Centar visokih vojnih škola ratne mornarice Maršal Tito (CVVŠ), ustanova sastavljena od više škola i akademija za školovanje pomorskih i mornaričko-tehničkih časnika i dočasnika ratne mornarice, osnovana 1972. u Splitu kao Mornarički školski centar.

Nastao je ujedinjavanjem dotadašnjih školskih centara, Vojnopomorskoga školskog centra u Divuljama te Mornaričkotehničkoga školskog centra i Mornaričkoga nastavnog centra za obuku mornara u Puli (→ ratna mornarica). Nalazio se u neposrednoj blizini ratne luke Lore. Osnutkom jedinstvenoga centra na jednoj lokaciji objedinjeno je školovanje pomorskih i mornaričkotehničkih časnika i dočasnika. U sklopu Centra otvorena je Mornarička visoka škola (ukinuta 1977), u sastavu koje su bile Mornarička akademija, Mornarička komandno-štabna akademija i Mornarička škola rezervnih oficira, te Mornarička srednjotehnička škola. Nakon 1977. u Centru su djelovale Mornarička vojna akademija, Komandno-štabna akademija ratne mornarice, Škola rezervnih oficira ratne mornarice i Mornarička tehnička srednja vojna škola.







Centar je 1982. preimenovan u Mornarički školski centar Maršal Tito, a 1985. u Centar visokih vojnih škola ratne mornarice Maršal Tito, u sastavu kojega su djelovale: Mornarička vojna akademija, Komandno-štabna škola taktike i operatike ratne mornarice, Mornarička srednja vojna škola te Škola rezervnih oficira ratne mornarice. Do 1991. nalazio se u sastavu Generalštaba Oružanih snaga SFRJ.

Centar je raspolagao velikim knjižnim fondom, taktičkim vježbaonicama i poligonima, poligonom za borbenu otpornost brodova te odredom → školskih brodova, npr. Jadran (od 1949) i Galeb (od 1952), te ophodni brod 581 Udarnik i minolovac 117 Lastovo.







Znanstvenoistraživački rad Centra bio je usmjeren na ratnu vještinu, tehnički razvoj i društveno-političku problematiku, na čemu je 1980-ih radilo približno 20 doktora znanosti i 50 magistara, a surađivao je s → Centrom vojnotehničkih škola KoV JNA General armije Ivan Gošnjak u Zagrebu, Hidrografskim institutom ratne mornarice u Splitu (→ Hrvatski hidrografski institut), → Brodarskim institutom u Zagrebu, Mornaričkim elektronskim zavodom u Splitu (→ Pomorski centar za elektroniku) i drugim ustanovama u SFRJ.

Mornarička vojna akademija bila je visoka nastavno-znanstvena ustanova, nastala integracijom Vojnopomorske akademije iz Divulja i Mornaričkotehničke akademije iz Pule. Akademiju su mogli upisati maturanti civilnih i vojnih srednjih škola, a imala je pomorsko i tehničko usmjerenje. Pomorski odsjek imao je pet smjerova: artiljerijsko-raketni, minski i protuminski, protupodmorničarsko-torpedni, smjer veze i navigacijsko-hidrografski. Školovanje je trajalo četiri godine, a nakon diplome stjecao se čin pomorskoga potporučnika s visokom stručnom spremom. Tehnički odsjek imao je četiri smjera: brodostrojarski te smjer elektronike, elektrike i oružni smjer. Školovanje je trajalo pet godina, a završetkom se stjecao čin mornaričkotehničkoga poručnika sa zvanjem diplomiranoga vojnoga inženjera. Dio Akademije bila je Škola rezervnih oficira, specifična po tome što su je od 1983. mogle upisati i žene.

Komandno-štabna škola taktike i operatike ratne mornarice, u početku naziva Komandno-štabna akademija, bila je najviša nastavno-znanstvena ustanova ratne mornarice. Ondje su se časnici školovali za najodgovornije dužnosti, a primali su se samo vrsni časnici koji su završili Mornaričku vojnu akademiju te položili prijamni ispit. Školovanje je trajalo godinu, odn. dvije godine za izvanredne studente.

Nakon osamostaljenja RH obrazovanje za potrebe ratne mornarice provodi → Središte za obuku HRM.