Tvornica šećera Osijek d. o. o., tvornica za proizvodnju šećera osnovana 1905. pod nazivom Prvo hrvatsko-slavonsko dioničko društvo za industriju šećera u Osijeku.

Prvu kampanju preradbe šećerne repe tvornica je započela 1906., a kapacitet preradbe bio je 700 t na dan. Mali tvornički kapaciteti uvjetovali su dugotrajne preradbene kampanje, koje su trajale i do šest mjeseci (1912–14). Tvornica je tada proizvodila šećer u raznim oblicima – kao kristal, kocku, prah i šećernu glavu (manja oko 4 kg i veća oko 7 kg) te melasu i sušene repine rezance. Prva veća rekonstrukcija proizvodnoga pogona provedena je 1925., a kapacitet preradbe šećerne repe povećan je na 1000 t na dan, dok je nakon rekonstrukcije 1930. porastao na 1500 t na dan.







Tijekom II. svj. rata proizvodni su pogoni znatno oštećeni pa u tom razdoblju tvornica nije radila. Nakon rata obnovljena je, nacionalizirana i nazvana Tvornica šećera Osijek. Kako je 1953. proširila proizvodnju i na konditorske proizvode promijenila je naziv u Tvornica šećera i kandita Osijek. Bila je inicijator i jedan od osnivača Industrijsko-poljoprivrednog kombinata u Osijeku (1961) u sastavu kojega je poslije djelovala kao RO. U sastavu tvornice šećera je 1964., za potrebe stočarstva u IPK Osijeku, osnovana Tvornica stočne hrane (godišnji kapacitet oko 60 000 t smjesa i briketiranih repinih rezanaca; patentirala je i od 1967. proizvodila škrobamid, visoko proteinsko stočno hranjivo).

Rekonstrukcije i modernizacije proizvodnih pogona bile su česte, a najveće su bile 1953 (modernizacija postrojenja kotlovnice, nova sušara rezanaca i skladište suhih rezanaca te centrifuge za kristal šećer i zadnji proizvod), 1968 (novi pogon za ekstrakciju, statički dekanteri, stanice za pripremu vapnenog mlijeka i pogon kemijske pripreme vode, te modernizacija i automatizacija stanice za rezanje repe) i 1974 (novi istovarni uređaji, dovršena je izgradnja laboratorija za utvrđivanje količine šećera i nečistoća u repi, poboljšana je tehnologija proizvodnje, izgrađen je dodatni skladišni prostor za šećer). Modernizacija pogona 1974. bila je rezultat obveza preuzetih Društvenim dogovorom o razvoju industrije šećera u Jugoslaviji kojim je država trebala (i uspjela) ostvariti dovoljnu domaću proizvodnju kako ne bi trebala uvoziti šećer. Modernizacijom pogona ukupna godišnja proizvodnja šećera povećana je sa 45 082 t 1970. na 80 381 t 1979. Od 1979. tvornica ima i liniju za pakiranje i proizvodnju šećera u kockama. Tvornica je šećer 1980. prodavala kao bijeli kristal šećer (pakiran po 7 g, 1, 2, i 50 kg) i šećer u kocki (pakiran pojedinačno i po 1 kg). Iste godine, u svoja četiri OOUR-a i jednoj radnoj zajednici, zapošljavala je 2088 radnika.

Tijekom Domovinskoga rata, unatoč velikim oštećenjima na pogonu, tvornica je radila, a kampanja preradbe šećerne repe nije održana samo 1991. Ipak, zbog okupacije velikog dijela sirovinskoga područja, do mirne reintegracije (1997) proizvodilo se tek (oko 25 000 t) šećera na godinu. Pretvorba poduzeća u dioničko društvo obavljena je 1994., a privatizacija 2001 (kada je i znatno moderniziran proizvodni pogon). Od 2005. Industrijsko-poljoprivredni kombinat (IPK) Kandit (nekadašnji IPK Osijek) postao je vlasnik tvornice šećera, koja je od tada poslovala pod nazivom Kandit Premijer d. o. o. Osijek. Poslovnim povezivanjem IPK Kandita i grupe → Žito 2010. konditorsko je poslovanje izdvojeno u zasebno poduzeće → Kandit, a matično poduzeće IPK Kandit preuzelo je upravljanje ostalim poduzećima i promijenilo naziv u Kandit grupa d. d. (od 2011. djeluje pod nazivom Termes grupa Osijek). Od 2019. na europskom i svjetskom tržištu prisutna je preko poduzeća Hrvatska industrija šećera. Tvornica od 2021. više ne prerađuje šećernu repu niti ne proizvodi šećer, a posluje pod nazivom Novpros u sastavu Termes grupe u većinskom vlasništvu poduzeća Žito.