Mornarička akademija u Rijeci (K. u. k. Marine-Akademie, Carska i kraljevska mornarička akademija), pomorska škola za školovanje dočasničkoga i časničkoga kadra za potrebe austrougarske ratne mornarice. U Rijeci je neprekidno djelovala 1866−1914.

Začetci Akademije

U europskim pomorskim zemljama značajnija organizacija pomorskoga kadra započela je u XVIII. st. Velika Britanija već je u prvoj polovici stoljeća organizirano školovala svoj vojno-pomorski kadar, a u Francuskoj i Italiji otvoreni su pomorski kolegiji, ustanove za školovanje časnika ratne mornarice, odn. nastavak izobrazbe mornaričkoga kadra prijašnjih škola. Mletačka Republika osnovala je 1774. u Veneciji pomorsku školu, no njezino je djelovanje prekinuto raspadom Republike. Školovanje časnika nastavljeno je pod Austrijskim Carstvom, osnutkom Pomorske kadetske škole (Cesarea regia scuola dei cadetti di marina) u Veneciji 1802. Škola je bila dobro organizirana, no slabijega programa nastave u kojem su prevladavali kolegiji matematike i nautike. Ipak, svojim je djelovanjem označila početak kompetentnoga školovanja dočasničkoga i časničkoga kadra na području sjevernoga Jadrana. Zbog gubitka primorskih posjeda u Napoleonskim ratovima, škola je zatvorena 1805., a mornaričko je obrazovanje ponovno uspostavljeno 1815. osnutkom Mornaričkoga kolegija (K. k. Marine-Collegium). Kolegij je 1820. reorganiziran te mu je naziv promijenjen u Mornarički kadetski kolegij (K. k. Marine-Cadetten-Collegium). Zbog previranja u Italiji, Pula je postala glavna ratna luka, a Kolegij je iz strateških razloga 1848. premješten iz Venecije u Trst te mu je naziv promijenjen u Tršćanski pomorski kadetski kolegij (K. k. Triester Marine-Cadetten-Collegium). Znatno poboljšanje nastave, uvođenjem kolegija snažnoga tehničkoga i nautičkoga sadržaja, proveo je početkom 1850-ih ravnatelj Aleksander Mühlwerther, koji se izborio za statusno izjednačavanje s vojnim akademijama u Bečkom Novom Mjestu i Beču pa je Kolegij 1852. preimenovan u Mornaričku akademiju (K. k. Marine-Akademie, od 1867. K. u. k. Marine-Akademie). Od tada je Akademija bila podređena Vrhovnomu vojnom zapovjedništvu. Zbog izgradnje tršćanskog željezničkoga kolodvora, nakon potrage za novom lokacijom Akademija je preseljena u Rijeku.

Preseljenje Akademije u Rijeku i razvoj do ugledne obrazovne ustanove

Temeljni kamen za zgradu Akademije u Rijeci svečano je postavljen 1856. na zemljištu obitelji Ciotto, a među uzvanicima bili su nadvojvoda Ferdinand Maksimilijan (1832−1867) te tadašnji riječki guverner Josip Jelačić (1801−1859). Akademija je svečano otvorena 3. X. 1857. Nastava se ondje održavala tek jednu godinu, kada je nadvojvoda Ferdinand Maksimilijan, s namjerom da se obrazovanje više usmjeri praktičnomu, izdvojio održavanje nautičkih i drugih praktičnih predmeta na ratne brodove, a teorijski se dio nastave trebao održavati u školi. Od 1858. nastava se održavala u unajmljenoj zgradi u Barcoli kraj Trsta te na fregati Bellona, odn. 1860−66. na fregati Venus. Od 1860. upravitelji škole više nisu nosili naziv ravnatelja, već zapovjednika, a činili su ih mahom visoki mornarički časnici, kapetani bojnih brodova te kontraadmirali. Od 1866. Akademija u Rijeci djelovala je neprekinuto do 1914., kada je preseljena u Beč.

Nastava 

Školovanje se sastojalo od 31 kolegija u trajanju od četiri godine. Stručni kolegiji bili su Matematika, Fizika, Mehanika, Praktična (primijenjena) geometrija, Elementi diferencijalnog i integralnog računa, Analitička geometrija, Parni strojevi, Brodogradnja, Nautika, Meteorologija, Fizika mora i dr. Ostali kolegiji bili su iz općega područja pomorstva, kao što su Pomorsko pravo, Brodska administracija, Pomorska taktika, Povijest, Prirodopis i Geografija, te iz područja osobnih vještina, poput kolegija Osobno naoružanje, Mačevanje, Plivanje, Ples, Pjevanje, Sviranje i Društveno ophođenje. U završnome dijelu školovanja, a vezano uz istraživanje mora i meteorološka mjerenja, nastava se provodila u bliskoj suradnji s pulskim → Hidrografskim zavodom (Hydrographisches Amt der K. u. k. Kriegsmarine), → Mornaričkom knjižnicom (K. u. k. Marine-Bibliothek) i → Mornaričkom zvjezdarnicom (K. u. k. Marinesternwarte Pola), gdje je radilo više Akademijinih profesora. Nastavni plan, prezahtjevan za četiri godine školovanja, 1868. reorganizirao je viceadmiral Wilhelm von Tegetthoff (1827−1871), a 1871. školski je program usklađen s programom više realne škole. Nastava se održavala na njemačkom jeziku, a poučavalo se talijanski, francuski, engleski i ilirski (od 1899. srpsko-hrvatski) jezik. Osnutkom Mornaričko-tehničkoga odbora u Puli 1885 (K. u. k. Marine-technisches Komitee), znanstveno-tehničke ustanove Mornaričkoga odsjeka pri Ministarstvu rata u Beču, Akademija je zajedno s Mornaričkom knjižnicom i Hidrografskim zavodom postala oslonac za izgradnju ratne flote. Prostori Akademije ispunjavali su sve potrebe (učionice, vježbališta, spavaonice, rekreativni prostori i dr.), a postojala je i lučica.

Nastavnici Akademije, pretežno kontraadmirali i admirali, bili su mahom vrsni stručnjaci i dijelom znanstvenici. Ernst Mayer (1839−1926) bio je dugogodišnji profesor nacrtne geometrije, hidrografije i kartografije, a izumitelj je nekoliko uređaja za hidrografska mjerenja, među kojima i instrumenta za mjerenje strujanja s pomoću magnetske igle. Profesor Ferdinand Attlmayr (1829−1906) istaknuo se u području ratnoga prava i strategije, a Emil Stahlberger (preminuo 1875) u mjerenju plime i oseke riječkoga područja te promatranju temperature, saliniteta i sadržaja plinova Jadranskoga mora. Josef Koettstorfer (1835−1910) proučavao je kemijski sastav vode i masti, a poseban prinos ostvario je i bakteriološkim ispitivanjem kvalitete vode riječkih bunara. Profesor mehanike i fizike → Peter Salcher bio je voditelj Akademijine meteorološke postaje, te je proveo pokuse kojima je eksperimentalno dokazao teoriju udarnoga vala Ernesta Macha.

U početku su Akademiju upisivali kadeti u dobi od 12 do 15 godina. Razvojem civilnoga osnovnog školstva, dobna granica postala je 15 godina, pa su se mogli upisati učenici sa završenom nižom gimnazijom, no upisivali su je i oni s već završenom višom realnom školom. Nakon završetka školovanja, kadeti su se raspoređivali pretežno na službu brodskih dočasnika i mlađih časnika, a ovisno o potrebama vojnopomorske djelatnosti mogli su napredovati do rada u ministarstvima u Beču i njihovim odjelima diljem Monarhije. Kadeti su dolazili s cijeloga područja Austo-Ugarske Monarhije, pa tako i Hrvati iz Primorja i Dalmacije. Procjenjuje se da je na riječkoj Akademiji obrazovano oko tisuću kadeta, od kojih stotinjak s područja današnje Hrvatske, pretežno iz priobalja. Neki od njih bili su kontraadmirali → Janko Vuković Podkapelski, Alojz-Vjekoslav Bačić (1864−1950), Vito Vončin (1867–1935), Richard Salcher (1875−1956) i Franz Karl Lauffer (1869−1951), te admirali → Maksimilijan Njegovan i Dragutin Prica (1867−1960). Kadet Akademije bio je i admiral Anton Haus (1851−1917), podrijetlom Slovenac, mornarički časnik u Puli, koji je 1916. promaknut u čin velikog admirala austrijske ratne mornarice (njemački Großadmiral), čin koji je u Monarhiji dodijeljen jedino njemu.

Profesori Akademije, uz radove u Mornaričkom časopisu u Puli te izdanjima bečke Akademije znanosti, autori su vrijednih monografija i udžbenika: Tehničko crtanje (Das Technischer Zeichen, E. Mayer, 1866), Osnove praktične geometrije (Grundzüge der praktischen Geometrie, E. Mayer, 1871), Plima i oseka u Riječkom zaljevu (Die Ebbe und Fluth in den Rhede von Fiume, E. Stahlberger, 1874), Elementi teorijske mehanike (Elemente der teoretischen Mechanik, P. Salcher i C. Gerold, 1881), Priručnik iz oceanografije i pomorske meteorologije (Handbuch der Ozeanographie und maritimen Meteorologie, F. Attlmayr, 1883), Osnove oceanografije i pomorske meteorologije (Grundzüge der Ozeanographie und maritimen Meteorologie, A. Haus, 1891), Povijest Mornaričke akademije (Geschichte der k. u. k. Marine-Akademie, P. Salcher, 1902) i dr.

Širi utjecaj Akademije

Zahvaljujući visokoj razini nastave, Akademija se može smatrati prvom tehničkom visokoškolskom ustanovom na području današnje Hrvatske. Polustoljetni vijek Akademije znatno je utjecao i na razvoj grada, broj se njegovih stanovnika utrostručio, a razvio se društveni i kulturni život. Profesori Akademije javnim su popularnim predavanjima širili spoznaje o svjetskim dostignućima te bili među prvim osnivačima i aktivnim članovima Kluba prirodnih znanosti (Club di scienze naturali). Akademija je u Rijeci ostavila temelje, na kojima su osnovani Viša pomorska škola u Rijeci (→ Pomorski fakultet u Rijeci) 1949., Strojarski fakultet (danas Tehnički fakultet) 1960., i drugi fakulteti, otvaranjem kojih je započelo obrazovanje vlastita sveučilišnog inženjerskog kadra.