Kovačić, Dinko (Split, 30. IX. 1938), arhitekt, pridonio je stvaranju suvremene vizure Splita projektirajući prve snažne otklone od moderne arhitekture internacionalnoga stila.

Diplomirao je 1963. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Nakon završetka studija radio je u Splitu kao projektant u građevinskim poduzećima Tehnogradnja (1964–69) i Lavčević (1969–79), potom u splitskom odjelu Zavoda za arhitekturu zagrebačkog Arhitektonskoga fakulteta. Godine 1994. osnovao je vlastiti biro te započeo predavati na Arhitektonskome fakultetu kolegij Zgrade za turizam i slobodno vrijeme, od 2001. u zvanju redovitoga profesora. Umirovljen je 2009. Osnivač je i voditelj ljetne škole toga fakulteta u Bolu na Braču (1995–2010). Godine 2006–10. predavao je i na Građevinsko-arhitektonskome fakultetu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) u Splitu.

Projektirao je stambene, obrazovne, turističke i druge javne zgrade. Autor je nebodera Gripe u Stepinčevoj ulici 14 i 16 te Šižgorićevoj 7 u Splitu (1966), a najpoznatiji je po angažmanu u izgradnji naselja Split 3, u kojem je realizirao stambene ulice: Ljubićevu (1972–74., s M. Zorićem), Šimunovićevu s opskrbnim centrom Dalma (1977–78) te Odesku (1979–82). Izveo je i stambeno-poslovni blok Dvornikovi dvori u Ulici slobode 2A, 2B i Omiškoj 14A, 14B u Splitu (1991). U nizu obiteljskih kuća ističu se Marjanović – Popović u Drveničkoj 7 (1971) i Stupalo na Meštrovićevu šetalištu 48 (2000) na Mejama u Splitu, Pilić u Malom Ratu kraj Omiša (1985), Skokandić u uvali Vrbovica na Korčuli (2005), a od kuća za odmor ističu se Miličić – Krstulović (1972) i Kovačić (1998) u Ražnju kraj Rogoznice. Među obrazovnim su ustanovama važni osnovna škola u Žrnovnici (1990), u Splitu Srednjoškolski centar u Ulici Matice hrvatske 11 (1992), Ekonomski fakultet u Fiskovićevoj 5 (2001., 2006) i studentski dom u Bakotićevoj 9 na Spinutu (2002), a u Šibeniku osnovna škola na Putu kroz Meterize 48 (2012). Od turističkih zdanja projektirao je hotele Bretanide u Bolu (1985., 2006) i Uvala na Lapadu u Dubrovniku (2003). Ističu se još poslovna zgrada Tvornice duhana Rovinj u Sarajevskoj 2 u Splitu (2001), pristanišna zgrada zračne luke na Braču (1994., 2002) te groblje Drenova u Rijeci (1981., 2007., s V. Ivaniševićem). Radio je i na oblikovanju interijera poslovnice Splitske banke te restorana Bogart, oba u Šimunovićevoj ulici u Splitu, te restorana Vidovica u Bolu (1990) i Hanibal u Hvaru (1997). U realizaciji arhitekture rado je surađivao s umjetnikom Vaskom Lipovcem, koji je uz nju komponirao javnu plastiku s motivima ptica, drveća i cvijeća.



















Retrospektivne izložbe priređene su mu u Zagrebu (2000), Splitu (2001., 2017), Parizu i Bruxellesu (2002) te Strasbourgu (2003), a skupno je izlagao na Zagrebačkom salonu (1973–82., 2000). U nizu dobivenih nagrada i priznanja ističu se nagrade Zagrebačkoga salona (1974), »Vladimir Nazor« (godišnja 1974., za životno djelo 2010), Borbe (1974), »Drago Galić« (2000) te Nagrada HAZU-a (2004). Redoviti je član HAZU-a od 2006.