Demerec, Milislav (Kostajnica, 11. I. 1895 – Laurel Hollow, SAD, 12. IV. 1966), genetičar, stručnjak za bakterijsku genetiku.

Završio je 1916. Više gospodarsko učilište u Križevcima, a doktorirao 1923. na Poljoprivrednome fakultetu Sveučilišta Cornell u Ithaci (SAD) disertacijom o djelovanju i manifestaciji letalnih gena u kukuruza (Inheritance of white seedlings in maize). Radio je na križevačkom učilištu kao pristav od 1916. te kao gospodarski povjerenik u Postaji za istraživanje sjemenja od 1918. Od 1919. specijalizirao se na Poljoprivrednom fakultetu u Grignonu u Francuskoj, potom na College of Agriculture pri Sveučilištu Cornell u Ithaci (SAD), gdje je od 1921. bio asistent. Ondje je nastavio rad na kukuruzu koji je započeo u Hrvatskoj i suradnju sa Stjepanom Jurićem (1875–1930), → Aloisom Tavčarom i → Albertom Ogrizekom, pomažući razvoj biometrike i oplemenjivanja bilja na Gospodarsko-šumarskom fakultetu → (Agronomski fakultet) u Zagrebu. Na Odjelu za genetiku Carnegieve institucije (Department of Genetics of the Carnegie Institution of Washington) u Cold Spring Harboru (SAD) radio je od 1923. Bio je pomoćni direktor od 1936. te direktor Odjela od 1942. Na njegov su poziv ondje zaposleni biofizičar Max Ludwig Henning Delbrück (1906–1981) i mikrobiolog Salvador Edward Luria (1912–1991), čime su započela istraživanja bakterija i bakterijskih virusa (bakteriofaga). Demerec je sa suradnicima utemeljio bakterijsku genetiku, iz koje se poslije razvila suvremena molekularna biologija i današnja molekularna genetika. Umirovljen je 1960.

Područja su njegova znanstvenog istraživanja svojstva gena, genske strukture i funkcije te spontane i inducirane mutacije. Bavio se mutacijom gena na biljkama i vinskoj mušici, a djelovanjem ultraljubičastih i rendgenskih zraka mutirao je plijesni Penicillium tako da daju mnogo veću količinu penicilina od sojeva koji su se rabili do tada. Istraživao je i genske mehanizme o kojima ovisi otpornost bakterija prema antibioticima te postavio mutacijsko-selekcijsku hipotezu o bakterijskoj rezistenciji na antibiotike, prema kojoj otpornost nastaje ponajprije zbog spontanih mutacija, a antibiotik ima tek selekcijsko djelovanje. Rezultati mnogih Demerčevih istraživanja uspješno su primijenjeni u medicini. Potaknut otkrićem prijenosa bakterijskog DNK iz jedne stanice u drugu s pomoću bakteriofaga (transdukcija), od 1950-ih bavio se analizom gena koji kontroliraju sintezu raznih aminokiselina u bakterija. Ispitivanjem funkcionalne organizacije bakterijskoga kružnog kromosoma otkrio je fenomen bliske vezanosti gena kojih proteinski proizvodi, enzimi, omogućuju ostvarenje sličnih funkcija. Njegova su otkrića bila ključne preteče za suvremeno razumijevanje funkcije gena i razvoj genetičkog inženjerstva.

Bio je glavni urednik publikacija Advances in Genetics, Drosophila Information Service i Symposia on Quantitative Biology. Bio je član JAZU-a od 1965. i član Nacionalne akademije znanosti SAD-a. Bio je predsjednik Američkoga genetičkog društva i Američkoga društva prirodoslovaca. Nositelj je počasnoga doktorata Sveučilišta u Zagrebu te još nekoliko sveučilišta u SAD-u i drugim zemljama.