rashladna tehnika, grana tehnike koja se bavi pojavama i postupcima hlađenja. Obuhvaća razvoj, konstrukciju i proizvodnju rashladne opreme i sustava, upravljanje njima te njihovo održavanje i popravak. Primjenu nalazi u ostvarivanju uvjeta za očuvanje kvalitete hrane, od proizvodnje do potrošnje (održanje tzv. hladnoga lanca), za postizanje ugode tijekom boravka i rada u prostoru, za očuvanje kvalitete zdravstvenih proizvoda i usluga te u postizanju niskih temperatura i ostvarivanju procesa ukapljivanja plinova. U znanstvenome smislu, u Hrvatskoj je rashladna tehnika dio znanstvene grane procesno-energetskoga strojarstva unutar polja strojarstva.







Osnovni pojmovi i izvedbe

Odvoditi energiju (toplinu ili mehanički rad) nekom tijelu moguće je jedino smanjujući njegovu unutarnju energiju. Kako je unutarnja energija oblik energije koji znatno ovisi o temperaturi, to znači smanjenje temperature samoga tijela, odn. njegovo hlađenje. Iznimka su procesi s čistim tvarima koje smanjuju svoju unutarnju energiju zbog promjene agregatnoga stanja, pri čemu njihova temperatura ostaje ista. Kada se tijelo temperature više od okolišne dovede u dodir s tijelom niže temperature, npr. sa zrakom, zemljom, vodom iz okoliša, njegova konačna, teorijska temperatura do koje se može hladiti bit će jednaka temperaturi tijela kojemu se toplina dovodi. U tome spontanom procesu hlađeno tijelo nije moguće ohladiti na temperaturu nižu od okolišne. Takvo hlađenje naziva se prirodno hlađenje. Ako je neko tijelo potrebno ohladiti na temperaturu nižu od najhladnijega tijela u okolini, hlađenje se postiže tehničkim procesima i postupcima. Takav se način hlađenja naziva tehničko hlađenje. Iako se hlađenje može ostvariti i necikličkim procesima, samo kružni ljevokretni rashladni procesi imaju praktičnu važnost. Za ostvarivanje prijenosa topline potrebnog za hlađenje u kružnome ljevokretnom rashladnom procesu potrebno je utrošiti dodatnu ili kompenzacijsku energiju. Kompenzacijska energija može biti mehanička, toplinska (sorpcijski rashladni uređaji, ejektorski rashladni uređaji) i električna (termoelektrični rashladni uređaji) energija te magnetsko polje (magnetski rashladni uređaji). Ako je potrebna kompenzacijska (pogonska) energija koja omogućuje podizanje topline s niže energetske razine na višu, odn. prijenos energije s tijela niže temperature na tijelo više temperature uz posredovanje radne tvari, mehanička, riječ je o kompresijskim rashladnim uređajima.

Svaki rashladni sustav pogonjen mehaničkom ili toplinskom energijom čini pet osnovnih sastavnica: kompresor (mehanički ili toplinski), izmjenjivač topline postavljen u okoliš (kondenzator kod parnih procesa ili hladnjak plina kod plinskih procesa), prigušni element ili ekspander, izmjenjivač topline postavljen u hladionicu (isparivač kod parnih procesa ili grijač plina kod plinskih zatvorenih procesa) i radna tvar. Radna tvar kao medij za prijenos toplinske energije koji kruži rashladnim sustavom može biti plin, para, kapljevina ili njihova mješavina, ali ne i krutina. Dodatni elementi poput cjevovoda, filtara, sakupljača kapljevine, odvajača ulja, zaporne i upravljačke armature te sustava regulacije također su dijelovi rashladnoga sustava.

Ljevokretni rashladni kružni procesi dijele se na plinske i parne. U plinskim procesima radna tvar koja kruži sustavom mijenja samo toplinsko stanje, tlak i temperaturu, ali ne i svoje agregatno stanje. U parnim procesima radna tvar mijenja i agregatno stanje. Parni proces hlađenja se najčešće odvija unutar zasićenoga područja radne tvari. Danas se gotovo svi komercijalni rashladni uređaji koriste upravo takvim načinom hlađenja, ponajprije radi manjih dimenzija rashladnih uređaja, većega faktora hlađenja te konstantne temperature isparivanja i kondenzacije u odnosu na plinske rashladne uređaje. Prema načinu prijenosa topline s hlađenoga tijela prema rashladnome sustavu (radnoj tvari), razlikuju se zatvoreni i otvoreni procesi. U zatvorenim procesima radna tvar preuzima toplinu od hlađenoga tijela preko stijenke izmjenjivača topline i ne dolazi u neposredan dodir s hlađenim tijelom. U otvorenim procesima ne postoji izmjenjivač topline u hladionici, već se rashladni učinak ostvaruje u neposrednom dodiru ohlađene radne tvari i hlađenoga tijela. Stoga se kao radna tvar u otvorenim plinskim procesima primjenjuje gotovo isključivo zrak, dok je u zatvorenim plinskim procesima moguća primjena i drugih plinova, npr. helija ili vodika. Faktor hlađenja otvorenih plinskih procesa je u načelu veći od onoga zatvorenih, ali zbog maloga specifičnog toplinskog kapaciteta zraka i tlaka zraka, koji u hladionici mora biti jednak okolišnomu, pojedine su komponente takva rashladnoga sustava velikih dimenzija, što daje prednost rashladnim sustavima sa zatvorenim procesima. Ipak, otvoreni plinski procesi, iako u ograničenim slučajevima, i danas imaju tržišnu primjenu, ponajprije za potrebe hlađenja zraka u sustavu klimatizacije putničkoga prostora zrakoplova, klimatizacije rudnika te hlađenja ribe na temperaturu nižu od –60°C.

Prema načinu prijenosa rashladnog učinka do potrošača, rashladni uređaji mogu biti posredni i neposredni. U posrednim uređajima isparivanjem radne tvari hladi se posredni prijenosnik energije, najčešće voda (za temperaturu hlađenja iznad 0°C) ili mješavina vode i soli ili alkohola (za temperaturu hlađenja ispod 0°C), kojim se rashladni učinak distribuira do potrošača. U neposrednim uređajima isparivanje radne tvari odvija se u isparivaču smještenom u prostoru koji se hladi ili je u dodiru s robom koja se hladi. Prema izvedbi, rashladni uređaji dijele se na uređaje s jednostupanjskom kompresijom (temperatura hlađenja do –10°C), s dvostupanjskom kompresijom, tzv. booster sustave (temperatura hlađenja do –30°C), te kaskadne uređaje (temperatura hlađenja –20 do –200°C). Prema području primjene, rashladni uređaji dijele se na kućanske hladnjake, komercijalne i industrijske rashladne sustave, klimatizacijske uređaje, dizalice topline te uređaje za hlađenje robe u transportu.







Povijesni razvoj rashladne tehnike

Od davnina se hlađenje postizalo na različite načine. Zimi se odavna skupljao led i snijeg; u starome Egiptu voda se hladila zagrijavanjem do vrelišta te punjenjem u porozne glinene ćupove, koji su se smještali na krovove kuća, polijevali vodom i hladili lepezama. Za potrebe očuvanja hrane, vodom namočene zavjese od tkanine hladile su suh zrak koji je kružio prostorijom u kojoj se hrana čuvala. Postoje tragovi koji svjedoče da se početkom nove ere voda hladila miješanjem sa solju. Prvi se put sa znanstvenoga gledišta hlađenju pristupa u drugoj polovici XVII. st. u djelu Historia experimentalis de frigore (Robert Boyle, 1665). Charles Blagden 1783. miješanjem snijega i razrijeđene sumporne kiseline postigao je temperaturu od –40°C, a Tobias Lowitz 1793. uz pomoć mješavine snijega i kalcijeva klorida temperaturu od –50°C. Početkom razvoja mehaničkoga hlađenja, iako tada bez praktične primjene, može se smatrati eksperiment škotskoga profesora Williama Cullena 1755. kojim je smrzavao vodu ispod staklenoga zvona iz kojeg je isisavao zrak. Godine 1805. izumitelj Oliver Evans opisao je ljevokretni, zatvoreni, kružni, parni kompresijski rashladni proces za potrebe proizvodnje leda s pomoću etera pod vakuumom. Jacob Perkins izgradio je 1835. prvi uređaj s isparivanjem etera u kružnome procesu koji, iako je bio funkcionalan, nikada nije doživio komercijalan uspjeh. Liječnik John Gorrie 1842. sastavio je prvi rashladni uređaj s ekspanzijom zraka za potrebe komfornog hlađenja u zgradama i bolnicama, radi sprječavanja širenja bolesti, također bez komercijalnog uspjeha. Prvi primjenjiv parni kompresijski rashladni uređaj koji se koristi eterom, alkoholom ili amonijakom kao radnom tvari za proizvodnju leda izgradio je James Harrison 1856. William Thomson i James P. Joule (1852) otkrivali su postupak hlađenja zraka prigušivanjem (prigušni efekt). Prvi apsorpcijski rashladni uređaj pogonjen toplinskom energijom, s mješavinom amonijaka i vode kao radnom tvari, razvio je Ferdinand Carrè 1859. Thaddeus Lowe 1869. ugradio je prvi rashladni uređaj s ugljikovim dioksidom kao radnom tvari u brod za prijevoz svježeg voća iz New Yorka do obala Meksičkoga zaljeva i mesa iz Texasa u New York. Prvim komercijalno uspješnim međukontinentalnim prijevozom hlađene robe smatra se transport smrznutog ovčjeg mesa jedrenjakom Dunedinom, opremljenim rashladnim uređajem sa zrakom kao radnom tvari i pogonjenim parnim strojem, koji je 1882. krenuo iz Dunedina u Novom Zelandu i uspješno dostavio robu u London. U Europi, Carl von Linde 1876. izgradio je prvi rashladni uređaj s amonijakom i prvi kompresor za komprimiranje amonijaka za potrebe proizvodnje piva.

Pojam rashladni lanac počeo se rabiti 1908. za označavanje nepokretnih i pokretnih uređaja za transport kvarljive hrane od mjesta proizvodnje do mjesta potrošnje. Hladnjače su se gradile posvuda u svijetu, no rashladni transport odvijao se uglavnom morem (prijevoz mesa) i željeznicom (prijevoz voća sjevernoameričkim kontinentom). U SAD-u su prve hladnjače izgrađene u drugoj polovici XIX. st., a hladile su se prirodnim ledom uz dodatak soli. Prva hladnjača hlađena kompresijskim rashladnim uređajem izgrađena je u Bostonu 1881. Potkraj XIX. i početkom XX. st. najunosnija roba za skladištenje bila su jaja, maslac, sir i jabuke. U Europi, hladnjače su se gradile ponajprije radi skladištenja mesa (govedine) dovezenoga morem. Prva hladnjača koja se za hlađenje koristila prirodnim ledom sagrađena je 1874. u Londonu. Kako se povećavao prekomorski transport mesa brodovima, koji su hlađeni rashladnim uređajima Bell-Coleman sa zrakom kao radnom tvari, rasla je potreba za prikladnim mjestima za skladištenje pa je prvo skladište, također hlađeno rashladnim uređajem Bell-Coleman, sagrađeno u londonskoj luci 1881. U kontinentalnoj Europi, javne hladnjače je prva imala Njemačka (1899. izgrađena su skladišta u Hamburgu i Berlinu), u Francuskoj su prve hladnjače izgrađene u Parizu (1903) i u Lyonu (1904). U to je doba napuštena uporaba zračnih rashladnih uređaja Bell-Coleman, a počeo se rabiti sustav s ugljikovim dioksidom i amonijakom kao radnom tvari.

Godine 1913. pušteni su u prodaju prvi kućanski hladnjaci pogonjeni električnom energijom, koji su se tada punili otrovnim radnim tvarima: amonijakom, metilnim kloridom i sumporovim dioksidom. Nakon mnogobrojnih nezgoda uzrokovanih curenjem tvari iz hladnjaka, poduzeća Frigidaire, DuPont i General Motors ujedinila su se radi razvoja manje opasnih radnih tvari, komercijalnog naziva freoni. U 1930-ima započela je šira uporaba sintetičkih kloriranih i fluoriranih derivata metana i etana (freona): klorofluorougljika (CFC), klorofluorougljikovodika (HCFC) i fluoriranih ugljikovodika (HFC). Početak je to razvoja moderne rashladne tehnike i primjene hlađenja u svakodnevnom životu. Uz amonijak, freoni su imali važnu ulogu u rashladnoj tehnici do 1990-ih, kada se otkriva da CFC i HCFC spojevi utječu na razgradnju ozonskoga omotača. Potpisivanjem Montrealskoga protokola (1987) započeo je proces smanjenja i potpunog ukidanja potrošnje tih spojeva na svjetskoj razini koji je u EU-u, pa tako i u RH, dovršen početkom XXI. st. Istodobno je na snazi odluka o smanjenju potrošnje fluoriranih stakleničkih plinova za 79% od 2015. do 2030 (Uredba EU br. 517/2014 o fluoriranim stakleničkim plinovima), što je važan korak u području zaštite okoliša u odnosu na ostatak svijeta, radi ublažavanja posljedica globalnoga zatopljenja. Time se utire put razvoju rashladne tehnike s prirodnim radnim tvarima: amonijakom, ugljikovim dioksidom, ugljikovodicima, zrakom, vodom te sintetičkim tvarima s malim utjecajem na globalno zatopljenje.

Rashladna tehnika u Hrvatskoj

U Hrvatskoj se, osobito u XIX. st. led za hlađenje isprva dobavljao iz jama ledenica, primjerice iz ledenice Jarove rupe na Velebitu te Mucića ledenice na Biokovu, iz kojih su se vadili ledeni blokovi te prodavali u obližnjem Zadru i Imotskome. U ravničarskim krajevima se prirodni riječni ili jezerski led tijekom godine čuvao u tzv. ledarama. Gradnja hladnjača u Hrvatskoj slijedila je trend gradnje u svijetu. Hladnjače su se podizale u sklopu industrijskih objekata, uglavnom kraj klaonica, mljekara i pivovara. U Zagrebu je 1904. sagrađena prva tvornica leda (Zagrebačka ledana), koja je proizvodila i prodavala umjetni led i sladoled te iznajmljivala prostorije za čuvanje robe. Od 1928. do 1931. također u Zagrebu gradila se Gradska klaonica i stočna tržnica, u sklopu koje je sagrađeno i moderno postrojenje za proizvodnju leda te skladišta proizvedene hrane. U Rijeci je prva hladnjača (Ledana Gorup) sagrađena 1904. za potrebe konzerviranja mesa proizvedenog u klaonici smještenoj kraj ledane. Zbog onodobne političke nestabilnosti te mogućnosti zatvaranja mosta na Rječini koji je bio granica između dviju država, u Rijeci je 1929. sagrađena Sušačka gradska ledana, koja se bavila proizvodnjom leda uz pomoć tekućega dušika i amonijaka. U Karlovcu je 1918. za potrebe hlađenja piva u sklopu Karlovačke pivovare (osnovana 1854) sagrađen pogon za proizvodnju leda. Godine 1922. tvornica Vajda (osnovana 1912) je u Čakovcu izgradila tada najsuvremeniju hladionicu mesa u ovome dijelu Europe (kapaciteta 22 vagona mesa na temperaturi od –15°C). Za potrebe transporta zamrznutih namirnica na europsko tržište, koji se odvijao uglavnom željeznicom, meso se pakiralo u drvene sanduke u ledenim kockama pa je moglo podnijeti put dulji od 60 sati.













Nakon II. svj. rata, potaknuta agrarnim reformama i razvojem industrije, započela je gradnja novih modernih hladnjača, opremljenih rashladnim sustavima uglavnom s amonijakom kao radnom tvari. Godine 1958. je u Zagrebu, na Žitnjaku osnovana Veletržnica i hladnjača, poduzeće s 20 višenamjenskih hladionica i temperaturom hlađenja +4 ili –22°C te tunelom za brzo zamrzavanje (–45°C). Prostorni kapaciteti prošireni su 1968., kada su sagrađeni novi pogoni za proizvodnju i preradbu smrznutog povrća te skladište s deset hladionica (–22°C), i ponovno 1978., kada je izvedeno rashladno postrojenje za potrebe hlađenja 40 prodajnih mjesta na 0°C i 19 skladišta na –10°C. U posljednjih deset godina u Hrvatskoj je gradnja hladnjača znatno porasla. Za velike kapacitete i više temperaturnih režima (hlađenje i zamrzavanje hrane) one se uglavnom izvode s amonijakom i u novije doba s ugljikovim dioksidom, dok se manji sustavi u pravilu izvode s freonima.

Proizvodnja rashladne opreme

U Hrvatskoj je početak razvoja opreme za hlađenje namijenjene kućanstvu vezan uz početak proizvodnje kućanskih hladnjaka i ledenica u poduzeću → Končar – elektroindustrija (osnovano 1921), koje je ubrzo počelo proizvoditi rashladne vitrine za ugostiteljstvo, a potkraj XX. st. i razdvojene (split) klimatizacijske uređaje. Poduzeće je aktivno i danas te svoje proizvode prodaje na svjetskome tržištu. Kad je riječ o rashladnoj opremi u području industrijskoga hlađenja, primarno s amonijakom kao radnom tvari, važnu je ulogu imalo poduzeće Termomehanika, osnovano 1945. sa sjedištem u Zagrebu. Poduzeće je iz servisne radionice preraslo u inženjering poduzeće s proizvodnim prostorom i programom za izvođenje cjelovitih rashladnih postrojenja u prehrambenoj i procesnoj industriji. Osim na domaćem tržištu, poslovalo je i na stranome, mahom u zemljama Europe, Azije i Afrike, gdje je projektiralo, proizvodilo, gradilo i održavalo rashladna postrojenja. Početkom 1990-ih zapošljavalo je 320 radnika. Djelatnost poduzeća obuhvaćala je i proizvodnju elemenata rashladnih sustava, od kojih je najznačajnija vlastita proizvodnja stapnih kompresora razvijenih u suradnji s Fakultetom strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, rashladnog učinka 15 do 600 kW. U suradnji sa švedskim poduzećem STAL proizvodili su i vijčane kompresorske agregate rashladnog učinka 120 kW do 4,5 MW. Dio proizvodnoga programa bile su i sve vrste posuda pod tlakom, kondenzatori s cijevima u plaštu te evaporativni i zračni kondenzatori, hladnjaci zraka i kapljevina, pločasti zamrzivači i tuneli za zamrzavanje robe, armatura te elementi automatskog upravljanja. Uz rashladni program poduzeće je uspješno izvelo niz instalacija većih toplinskih pumpi za potrebe grijanja zgrada i pripreme potrošne tople vode. Važnu ulogu u razvoju rashladne tehnike s freonima kao radnim tvarima u drugoj polovici XX. st. u Hrvatskoj imalo je poduzeće Termofriz iz Splita (osnovano 1950). Osnovu njegova proizvodnoga programa činili su rashladni sustavi za primjenu na kopnu i brodska rashladna postrojenja (mahom rashladnici vode učinka 15 kW do 3,5 MW), dizalice topline s freonima kao radnim tvarima te rashladni tornjevi (učinka do 1,5 MW), no izvodilo je i instalacije hlađenja i hladnjača. Projektni biro Termofriza bio je najveći u Dalmaciji i jedan od najvećih u Hrvatskoj i na području SFRJ. Potkraj 1980-ih poduzeće je zapošljavalo oko 500 radnika.









Prve servisne radionice i obrti rashladne opreme u Hrvatskoj otvoreni su 1970-ih i 1980-ih. Do snažnog razvoja rashladne tehnike došlo je nakon Domovinskoga rata, kada su velika proizvodna poduzeća prestala postojati, a iz njihove ostavštine izrasla su manja koja proizvode, izvode i održavaju rashladna postrojenja. Centralne rashladne sustave i kondenzacijske jedinice u segmentu komercijalnoga hlađenja (hlađenje hrane i pića u supermarketima, rashladnih komora i vitrina, pogona za preradbu ribe i mesa, tunela za brzo zamrzavanje i dr.), s freonima kao radnim tvarima, proizvode poduzeća MB Frigo iz Zagreba (osnovano 1981., zapošljava 70 radnika 2014) i Frigo plus iz Sesveta (2000., zapošljava 28 radnika 2015). U skladu s europskim smjernicama u području zaštite okoliša, u posljednje vrijeme neke proizvode izvode s prirodnim radnim tvarima: propanom (rashladnici vode, Frigo plus) i ugljikovim dioksidom (podkritični centralni rashladni sustavi, Frigoplus i MB Frigo). Od 1984. rashladne uređaje i dizalice topline za potrebe komforne klimatizacije proizvodi poduzeće Dalmacija klima iz Splita. Amonijačna industrijska rashladna postrojenja danas izvode i održavaju poduzeća Terma HGK (osnovano 1998), Tepesco (2005) i Hlađenje-sistemi (2003) iz Zagreba, a freonska i ona s ugljikovim dioksidom poduzeća Frigomotors iz Dugopolja (1990), Zagi-Mont iz Gornje Stubice (2006) i dr. Mnoga poduzeća bave se izvođenjem manje zahtjevnih instalacija s fluoriranim stakleničkim plinovima, npr. Pet-prom (1990., Zagreb), MBM-Commerce (1989., Zagreb), Frigo-kor (1993., Zagreb), Frigo-tar (1994., Sesvete), i dr. U RH se proizvode i pojedini elementi rashladnih sustava, npr. spremnici rashladnog učinka – banke leda (Frigoterm iz Sesvetskog Kraljevca, 1990), rashladni tornjevi i evaporativni kondenzatori (Domitran Novitas iz Svetog Ivana Zeline, 1989), izmjenjivači i posude pod tlakom (Pireko iz Oroslavja, 1992) te rashladni tornjevi (tvornica Dalmacija klima iz Splita, 1984). Proizvodnjom uređaja za hlađenje i točenje pića u ugostiteljstvu bave se poduzeća Fusio iz Poreča, Klanjčić iz Svete Nedelje, Gincops iz Koprivnice, Interugos iz Svetog Ivana Zeline, Komis iz Kaštel Sućurca i dr. Najznačajnije je poduzeće Oprema-uređaji iz Ludbrega (osnovano 1948., pokrenulo proizvodnju 1976) s godišnjom prodajom od 30 000 rashladnih uređaja na europskome, australskome i sjevernoameričkome tržištu.

Nastava

U Hrvatskoj se rashladna tehnika kao nastavni sadržaj u srednjim strukovnim školama javlja u prvoj polovici XX. st. Tijekom četverogodišnjega školovanja za zanimanje strojarskoga tehničara (za energetiku) stječu se znanja za obavljanje poslova u projektiranju, pripremi i vođenju proizvodnje te održavanju kompresorskih uređaja i stanica za rashladne uređaje. Trogodišnjim školovanjem za zanimanja instalater-monter te mehaničar pogonskih i kompresorskih uređaja stječu se znanja i vještine za obavljanje izvršnih poslova instalacije grijanja, hlađenja, klimatizacije i toplinskih uređaja u industrijskoj proizvodnji. Godine 1998. u hrvatski je sustav srednjoškolskog obrazovanja uvedeno novo strukovno usmjerenje – hlađenje i klimatizacija. U sklopu sustava cjeloživotnog učenja od 2001. se na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, Tehničkome fakultetu u Rijeci, Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu te Elektrotehničkome fakultetu u Osijeku provode programi usavršavanja radnika koji održavaju rashladne i klimatizacijske uređaje i rukuju njima. Danas se takvi programi u izmijenjenom i proširenom obliku provode pri Hrvatskoj udruzi za rashladnu, klima tehniku i dizalice topline, a na nekim učilištima (Pučko otvoreno učilište Zagreb, Ivora – škola informatike, Učilište Link i dr.) provode se programi prekvalifikacija odraslih za zvanje monter-serviser rashladnih i klima uređaja.

Visokoškolska izobrazba inženjera u području rashladne tehnike u Hrvatskoj započela je 1919. osnivanjem Tehničke visoke škole u Zagrebu (od 1926. Tehnički fakultet u području strojogradnje i brodogradnje, odn. današnji → Fakultet strojarstva i brodogradnje) gdje je, uz još osam predmeta vezanih uz toplinu i toplinske strojeve, kolegij Kompresori i rashladni strojevi predavao profesor → Josip Miler. Od 1936. na Tehničkome fakultetu → Fran Bošnjaković je u zvanju redovitoga profesora predavao kolegije Nauka o toplini I i II, Kompresori, Teorija parnih strojeva i Enciklopedija strojarstva. Bošnjaković je bio iznimno aktivan u području rashladne tehnike pa je nakon dolaska na Fakultet Rektoratu Sveučilišta u Zagrebu uputio zahtjev za osnivanje Zavoda za tehniku hlađenja, koji mu je odobren. U to su se doba rashladni uređaji isključivo uvozili, a stručnjaka koji bi ih mogli graditi i njima upravljati bilo je malo. Nakon Bošnjakovićeva odlaska, 1953. predavanja iz kolegija Kompresori i Tehnika hlađenja preuzeo je → Veljko Brlek. Nakon Brlekova umirovljenja 1989., predavanja iz Kompresora preuzeo je → Mladen Andrassy, a iz Tehnike hlađenja → Tonko Ćurko. Danas se kolegiji Stapni kompresori te Hlađenje i dizalice topline izvode u okviru preddiplomskoga studija, a kolegij Projektiranje rashladnih sustava u sklopu diplomskoga studija strojarstva Procesno-energetskoga smjera. Visokoškolsko obrazovanje u području rashladne tehnike u Rijeci vezano je uz Tehnički fakultet, osnovan 1960. pod nazivom Strojarski fakultet u Rijeci. Nastavna i znanstvena djelatnost iz područja tehnike hlađenja odvijala se na Katedri za toplinu i hlađenje, u Laboratoriju za hlađenje i klimatizaciju u sklopu tadašnjega Zavoda za toplinu i hlađenje. Kolegij Tehnika hlađenja predavali su Vilka Obsieger i Branimir Pavković. Poslijediplomski studij za stjecanje magisterija znanosti, koji je sadržavao i kolegije iz područja rashladne tehnike, počeo se izvoditi 1977., kada je na modulu Toplinska tehnika uveden kolegij Odabrana poglavlja iz tehnike hlađenja. Osnivanjem Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu 1960., ondje je započelo izučavanje pojedinih tema iz rashladne tehnike u sklopu kolegija Nauka o toplini te potkraj 1980-ih u sklopu kolegija Grijanje i klimatizacija koji predaje Ivo Grabovac, a potom → Orest Fabris. Kao zaseban kolegij Rashladna tehnika se na tome fakultetu predaje od 2010.

Stručna i znanstvena publicistika

U području tehnike hlađenja u Hrvatskoj i danas prevladava literatura na njemačkom i engleskom jeziku. Od hrvatskih djela najznačajnija su priručnik Grge Blaževića Uređaji za hlađenje. Za strojare kompresorskih stanica i rukovaoce kompresora (prvo izdanje 1973) te petojezični tehnički rječnik Klimatizacijska i rashladna tehnika (1983), autora hrvatskoga dijela → Milana Viličića, M. Andrassyja i Borisa Kancira, koji obrađuje pojmove vezane uz klimatizaciju i rashladnu tehniku na hrvatskom, engleskom, njemačkom, francuskom i ruskom jeziku. Od stručnih je časopisa najpoznatiji EGE. Energetika, gospodarstvo, ekologija, etika koji izlazi od 1993.

Udruženja

Stručnjaci u tehnici hlađenja su tradicionalno povezani s ostalim stručnjacima u graditeljstvu. Organizirano udruživanje stručnjaka u graditeljstvu, a time i u tehnici hlađenja, počelo je 1878. osnivanjem Kluba inžinira i arhitekta, koji je između dvaju svjetskih ratova ušao u sastav Udruženja jugoslavenskih inženjera (1919), a 1946. u Društvo inženjera i tehničara NR Hrvatske. Od tada do osamostaljenja RH, hrvatski inženjeri sudjeluju u radu Jugoslavenskog koordinacijskog odbora republičkih organizacija KGH struke, koji je od 1977. dio Komisije za KGH (klima, grejanje i hlađenje) Društva strojarskih inženjera i tehničara Zagreba. Danas se ovlašteni inženjeri za područje rashladne tehnike okupljaju u okviru Hrvatske komore inženjera strojarstva. Radi promicanja i zaštite interesa struke, potkraj 2011. osnovana je stručna organizacija pod nazivom Hrvatska udruga za rashladnu, klima tehniku i dizalice topline. Od 1920. Hrvatska je članica Međunarodnog instituta za hlađenje (Institut International Du Froid / International Institute of Refrigeration).