Neumann, Zlatko (Pakrac, 4. III. 1900 – Zagreb, 9. I. 1969), arhitekt, jedan od začetnika moderne u hrvatskoj arhitekturi.

Diplomirao je 1925. na Tehničkoj visokoj školi u Beču (danas TU Wien). Usporedno sa studijem pohađao je i arhitektonski tečaj Adolfa Loosa. Godine 1922–25. radio je u njegovu građevinskom uredu u Beču, isprva kao tehnički crtač, a nakon Loosova odlaska u Pariz 1923. kao projektant i voditelj bečkog ureda. Nakon odslužene vojne obveze u Kraljevini SHS, 1926–27. bio je Loosov namještenik u Parizu. Godine 1927. vratio se u Zagreb na vojnu vježbu i promaknuće u potporučnika građevinske službe. Od jeseni iste godine u Zagrebu je surađivao s građevinskim poduzećem Lea Neubergera kao pripravnik, a poslije i kao voditelj poslovnice. Godine 1931–41. djelovao je kao samostalni ovlašteni arhitekt. Za Travanjskoga rata (1941) bio je mobiliziran u jugoslavensku vojsku kao rezervni časnik. Zarobljen je i odveden u logore u Njemačku i Nizozemsku, gdje je podučavao o temeljima arhitektonskoga projektiranja i napisao teorijsku raspravu Kuda ide arhitektura? Nakon povratka iz zarobljeništva, 1945–46. radio je u Ministarstvu građevina NRH te 1946. sudjelovao s arhitektima → Vladimirom Potočnjakom i Brankom Tučkorićem u osnivanju Zemaljskog građevno-projektnog zavoda NRH (poslije → Arhitektonski projektni zavod), u kojem je 1947–54. radio u Odjelu opće arhitekture. Od 1954. do umirovljenja 1963. vodio je samostalni projektni biro Neumann.

U arhitekturi se priklonio radikalnom purističko-konstruktivističkom oblikovanju, a pomnim odabirom serijski proizvedenih elementa ostvario je prototip suvremeno oblikovana stambenoga prostora. Autor je mnogobrojnih stambenih, poslovnih i javnih zgrada, bolnica, škola i industrijskih objekata. S Loosom je tijekom 1920-ih surađivao na nizu projekata, među kojima je najznačajnija izgradnja vile Tristana Tzare u Parizu (1925–26). Među ostvarenjima u domovini ističu se: stambene zgrade Deutsch u Vukotinovićevoj ulici 5 (1929) i Pordes u Hrvojevoj 10 (1929), vile Klaić u Hercegovačkoj 96 (1932), Schwarz u Torbarovoj 7 (1933) i Margetić u Petrovoj 184 (1934), poslovno-stambene zgrade Armuth u Cankarovoj 1 (1931), Rosinger u Vlaškoj 69 (1936) i Varaždinske industrije svile u Martićevoj 14B (1936) – sve u Zagrebu, ljetnikovac Thurn-Taxis na Sušaku (1928), Kirurški (1929) i Gospodarski paviljon (1930) Banovinske bolnice u Novoj Gradiški, pregradnja bolničkoga odjela (1929) i Hrvatski dom (1937) u Pakracu, dječja bolnica za tuberkulozu u Lipiku (1929), činovničko naselje Čakovečke mjesne štedionice u Čakovcu (1931), vila Freund u Crikvenici (1932), kuća Friedländer u Varaždinu (1934). Poslije II. svj. rata značajna su ostvarenja TBC paviljon bolnice Sestara milosrdnica u Vinogradskoj 29 (1954), stambena zgrada Izvršnog vijeća Sabora (1954–57), osnovne škole u Bogišićevoj 13 (1956), na Cvjetnoj cesti 17 (1957–59), Ferenčici 9A (1959–62), u Laurenčićevoj ulici 1 (1961–64) i Laginjinoj 13 (1961–64), Zagrebačka tvornica papira na Radničkoj cesti 173 (1958–62) – sve u Zagrebu, u kojima je vidljivo njegovo zauzimanje za socijalno osviještenu arhitekturu.













Imao je važnu ulogu u pomicanju standarda kulture stanovanja u međuratnom razdoblju unoseći u oblikovanje zagrebačkih interijera duh recentnih zbivanja tada vodećih europskih gradova poput Beča, Pariza i Praga. Između 1928. i 1935., prema Loosovim načelima, opremio je oko 75 zagrebačkih interijera (König-Fuchs u Palmotićevoj 18, 1928; Jungwirth u Draškovićevoj 30, 1932; Herzog u Dežmanovoj 10, 1932). Karakteristično je oblaganje zidova raskošnim drvenim oplatama, ugradnja dekorativnih greda od tamnoga drva na stropovima i uglovima zidova, uporaba ostakljenih polica s knjigama umjesto pregradnih zidova. Stručne članke objavljivao je u časopisima Les chroniques de jour, New York Times, Sturm, Novosti, Jutarnji list, Morgenblatt, Tehnički list, Arhitektura i dr.