Objavljeno:
Ažurirano: 23. prosinca 2020

knjigoveštvo, završni dio grafičke proizvodnje koji obuhvaća izradbu knjižnoga bloka i korica te njihovo povezivanje u gotov grafički proizvod (knjiga, časopis, brošura, kalendar, bilježnica, mapa i sl.).

Uvezivanje Atlasa u izdanju LZ-a, 1960-ih, Grafički zavod Hrvatske

Javlja se već u ranome srednjem vijeku, kada su korice kojima je bila uvezana rukopisna građa bile većinom od daščica presvučenih kožom i ojačanih metalnim pločicama i knjižnim okovom. Nakon izuma tiska u XV. st. razvijao se jeftin uvez za knjige namijenjene širokim slojevima, ali i skupocjeni, umjetnički oblikovani kožni uvezi za bibliofile dvorskog i plemenitaškog svijeta. Tek u XVII. st. su drvene daščice bile potisnute iz uveza, a prevladala je uporaba kartona kod jeftinijih, odn. kartoniranih uveza presvučenih platnom ili kožom kod skupljih izdanja. Od XIX. st. počeli su se uvoditi strojevi za uvezivanje, pa se od pojedinačnoga razvilo nakladničko uvezivanje. Knjigovežnice su danas sastavni dio grafičke industrije s raznim vrstama strojeva koji rade automatski. (→ tiskarstvo; → grafička tehnologija)

Povijesni razvoj knjigoveštva u Hrvatskoj

Knjigoveška djelatnost na području Hrvatske započela je već u ranome srednjem vijeku, a do izuma tiska odvijala se isključivo unutar samostanskih skriptorija, na istome mjestu gdje su se rukopisne knjige prepisivale i iluminirale. Među mnogobrojnim primjercima uveza što se čuvaju u hrvatskim riznicama, knjižnicama, muzejima i arhivima, svojom se raskoši ističu evanđelistar iz XII. st. s koricama obloženima kožom i srebrnim, djelomično pozlaćenim oplatama s prikazom Krista i Majke Božje s Djetetom (riznica splitske katedrale), te lekcionar iz XIII. st. s koricama obloženima srebrnim, djelomično pozlaćenim oplatama s prikazom silaska Duha Svetoga među apostole (riznica trogirske katedrale). Skromniji kodeksi uvezivali su se u dvije drvene daščice međusobno spojene remenjem bez dodatnih ukrasa. Kako je sačuvan mnogo veći broj srednjovjekovnih kodeksa koji su bili preuvezani tijekom kasnijih stoljeća (neki i više puta), pretpostavlja se da su izvorne uveze sačuvale one knjige koje se nisu mnogo rabile u liturgiji, već samo u posebnim svečanim prigodama. Prvi poznati knjigoveža glagoljskih knjiga bio je pop glagoljaš Grgur Kraljić, koji je potkraj XV. st. djelovao u istarskim župama Roč, Beram, Nugla i Draguć. Od pet njegovih poznatih ponovnih uveza glagoljskih liturgijskih rukopisnih kodeksa sačuvani su oni Ročkoga misala, Brevijara Vida Omišljanina (oba Austrijska nacionalna knjižnica u Beču) i Humskoga brevijara (Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu), dok su Beramski (Ljubljanski) brevijar (Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Ljubljani) i Misal kneza Novaka (Austrijska nacionalna knjižnica u Beču) u kasnijim uvezima. Njegovi su uvezi kožni, ukrašeni bezbojnim reljefnim (slijepi tisak) motivima povijuša, palmeta i ljiljana.

Pojavom tiska te osnutkom mnogih tiskara diljem Europe, od XV. st. knjigoveštvo se kao profesija odvojilo u poseban obrt te nastavila obavljati izvan crkvenih ustanova. Znatno povećana proizvodnja knjiga namijenjenih širokoj potrošnji iziskivala je i jednostavnije i jeftinije uveze. Većina knjiga uvezivala se u kožu ili pergament, a samo sasvim tanke knjižice u papirnati omot. Knjigoveže su često kupovali velik dio naklade od samoga izdavača, zatim su uvezivali knjige te ih potom prodavali. Kupac je mogao kod takvoga trgovca-knjigoveže naručiti uvez po svojoj želji ili na već gotovom uvezu dati utisnuti svoje ime, inicijale ili grb, te godinu. Umjetničku koncepciju u ukrašavanju korica knjiga ostvarili su i neki umjetnici, među ostalima šibenski zlatar graver Oracio Fortezza, koji je izradio srebrne reljefe na koricama matrikula za šibensku bratovštinu Sv. Duha (1577) te bratovštinu Sv. Ivana (1592).

Tijekom XVII. i XVIII. st. knjigoveška je djelatnost uz tiskarsku bila prisutna u gotovo svakom hrvatskom gradu. U drugoj polovici XVIII. st. u Zagrebu je djelovalo desetak knjigoveža, od kojih su većina bili i knjižari: Jakob Hörner, Franjo Zerauscheck, Ignacije Karnovszky, Ivan Pölzel, Josip Nebel, Ivan Nepomuk Finsterbusch, Franjo Ksaver Miller, Leonard Milberger, Ludvig Ponz, Isidor Reichert i dr.

Nakon tehnološke revolucije na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. knjige su se umjesto ručnim prešama počele tiskati strojevima koji su to činili neusporedivo brže. Time je njihovo uvezivanje u skupocjene uveze postalo teško izvedivo, ali i nepotrebno, jer je broj bibliofila koji su u svojim knjižnicama željeli imati luksuzno uvezane knjige bivao sve manji, dok je istodobno rastao broj onih koji si nisu mogli priuštiti knjige u skupim uvezima, no nisu ni previše marili za njih. Uvez knjiga je tada postao sastavni dio grafičke industrije i radio se strojno u tiskarama. Potkraj XIX. st. strojni uvez knjiga u karton ili mekani papir je gotovo potpuno istisnuo ručni, a rad sve rjeđih knjigoveža ograničio se na uvezivanje i preuvezivanje pojedinih primjeraka, posebice starijih izdanja, na temelju narudžbi.

Knjigovežnica Dioničke tiskare u Gundulićevoj ulici u Zagrebu, 1913.

Početkom XX. st. u Hrvatskoj su se počele otvarati mnogobrojne manje komercijalne tiskare, ubrzo potom i velika nakladno-tiskarska poduzeća, od kojih je većina u sastavu proizvodnje imala i knjigovežnice. Između dvaju svjetskih ratova među takvim poduzećima našli su se Hrvatski štamparski zavod i Tipografija u Zagrebu, Hrvatska štamparija u Splitu, Primorski štamparski zavod na Sušaku, Novo doba u Vukovaru i dr. Nakon II. svj. rata otvarala su se nova velika tiskarska poduzeća, u kojima je knjigoveštvo i dalje bilo dio grafičkoga proizvodnog procesa (→ Vjesnik i → Grafički zavod Hrvatske u Zagrebu, Ognjen Prica u Karlovcu, Slobodna Dalmacija u Splitu, Štampa u Osijeku, Iskra u Vinkovcima, Ivo Čubelić u Dubrovniku, Izdavačko-štamparsko poduzeće u Zadru, Narodna štamparija u Rijeci, Narodna tiskara u Varaždinu, Prosvjeta u Bjelovaru i dr.).

Šivanje araka enciklopedijskih izdanja LZ-a, 1960-ih, Grafički zavod Hrvatske

Danas se u Hrvatskoj uvezom knjiga i ostale literature bave veće tiskare u Zagrebu, Čakovcu, Samoboru, Splitu, Osijeku, Varaždinu, Karlovcu, Krapini, Svetoj Nedelji te veći broj manjih tiskara. Iako su knjigoveški postupci danas automatizirani i vođeni računalno, katkad se, za manje ili ekskluzivne naklade, pojedini radovi obavljaju ručno.


Ostali podatci
Što pročitati?

M. Malbaša: Knjigoveštvo 16. stoljeća ilustrirano primjercima iz muzejske biblioteke u Osijeku. Osječki zbornik, (1958) 6, str. 249–256.

A. Stipčević: Socijalna povijest knjige u Hrvata. Srednji vijek (Od prvih početaka do glagoljskog prvotiska iz 1483. godine). Knjiga I. Zagreb, 2004.

T. Puškadija Ribkin: Knjigoveže i knjižari u Zagrebu u drugoj polovici 18. stoljeća (I.). Kaj, 38(2005) 3, str. 59–74.

A. Stipčević: Povijest knjige. Zagreb, 2006.

T. Puškadija Ribkin: Knjigoveže i knjižari u Zagrebu u drugoj polovici XVIII. stoljeća (II.). Kaj, 40(2007) 1–2, str. 141–164.

knjigoveštvo
Uvez u kožu sa zlatotiskom na hrptu latinsko-hrvatskoga rječnika Gazophylacium Ivana Belostenca, 1740., knjižnica LZMK

Završni dio grafičke proizvodnje koji obuhvaća izradbu knjižnoga bloka i korica te njihovo povezivanje u gotov grafički proizvod.

Kategorije i područja
Kategorija
Uže područje