Brodogradilište Kraljevica, brodogradilište osnovano u Kraljevici 1729. Prolazeći kroz uspone i padove u gotovo tri stoljeća dugoj povijesti, zahvaljujući povoljnom morskom položaju, državnom vlasništvu nad zemljištem i objektima, te dobroj povezanosti s unutrašnjošću, bilo je jedno od najdugovječnijih brodogradilišta na hrvatskoj obali Jadrana do konačnog gašenja 2013.
Razdoblje do I. svj. rata
Početkom XVIII. st. Austrijsko Carstvo donijelo je odluku o stvaranju ratnih luka na Jadranu, koje bi trebale suzbiti dominaciju Venecije i omogućiti Carstvu ubrzani razvoj i bogaćenje putem trgovine i jačanja pomorstva. Za odabir najpovoljnije lokacije za smještaj ratne mornarice, car Karlo VI. angažirao je inozemne stručnjake i visoke vojne dužnosnike. Engleski kapetan i astronom Edmond Halley početkom 1703. obišao je Kvarner te je kao najpovoljnija rješenja predlagao Bakar i Kraljevicu, u kojoj je iste godine nadgledao radove na njezinu utvrđivanju. Halleya je podupirao i danski kontraadmiral Ernest Deichmann, koji je 1723. odabrao Kraljevicu kao ratnu luku, te 1725. započeo pripremne radove za izgradnju pod vodstvom Ivana Matije Weissa. Car Karlo VI. konačno je 1729. izdao reskript o izgradnji arsenala i brodogradilišta u Kraljevici. Iste je godine započela gradnja uz angažman 400 do 1200 radnika, ali je zbog općih prilika obustavljena 1733.
Za Marije Terezije ponovno je obnovljena ideja o formiranju jezgre ratne flote Carstva i uređenju arsenala u Kraljevici, koju je carica 1764. proglasila austrijskom ratnom lukom. Sljedeće je godine u Kraljevici počela gradnja fregata Aurora i Stella mattutina, koje su završene 1767., a prodane 1770. Do kraja XVIII. st. brodograđevna djelatnost u Kraljevici zamire, tim više što je Austrija mirovnim sporazumom u Campoformiju 1797. dobila Veneciju, sa snažnom mornaricom i arsenalom, koja je tada postala glavnim austrijskim vojno-pomorskim središtem.
Godine 1835. u Kraljevicu dolaze braća → Pritchard koji brodogradilište uzimaju u koncesiju. Njihovim se dolaskom intenzivirala brodogradnja te je 1836. izgrađen brod Maria Anna, prvi parobrod austrijske ratne mornarice i prvi parobrod izgrađen na istočnoj obali Jadrana. Braća Pritchard izgradila su 1835−40. još 18 jedrenjaka za razne naručitelje, a njihova aktivnost prestaje sredinom XIX. st., kada je jedan brat umro (1847), a drugi se odselio iz Kraljevice.
Ponovni je uzlet kraljevičko brodogradilište doživjelo 1855., kada ga je preuzeo domaći brodograditelj → Vatroslav Arčanin. Od 1870. do 1880. u Kraljevici se gradio jedan do tri broda godišnje, odreda jedrenjaci duge plovidbe. Nakon 1882. brodogradilište se bavilo samo remontom velikih brodova te izgradnjom malih brodova obalne plovidbe, a 1895. prekinulo je brodograđevnu djelatnost. Bez novca i odlučnosti krupnoga kapitala da se obnovi proizvodnja brodova zasnovana na novoj tehnologiji parnoga stroja i željeza, do kraja stoljeća navozi su zjapili prazni.
Godine 1896. u Rijeci je osnovano brodogradilište inženjera Josipa Lazarusa (→ Brodogradilište Viktor Lenac), koji je 1900. pokrenuo i pogon u Kraljevici. U Kraljevici su se uglavnom popravljali brodovi, te gradili brodski trupovi koji su se opremali u riječkom pogonu. U kraljevičkom je brodogradilištu Lazarus 1902. izgradio za ratnu mornaricu manji teretni parobrod (tender), prvi čelični brod na istočnoj obali Jadrana; do 1905. Lazarus je izgradio još osam takvih brodova za istog naručitelja.
Godine 1908. moćno riječko brodogradilište Ganz-Danubius (→ 3. maj) preuzelo je pogone u Kraljevici i osposobilo ih za opsežniju gradnju čeličnih brodova, pa je do početka I. svj. rata brodogradilište imalo do 900 radnika. U Kraljevici je izgrađen niz ratnih brodova za austrougarsku ratnu mornaricu: razarači, torpiljarke, minopolagači, podmornice, vodonosci i remorkeri, a popravljali su se i brodovi trgovačke mornarice.
Razdoblje između dvaju svjetskih ratova
Nakon I. svj. rata brodogradilište je uglavnom stagniralo pod državnom upravom Kraljevine SHS. Godine 1921. osnovano je poduzeće Jugoslavenska brodogradilišta d. d., koje uz kraljevičko vodi i druga brodogradilišta. U škveru se 1925. zaposlio Josip Broz koji je iduće godine organizirao štrajk zbog neisplata plaća, a brodogradilište je 1927. palo pod stečaj. U razdoblju 1930–35. vlasnik brodogradilišnih pogona u Kraljevici je brodogradilište Yarrow Ltd. iz Glasgowa, tj. novoosnovano poduzeće Yarrow Jadransko brodogradilište sa sjedištem u Beogradu. Brodograđevna aktivnost je oživjela, gradile su se manje plovne jedinice za ratnu mornaricu, veće jahte i manji brodovi za obalnu plovidbu. Nabavljen je i novi betonski plutajući dok za remont i dokovanje brodova. Godine 1935. glasgowsko se poduzeće povuklo, ali je kraljevički pogon nastavio s radom, spojivši se do veljače 1936. sa splitskim brodogradilištem (→ Brodosplit) u Jadranska brodogradilišta A. D.
Tijekom II. svj. rata talijanska je vojska zauzela brodogradilište, a nakon pada Mussolinijeve Italije brodogradilište pada pod njemačku vojnu upravu. Do kraja rata brodogradilište je bilo jako oštećeno savezničkim bombardiranjem, a njemačke su ga snage pri povlačenju minirale.
Nakon II. svj. rata
Završetkom rata 1945. u poslijeratnoj je Jugoslaviji slijedilo osnovno osposobljavanje razrušenog brodogradilišta. Gradnja novih brodova nije bila moguća još nekoliko godina, ali se odmah prionulo popravku i obnavljanju potonulih i nasukanih brodova. Za civilnu plovidbu obnovljeno je 18 čeličnih brodova i osam većih motornih jedrenjaka, a za JRM je popravljeno devet čeličnih brodova oštećenih ratnim razaranjima. Od 1946. brodogradilište je nosilo naziv Titovo brodogradilište.
Osnivanjem → Centralne uprave brodogradnje (CUB) u Beogradu 1947. počela je jaka planska ekspanzija, proširenje i modernizacija brodograđevnih kapaciteta. Kraljevičko brodogradilište bilo je predviđeno za gradnju ratnih ophodnih i stražarskih brodova te drugih manjih plovila pomoćne namjene, a iste je godine postalo poznato kao prvo u tadašnjoj državi koje je izgradilo brod tehnologijom zavarivanja. U razdoblju 1950−54. za JRM izgrađeno je 7 desantno-jurišnih čamaca klase S-31, 1951–57. izgrađena su 24 ophodna broda klase Kraljevica, a 1957−68. još 11 ophodnih brodova novijih klasa. U 1950-ima, usporedo s gašenjem funkcije administrativnog upravljanja Centralne uprave brodogradnje (ukinuta 1953), kraljevičko se brodogradilište osamostalilo u odlučivanju. Djelatnost brodogradilišta sve se više usmjeravala prema trgovačkoj mornarici, dok se u izgradnji vojnih plovila u stručnom smislu oslanjalo na → Brodoprojekt iz Rijeke i → Brodarski institut iz Zagreba.
Razdoblje 1969−90. prožeto je nizom padova i uzleta brodogradilišta, obilježeno velikim poslovima uz istodobnu veliku nerentabilnost tih gradnji. U tom se razdoblju brodogradilište snažno povezalo s tržištem SSSR-a. Za Sudoimport iz Moskve 1969−89. izgrađeno je 30 brodova, a 1978. iz SSSR-a je dotegljen novi dok i smješten u blizini rta Oštro. Osim toga, za JRM je izgrađeno deset torpednih čamaca po sovjetskoj licenci (1968−71), te suvremeni brodovi domaće konstrukcije: šest raketnih topovnjača klase Rade Končar (1974−79), 11 ophodnih brodova klase Mirna (1979−85) te dvije raketne fregate klase Kotor (1986−88).
Od hrvatskog osamostaljenja
Početkom 1990-ih brodogradilište je postalo dioničkim društvom i poslovalo je pod imenom Brodogradilište Kraljevica. Tijekom Domovinskoga rata proizvodnja je gotovo potpuno zamrla. Iznimka je porinuće prve hrvatske raketne topovnjače Kralj Petar Krešimir IV. 1992. Brodogradilište je sanirano 1995–2000., no proces sanacije nije bio uspješan, pa većina ugovorenih gradnji za inozemne naručitelje nosi gubitke. To su serije brodova za norveške, nizozemske i švedske naručitelje iz razdoblja 1989−94., četiri broda za prijevoz asfalta i putničko-teretni brod Bella Desgagnes za kanadskog naručitelja. Uspješne gradnje za Jadroliniju (četiri trajekta i remonti) i za HRM (raketna topovnjača) nisu uspjele pokriti gubitke, što je dovelo do stečaja brodogradilišta 2013., a od 2014. pogoni su dani u koncesiju privatnomu koncesionaru.
R. F. Barbalić: Historijski razvitak brodogradnje u Kraljevici od prvih početaka do konca drugog svjetskog rata. Pomorski zbornik, 4(1966), str. 119–134.
240 godina brodogradnje u Kraljevici, 1729.–1969. Kraljevica, 1969.
I. Karaman: Kraljevica – ratna luka i arsenal Habsburške monarhije u osamnaestom stoljeću. Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 11(1978) 1, str. 147–181.
I. Lukežić: Lazarusovo brodogradilište. Sušačka revija, 2(1994) 5, str. 36−45.
I. Žic: Kraljevica: 1. dio i 2. dio. Sušačka revija, 17(2009) 68, str. 109–119; 18(2010) 69, str. 123–132.
BRODOGRADILIŠTE. Titovo brodogradilište u Kraljevici. Pomorska enciklopedija, sv. 1., 1972., str. 553–554.
brodogradilište braće Pritchard (1835−55)
brodogradilište Vatroslava Arčanina (1855−1900)
Brodogradilište Lazarus, Tvornica strojeva kotlova i parobroda (Stabilimento Lazarus, Fabbrica macchine caldaie e piroscafi; 1900−08)
Ganz-Danubius (1908−21)
Jugoslavenska brodogradilišta (1921−31)
Yarrow Jadransko brodogradilište (1931−36)
Jadranska brodogradilišta A. D. (1936−41)
Cantieri Navali del Carnaro (Brodogradilišta Carnara) (1941−46)
Titovo brodogradilište (1946−92)
Brodogradilište Kraljevica (1992−2013)