tanini (trijeslovine), prirodni organski spojevi, drvni sastojci koloidnih svojstava koji sadržavaju viševalentne fenole. Uglavnom su esteri aromatskih hidroksikarboksilnih kiselina s viševalentnim alkoholima ili šećerima. Topljivi su u vodi te posebnog, kiselog okusa, odn. izazivaju suh i opor osjećaj u ustima nakon konzumiranja, te stežu tkivo (andstrigencije). Najviše tanina nalazi se u lišću, sjemenkama, korijenu, izdancima i stabljikama biljaka te plodovima i šiškama. U drvenastom tkivu biljaka se najčešće nalaze u stalno rastućim dijelovima drveća, kao što su sekundarni floemi i ksilemi te slojevi između korteksa i epiderme. Neki tanini mogu imati pomoćnu funkciju reguliranja rasta tih tkiva. U našem podneblju najviše tanina nalazi se u hrastovoj i kestenovoj kori i drvu. Hrastova kora sadržava 4–6% tanina, a kestenova 6–7%.
Tanini nastaju i akumuliraju se u drvnom tkivu nakon infekcije mikroorganizmima (fitoaleksinska funkcija), predstavljaju zaštitu od životinja, insekata, biljoždera i ostalih štetočina (ekološka funkcija), medijatori su starenja tkiva, što se očituje opadanjem lišća u jesen (fiziološka funkcija). Od davnine su imali veliku i široku primjenu, iako je podrobnije znanstveno istraživanje fenolnih sastojaka u biljkama i njihovo identificiranje omogućeno tek razvojem kromatografije u XX. st. Rabili su se ponajprije za štavljenje (impregnaciju) životinjske kože i krzna, pri čemu umrežavaju kolagenski lanac u koži; tako obrađena koža može se uporabiti za čovjeku korisne proizvode (odjeća, obuća i sl.). Služili su i kao močila u tekstilnoj industriji, za pročišćavanje vina i piva, za izradbu tinte, kao taninska ljepila (ljepila za proizvodnju ploča iverica i drugih materijala). U medicini su se rabili kao antipiretici i antiseptici, a zbog svojih andstrigentnih svojstava za zaustavljanje manjih krvarenja, za zaštitu kože i sluznice od infekcija i upalnih reakcija, kao antidoti kod trovanja teškim metalima i alkaloidima i dr. Sintetska su štavila i drugi kemijski proizvodi uglavnom zamijenili tanine koji se danas rabe sve manje. Tehnologija proizvodnje počiva na zagrijavanju usitnjenog drva s korom uz pomoć vodene pare (izluživanje). Pritom se proizvede otopina tanina (ekstrakcija), koja se uparivanjem koncentrira i kadšto raspršivanjem preradi u prah.
Tanini u Hrvatskoj
U Hrvatskoj su se, kao i drugdje u svijetu, tanini rabili od davnine, mahom za štavljenje i impregnaciju kože. Početci industrijske proizvodnje tanina sežu u XIX. st., a početkom XX. st. ta se proizvodnja razvila u važnu gospodarsku djelatnost. Isprva su se hrastova i kestenova kora i šiške sakupljali i izvozili (osobito u Njemačku). U zapisima iz 1803. spominje se da su se Nankin i Varny u Slavoniji koristili hrastovim korijenjem za dobivanje tanina za štavljenje. Tanini su se proizvodili od drvnih ostataka koji se nisu mogli rabiti za druge namjene, a takve je sirovine u nas bilo obilje. Prvi industrijski pogon za proizvodnju tanina bilo je Dioničarsko društvo za proizvađanje hrastovog ekstrakta pokrenut 1880. u Županji engleskim kapitalom (zatvoren 1932). U sklopu razgranate drvne industrije u Belišću, sagrađena je 1889. Tvornica tanina S. H. Guttmana (→ Belišće). Proizvodila je tekući ekstrakt hrastova (poslije i kestenova) tanina. Pogon za proizvodnju tanina u Đurđenovcu (od 1895. Našička tvornica tanina i paropila, poslije → DIK Đurđenovac) pokrenut je 1889. Od 1920-ih tvornica je obnovljena nakon požara i postala je najmodernijom u zemlji, te je proizvodila hrastov i kestenov tanin u krutom i tekućem stanju. Godine 1890. postojala je i tvornica tanina Jakoba Sorgera i Oskara Weiszmayera u Gunji. Tvornicu tanina u Sisku osnovalo je 1915. poduzeće Herman Schnabel iz Beča. Proizvodila je kruti i tekući ekstrakt kestenova i hrastova tanina, te fini rujev tanin. Sredinom 1920-ih godišnji kapacitet domaćih tvornica dosezao je 50 000 t ekstrakta tanina, dok je proizvodnja iznosila od 10 000 do 20 000 t, od čega su se približno tri četvrtine izvozile, poglavito u europske zemlje.
Nakon II. svj. rata podruštvljene su tvornice postupno prestajale proizvoditi tanin. Na preradbi sječke zaostale proizvodnje tanina razvila se 1960. proizvodnja poluceluloze u drvnome kombinatu u Belišću, dok se tvornica tanina DIK-a Đurđenovac 1964. preorijentirala na proizvodnju deterdženata. U Jugoslaviji je kao najveći proizvođač tanina postupkom izluživanja iz drva kestena preostala kemijska tvornica Tanin iz Sevnice (Slovenija), koja djeluje i danas. U RH pak danas nema ni jednoga proizvođača tanina iz drva.
Među znanstvenim istraživanjima tanina u Hrvatskoj ističe se djelovanje → Ivana Opačića, profesora Šumarskoga fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije), koji je 1955. doktorirao disertacijom Kemijska i tehnološka svojstva tanina iz lišća domaćeg ruja (Rhus cotinus L.). O taninima se danas na visokoškolskom stupnju podučava na istome fakultetu u sklopu kolegija Kemija drva (nositelj Alan Antonović).
Industrija tanina. U: J. Lakatoš: Industrija Hrvatske i Slavonije. Zagreb, 1924., str. 359–369.