Steinmann, Egon (Steinman), (Karlovac, 14. XII. 1901 – Zagreb, 22. II. 1966), arhitekt, jedan od najznačajnijih autora hrvatske moderne arhitekture u međuratnom razdoblju.
Diplomirao je 1924. na Arhitektonskome odjelu Tehničke visoke škole (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Usavršavao se na Académie de la Grande Chaumière u Parizu (1924–25). Nakon četiri godine rada u Građevinskoj direkciji (1925–29) bio je zaposlen u Tehničkom odjeljenju Kraljevske banske uprave Savske banovine u Zagrebu (1929–39), te kao arhitekt Odjela za tehničke radove Banovine Hrvatske (od 1939) i Odjela za javne radove Ministarstva prometa i javnih radova NDH (od 1941). Nakon II. svj. rata sudjelovao je u poslijeratnoj obnovi Makedonije (1946., Probiro za Makedoniju u Skoplju) te radio 1947–66. kao stručnjak za industrijsku arhitekturu u → Arhitektonskome projektnom zavodu Plan (isprva Zemaljski građevno-projektni zavod NR Hrvatske, potom Arhitektonski projektni zavod).
Zapažen je po arhitektonskim rješenjima javnih građevina u Zagrebu u međuratnom razdoblju. Među prvim je njegovim izvedbama zgrada Fizikalnoga instituta na Marulićevu trgu 19 (1927–32), prema idejnom projektu Vjekoslava Bastla. U realizacijama što su slijedile, njegovu arhitekturu obilježava ekspresivnost, klasičnost u postavi volumena, simetriji i monumentalnosti, kao i sklad i odmjerenost oslobođena ornamenata, svojstvena modernoj arhitekturi. Rabi karakterističan polukružno zaobljen ugao zgrade ili njezinih elemenata, kao i okrugle prozore, plitke kose krovove, trjemove ili istake. S tim obilježjima izvedene su mu zgrade Ortopedske i zubne klinike na Šalati (1929–32), gimnazije u Križanićevoj 4–4A (1930–32) i Kušlanovoj 52 (1935–37), Sokolski dom u Kačićevoj 23A (1933) te srednjoškolsko igralište i ograda oko njega na istoj parceli (1934), stambeni blok za činovnike Poštanske štedionice u Petrovoj 15, 15A, 15B (1937–38) i Pošta II u Branimirovoj 4 (1939–47).
Nakon II. svj. rata izveo je zgradu Ministarstva unutarnjih poslova u Skoplju (1946; poslije Filozofski fakultet, srušen u potresu 1963) i Sindikalni dom kraj Ohrida (1946; poslije hotel Orce Nikolov) te niz industrijskih pogona. Među njima su hale tvornice Đuro Đaković u Slavonskom Brodu (1951–52), tvornica Tunt u Sesvetskom Kraljevcu (1951–52; danas Končar), upravna zgrada, vodotoranj i radionice Rafinerije nafte Sisak (1953–56), adaptacija Tvornice računskih strojeva u Zagrebu (1954–65), zgrade tvornice Naftaplin (1957–62; danas INA) i Tvornice ulja Zagreb (1959–79; danas Zvijezda plus) na Žitnjaku te tvornice Josip Kraš na Ravnicama (1962–64) u Zagrebu, tvornica Koestlin u Bjelovaru (1958), tvornica stakla Straža u Humu na Sutli (1958), Pivovara Otočac (1960), Dizel depo Knin Željezničkog transportnog poduzeća Zagreb (1962), pogon ekstrakcije tvornice Franck (1962–63) i tvornica Janko Gredelj u Donjoj Dubravi (1958–67) u Zagrebu.
Stručnim radovima surađivao je u časopisima Građevinski vjesnik, Arhitektura, Voda-plin-svjetlo, Tehnički list i Tehnički vjesnik te dnevnim tiskovinama.
Foto: Vladimir Horvat
F. Marinković: 30 godina »Plana«. Čovjek i prostor, 29(1982) 347, str. 19–22.
I. Muraj: Klinika za ortopediju na Šalati u Zagrebu arhitekta Egona Steinmanna. Prostor, 12(2004) 1(27), str. 99–109.
A. Štulhofer, I. Muraj: Sportski i sveučilišni sadržaji na Mažuranićevu i Marulićevu trgu u Zagrebu. Prostor, 14(2006) 1(31), str. 43–53.
I. Muraj, A. Štulhofer, A. Uchytil: Arhitekt Egon Steinmann. Zagreb, 2007.
I. Muraj: Publicistički rad arhitekta Egona Steinmanna (1922.–1951.). Prostor, 23(2015) 1(49), str. 15–27.
T. Premerl: STEINMAN, EGON. Enciklopedija hrvatske umjetnosti, svezak 2., 1996., str. 227.
