Zagrebačka pivovara d. o. o., poduzeće za proizvodnju piva i bezalkoholnih pića sa sjedištem u Zagrebu, osnovano 1892. pod imenom Zagrebačka dionička pivovara i tvornica slada.
Osnivači su bili Hrvatska eskomptna banka d. d., Dragan Petar Turković i Gustav vitez Pongratz. Proizvodnja piva započela je 1893. kada su izgrađeni tvornički pogoni u Ilici 224. Proizvodnja je bila ručna, malog kapaciteta i usmjerena na opskrbljivanje zagrebačkog područja. Pivovara je imala sustav za hlađenje Habermann, električni generator i dva kotla obujma 64 m³. Uz tvornicu je bila predviđena i gradnja velikog vrta koji bi mogao primiti nekoliko tisuća gostiju. Prvih je šest godina poduzeće raslo, a zatim je zbog poreznih propisa ugarskoga dijela Monarhije i teških prilika na tržištu počelo upadati u krizu. Godine 1907. proizvedeno je 24 250 hl piva. Vlasništvo poduzeća restrukturirano je 1912., a glavnim je dioničarem postao → Samuel Aleksander. Radi zajedničkoga nastupa na tržištu još je iste godine došlo do suradnje Zagrebačke, Novogradiške i Sisačke pivovare, te je u Sisku izgrađena nova zgrada pivovare pod nazivom Zibel. Iste je godine u Zagrebu počela gradnja nove strojarnice s kompresorom, pogonom za proizvodnju leda i hlađenje podruma. Preuređene su prostorije za punjenje piva u boce, dok su pogoni priključeni na gradsku električnu centralu. Pivovara je dala izgraditi vlastitu industrijsku prugu do Južnoga kolodvora (danas Zapadni kolodvor). Otvorena su skladišta u Trstu i Rijeci, uz već postojeća u Bjelovaru i Koprivnici. Za I. svj. rata kao osnovna sirovina umjesto ječmenoga slada rabilo se krumpirovo brašno.
Početkom 1920-ih provedena je modernizacija, dograđeni su strojarnica i podrum za vrenje, te je povećan kapacitet kotlova. Do udruživanja sa Sisačkom pivovarom došlo je 1926., a s Karlovačkom pivovarom 1928. Iste godine osnovan je koncern u sastav kojega su ušla poduzeća u većinskom vlasništvu obitelji Aleksander: Zagrebačka pivovara i tvornica slada, Prva hrvatska tvornica ulja i Mirna – ugljenokop. Novogradiška pivovara kupljena je 1939. te je stavljena izvan pogona, a njezin je prostor pretvoren u skladište Zagrebačke pivovare. Sredinom 1930-ih pivovara je zapošljavala oko 190 radnika, a prema podatcima iz 1939. proizvodila je 30 000 hl piva na godinu. Uspostavom Banovine Hrvatske donesena je uredba da se Židovi ne smiju baviti proizvodnjom i prodajom hrane, zbog čega je obitelj Aleksander obezvlašćena, a vlasnik pivovare postalo je Povlašteno industrijsko i trgovačko dioničko društvo.
Nakon II. svj. rata pivovara je nacionalizirana. Prema podatcima iz 1952. proizvodilo se 60 000 hl piva na godinu. Prva faza rekonstrukcije započela je 1959. te je kapacitet povećan na 180 000 hl piva na godinu, a 1969. iznosio je 1 000 000 hl. Iste godine ostvarena je poslovna suradnja s PPK-om Županja u izgradnji zajedničke punionice boca, te sa 16 trgovačkih organizacija u izgradnji i adaptaciji prodajnoga prostora. Tada su pivovari pripojeni dijelovi poduzeća Agroprodukt Bjelovar, Izbor Koprivnica, Slavonka Našice, te poduzeće Vinopromet Labin. Poduzeće je otvorilo vlastita predstavništva i skladišta u Crikvenici, Rijeci, Virovitici, Slavonskoj Požegi, Đakovu i Doboju, čime je uz već postojeća predstavništva i skladišta u Sisku, Varaždinu, Slavonskom Brodu i Šibeniku osiguralo tržište za svoje povećane kapacitete. Pivovara Otočac pripojena mu je 1971.
Iste godine došlo je do integracije Zagrebačke, Daruvarske i Karlovačke pivovare u RO Zagrebačke pivovare. Poduzeće se sastojalo od šest OOUR-a – Pivovare Karlovac, Daruvar, Zagreb i Otočac, te od Pogona Županja i Labin. Zapošljavalo je oko 1600 radnika. Do dezintegracije poduzeća došlo je 1977. zbog neriješenoga zajedničkog nastupa na tržištu, te je od tada Zagrebačka pivovara poslovala samostalno s četiri OOUR-a: Županja, Labin, Robni promet i Proizvodnja piva. OOUR Labin izdvojio se 1984. Dvije godine kasnije ukinuti su OOUR-i, te je poduzeće nastavilo poslovati kao jedinstvena radna organizacija.
Tijekom 1946–70. Zagrebačka pivovara ostvarivala je udio od 52% ukupne proizvodnje piva na području SR Hrvatske, a do 1990. taj je udio pao je na 30%. Najveća proizvodnja od 1 219 000 hl piva ostvarena je 1979. Godine 1987. poduzeće je zapošljavalo oko 1000 radnika.
Pivovara je privatizirana 1993. Belgijsko poduzeće Interbrew postalo je većinski vlasnik, a 2002. Zagrebačka pivovara postala je članicom Molson Coors Brewing Company, trećega najvećeg proizvođača piva u svijetu. Poduzeće nije pokazalo zanimanje za nastavak proizvodnje u Otočcu, te se od 1996. pivo ondje više ne proizvodi. Danas je Zagrebačka pivovara najveća hrvatska pivovara s proizvodnjom od približno 1 500 000 hl piva na godinu, a zapošljava oko 650 radnika.
J. Lakatoš: Industrija Hrvatske i Slavonije. Zagreb, 1924., str. 512–513.
M. Kolar-Dimitrijević: Presjek kroz rad Zagrebačke pivovare d. d. do 1945. godine. Časopis za suvremenu povijest, 24(1992) 2, str. 149–168.
A. Mašek: Pivarstvo u Hrvatskoj. Osijek, 2010.
Muzej Zagrebačke pivovare
Zagrebačka dionička pivovara i tvornica slada (1892–1945)
Zagrebačka pivovara i tvornica slada (1945–71)
Zagrebačke pivovare (1971–77)
Zagrebačka pivovara (od 1977)