Ikić, Drago (Foča, BiH, 2. VII. 1917 – Zagreb, 19. XI. 2014), bakteriolog i imunolog, stručnjak za cjepiva i utemeljitelj Imunološkoga zavoda.

U Zagrebu je na Medicinskome fakultetu diplomirao 1942. i doktorirao 1958. disertacijom Međusobni utjecaj na visinu imuniteta pojedinih antigena u miješanim cjepivima. Bakteriologiju je specijalizirao u Parizu, Zürichu i Ženevi (potkraj 1940-ih), a imunologiju u Londonu i Kopenhagenu (1950-ih). Isprva je radio u Državnoj bolnici u Tuzli, a 1946–47. te ponovno od 1950. u Higijenskom zavodu (od 1951. Centralni higijenski zavod, danas → Imunološki zavod), gdje je od 1952. bio voditelj novoosnovanog Odjela za kontrolu i ispitivanje seruma i vakcina. Bio je 1947–50. pomoćnik ministra zdravlja NR Hrvatske. Iz Centralnog higijenskog zavoda izdvojili su se 1956. Zavod za kontrolu i ispitivanje imunobioloških preparata te Serovakcinalni zavod, kojih je D. Ikić bio ravnatelj (Zavoda za kontrolu i ispitivanje imunobioloških preparata 1956–58. te Serovakcinalnog zavoda 1958–61). Serovakcinalni zavod je 1961. pretvorio u Imunološki zavod te mu 1969. pridružio Zavod za kontrolu i ispitivanje imunobioloških preparata. Bio je voditelj Suradnog laboratorija za istraživački rad i uspostavljanje referentnih preparata i metoda Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) 1971–81. te Međunarodnog referentnog centra za bakterijska cjepiva SZO-a 1973–81. Ravnatelj Imunološkoga zavoda bio je od osnutka do umirovljenja 1982. Predavao je kolegije iz imunologije, od 1962. na Medicinskome fakultetu te od 1965. na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga rada usavršavanje bakterijskih cjepiva protiv difterije, tetanusa, hripavca i trbušnoga tifusa, te razvijanje novih virusnih cjepiva niske reaktogenosti i visoke imunogenosti protiv ospica, poliomijelitisa i influence. Bavio se standardizacijom imunoloških supstancija, povezivanjem laboratorijskih i terenskih (epidemioloških) istraživanja te ispitivanjem antivirusnoga i antitumorskoga djelovanja interferona. Prvi je u svijetu 1962. uveo linije humanih diploidnih serijski razmnožavanih stanica kao podlogu za virusna cjepiva, što je 1971. prihvatio i SZO. Njegovo je otkriće osim u vakcinologiji imalo i temeljno značenje u shvaćanju procesa transformacije stanice. Autor je knjige Cjepivo protiv morbila. Razlika između soja Edmonston–Zagreb i Schwarzova soja (1988) te je bio suradnik na Medicinskoj enciklopediji LZ-a. Bio je pokretač i glavni urednik časopisa Radovi Imunološkog zavoda (1963–79). Predsjednik Društva mikrobiologa Hrvatske bio je 1966–68. Od 1977. bio je član JAZU-a, tajnik Razreda za medicinske znanosti 1978–89. te 1983. osnivač i voditelj Centra za istraživanje i standardizaciju imunobioloških supstancija (danas Zavod za imunologiju i genetiku tumora). Dobitnik je Nagrade »Ruđer Bošković« 1972. i Nagrade za životno djelo 1980.