (2007.-09.) u Gornjoj Prigori u Zagorju. Opus Nikole Bašića u bitnoj je mjeri posvećen ambijentima Srednje Dalmacije u čijem zaleđu gradi dva istaknuta sakralna objekta: Zavjetna kapelica Gospe od Prizidnice, Okit, (1996.-98.) i Crkva sv. Josipa, Ražine (1995.-98.) Oba rada odlikuje sinergija s topografijom te prihvaćanje izvjesne rustikalnosti. Arhitektonska ikona srednjodalmatinskih istraživanja regionalizma su Morske orgulje Nikole Bašića u Zadru (2001-05.) u kojima Bašić iskazuje poetski i multisenzorni pristup oblikovanju javnog prostora na susretu prirode i arhitekture. Bašić će i u Spomen-obilježju poginulim vatrogascima na Kornatima (2010.) iskušati istovremeno minimalističku i ikoničku intervenciju velikog mjerila i pejzažu. U Zadru i njegovoj regiji, Ante Uglešić projektira niz značajnih trgova. Osobito se ističe prostor antičkog foruma kojeg Uglešić projektira u dvije faze (1995.-96. i 1997.-1998.) te povezuje kontekstualni pristup i rad u kamenu sa suvremenim oblikovnim postupcima. Dosta kontroverzi izazvao je projekt Rive u Splitu (2005.-07.) 3LHD-a koji je pokušao povezati stvaranje mediteranskog ambijenta i tehnološke elemente poput pokretnih tendi. Trg Poljana (2011.-20.) u Šibeniku Pule Šimetin i Ivane Tutek smješten je na samom ulazu u povijesni grad i formalno se referira na Dom JNA Ivana Vitića. Odvažno oblikovan trg integrira stare i nove tokove kretanja te djeluje kao poveznica koja okuplja heterogene urbane elemente. U i javnosti u struci osobito je dobro prihvaćen projekt Tržnice u Vodicama (2011.-15.) Dinka Peračića s prepoznatljivim dinamičnim krovom s drvenom konstrukcijom.

1999. pokrenut je časopisa za arhitekturu i kulturu Oris koji će kontinuirano izlaziti do 2020. Pod operativnim vodstvom agilnog Andrije Rusana, Oris je postao globalno relevantna publikacija, kao što su konferencije Dani Orisa održavani u Zagrebu i drugim gradovima regije, a zatim i Oris kuća arhitekture postali žarišna mjesta diseminacije arhitektonskih znanja na presjeku lokalne scene i međunarodnih tendencija. Usprkos povremenim zastojima, časopis Čovjek i prostor Udruženja hrvatskih arhitekata zadržava kontinuitet do danas.

Novo tisućljeće donosi i zamah gradnje. Država pokreće niz javnih radova u domenama socijalnog stanovanja i izgradnje javnih sadržaja. Arhitektonska udruženja aktivno sudjeluju u procesu kroz organizaciju javnih arhitektonskih natječaja. Natječaju su u tom periodu postavljeni fleksibilno: za sudjelovanje se ne zahtijevaju nikakve reference, pa čak niti diploma. U tako liberalnoj atmosferi natječaji postaju poligon za proizvodnju arhitektonskog znanja. Natječaji su bazirani u čvrsto definiranim programima, pa se istraživanje provode kroz varijacije i redefinicije normi. U pojedinim prilikama, ostvaruju se i radikalniji odmaci od tipoloških konvencija poput Dječjeg vrtića Medo Brundo (2005.-07.) u Zagrebu Hrvoja Njirića i Davora Bušnje/ Njirić+ arhitekata – u kojem se i u kompaktno projektiranom horizontalnom i vertikalnom bloku izmjenjuju otvoreni prostori i atriji ili terase. Goran Rako/ Radionica arhitekture projektira Dječji vrtić Šegrt Hlapić u Sesvetama (2004.-08.) koji je fokusiran na formiranje velikog vanjskog zajedničkog dvorišta. Mladen Jošić u Poljoprivrednoj i veterinarskoj srednjoj školi u Osijeku (2000.-05.) vješto koristi tijelo zgrade za formiranje javnog prostora pa zakošeni krov PVN-a postaje javni trg i auditorij na kojem je smještena i knjižnica. Najveći uspjeh i globalnu eksponiranost doživljava Gimnazija Fran Galović u Koprivnici (2003.-07.) Studija UP koncipirana kao polikarobonatni translucetni monovolumen koji objedinjuje sve programe zgrade. Gimnazija dobiva 2009. Mies van der Rohe nagradu EU za nadolazeće arhitekte.

Državna agencija APN (Agencija za pravni promet i posredovanje u nekretninama) i Ministarstvo za javne radove, obnovu i graditeljstvo od 2001. provodi Program društveno poticajne stanogradnje (POS). U Programu je razrađen model programiranja, projektiranja, izgradnje i prodaje socijalnih stanova po uvjetima koji su povoljniji od tržišnih. U toj akciji povezane su komercijalne banke koje daju subvencionirane kredite, lokalne zajednice koje osiguravaju zemljište i uređenje okoliša, a projekti se biraju kroz javne ili pozivne natječaje. Unutar skučenih investicijskih mogućnosti, ostvareno je nekoliko projekata koji su ponudili inovativna viđenja stambenih pejzaža i zajedničkog stanovanja na periferiji. Među tim projektima vrijedi izdvojiti POS Đakovo (2001-03.) Roberta Jonathana Lohera, Petra Miškovića, i Branimira Rajčića, POS Cres (2001-04.) koji su projektirale Ivana Ergić, Vanja Ilić, Vesna Milutin (Studio Capsula), te dva projekta Ive Letilović i Morane Vlahović: POS Krapinske toplice (2001-03.) i POS Samobor (2003-04.)

Umjesto operativnih think-tankova i instituta koji se bave istraživanjima i strategijama, osnivaju se savjetodavna i regulacijska tijela pri državnim institucijama. Krajem 1996. formiran je Savjet prostornog uređenja Države koji daje općenite smjernice za razvoj čitavog teritorija, no on prestaje s djelovanjem 2022. Napori državne uprave razmjerno su uspješni u primjeni restriktivnih metoda, primjerice, primjenom moratorija na gradnju u zaštićenom potezu uz jadransku obalu. Na lokalnoj razini, u drugoj polovici 2000-tih, osnivaju se Povjerenstva za ocjenu arhitektonske uspješnosti idejnog projekta kako bi se izbjegli pojedinačni ekscesi i održala barem minimalna razina arhitektonske kvalitete. Krajem 2013., s ukidanjem idejnog projekta i lokacijske dozvole, ukida se i taj korekcijski mehanizam. Osobito je kontroverzan proces legalizacije ilegalno izgrađenih objekata koji započeo 2011-12. Uvođenje velikog broja bespravnih građevina u pravni sustav nije iskorišteno za ikakva arhitektonska ili urbanistička unapređenja. Na drugom kraju spektra urbanističkog djelovanja djeluje Platforma 9.81, pionirska nevladina organizacija za istraživanja u arhitekturi blisko povezana s nezavisnom umjetničkom scenom. Platforma 9.81 je provela pojedina ključna istraživanja poput dereguliranog razvoja Trešnjevke i Kajzerice u Zagrebu, a koja su okupljena u knjizi Superprivate (2007.). Nužnost povezivanja institucionalnog i civilnog sektora i arhitektonskih istraživanja zagovarao je projekt Hrvatski arhipelag: Svjetionici hrvatskog Jadrana u provedbi Udruženja hrvatskih arhitekata i Berlage Instituta iz Rotterdama. Pokretač projekta bio je Vedran Mimica, a financiran je nizozemskim fondom Matra. Projekt se bavio neuralgičnim lokacijama na jadranskoj obali te je ponudio konkretne razvojne scenarije koji su se mogli implementirati u oficijelne urbanističke dokumente. To se na više lokacija i dogodilo, primjerice na području bivše bolnice u Dubrovniku koja nije prenamijenjena u turističku, nego u edukacijsku namjenu. Najkonkretniji rezultat projekta jest Multimedijalni centar i gradska knjižnica u Labin koje projektiraju Ivana Žalac, Damir Gamulin Gamba, Igor Presečan (2007.-2013.) u dijelu ulaznog kompleksa rudnika ugljena. Autori su sačuvali identitet i karakter prostor od izuzetnog značaja za povijest Labina.

Dva standardna komercijalna zadatka: trgovanje i stanovanje u pojedinim primjerima pretvaraju se u nove metropolitanske tipologije metodom kombiniranja programa po vertikali. Takvi su primjeri centar Zagrad u Rijeci (2003.-07.) Saše Randića i Idisa Turata te Mercator Centar u Zagrebu Igora Franića (2005.-07.). Usporedivo traženje urbane kvalitete u ne-urbanim ambijentima istražuje i Neno Kezić u Dugopolju pored Splita. Motivirana izvedbom odvojka novog auto puta kod Splita, agilna općinska uprava provela je parcelaciju i izvela infrastrukturu za „grad bez stanovnika“ namijenjen logističkim centrima i poslovnim kompleksima. U Dugopolju Neno Kezić projektira Sportski centar Hrvatski vitezovi (prva faza 2007-09) koji stadion koristi za formiranje javnog prostora na perimetru kompleksa. Vinko Penezić i Krešimir Rogina projektiraju shopping centar  Dalmare pored Šibenika, (2004.-09.) u kojem istražuju slojevitosti pročelja, nastavljajući se na svoje teorijske interese za percepciju arhitekture.

Jedna od važnih odrednica moderne tradicije u Hrvatskoj jest sinteze plastičkih umjetnosti još od grupe EXAT-51. Tu tradiciju nastavljaju i suvremeni arhitekti i umjetnici, gdje je važan bio hrvatski nastup na Venecijanskom Biennaleu 2004. Povjerenica izložbe Helena Paver Njirić okupila je tim tada vrlo mladih autora: arhitekte Petra Miškovića, Leu Pelivan i Tomu Pleića iz Studija UP, te umjetnicu Ivanu Franke. Tim projektira Frameworks: veliki stroj-pokretni paviljon sastavljen od niza staklenih okvira na putanji kretanja kroz enfiladu Arsenala. Ta linija prostornih eksperimenata se ne nastavila s paviljonom-teglenicom pod imenom La Nave za Biennale u Veneciji 2010. Povjerenik Leo Modrčin okupio je tim od čak 15 arhitekata (Saša Begović, Marko Dabrović, Igor Franić, Tanja Grozdanic Begović, Petar Mišković, Silvije Novak, Veljko Oluić, Helena Paver Njirić, Lea Pelivan, Toma Plejić, Goran Rako, Saša Randić, Idis Turato, Pero Vuković, Tonči Žarnić) s projektom koji je preispitivao prostorne definicije u arhitekturi. Paviljon je prilikom transporta morem oštećen i nije izložen, ali ipak međunarodno zamijećen pa ga Michael Hayes spominje kao dio globalnih avangardnih tendencija

Na kraju 2000-tih, nizozemski kritičar arhitekture Hans Ibelings i Krunoslav Ivanišin s pravom mogu pisati o «dekadi optimizma», a Hrvatska se, ponekad u paru s Slovenijom, u internacionalnoj publicistici afirmirala kao jedan od epicentara arhitektonske kulture.

Hrvatska vrlo kasno započinje post-industrijske urbane transformacije, kao i procese recikliranja građevina koje su izgubile prvotnu svrhu. U domeni većih urbanističkih akcija, ističu se prenamjene bivših vojnih kompleksa za sveučilišne kampuse, što je implementirano u Rijeci, a započeto je i u Zadru i Zagrebu. Usporedo se dovršavaju kampus u Splitu, te izgradnja novog kampusa u Osijeku. Visoke standarde za doprinosa akademskim institucijama postavlja Paviljon VI Agronomskog fakulteta (1997.-2005.) Hildegrad Auf Franić i Veljka Olujića, čiji naizgled jednostavan volumen sažimlje brojne formalne i prostorne slojeve. U novo planiranim kampusima, pojedine zgrade kreiraju svoj vlastiti mikro-urbanizam. Sveučilišna biblioteka u Splitu (2001.-09.) koju projektiraju Dina Ožić Bašić, Jurica Jelavić, Damir Perišić, Lovre Petrović, Jasmin Šemović I Eugen Širola osmišljena je kroz inverziju: s ukopanom knjižnicom i lebdećim nadgrađem s uredima koje štiti trg od južnog sunca. Usporedivu strategiju baze s javnim sadržajima i nadgradnje i Neno Kezić i Emil Šverko u projektu Studentskog doma u Splitu (2002.-12.). Razvedeni volumen s poroznom strukturom smještajnih jedinica natkriljuje javni prostor i izdašne zatvorene i otvorene javne prostore. Dok navedeni projekti kreiraju izdašne vanjske javne prostore, Dinko Peračić i Roman Šilje projektiraju Građevinski fakultet Osijeku (2006.-16.) unutar skučenog raspoloživog prostora zadanog urbanističkim planom, pa je fokus javne domene prebačen u interijer što postaje i osnova tipološkog rješenja. Hildegrad Auf-Franić, Tin Sven Franić i Vanja Rister u Filozofskom i učiteljskom fakultetu u Rijeci (2005.-10.) fokusiraju se na mrežu unutarnjih prostora kretanja integriranih s intimnim atrijima zaštićenima od bure. Projekt Hrvoja Njirića/ Njirić+ za Kampus Borongaj u Zagrebu (2010.-11.) bazirao se u studioznom pristupu klimi, prirodi i korištenju energije, te je predlagao arhitektonske tipologije u kojoj su integrirani sveučilišni sadržaji i staklenici.

Jedan od ranih projekata recikliranja izgrađenog tkiva jest projekt Studio BiF (Zoran Boševski, Boris Fiolić, Mira Tadej Crnković) za Poslovno-stambenu zgradu Ribnjak (2002.-04.) Postojeća zgrada poslužila je kao baza iznad kojeg „lebdi“ volumen s čeličnom konstrukcijom. Andrija Rusan za dizajnera svjetla Deana Skiru projektira poslovnu zgradu Lumenart (2005.-6.) u Puli. Projekt zadržava već ranije izveden volumen, ali oko njega gradi bijelu kristaličnu formu od kompozitnog materijala. Otvoreni atelijer Branke Donassy (2011.) kojeg je projektirala Vanje Ilić lijep je primjer privremene aktivacije interijera putem vizualno suptilne, minimalne intervencije tekstilom. Koncept privremenosti istražuju Iva Letilović i Igor Pedišić u radu pod nazivom Krletke (2011.) u prizemlju Kneževe palače u Zadru. Riječ je o privremenom izložbenom prostoru koji su inicirali samih arhitekti, a realiziran korištenjem elementarne građevinske skele pokazujući kako „manje“ doslovce može biti „više.“ Taj projekt bio je tek preludij za cjelovitu rekonstrukciju Kneževe i Providurove palače (2013-21.) u kojoj Letilović i Pedišić poviše povijesnog kompleksa odvažno interpoliraju novi infrastrukturni i komunikacijski sklop koji čitav kompleks integrira u funkcionalni organizam. Usporedivu odlučnost odvažne obnove važnih povijesnih zgrada iskazana je i u projektu Radionice arhitekture i Vanje Ilić za Prirodoslovni muzej u Zagrebu (2015.-24.) gdje su zadržane tipološke značajke barokne palače, no ona je dopunjena podzemnim prigradnjama i novim rutama kretanja. Osobito kreativne aktivacije starih zgrada predstavljaju projekti Studija UP za hostele Goli Bosi u Splitu (2010.) te Hotelu Forum u Zadru (2012.). Cijenom pristupačni hosteli nude eksperimentalne sobe i prostore socijalnih interakcija. Sličnu logiku Studio UP primijenili su i u drugim projektima turističkim projektima kao što je Hotel Zonar, Zagreb (2022.-23.) koji smješten u gabarite funkcionalističkog hotela-nebodera Slavka Jelineka. U raznim zonama hotela su raspoređeni raznoliki javni sadržaji poput novog bazena na krovu koji su namijenjeni i hotelu i gradu. Alenka Gačić Pojatina, Branka Petković, Ana Krstulović projektiraju Laubu, kuću za ljude i umjetnost (2008.-11.) dokazujući polivalentnost starih hala. Arhitekti Randić i Turato u Muzeju Apoksiomen u Malom Lošinju razvijaju dramatični prostorni narativ oko samog jednog izloška – antičke brončane skulpture – pri čemu je nutrina povijesne zgrade zamijenjena popuno novom strukturom. U bivšem industrijskom bloku Rikard Benčić u Rijeci Dinko Peračič prenamjenjuje bivšu industrijsku zgradu u Muzej moderne i suvremene umjetnosti (2014.-17.). Intervencija je svedena na najnužnije, a tragovi starenja zgrade su zadržani kao dio ambijenta. Davor Bušnja u projektu rekonstrukcije zgrade Jašione u ZK odjel Općinskoga građanskog suda u Zagrebu (2019.-22.) zadržava postojeći volumen povijesne hale te ga replicira u potpuno ostakljenom proširenju.

U tipologiji obiteljskih kuća, manje je eksponiranih primjera recikliranja. Veljko Oluić prilikom dogradnja i rekonstrukcija obiteljske kuće Pavlinek (2003.-06.) zadržava postojeću jednokatnice arhetipske forme, a proširenje ostvaruje kroz uključivanje bivše radionice i čitave parcele u složenu mrežu unutarnjih i vanjskih stambenih prostora. Tomislav Čurković i Zoran Zidarić/ 2A u projektu proširenja obiteljske kuće u obiteljskoj kući 2A u Varaždin (2004.-07.), te Nikola Fabijanić u dogradnji obiteljske kuće na Pećini u Samoboru (2021.-22.) također su pokazali kako tradicijske kuće u povijesnim ambijentima mogu biti polazište za razvoj suvremenih stambenih prostora. Studio UP u projektu imena „kuća i Parazit“ na Zelengaju u Zagrebu (2019.) dovršili su postojeću strukturu i iz izvornog ordinarnog projekta stvorili kompleksan stambeni prostor.

Moderna tradicija planskog traženja ravnoteže između nove gradnje, povijesnih ambijenata i prirode učinile su hrvatsku obalu dobro projektiranim i kompetitivnim turističkim proizvodom. Dio postojeće turističke arhitekture je nakon 1990-ih obnovljen i prilagođen suvremenim potrebama i očekivanjima, i dio još i danas stoji neiskorišten. Među turističkim gradovima, Rovinj se ističe po osobito ambicioznom pristupu turističkog razvoja u čemu središnju ulogu igra kompanija Maistra, koja je dio jedne od najjačih hrvatske korporacije Adris grupe. Maistra postepeno otkupljuje sve postojeće turističke resurse oko Rovinja, podiže njihovu kvalitetu, te gradi nove hotele i druge smještajne kapacitete. Hotel Lone (2006.-11.) kojeg je projektirao 3LHD osobit je je lobiju koji je proširen po punoj visini zgrade i postao je natkriveni trg. Hotel objedinjuje produkt i grafički dizajn, te umjetničke intervencije autora mlađe generacije. 3LHD je projektirao i obnovu Hotela Adriatic (2014.-15.) u povijesnog jezgri Rovinja, Naselje Amarin (2012.-13.), te izuzetno ambiciozni i veliki Hotel Park (2015.-19.) koji mjerilo mega-strukture nastoji razriješiti kroz simulaciju topografije i integraciju bujnog zelenila. Sve te intervencije prati brižljivi pristup javnom prostoru. Maistra svoje povjerenje ukazuje i drugim arhitektima, pa Studio UP projektiraju obiteljski Hotel Amarin (2014.-16.) čije razigrano oblikovanje korespondira sa sadržajem. I drugdje u Hrvatskoj nalazimo na pojedine doprinose tipologijama turističke arhitekturi u raznim mjerilima, od obiteljskog Hotela Split (2010.-12.) u Podstrani Nene Kezića, pa sve do neo-modernističkog Hotela i resorta Vrtovi sunca (2005.-09.) kojeg projektiraju De Architecten Cie/ Branimir Medić & Pero Puljiz u Orašcu pored Dubrovnika. Ante Nikša Bilić u projektu Hotela Emotheo (2018.-22.) u Imotskom afirmira lokalnu tradiciju građenja kamenom koja postaje vodeći oblikovni motiv proširenja skladne postojeće zgrade. Hotel Met (2017.-23.) Krunoslava Ivanišina, Luzima Kabashija u najstrožem centru Zagreba atipično ima hodnike okrenute prema ulici čime se stvara dinamična slika zbivanja iza pročelja.

Kao nastavak istraživanja regionalizma, a u kontekstu globalne ekološke krize, u novije vrijeme sve se snažnije afirmiraju partnerstva arhitekture i prirode. Jedna od metoda je integracije arhitekture i topografije koju zastupa projekt Gorana Rake za Muzej Narona u Vidu kod Metkovića u kojem je jednostavan volumen postavljen na terase arheološkog nalazišta. Taj volumen je istovremeno javna promenada koja premošćuje pad terena. Saša Randić i Idis Turato projektiraju Osnovnu školu Fran Krsto Frankopan (2003.-05.) u gradu Krku nadovezujući se na niz izvanjskih parametara: pad terena, obrambeni zid te srednjovjekovnu morfologiju samoga grada. Krov zgrade je izveden od krupnog kamena koji hvata biljno sjeme pa tako nastaje spontano nastali vrt. Taj projekt dobiva i uglednu međunarodnu nagradu Piranesi. 3LHD u projektu Slatkovodnog akvarija (2013.-16.) u Karlovcu se referiraju na poplavno riječno područje i konfiguraciju rukavaca rijeke. Topografska istraživanja nastavljaju u radu Radionice arhitekture za Muzej vučedolske kulture u Vukovaru, projekt kuće za odmor Issa Magaron Davora Matekovića na Visu, te u projektu Vinarije i hotela Roxanich u Motovunu Idisa Turata (2016.-19.) Tomislav Ćurković u Vinariji Tomac povezuje svjetonazor biodinamički orijentiranog vinara s arhitekturom koja je svedena na arhetipove podruma, ciglenog paviljona okruženog drvenim triijemom i slamnatog krova u kojeg je upisana terasa. Hotel Navis na Preluku pored Opatije Idisa Turata je hibrid između „land-form“ intervencije i formalnog strukturalističkog pristupa. Zeleni paviljon Agronomskog i šumarskog fakulteta (2010-21.) 3LHD-a projektiran je oko postojećih stabala, a nositelj kompozicije ali dio sustava prirodne regulacije klime jest bilje na krovu i strehi. Tržnica na Gružu (2016.-24.) u Dubrovniku koju projektira Dinko Peračić fokusirana je na koncept pokretnog krova kako bi se taj javni prostor prilagođavao vremenskim i sezonalnim mijenama.