Kuzmanić, Ante (Split, 28. X. 1952), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, posebno se istaknuo projektiranjem javnih i stambenih zgrada te urbanističkim planiranjem u Splitu.

Diplomirao je 1978. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Od 1978. radio je u Građevnom poduzeću → Konstruktor u Splitu, a od 1982. u Arhitektonskome projektnom birou Konstruktor, kojega je bio voditelj 1990–2001. Godine 2001. zaposlio se na Građevinskome fakultetu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) u Splitu, gdje je sudjelovao u osnivanju studija arhitekture 2003. te bio pročelnik Katedre za projektiranje (2003–10) i prodekan za studij arhitekture (2014–18). Vodio je kolegije Gospodarenje prostorom, Elementi visokogradnje, Radionica arhitektonskoga projektiranja, Radionica urbanističkog projektiranja, Tipologija i forma u arhitekturi i dr., od 2010. u zvanju redovitoga profesora; umirovljen je 2018. Od 2001. vodi vlastiti Arhitektonski biro Ante Kuzmanić.













Kuzmanićev raznolik opus obuhvaća stambene, stambeno-poslovne, obrazovne, sakralne i druge zgrade, većinu kojih je ostvario u Splitu: samostan sestara Službenica milosrđa u Ćiril-Metodovoj ulici 14 (1996), sjemenište Splitsko-makarske nadbiskupije u Zrinsko-Frankopanskoj 19 (1996), kupališni kompleks na Bačvicama (1997., s E. Širolom), stambeno-poslovni kompleks Turska kula u Ulici grada Antofagaste (2000), stambeno-poslovna zgrada Sukošan 2 u Ulici Domovinskog rata 27 (2003), Obrtna tehnička škola u Plančićevoj 1 (2010), stambeno-poslovni kompleks Kila na Putu Vrborana (2016., s M. Kaliternom). Među njegovim najvažnijim ostvarenim projektima izvan Splita su: Osnovna škola Stobreč (1994), opća bolnica u Novoj Bili (1997–99. s D. Marasovićem, B. Radonićem i G. Rakom), Zračna luka Dubrovnik (1. faza 1997; 2. faza 2005. i 2017., sa S. Martinom) i Muzej Sinjske alke i Alkarski dvori u Sinju (2009). Dobitnik je više nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona (1994), »Viktor Kovačić« (1996) i »Vladimir Nazor« (1998).