Solarić, Miljenko (Podgorica, 15. IX. 1934 – Zagreb, 15. XI. 2021), geodet, stručnjak za satelitsku geodeziju.

Diplomirao je 1958. na Geodetskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta u Zagrebu (od 1962. → Geodetski fakultet), gdje je 1975. doktorirao disertacijom Određivanje velikih udaljenosti između dviju točaka na Zemlji pomoću dvaju umjetnih satelita (mentor → N. Čubranić). Od 1960. bio je zaposlen na matičnome fakultetu, od 1987. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije iz mehanike i hidromehanike te uveo kolegij Satelitska geodezija I. Bio je prodekan za nastavu, znanstveni i stručni rad (1985–87) te dekan Geodetskoga fakulteta (1987–91). Umirovljen je 2000. godine.

Znanstveno i stručno bavio se satelitskom geodezijom kao prvi znanstvenik u Hrvatskoj. Sudjelovao je u prvim optičkim opažanjima umjetnih Zemljinih satelita na Opservatoriju Hvar 1971. u okviru projekta koji je vodio Nikola Čubranić. Prvi je u nastavu uveo satelitsku geodeziju. S prof. Asimom Bilajbegovićem najzaslužniji je za nabavu preciznih GPS prijamnika 1989., što je te godine bila najveća kapitalna investicija u znanosti u Hrvatskoj. Objavio je više od 100 znanstvenih radova, više od 70 stručnih radova te izveo više od 200 stručnih projekata. Bio je član međunarodnog uredničkog odbora časopisa → Hvar Observatory Bulletin (1980–92) i → Geodetskog lista (1987–2013), član COSPAR-a (Međunarodna svjetska organizacija za svemirska istraživanja), te član desetak međunarodnih znanstvenih organizacija kao i suvoditelj pet međunarodnih znanstvenih projekata. Dobitnik je Nagrade »Fran Bošnjaković« 2001. i Nagrade za životno djelo Hrvatskoga geodetskog društva 2015.

Slaviček, Ante (Toušeň kraj Praga, 12. XII. 1864 –Osijek, 6. X. 1931), arhitekt, istaknut predstavnik secesijske arhitekture u Osijeku.

Završio je 1887. građevni odjel Državne obrtne škole u Pragu i 1894. višu građevnu školu Technikum Strelitz u Strelitzu u Njemačkoj, a 1895. položio je ispit za ovlaštenoga graditelja pred Državnom komisijom u Pragu. Poslije školovanja radio je u građevnim poduzećima u Beču, Donjoj Austriji i Mađarskoj. Nakon dolaska u Osijek zaposlio se 1900. u poduzeću Willima Carla Hofbauera, a 1901. osnovao je vlastito poduzeće Ante Slaviček, graditelj, procjenitelj građevina, proizvod cementne robe.

Osim u Osijeku, tragovi Slavičekove graditeljske djelatnosti prisutni su diljem Slavonije. Njegovi projekti izgrađeni su u stilu pariške i bečke škole s dodatkom lokalnih elemenata, kao i elemenata simbolizma, a funkcionalnom organizacijom prostora, vrsnom izvedbom štukature, oslika, stolarije i kovanih željeznih ograda zauzimaju zamjetno mjesto u hrvatskoj secesijskoj arhitekturi. Među realizacijama u Osijeku ističu se kuće Nossan u Županijskoj ulici 38 (1903), Povischil u Europskoj aveniji 2 (1903), Friml na Gajevu trgu 4 (1903), Rechnitz na Gajevu trgu 9 (1903), Lucić u Radićevoj 31 (1904), Sauter u Europskoj aveniji 18 (1904), Schönwald na Šetalištu kardinala Franje Šepera 7 (1904), Baumgärtner (danas hotel Waldinger) u Županijskoj 8 (1904), Knopp u Adamovićevoj 2 (1905), Schmidt u Europskoj aveniji 12 (s W. C. Hofbauerom, F. Wybiralom, E. von Gotthlifom, 1905), Wlaszak na Jelačićevu trgu 3 (1906), Schäffner u Strossmayerovoj 14 (1914). U Đakovu su značajne kuće Terzić u Jelačićevoj 15 (1914) i Hager u Ulici Ivana Pavla II. 4 (1900–18).

Skopin, Igor (Harbin, Kina, 6. X. 1914 – Zagreb, 28. IX. 1993), arhitekt, predstavnik internacionalnog stila u arhitekturi.

Diplomirao je 1939. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, potom se zaposlio u atelijeru → Stanka Kliske. Tijekom II. svj. rata radio je u udruzi Hrvatski radiša, a nakon rata u → Arhitektonskome projektnom zavodu u Zagrebu. Tijekom 1950-ih boravio je u Parizu, gdje je ostvario kontakte s Le Corbusierom, Pablom Picassom, Salvadorom Dalíjem i ruskom umjetničkom dijasporom. Nakon povratka u Zagreb je kao samostalni projektant u okviru Zadruge Arhitekt izveo neke od svojih najznačajnijih projekata. Viši savjetnik Regionalnoga zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu bio je 1974–80.

Prihvativši principe Bauhausa i postavke zagrebačke arhitektonske škole toga doba, u svojem je radu nastojao ostvariti jednostavne funkcionalne postave, lišene dekora. Važnija su mu izvedena djela: kompleksi Jadran filma u Kolakovoj ulici 12 (1956) i Jugotona u Makarskoj 3 (poslije Croatia Records, 1964), stambeno naselje Jordanovac (sa Z. Vrkljanom, 1952) – sve u Zagrebu, stambena zgrada poduzeća Vlado Bagat u Velebitskoj 1–3 (1953–54) i tekstilni kombinat Boris Kidrič na Voštarnici (sa S. Šimatićem, 1962) u Zadru, te kompleks termalnoga kupališta Hammam Guergour s hotelima, bolnicom, bazenima i igralištima u Alžiru (1981). Autor je interijera robne kuće Nama u Ilici 4 (1958) i zgrade pošte u Jurišićevoj 5 (1974) u Zagrebu. Konzervatorsko-restauratorsku djelatnost uključuje revitalizacija etnološke cjeline Staro selo u Kumrovcu (1974–81), dvorca Miljana (1981), spomen-područja Nikole Tesle u Smiljanu (1981) i dr.

Silađin, Branko (Slovenske Konjice, 29. VII. 1936), arhitekt, zapažen projektima obiteljskih kuća i  rekonstrukcija gradskih prostora.

Diplomirao je 1962. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Profesionalnu karijeru započeo je u Njemačkoj. Od 1969. djeluje u Zagrebu, od 1970. kao samostalni umjetnik, a od 1992. u projektnom birou Odak – Silađin. Zapažen je po projektima obnove i rekonstrukcije gradskih prostora u kojima uspijeva ostvariti sintezu povijesnih slojeva i novoga urbanog oblikovanja (Jelačićev trg, 1981–87., s → Mihajlom Kranjcom i → Berislavom Šerbetićem; Lapidarij Arheološkoga muzeja u Zagrebu, 1985), javnih zgrada (rekonstrukcija bloka Teslina–Gajeva u Zagrebu za Omladinski kulturni centar i Zagrebačko kazalište mladih, 1975–87; rekonstrukcija i dogradnja osnovne škole Grad u Dubrovniku, 1987; zgrada policijske uprave u Krapini, 1995) te višestambenih zgrada (Petrinjska 31 u Zagrebu, 1995). Među novijim su intervencijama u zagrebačkim prostorima i Europski trg (2013) te pješački most iznad Miramarske ceste (2015). U njegovu opusu posebno mjesto zauzimaju projekti obiteljskih kuća koje se ističu čistoćom forme i tlocrta te primjenom lokalnih građevnih elemenata (kuće Vrvilo u Lignju kraj Lovrana, 1976; Brkić u Zagrebu i Lazić u Ičićima, 1978; Lazić – Raše na Prekrižju u Zagrebu, 1982; Zrno u Ičićima, 1984; Gospodnetić u Richmondu, SAD, 1988; Biškupić u Sutivanu na Braču, 1993). Autor je više projekata paviljona za svjetske izložbe, među kojima i Hrvatskoga paviljona u Lisabonu (1998), Hannoveru (2000) i Šangaju (2010). Izradio je više spomen-obilježja (spomenik poginulim policajcima u Zagrebu, 1993; Znamen 900 godina grada Zagreba, 1995; Park domovinske zahvalnosti i spomenik palim borcima i braniteljima Samobora i Svete Nedelje, 2001), bavi se uređenjem interijera (Mala kavana u Zagrebu, 1988), industrijskim dizajnom (dieselska i električna lokomotiva za tvornicu Đuro Đaković, 1963).

U mnogim se studijama bavi problemima uređenja zagrebačkoga Donjega grada (studija pješačke zone Praška–Gajeva–Bogovićeva–Preradovićev trg, 1970; rekonstrukcija »Zelene potkove«, 1980., s M. Kranjcom i B. Šerbetićem; studija prostora sinagoge u Praškoj, 1989). Samostalno je izlagao u Veneciji (1981), Zagrebu i Ljubljani (1991). Bio je urednik časopisa Čovjek i prostor (1984–87) i Arhitektura (1989–91) te predsjednik Društva arhitekata Zagreba (1988–94). Dobitnik je nagrada »Vladimir Nazor« (godišnja 1998., za životno djelo 2018), »Viktor Kovačić« (1984., 2001), »Bernardo Bernardi« (1989., 1999), Borbe (1987), više nagrada Zagrebačkoga salona i dr.