podmornica, plovilo vojne ili civilne namjene, koje može ploviti vodenom površinom ili ispod nje te autonomno, dulje od jednoga dana, obavljati podvodne aktivnosti bez pomoći drugoga sredstva s morske površine. Po tim se svojstvima razlikuje od → ronilice, podvodnoga plovila koje ima ograničenu autonomiju od nekoliko sati do jednoga dana.

Prijedlozi tehničkih realizacija koje bi omogućile boravak i plovidbu čovjeka pod vodom javljali su se još u antičko doba, a smatra se da je prvo podvodno plovilo izgradio i isprobao 1620. nizozemski izumitelj Cornelius van Drebbel (1572–1633). Prvu ratnu podmornicu nazvanu Turtle u obliku oraha izgradio je 1776. od mjedenih limova američki izumitelj David Bushnell (1740–1824). Robert Fulton (1765–1815) izgradio je 1800. podmornicu Nautilus oblikom nalik današnjima. Tijekom XIX. st. razvoj podmornica usmjerio se na pogon i naoružanje. Francuska je prva uvela podmornicu u sastav ratne mornarice 1893 (Gymnote, naoružanu Whiteheadovim torpedima), a slijedile su Italija, SAD, Velika Britanija, Njemačka.

Isprva su velike mornarice zazirale od novoga sredstva, koje se smatralo nečasnim načinom ratovanja iz potaje. Ipak, u I. svj. rat sve su veće vojne sile ušle s određenim brojem tehnički usavršenih podmornica, pa su tijekom rata podmornice potopile 183 ratna broda i trgovačkih brodova ukupne tonaže 12 milijuna brt. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova nastavljena je intenzivna gradnja podmornica, te je u II. svj. ratu sudjelovalo oko 2500 podmornica koje su potopile 660 ratnih brodova i trgovačkih brodova ukupne tonaže 24 milijuna brt. Početkom 1950-ih SAD, a potom i SSSR počeli su graditi podmornice na nuklearni pogon. Prva od njih bila je Nautilus (1954). Danas površinske istisnine podmornica na nuklearni pogon dosežu 30 000 t, brzinu 30 čv, a naoružane su balističkim projektilima s dosegom bilo koje točke na planetu.

Istodobno se znatno razvijaju konvencionalne podmornice, pogonjene dizelskim motorima i elektromotorima, u čemu prednjači Njemačka. Takve se podmornice danas izrađuju iz austenitnih čelika, radne dubine veće su im od 300 m, imaju nisku razinu šumnosti, uz podvodne brzine veće od 20 čv. Zahvaljujući više vrsta anaerobnih pogona, imaju mogućnost neprekidne podvodne vožnje više od deset dana bez izranjanja, raspolažu sustavima za određivanje pozicije s pogreškom manjom od jedne nautičke milje, sustavima podvodnoga motrenja te naprednim rješenjima koja olakšavaju rad i životne uvjete posadi. Projektiranje i gradnja podmornica oduvijek su bili znakom visoke industrijske, tehnološke i znanstvene razvijenosti pojedine zemlje, čime dobiva na značenju bogato iskustvo Hrvatske u tome području.

Podmornice u Hrvatskoj

Austrougarsko razdoblje

Prvi projekt podmornice za austrougarsku ratnu mornaricu izradio je 1904. Mornaričko-tehnički odbor u Puli, na čelu sa → Siegfriedom Popperom. Mornarica je ipak 1905. raspisala međunarodni natječaj za gradnju šest pokusnih podmornica. Dvije podmornice američkoga tipa Lake (Ub. 1 i Ub. 2) sastavljene su 1907−11. u Pomorskom arsenalu u Puli (→ Uljanik) od dijelova dopremljenih iz SAD-a, a zbog neodgovarajuće konstrukcije ušle su u službu kao školski brodovi. Druge dvije podmornice njemačkoga tipa Germania (Ub. 3 i Ub. 4) građene su 1907−09. u brodogradilištu u Kielu, a Ub. 4 je postala prva operativna podmornica austrougarske mornarice 1909. Preostale dvije podmornice građene su 1908−10. prema američkom projektu tipa Holland (Ub. 5 i Ub. 6) u riječkoj tvornici Whitehead (→ Torpedo). Whiteheadova je tvornica, na osnovi iskustava u gradnji američkih podmornica, o svom trošku 1911. izgradila još jednu (SS-3), koja je zajedno s preostalih šest austrougarskih podmornica dočekala početak I. svj. rata pod nazivom Ub. 7 (poslije Ub. 12). Nakon izbijanja rata, mornarica je ubrzo shvatila da im nedostaje podmornica, te su se užurbano nabavljale i gradile nove podmornice, dijelom i u brodogradilištima u Puli i Rijeci. Tijekom I. svj. rata je u Puli prerađena zarobljena francuska podmornica Curie (Ub. 14), sastavljeno je pet njemačkih obalnih podmornica tipa UB I (Ub. 10, 11, 15–17), a zajedno sa za tu prigodu osnovanim riječkim brodogradilištem UBAG izgrađene su 1917. još četiri manje podmornice klase Havmanden, prema Whiteheadovu projektu, za Dansku (Ub. 20−23). Pulsko brodogradilište je zajedno s riječkim Danubiusom (→ 3. maj) izgradilo 1917−18. i osam većih podmornica prema njemačkom tipu UB II (Ub. 27−32, 40, 41). Do kraja rata u Puli i Rijeci započela je gradnja više podmornica, no one nisu dovršene. U tom se razdoblju među domaćim brodograditeljima podmornica ističu → Leopold Sorta, koji je 1917−18. poslan u brodogradilište u Kielu kako bi sudjelovao u projektiranju podmornica za austrougarsku mornaricu, te → Đuro Stipetić, koji je 1911. kao direktor brodogradilišta u Monfalconeu bio zadužen i za gradnju i razvoj podmornica.

Osim podmornica za ratne svrhe, u Hrvatskoj je 1914. izgrađena prva na svijetu podmornica isključivo za znanstvena istraživanja, Loligo. Izgrađena je u riječkom brodogradilištu Ganz-Danubius i tvornici motora (danas 3. maj), a za potrebe Zoološke postaje Rovinj (danas → Centar za istraživanje mora).

Međuratno razdoblje

Nakon I. svj. rata, Talijani su preuzeli pulsko i riječko brodogradilište, a preostala domaća brodogradilišta nisu bila dovoljno razvijena za gradnju podmornica. Stoga je Kraljevina SHS 1927. dala izgraditi po dvije podmornice u Velikoj Britaniji (Hrabri, Nebojša) klase L projektirane za I. svj. rata, te u Francuskoj (Smeli, Osvetnik) tipa Simonot, nešto suvremenije konstrukcije. Prije početka II. svj. rata Kraljevska jugoslavenska ratna mornarica ugovorila je gradnju dviju podmornica u Njemačkoj, što nije realizirano. Četiri podmornice bile su ipak dovoljne da omoguće školovanje i nastavak tradicije podmorničarstva na hrvatskim prostorima.







U doba talijanske uprave između dvaju svjetskih ratova, u riječkom brodogradilištu, tada pod nazivom Cantieri navali del Quarnaro, izgrađene su za talijansku mornaricu dvije podmornice klase Sirena (Topazio i Rubino) te jedna podmornica za izvoz (rumunjska Delfinul).







Poslijeratno razdoblje

Nakon II. svj. rata, u sklopu užurbane obnove postojećega ratnog brodovlja, za Jugoslavensku ratnu mornaricu obnovljena je u brodogradilištu Uljanik u Puli podmornica Nebojša, koja se u ratu priključila savezničkim snagama, te je pod imenom P-801 Tara ušla u službu JRM-a 1948. U istome brodogradilištu obnovljene su i dvije talijanske podmornice zatečene 1945. u Puli: džepna podmornica CB-20, koja je u sastav JRM-a ušla pod imenom P-901 Mališan (od 1959. nalazi se u → Tehničkome muzeju u Zagrebu), te veća podmornica Nautilo, klase Tritone, potopljena u savezničkom bombardiranju 1944., a u sastavu JRM-a pod imenom P-802 Sava.













Na temelju iskustava u obnavljanju trofejnih podmornica te uz sudjelovanje novih školovanih kadrova, prema zatečenim talijanskim projektima podmornica klase Sirena, u brodogradilištu Uljanik u Puli izgrađene su 1961−62. prve poslijeratne domaće podmornice tipa B-81: P-811 Sutjeska i P-812 Neretva. U doradbi projekata sudjelovali su stručnjaci riječkoga → Brodoprojekta te splitskoga Mornaričko-tehničkog instituta i zagrebačkoga Brodarskoga naučnog instituta (od 1967. ujedinjeni u → Brodarski institut). Među njima se osobito ističu → Tihoraj Jelušić i → Žarko Alujević koji su vodili razradbu tehničke dokumentacije u Rijeci, odn. Splitu i Zagrebu, dok je → Branko Ryšlavy vodio poslove izgradnje u pulskome Uljaniku.







Početkom 1960-ih pokrenut je vlastiti razvoj suvremenih podmornica, a njihova je gradnja preseljena u Brodogradilište Split, gdje je osnovana posebna radna jedinica Brodogradilište specijalnih objekata, danas u sklopu grupe → Brodosplit. Na temelju projekata Brodarskog instituta i njihove razradbe u Brodoprojektu, izgrađene su podmornice tipa B-71: P-821 Heroj (1968), P-822 Junak (1969) i P-823 Uskok (1970). Uz već iskusne graditelje podmornica, jedna od najzaslužnijih osoba za odvijanje toga projekta bio je njegov voditelj Ž. Alujević, a značajno je bilo sudjelovanje pedesetak domaćih poduzeća (→ Rade Končar iz Zagreba, → Vulkan iz Rijeke, Strojar iz Bistre, → Đuro Đaković Grupa iz Slavonskoga Broda i dr.) te različitih znanstvenih institucija, u kojima su se razvijali pojedini sklopovi, savladavale napredne tehnologije i metode proračuna. Manji dio komponenti nabavljao se uvozom zapadnih i istočnih tehnologija, po čemu su te podmornice predstavljale posebnost.













Nakon vrlo uspješna projekta gradnje prvih podmornica zasnovanih na vlastitu razvoju, u splitskom brodogradilištu počele su se graditi dvije još naprednije podmornice tipa B-72: P-831 Sava (1978) i P-832 Drava (1980). Istodobno se sredinom 1970-ih počela projektirati podmornica tipa B-73, koja je trebala biti naoružana protubrodskim raketama, no od gradnje se odustalo. Ipak, radi očuvanja podmorničke brodogradnje, projektirale su se manje zahtjevne diverzantske podmornice. U Splitu je 1983−86. izgrađeno ukupno šest podmornica tipa B–91: Una, P–911 Tisa, P–912 Una, P–913 Zeta, P–914 Soča, P–915 Vardar, P–916 Kupa. Nakon početka Domovinskoga rata podmornica P-914 Soča zatečena je devastirana u splitskom brodogradilištu, koje je na osnovi projektne dokumentacije izrađene u Brodarskom institutu podmornicu preuredilo i opremilo, te je 1996. pod imenom P-01 Velebit ušla u sastav HRM-a kao jedina preostala od jedanaest novoizgrađenih podmornica u poslijeratnoj Hrvatskoj. Tom je prigodom podmornica produžena za 1,4 m, ugrađen je električni generator od 105 kW, uveden je novi sustav upravljanja podmornicom, navigacija GPS, te su poboljšani životni uvjeti.



















Iako je daljnja sudbina podmorničarstva u Hrvatskoj neizvjesna, ostaje činjenica da se izgradnjom suvremenih podmornica Hrvatska uvrstila u red tehnički najrazvijenijih zemalja u svijetu koje raspolažu takvim kapacitetima, što se ujedno smatra jednim od najvećih dosega hrvatske brodogradnje i tehnike općenito.

Značajke nekih podmornica JRM-a