DIK Đurđenovac, drvnoindustrijski kombinat iz Đurđenovca, kojega je zametak pilana iz 1866.







Te je godine bečki poduzetnik Josip Pfeiffer, sklopivši ugovor o iskorištavanju šumskih resursa s veleposjednikom Ladislavom Pejačevićem, izgradio parnu pilanu s četiri višestruke pile (gatera). Do 1881. pilanu je preuzelo poduzeće Marchetti Ch./Lamarche, a 1886. poduzeće Neuschloß, Schmidt i Marchetti, nazvano po tadašnjim vlasnicima. Nova je uprava 1889. uz pilanu sagradila i tvornicu tanina. Od 1895. i priljeva novog kapitala, poduzeće je poslovalo kao Neuschloßova našička tvornica tanina i paropila d. d. te širilo poslovanje u zemlji i inozemstvu. Usporedno s brzim razvojem poduzeća, razvijao se i industrijski grad Đurđenovac s radničkom kolonijom, u kojem se na prijelazu stoljeća udvostručio broj stanovnika. Ugradnjom novoga parnog stroja s generatorom za pogon pilane bilo je omogućeno uvođenje električne rasvjete u tvornici (1891), a poslije i javne rasvjete u Đurđenovcu, koji je postao prvim elektrificiranim mjestom u Slavoniji (do 1917. svi su stanovi u gradu imali električnu rasvjetu). Razvijala se i industrijska uskotračna željeznička mreža (do 1929. u duljini od 582 km), građena za potrebe eksploatacije drva.





















Poduzeće je 1920. bilo nacionalizirano te je poslovalo pod imenom Našička tvornica tanina i paropila d. d., skraćeno Našička d. d. sa sjedištem u Zagrebu. Udruživši svoje pogone u holding Union des usine set des exploitations forestieres de Nasic s. a. sa sjedištem u Ženevi i podružnicama u Rumunjskoj, Češkoj, Mađarskoj i Austriji, potvrdilo je status najvećega drvnoprerađivačkog poduzeća u ovome dijelu Europe, a u nekim segmentima svoga poslovanja postalo je i jedno od najvećih europskih poduzeća. Do 1920-ih u Đurđenovcu je bila izgrađena parna pilana, tvornica tanina (izgorjela u požaru 1917. i obnovljena 1918. kao najveća i najmodernija u zemlji), tvornica parketa (podignuta 1909), bačava (1910), namještaja (1920), ciglana, tvornica za proizvodnju leda, ljevaonica, radionice za popravak strojeva i lokomotiva. Uz plansku izgradnju radničkih i činovničkih stanova, izgrađene su i javne zgrade (škole, trgovina, pošta, željeznička postaja, radnički dom, dječji vrtić). Osim u Đurđenovcu, poduzeće je 1920-ih imalo pilane i pogone u Ljeskovici (od 1909), Andrijevcima (od 1919), poslije i u Podgradcima kraj Bosanske Gradiške, a njihov je broj 1930-ih narastao na 10. Strojni park poduzeća je 1929. raspolagao s 44 parna kotla, 51 parnim strojem s ukupno 4320 KS (3221 kW), 65 elektromotora s 575 KS (429 kW), 76 punih gatera, 14 polugatera, 18 tračnih pila, 281 kružnom pilom, 104 specijalna stroja za preradbu drva, 61 lokomotivom, 2800 vagona, 2 tegljača i 14 teglenica za riječni prijevoz sirovina i proizvoda Dravom i Savom. Ispostave poduzeća bile su u Beogradu, Somboru, Rijeci, Zürichu i Milanu. Do II. svj. rata u poduzeću je radilo više od 10 000 radnika, od čega 1400 u Đurđenovcu.



















Od 1945. ime poduzeća bilo je Tvornica tanina i paropila Đurđenovac, a od 1950. Drvno industrijsko poduzeće Đurđenovac (DIP Đurđenovac). Ubrzo nakon rata poduzeće je obrađivalo i prerađivalo trupce, proizvodilo drvenu građu, ogrjevno drvo, drveni ugljen, građevni kamen, sve vrste rezane građe, namještaj (spavaće sobe, blagovaonice, kuhinje, uredski namještaj), drvnu galanteriju, parkete, bačve, tanin, i dr. U đurđenovačkim su pogonima 1950. radila 2633 radnika. Godine 1952. obnovljena je pilana i tvornica tanina, 1955. izgrađena je nova hala za remontne radionice (od 1961. tvornica strojeva), 1957. nova tvornica parketa, a 1959. obnovljena je tvornica namještaja. Od 1960. poduzeće je poslovalo kao Drvno industrijski kombinat Đurđenovac (DIK Đurđenovac). Iste godine kombinat je za potrebe školovanja budućih radnika osnovao industrijsku školu (Škola s praktičnom obukom drvno-prerađivačkog i metalskog smjera Drvno industrijskog kombinata Đurđenovac, danas Srednja škola Josipa Kozarca), koja je zamijenila dotadašnju Školu za učenike u privredi osnovanu kao Šegrtska škola 1921. Tvornica tanina je 1964. prestala s dotadašnjom proizvodnjom te se preorijentirala na proizvodnju deterdženata za osječku → Saponiju. Nakon razdoblja u kojem nije bilo većih investicija u pogone, 1977. otvorena je nova energana, 1980. pilana, a 1982. i nova tvornica namještaja pod nazivom Hrast masiv.







Godine 1991. poduzeće je bilo organizirano kao holding (od 1992. dioničko društvo), koji je upravljao društvima s ograničenom odgovornošću: Primarna prerada drveta, Tvornica namještaja, Tvornica parketa, Tvornica bačava, Tvornica strojeva i ljevaonica, Energana i sušara, Kemijska prerada, Promet roba i usluga. Potkraj te godine zapošljavalo je 1818 djelatnika.

Nakon razdoblja nesnalaženja u novim tržišnim okolnostima, DIK Đurđenovac zapao je u poslovne teškoće, te je proglašen stečaj 1994. Preuzevši radnike i imovinu đurđenovačke tvornice, u dijelu zgrada je poduzeće A-G Dinas d. o. o. iz obližnje Beljevine nastavilo proizvodnju namještaja, ali je znatan dio pogona stradao u požaru 2014. Danas tu proizvodnju nastavlja poduzeće Pro Wood iz Đurđenovca.

Kulturnopovijesna gradska cjelina Đurđenovca kao namjenski građenoga industrijskoga grada te zgrada tvorničke paropilane danas su upisani u Registar kulturnih dobara RH, a upravna zgrada Našičke tvornice tanina i paropila u Zagrebu (Trg Marka Marulića 18, danas u vlasništvu → Exportdrva) zaštićeno je kulturno dobro Grada Zagreba.