gospodarenje vodama, djelatnost koja se bavi planiranjem, razvojem, uporabom te zaštitom, odn. upravljanjem vodnim dobrima (resursima). Obuhvaća projektiranje i izvedbu sustava i objekata kojima se uređuju vodotoci (→ regulacije vodotoka), osposobljavaju tla za poljoprivrednu proizvodnju poboljšanjem njihovih svojstava (→ melioracija tla, sv. 2), dohvaća pitka voda (→ vodoopskrba; → podzemna voda, sv. 2; → mineralna voda, sv. 2), proizvodi energija (→ hidroenergetski sustavi; → geotermalna voda, sv. 2). Uključuje gradnju brana, akumulacija, kanala i drugih infrastrukturnih projekata (→ hidrotehnički sustavi; → nasipi i brane), zaštitu od poplava (implementacija sustava za zaštitu od poplava koji smanjuju rizik od poplava i ublažavaju štetu koju one mogu uzrokovati), očuvanje vodnih ekosustava (zaštita i održavanje ekosustava koji ovise o vodama, poput rijeka, jezera, močvara i obalnih područja), upravljanje otpadnim vodama (osiguravanje pravilne obradbe otpadnih voda kako bi se smanjio negativni utjecaj na okoliš i javno zdravlje; → odvodnja), i dr.

Početci gospodarenja i uporabe voda

Nastanak i razvoj prvih naselja bio je vezan uz vodu, posebice uz velike rijeke poput Eufrata i Tigrisa u Mezopotamiji i Nila u Egiptu, kada su stanovnici uzimali vodu izravno s izvora, potoka i rijeka. Civilizacije Mezopotamije, Egipta, Grčke i Rima razvijale su prve sustave za natapanje poljoprivrednih zemljišta, koristeći se kanalima, akveduktima i branama kako bi preusmjerili vodu iz rijeka i jezera prema poljima.

Sumerani su se koristili sustavom kanala, brana i nasipa za kontrolu, skladištenje i usmjeravanje vode uz Tigris i Eufrat oko 4000. pr. Kr. Opsežan sustav natapanja u Mezopozamiji rabili su i Babilonci oko 1800. pr. Kr., dio Hamurabijeva zakonika bavi se regulacijom smjernica za izgradnju sustava natapanja, dok je vladavina kralja Nabukodonosora (605−562. pr. Kr.) označila vrhunac sofisticiranog korištenja vode pod babilonskom vladavinom. Njegova je palača imala opsežan vodovodni sustav, a najvažniji vodeni sustavi tog doba bili su Semiramidini viseći vrtovi, jedno od svjetskih čuda. Piramide su izgrađene sa sustavima dovoda vode koji su uključivali pojedinačne kupaonice kako bi, u skladu s vjerovanjima starih Egipćana, služile pokojnicima i u zagrobnome životu. Gradovi Harappa i Mohenjo Daro na području današnjega Pakistana, u dolini rijeke Inda, također su preusmjeravali vodu u poljoprivredna zemljišta. Arheolozi su u Mohenjo Daru otkrili najveće javno kupalište u starome svijetu Veliku kupku, dužine oko 12 m, širine 7 m i dubine 2,4 m. Remek-djela antičkoga graditeljstva rimski su akvedukti. Vodu su na iznimno velike udaljenosti u potpunosti prenosili gravitacijom, uporabom uglavnom podzemnih građevina, ali i nadzemnih, nalik na mostove. Primijenjeni su posebice za opskrbu vodom velikih gradova i industrijskih područja Rimskoga Carstva. Do početka III. st. pr. Kr. u Rimu je već postojalo 11 velikih akvedukata, a najstariji od njih, nazvan Aqua Appia, sagrađen je 312. pr. Kr. Bio je dug 16 km te se gotovo u cijelosti nalazio pod zemljom. Samo u gradu Rimu postojalo je više od 400 km akvedukata koji su opskrbljivali grad s više od milijun kubnih metara vode na dan. Svaki rimski grad imao je sustav javnih kupališta, čak je i borilište Koloseja u Rimu moglo biti potopljeno kako bi se mogle voditi lažne pomorske bitke. Širenjem Rimskoga Carstva širila se i mreža akvedukata koje su Rimljani gradili u osvojenim područjima, te se mogu pronaći u Francuskoj, Njemačkoj, Španjolskoj, Turskoj, Hrvatskoj i dr.







U Europi su u srednjem vijeku izgrađene mnogobrojne brane i vodenice vodenih mlinova. Tijekom XVIII. i XIX. st., s razvojem industrije, izgrađene su velike brane za opskrbu vodom industrijskih postrojenja i gradova, kao i za proizvodnju električne energije korištenjem hidroelektrana. U XX. st., rast svjetske populacije i industrijalizacija doveli su do sve većeg pritiska na vodne resurse. Izgrađene su velike brane za reguliranje vodostaja rijeka, za natapanje poljoprivrednih površina i za kontrolu poplava. Također, razvijeni su sustavi za pročišćavanje vode kako bi se osigurala sigurna opskrba pitkom vodom. Danas se sve više naglašava održivo gospodarenje vodnim resursima, uključujući očuvanje vodnih ekosustava, upravljanje poplavama, racionalna uporaba vode u poljoprivredi i industriji te smanjenje onečišćenja vodnih tijela.

Gospodarenje vodama u Hrvatskoj

Prve aktivnosti te zbivanja do razdoblja organiziranoga djelovanja

Prvi tragovi organiziranog upravljanja vodnim režimom u Hrvatskoj zabilježeni su pod upravom Rimskoga Carstva. Na slijevnom su području rijeke Vuke Rimljani izgradili sustav za odvodnju, ali i za natapanje, te općenito regulirali korita slavonskih rijeka i izgradili višenamjenske kanale, tako da je cijelo slavonsko područje, posebice nizina između Osijeka, Gorjana kraj Đakova i Vukovara, bila vrlo plodna i prometno povezana vodotocima. Nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva potkraj V. st. korita rijeka i kanala su brzo zapuštena. Zbog toga je, sve do XVIII. st., nastao niz močvara i bara, ponekad prekrivajući i većinu površine Slavonije i Srijema, a najpoznatije su Palača i Kolođvar južno od Osijeka s površinom od gotovo 15 000 ha.

U Hrvatskoj je više očuvanih akvedukata iz antičkoga doba. Posebice se ističu ostatci akvedukta pokraj Splita, dugog devet kilometara, od toga nadsvođenih 670 m, kojim se voda prebacivala od izvora rječice Jadra podno Mosora do Dioklecijanove palače. Akvedukti i tuneli toga vodovoda u uporabi su i danas. Podzemni vodovod iz I. st. nalazi se u Novalji na otoku Pagu, dug više od 1000 m, s prosječnom širinom kanala oko 60 cm i visinom oko 175 cm, a epidaurski vodovod Vodovađa iz I. st. prolazi sjeveroistočnim dijelom Konavala do Cavtata. I drugi su antički gradovi na hrvatskoj obali imali svoje akvedukte: Aenona (Nin), Asseria (Podgrađe kraj Benkovca), Scardone (Skradin), Jader (Zadar), Pakoštane. Pronađeni su i u Istri (Rovinj, Barbariga, Brijuni i dr.) i u gradovima u unutrašnjosti Hrvatske poput Siscie (Sisak) i lječilišta Aquae Iasae (Varaždinske Toplice) te u rimskim logorima u kontinentalnom dijelu današnje Hrvatske. Također, Rimljani su gradili cisterne za prikupljanje i pohranu kišnice kako bi osigurali rezerve vode u sušnim razdobljima.









U srednjovjekovnim gradovima na području Hrvatske postojale su vodenice i vodenični kanali, koje su iskorištavale vodnu energiju za mlinarstvo i druge obrte. U ruralnim područjima izgrađeni su kanali kako bi se omogućilo natapanje poljoprivrednih površina. Održavani su i sustavi odvodnje kako bi se spriječile poplave i omogućilo odvođenje viška vode s polja. Rijeke su bile važne rute za prijevoz robe i ljudi, pa su se razvijale aktivnosti poput regulacije riječnih korita i izgradnje luka kako bi se olakšao promet. Od XVI. st. u većim gradovima, poput Zagreba, Splita i Dubrovnika, izgrađeni su napredniji vodovodni sustavi radi opskrbe pitkom vodom. Gradili su se i javni bunari i česme kako bi se osiguralo pitku vodu za širu uporabu.







Sustavniji pristup gospodarenju vodama u Hrvatskoj ostvaren je od druge polovice XVIII. st. U svrhu poboljšanja poljoprivredne proizvodnje, zaštite od poplava te razvoja riječnih plovidbi, kako bi se omogućio lakši prijevoz tereta i poboljšanje trgovine, izgrađeni su kanali i nasipi te sustavi za melioraciju. Godine 1723. počeli su radovi na čišćenju rijeka na području Hrvatske, izdana je naredba o čišćenju Drave, a iz odluka Sabora 1730. doznaje se kako su vlasnici zemlje uz Savu bili dužni čistiti obalu u potrebnoj širini i korito očistiti od panjeva i busenja. Radovi na čišćenju korita Save obavljani su 1733., a odluke Sabora iz 1736. i 1739. govore kako su se savske i kupske obale morale očistiti do širine šest hvati (11,4 m). Godine 1751. sagrađen je nasip od sela Ruščice do Županje, 1763. nasip od Ruščice do Orljaka. Godine 1832. prokopavanjem kanala ostvareno je spajanje Save i Bosuta, a 1830−36. prokopan je kolođvarsko-bobotski kanal u porječju Vuke kojemu je svrha bila odvoditi vodu i u konačnici isušiti velike močvarne površine na tom prostoru. Prekretnica u pristupanju problematici hidroregulacije, određivanju parametara potrebnih za njezinu izvedbu i planiranje pojedinih vodograđevnih objekata bio je projekt regulacije Save i odvodnje njezinih poplavnih voda koji je na temelju precizne geodetske i hidrometrijske izmjere savske doline od Rugvice do Zemuna, obavljene od 1840−44., izradio inženjer Leonard Zornberg, ujedno izradivši i prvu hidrografsku kartu Posavlja koja je poslužila kao temelj izradbe sličnih projekata u kasnijim razdobljima.

U Dalmaciji je znatan zahvat na saniranju vodnih prilika obavljen 1770. prokopom kanala Prosika od Vranskog jezera do mora, radi uređenja i melioracije Vranskog polja. Početkom I. svj. rata izgrađen je plovni kanal dobiven regulacijom Neretve od mora do Metkovića u dužini 20 km, a početkom XX. st. na ušću Miljašić jaruge devijacijom korita u more sanirane su ninske močvare. Meliorirana su mnogobrojna poplavna i močvarna zemljišta u slijevovima Ravnih kotara, Vrane, Krke, Cetine, Neretve s pritocima i Konavlima, te organizirane službe obrane od poplava na Cetini i Neretvi. Prve izvedbe vodograđevnih objekata na području Primorja i Like provedene su nakon 1870. Odnosile su se na objekte namijenjene pribavljanju vode za piće i stoku, pregrade za zaustavljanje nanosa na mjestima zahvaćenima vododerinama i erozijom tla, a ponori su se čistili i uređivali. Primjer takvih napora jest velika lučna pregrada iznad groblja kraj Senja izvedena 1891., dužine 57 m i širine 1,5 m. U Istri, prvi pisani tragovi o uređenju vodotoka rijeke Mirne potječu još iz 1631., kada je izrađena prva studija kojom je Venecija namjeravala Mirnu učiniti plovnom do Buzeta. Međutim, prvi radovi provedeni su 1829−30., za austrijske uprave, a izvodili su se s prekidima do 1975. Raša je do Napoleonovih ratova bila podijeljena između Venecije i Austrije, a granica je išla uzduž bujice Krajdraga. Te su države 1771. zajedno izradile projekt melioracije nizinskoga područja. Radovi reguliranja korita rijeke Raše od ušća uzvodno započeli su 1902.



















Prve udruge i početak organiziranoga gospodarenja vodama u RH

Nakon 1848. i ukidanja feudalnih odnosa pokrenute su inicijative za stvaranje uvjeta za organizirano djelovanje vodoprivrednih aktivnosti. Razvojem institucija i donošenjem različitih zakona i uredbi nastojalo se sustavno upravljati vodnim resursima kako bi se zadovoljile potrebe stanovništva, poljoprivrede, industrije i trgovine. Prva organizacija za izvođenje vodnogospodarskih radova na području Hrvatske, Nasipsko društvo u Dardi, osnovana je 1854. u Baranji radi izvođenja radova na uređenju vodotoka i obrane od poplava voda Drave. U Baranji je 1876. osnovana i Vodna zadruga Karašice i Budžaka sa sjedištem u Batini. U Bujama u Istri osnovano je 1864. društvo za regulaciju Mirne pod nazivom Consortio idraulice per la bonificatione della valle inferiore del Quieto (Hidrotehnički konzorcij za melioraciju donje doline Mirne).

Na području Hrvatske organizirano gospodarenje vodama, utemeljeno na uređenom vodnome pravu, uspostavlja se 7. rujna 1876. u Osijeku osnivanjem Društva za regulaciju rijeke Vuke zbog potrebe regulacije i obrane od poplava, isušivanja močvara i uspostave plovnih putova na području Vuke. Taj se dan ujedno i obilježava kao Dan Hrvatskih voda. Sabor Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije donio je 1891. dotada najcjelovitiji Zakon o vodnome pravu, kojim je cjelovito uredio područje voda, od pravnoga statusa do održavanja vodnoga sustava. Zemaljska vlada osnovala je 1896. Građevnu upravu za uređenje Save na području Zagreba, a 1901. osnovan je Odsjek za vodogradnje pri Zemaljskoj vladi. Zakonom o iskorištavanju vodnih snaga iz 1931. pravno se uredilo stjecanje prava iskorištavanja vodnih snaga na javnim vodama putem povlastica (koncesija) što su ih dodjeljivali državni organi. U doba osnivanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, na području Hrvatske bile su vodne zadruge u Dardi, Batini, Osijeku i Donjem Miholjcu, a do 1941. djelovale su Biđ-Bosutska vodna zadruga iz Vinkovaca, Vodna zadruga za regulaciju Karašice i Vučice iz Donjeg Miholjca, Vodna zadruga za regulaciju rijeke Vuke iz Osijeka, Vodna zadruga Crnac-polje iz Nove Gradiške, Vodna zadruga Jelas iz Slavonskog Broda, Vodna zadruga Cetina iz Sinja, Vodna zadruga za odvodnju Karašice i Budžaka iz Batine, Vodna zadruga Aljmaš Podravlje, Vodna zadruga Vrgorsko jezero iz Vrgorca, Vodna zadruga Sisak Stari iz Siska, Vodna zadruga Krke iz Knina i Vodna zadruga Domačaj–Lug kraj Belog Manastira. U istom razdoblju u Istri, koja je bila u sastavu Italije, djelovale su Vodna zadruga za uređenje Mirne sa sjedištem u Motovunu osnovana 1920. i Vodna zadruga za uređenje slijeva Raše osnovana 1924.

Gospodarenje vodama na području Hrvatske u razdoblju od 1945. do 1991.

Od 1945. do 1991. usvojen je niz zakona iz područja vodnoga prava Jugoslavije uz česte promjene organizacije vodnoga gospodarstva, uvjetovane industrijalizacijom, porastom urbanih naselja i prometnica, a najčešće promjenama Ustava. Godine 1947. formirana je Glavna uprava za melioracije i regulacije NR Hrvatske u sastavu koje su organizirane uprave za melioracije i regulacije kao sljednici vodnih zadruga. Prvi propis kojim se uređuje način organiziranja u vodnome gospodarstvu, Opća uredba o vodnim zajednicama, donesen je 1952. i primjenjivao se na području cijele Jugoslavije. Tom su uredbom sve postojeće uprave za melioraciju i regulacije u Hrvatskoj preustrojene u pet vodnih zajednica (Biđ–Bosutska vodna zajednica, Baranjska vodna zajednica, Vodna zajednica Vuka, Vodna zajednica Virovitička Podravina i Vodna zajednica Krapina), te je nastavljeno sustavno osnivanje novih.

Vlada NR Hrvatske osnovala je 1962. Opće vodne zajednice za savski (Zagreb), dravski (Osijek), istarsko-primorske (Rijeka) i dalmatinske slijevove (Split) kao četiri opće vodne zajednice za velike regulacijske radove i financiranje regionalnih vodovoda, a do 1965. u Hrvatskoj djeluju i Vodne zajednice Biđ–Bosut (Vinkovci), Jelas-polje (Slavonski Brod), Crnac-polje (Nova Gradiška), Jasenovačka Posavina (Jasenovac), Ilova–Pakra (Daruvar), Česma–Glogovnica (Bjelovar), Gornja Lonja (Dugo Selo), Strug (Novska), Srednje-savska (Sisak), Odra–Lomnica (Velika Gorica), Kupa–Kupčina (Karlovac), Remetinec (Zagreb), Zaprešić, Krapina, Baranjska (Darda), Vuka (Osijek), Karašica–Vučica (Donji Miholjac), Virovitička Podravina (Virovitica), Đurđevačka Podravina (Đurđevac), Plitvica Bednja (Varaždin), Međimurje (Čakovec), Sinjsko polje (Sinj), Imotski, Vrgorsko jezero (Vrgorac). Donošenjem saveznog Osnovnog zakona o vodama 1965., posljedično i Zakona o vodama SR Hrvatske (prvi cjeloviti zakon nakon 1891), utvrđena je podjela Hrvatske na četiri vodna područja, a svako je osnovalo opće vodoprivredno poduzeće (pravni sljednik Opće vodne zajednice) odgovorno za održavanje jedinstvenog režima voda i organiziranje svih radova građenja i održavanja vodnih sustava, obrane od poplava i drugih radova vodnoga gospodarstva. Godine 1961. osnovana je i Direkcija za regulacione i melioracione radove u slivu rijeke Save (do 1974. Direkcija za Savu) u Zagrebu, radi potrebe rješavanja pitanja vodoprivrednih radova poput obrane od poplava, melioracija i izgradnje vodozaštitnih objekata, sagledavajući potrebe cijele Hrvatske.







Nakon poplava u Zagrebu (1964) te Sisku i Karlovcu (1965. i 1966) poduzete su hitne mjere osiguranja od poplava te su tijekom nekoliko sljedećih godina izgrađeni novi obrambeni nasipi oko Zagreba i djelomice oko Karlovca i Siska. Veliki regulacijski zahvati na Dravi i Muri slijedili su nakon velikih voda koje su se dogodile 1965. i 1966. na Dravi uzvodno od ušća Mure te 1965., 1966. i 1972. na Muri i nizvodnome dijelu Drave. Zbog nestabilnosti korita izgrađene su mnoge obaloutvrde, pera, pregrade i prokopi. Zaštitni sustav karlovačkog područja čine nasipi uz Kupu, Koranu, Mrežnicu i Dobru, kanal Kupa–Kupa s branom Brodarci, retencija Kupčina s ustavama Šišljević i Kupčina te Prokop Korana s manipulacijskim objektima. Nakon 1966. izgrađeno je 17 km nasipa uz Kupu i Koranu, a 1984. prokopan je i 22 km dug kanal Kupa–Kupa kao najvažniji vodozaštitni objekt na karlovačkom području. Važni su projekti također bili regulacije rijeka Mirne i Raše na području Istre, sveobuhvatni projekt melioracije Kosova polja kraj Knina, a najintenzivniju preobrazbu delta Neretve doživjela od 1950-ih do 1980-ih kada su započele i u većoj mjeri dovršene suvremene melioracije.













Godine 1974. novim Zakonom o vodama je znatno promijenjena organizacija vodnoga gospodarstva. Osnivale su se samoupravne vodoprivredne interesne zajednice (SVIZ) kao nositelji poslova planiranja i financiranja u vodnome gospodarstvu. U skladu s tim, u Hrvatskoj su organizirana četiri SVIZ-a za vodna područja (u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu) koji su se udružili u Republičku vodoprivrednu interesnu zajednicu (RVIZ), kao i 23 SVIZ-a za slijevna područja koje su osnivale općine samoupravnim sporazumijevanjem. Kao operativne organizacije vodnoga gospodarstva u Hrvatskoj od tada djeluju četiri Opća vodoprivredna poduzeća (OVP) za vodna područja, kao i Vodoprivredne radne organizacije za slivna područja nastale poslije integracija bivših Vodnih zajednica. Godine 1980. formiran je SOUR Vodoprivreda Hrvatske radi obavljanja poslova od zajedničkog interesa za sve vodoprivredne radne organizacije, koje su udružene u općim vodoprivrednim poduzećima za vodna područja, mahom u statusu OOUR-a. Godine 1979. u Zagrebu je osnovano → Hrvatsko društvo za zaštitu voda, strukovna udruga znanstvenika, stručnjaka te drugih građana i pravnih osoba koje se bave zaštitom voda. Novim Zakonom iz 1984. naziv općega vodoprivrednog poduzeća promijenio se u Vodoprivredna radna organizacija za vodno područje (VRO), utvrđena su slijevna područja i osnovani SVIZ-ovi za slijevna područja i na dijelu Hrvatske na kojem to do tada nije bilo učinjeno (npr. u Dubrovniku, Metkoviću i Imotskom) i dr.

Gospodarenje vodama nakon osamostaljenja RH

Do znatnih je promjena u organiziranju vodnoga gospodarstva došlo osamostaljivanjem RH i donošenjem novog Zakona o vodama koji je stupio na snagu 1991. Ukinuti su svi SVIZ-ovi, a njihova prava, obveze i sredstva preuzela su javna vodoprivredna poduzeća (JVP). Na državnoj razini organizirano je JVP Hrvatska vodoprivreda. Za obavljanje vodnogospodarskih poslova na slijevnim područjima organizirani su JVP-i za slijevna područja Save (Vinkovci, Slavonski Brod, Nova Gradiška, Požega, Novska, Kutina, Bjelovar, Daruvar, Dugo Selo, Sisak, Zagreb, Karlovac), Drave i Dunava (Osijek, Darda, Virovitica, Donji Miholjac, Ðurđevac, Varaždin i Čakovec), primorsko-istarskih slijevova (Rijeka i Labin) te dalmatinskih slijevova (Split, Sinj, Vrgorac, Imotski, Opuzen, Dubrovnik, Zadar i Šibenik).







Godine 1996. osnovane su → Hrvatske vode kao javno vodoprivredno poduzeće te sljednik JVP Hrvatska vodoprivreda. Javna vodoprivredna poduzeća za slijevna područja preoblikovana su u trgovačka društva i podvrgnuta privatizaciji do 2005., te danas na području RH djeluju Bistra d. o. o. (Đurđevac), Brana d. o. o. (Virovitica), Brodska Posavina d. d. (Slavonski Brod), Cetina d. d. (Sinj), Hidroing d. o. o. (Varaždin), Hidroregulacija d. d. (Bjelovar), Karašica – Vučica d. d. (Donji Miholjac), Lonja– Strug d. d. (Kutina), Međimurske vode d. o. o. (Čakovec), Neretvanski sliv d. o. o. (Opuzen), Odvodnja d. d. (Darda), Vodogradnja Rijeka d. o. o., Vodoprivreda d. o. o. (Novigrad), Vodoprivreda Daruvar d. d., Vodoprivreda Karlovac d. d., Vodoprivreda Lonja – Zelina d. d. (Dugo Selo), Vodoprivreda – Nova Gradiška d. d., Vodoprivreda Novska d. o. o., Vodoprivreda Sisak d. d., Vodoprivreda Split d. d., Vodoprivreda Vinkovci d. d., Vodoprivreda Vrgorac d. d., Vodoprivreda – Zagorje d. o. o., Vodoprivreda Zagreb d. d., Vuka d. d. (Osijek), ali i ostale financijske institucije i trgovačka društva u javnome sektoru koja provode investicijske aktivnosti na vodnokomunalnoj infrastrukturi vezane uz sanaciju gubitaka, obnovu i izgradnju vodoopskrbnih objekata, objekata zaštite voda i mora od onečišćenja i zagađenja i dr. Izdvajanjem projektantskih i operativnih poslova posebnih jedinica u bivšem JVP Hrvatska vodoprivreda djeluju i trgovačka društva Vodoprivredno-projektni biro d. d. (Zagreb) i Vodogradnja d.  o. o. (Varaždin). Tom reorganizacijom završeno je stoljeće i pol dugo razdoblje specifičnih organizacija vodnoga gospodarstva u Hrvatskoj.