antičko graditeljstvo, arhitektonsko-urbanističko stvaralaštvo starovjekovnoga razdoblja formirano na širim grčko-rimskim prostorima (okvirno od kraja II. tisućljeća pr. Kr. do VI. st.). Na području Hrvatske razvijalo se od doba grčke kolonizacije Jadrana (sporadično od VI. st. pr. Kr., sustavno od početka IV. st. pr. Kr.); u drugoj fazi datira se od početka rimskih osvajanja naših prostora, što je obilježeno osvajanjem Nezakcija 177. pr. Kr. (latinski Nesactium, danas Vizače), dok je intenzivna urbanizacija i izgradnja rimskoga sloja arhitekture započela u ranocarsko doba (od sredine I. st. pr. Kr.). Nakon Dioklecijanovih reformi i konačne afirmacije kršćanstva (kraj III. st. / početak IV. st.) započelo je razdoblje kasne antike tijekom kojega se razvilo → ranokršćansko i bizantsko graditeljstvo s trajanjem do završetka velikih seoba (sredina VII. st.). Antička arhitektura ishodiše je svih kasnijih »klasičnih stilova« (djelomično romanike, osobito renesanse, baroka, klasicizma i visokoga historicizma).

Ključni spomenici antike na prostoru današnje Hrvatske već su u doba renesanse u XVI. st. bili predmet istraživanja i dokumentiranja talijanskih umjetnika (Antonio da Sangallo, Sebastiano Serlip, Andrea Palladio i dr.) koji su ostavili mnogobrojne crteže amfiteatra, teatra na Monte Zaru, slavoluka Sergijevaca i Augustova hrama u Puli. Idealnu rekonstrukciju Dioklecijanove palače početkom XVIII. st. publicirao je Johann Bernhard Fischer von Erlach, a istodobno je ostatke rimske Siscije (Sisak), Cibalae (Vinkovci) i drugih panonskih lokaliteta snimio Luigi Ferdinando Marsigli; u prvoj polovici XIX. st. ruševine Salone i Dioklecijanovu palaču istraživali su Frano Carrara i Vicko Andrić; u Istri je od sredine XIX. st. djelovao Pietro Kandler, potom do I. svj. rata Anton Gnirs. Prve znanstvene monografije s opsežnom dokumentacijom o Dioklecijanovoj palači objavili su George Niemann (1910) te Ernest-Michel Hébrard i Jacques Zeiller (1912).







Uz arheologe i povjesničare umjetnosti važan doprinos suvremenom istraživanju i zaštiti antičkoga graditeljstva u Hrvatskoj ostavili su i arhitekti: → Ćiril Metod Iveković (konzervacija antičkih spomenika), Ejnar Dyggve (antička Salona), → Andre Mohorovičić (antički Apsorus – Osor), → Bruno Milić (knjiga Razvoj grada kroz stoljeća. Prapovijest – antika, 1990), Aleksandra Faber (antičke fortifikacije i topografija gradova), → Jerko Marasović, Katja Marasović, Ivo Vojnović i → Ana Šverko (Dioklecijanova palača), Attilio Krizmanić (antička Pula, osobito amfiteatar), Vlasta Begović Dvoržak (antičke vile, osobito na Brijunima), Domagoj Vuković (topografija antičkoga Siska), Miće Gamulin i Filip Šrajer (antički ager Pharosa – Staroga Grada na Hvaru), → Zlatko Karač (antički urbanizam), Iva i Tomislav Kušan (antičke Aquae Iasae – Varaždinske Toplice), Željko Peković, Marko Rukavina i Zehra Laznibat (urbana arheologija); među građevinskim inženjerima ističu se Radoslav Franjetić (topografija antičke Murse – Osijek) i → Jure Margeta (rimski hidrotehnički sustavi) te geodet Marijan Kadi (rimske centurijacijske mreže).

Urbanizam, gradovi, naselja

Grčki gradovi

Začetci planske izgradnje gradova na tlu Hrvatske (→ urbanizam) datiraju se u razdoblje grčke kolonizacije Jadrana. Iako su trgovinski kontakti Grka i ilirskih starosjedilaca postojali već u VII. st. pr. Kr., naznake urbanizacije počele su se javljati od VI. st. pr. Kr. kada je u arhajskom razdoblju zabilježena knidska kolonija Kórkyra hē Mélaina, smještena vjerojatno na Korčuli (oko 585. pr. Kr.). U kasno klasično doba nastalo je nekoliko planskih polisa, a kao prvi sirakuška kolonija Issa na Visu (datacije osnivanja razlikuju se, od 397. do 389. pr. Kr.). Geometrizirane je matrice s i danas očuvanim ostatcima zidina oko četverokutnoga urbanog areala površine 10 ha na padini povrh viške luke. Na susjednom otoku Hvaru gotovo istodobno je utemeljena parska agrarna kolonija Pharos (385–4. pr. Kr.) u zaleđu kojega je bila uređena chora (χώρα), poljoprivredno zemljište površine od približno 1200 ha s pravilnom ortogonalnom parcelacijom u izduženim modulima 1 : 5 stadija (181 m × 905 m). Zbog iznimne očuvanosti i rijetkosti u europskim okvirima, chora je upisana na Popis svjetske baštine UNESCO-a (2008). U helenističko doba Issa je utemeljila svoje subkolonije – na otoku Korčuli (dokumentirano natpisom na kamenu – tzv. lumbardskom psefizmom, oko 275. pr. Kr.), a u III. i II. st. pr. Kr. i prve gradove na tada još ilirskoj obali – trgovačke emporije Epetion (Stobreč), Tragurion (poslije Tragurium – Trogir), nešto kasnije Siculi (Resnik), te je posvojila delmatsku Salonu i Naronu (Vid kraj Metkovića) koje je razvila u vlastite trgovačke luke. Za grčka naselja Anchiale, Herakleia i Dimos nisu poznate lokacije. U urbanoj topografiji helenističkih gradova važne su javne zone agora – u Issi smještene na niskom dijelu uz obalu i luku, u Pharosu u središtu grada, u Tragurionu na mjestu današnjega trga.







Rimski gradovi

Rimska prisutnost na prostorima današnje Hrvatske tijekom nekoliko stoljeća rezultirala je iznimnom urbanom mrežom s približno 150 poimenično zabilježenih naselja različita statusa s uglavnom ubiciranim pozicijama. Tomu valja pribrojiti mnoštvo manjih neimenovanih lokaliteta s arheološkim ostatcima (villae rusticae, seoska naselja ranga vicus i pagus, putne postaje mansiones i mutationes, male utvrde na limesu poput castella, oppida i dr.). Sudeći prema nazivima naselja s ilirskim oblikom završetka -ona, -nona, primjerice Albona (Labin) i Flanona (Plomin), te rjeđim, vjerojatno keltskim nastavcima –um, -dunum poput Argyruntum (Starigrad pod Velebitom), Teutoburgium (Dalj) i sl., Rimljani su često samo posvojili i postupno romanizirali starosjedilačka naselja kojima su dali novu fizionomiju i pravni okvir, dok su ponegdje svoja nova naselja gradili uz postojeća preuzimajući njihov toponim (rimski kastrum Tarsatica na položaju današnje Rijeke izgrađen je podno gradine na Trsatu koja je i dalje egzistirala kao ilirsko naselje).

U prvome razdoblju urbanizacije lokalna naselja dobila su niže oblike samouprave (praefectura, res publicae / conventus civium Romanorum ili su to bila municipia – municipiji s »italskim pravom«), a najvažnije lokacije na kojima su prvotno bila planski izgrađena vojna legijska naselja u drugoj su etapi carskom odlukom dobivala rang coloniae – kolonije s najvišim urbanim atributima i punim rimskim civitetom; katkad se uz vojni logor razvilo i zasebno civilno naselje – canabae, kakvo je primjerice imao Burnum (Ivoševci kraj Kistanja). Na području Hrvatske samo je deset gradova imalo status kolonije: Pola (Pula) kao najraniji primjer iz sredine I. st. pr. Kr., Parentium (Poreč), Iadera (Zadar), Salona koja je s upravnim rangom sjedišta provincije Dalmatiae bila najvažniji i površinom najveći rimski grad u našim krajevima, zatim Narona, Epidaurum (Cavtat), veteranska kolonija Aequum (Čitluk kraj Sinja), Mursa, Siscia i Cibalae, pri čemu je u punom nazivu grada uvijek sadržana i carska rodovska atribucija (primjerice Colonia Flavia Siscia). Mreža municipija bila je gušća – na području kontinentalne Hrvatske bilo ih je barem deset, u jadranskoj zoni i znatno više, uz još mnogobrojnija naselja bez formalnoga civiteta. Ostali važniji rimski gradovi u Dalmaciji bili su – Curicum (Krk), Asseria (Pograđe kraj Benkovca), Varvaria (Bribirska glavica), Aenona (Nin), Senia (Senj),Apsorus (Osor), Arva (Rab), Scardona (Skradin); u Panoniji – Andautonia (Šćitarjevo), Aquae Iasae, Iovia-Botivo (Ludbreg), Aquae Balissae (Daruvar), Incerum (Požega), Marsonia (Slavonski Brod), Certissa (Štrbinci kraj Đakova), i dr.







Najbolje sačuvane urbane matrice s ortogonalnim rasterom blokova imaju gradovi tipa urbs quadrata poput Poreča i Zadra (kod kojeg su moduli insula 45 m × 25 m); takva je geometrizirana planimetrija utvrđena i u gradovima Aequum (kastrumu dimenzija 420 x 270 m, s križnom shemom glavnih ulica), Cibalae i Mursa (pretpostavljene dimenzije kastruma su 760 m × 680 m), dok neki gradovi s naslijeđenim ilirskim supstratom, poput Pole, Albone i Varvarije, imaju nepravilan izrazito vernakularni plan. Specifičan urbani položaj fortifikatornoga značaja, osim tih visinskih izvorno gradinskih naselja, pokazuju rimski gradovi nastali na poluotocima okruženima morem (Poreč, Rab, Starigrad pod Velebitom, Stobreč, Cavtat, a u doba kasne antike Umag i Novigrad) ili na otočićima uz obalu (Nin, Trogir, u doba kasne antike Rovinj).







Kolonijama se dodjeljivalo i poljoprivredno zemljište, ager s kvadratnom mrežom centurija (modula oko 710 m × 710 m) i podjelom na manje parcele veličine jugera, a najbolje su sačuvane centurijacijske mreže (dobro vidljive na suvremenim orto-foto snimkama) u zaleđu Pule, Zadra (s ekstenzijom i na otok Ugljan) i Salone, nešto manje Poreča i Stona, dok se u kontinentalnoj zoni nazire samo centurijacija Andautonije.

Arhitektura

U razdoblju od početka IV. st. pr. Kr. do sredine I. st. pr. Kr. dominantan je sloj kasnoklasične grčke i helenističke arhitekture, no očuvani su primjeri malobrojniji od kasnijega rimskoga graditeljstva. Do sada su istraženi ostatci gradskih zidina Isse, potom Pharosa, Epetiona (oba s gradskim vratima) i Traguriona, debljine 2–2,5 m, a specifični helenistički način gradnje bedema megalitskim izduženim blokovima uslojenima u pravilne redove kao grčki je utjecaj primjetan i na nekim ilirskim te kasnijim rimskim lokalitetima (kula Tor ponad Jelse, bedemi Škripa na Braču, istočni zid Urbs vetus Salone, zidine Narone, Varvarije, Asserije, Iadere, Apsorusa, Curicuma, Nezakcija i dr.). Osim tragova trijema i agore, od javnih je građevina u Issi pretpostavljen samo grčki teatar (na poluotoku Prirovu gdje je poslije izgrađeno rimsko kazalište); sakralnu arhitekturu dokumentira heron (pseudomauzolej za ukop relikvija) Heraklova kulta što je očuvan u donjem dijelu tzv. kule Radojković u Škripu (III–I. st. pr. Kr.), tragovi Diomedovih svetišta identificirani su na rtu Ploča kraj Rogoznice i na Palagruži, a sekundarni nalazi žrtvenika upućuju na položaje grčkih hramova na mjestu trogirske katedrale i ranokršćanske bazilike na najvišoj točki Stobreča.

Najstariji očuvani primjeri rimske arhitekture na hrvatskim prostorima datiraju se od Cezarova, odnosno Augustova doba (sredina I. st. pr. Kr.), sa slojem izgradnje nastajale tijekom četiri stoljeća, koji su s produženim trajanjem i u poslijerimskom razdoblju kasne antike dosegnuli čak sedam stoljeća kontinuiteta. Rimska se arhitektura razvijala u raznolikim obrascima pa ju valja promatrati po tipološkim skupinama.

Forumi

Kao središnji javni prostori grada (trgovi arhitektoničnoga perimetra) forumi imaju urbanistički značaj, no to su i složeni građevni sklopovi polivalentnih funkcija (mjesta okupljanja, trgovine, sudišta, kapitolijskoga kulta i sl.). Svi primjeri foruma s područja Hrvatske nastali su tijekom samo nekoliko desetljeća u ranocarskom razdoblju (kraj I. st. pr. Kr.– početak I. st.). Najbolje je istražen zadarski forum smješten uz sjecište kardinalnih uličnih osi carda i decumanusa, središnja ploha (95 m × 45 m) kojega je bila okružena dvoetažnim trijemovima s tabernama, bazilikama uz rubove trga i termama u istočnom zaleđu (na razini partera forum je suvremeno prezentiran prema rješenju Ante Uglešića, 2010). U veteranskoj se koloniji Aequum forum (90 m × 60 m) okružen trijemovima također nalazio uz križište glavnih ulica, u Asseriji je netipično bio smješten uz sam gradski zid, u Naroni ispred carskoga hrama, a jedini cjelovito istraženi forumski sklop u kontinentalnoj Hrvatskoj, onaj u Aquae Iasae, podignut je oko svojevrsnoga impluvija termalnoga izvora (I–IV. st.). Primjer višemilenijskoga kontinuiteta glavnoga javnog prostora jest pulski gradski trg koji svojim oblikom (s dijelovima antičkoga pločnika i kapitolijskom zonom s hramovima) predstavlja očuvani rimski forum. Ostatci foruma uvrđeni su još i u Fulfinumu (podno Omišlja), Poreču, Nezakciju, Bribiru, Ninu, Saloni (stari se nalazi unutar zone urbs vetus, a novi u urbs orientalis) i Andautoniji.







Bazilika kao najreprezentativnija forumska građevina otkrivena je samo u Zadru (tzv. Severiana), smještena uz južnu stranu sklopa, trobrodna, duljine 73 m, s apsidalno završenim tribunalom (kraj II. st. / početak III. st.). Slična je građevina nesigurno indicirana i u Saloni gdje je uz forum pak postojala curia gradskoga vijeća, također s apsidom, a takve su vijećnice naslućene i u Naroni uz sjevernu stranu hrama, uz forume u Zadru i Aequumu. Specifičnu parafrazu foruma predstavlja peristil Dioklecijanove palače. U vojnom logoru Burnum središnje je mjesto umjesto foruma zauzimao zapovjedni principij s bazilikom i ugrađenim hramom (očuvani su dijelovi lučne kolonade trijema).







Kapitoliji, hramovi i svetišta

Na tlu Hrvatske poznato je dvadesetak rimskih hramova, uglavnom u ruševnom stanju, dok su u punim arhitektonskim elevacijama očuvani samo Augustov (djelomično i Dijanin) hram na forumskom kapitoliju u Puli (oba s kraja I. st. pr. Kr.) te Jupiterov ili Eskulapov u Dioklecijanovoj palači (početak IV. st.; danas krstionica sv. Ivana splitske katedrale). Većina istraženih hramova pripada prostilno-tetrastilnom tipu s korintskim kapitelima, no u temeljima su poznata i dva tolosa – Venerin i Kibelin hram uz peristil Dioklecijanove palače (početak IV. st.). Veličinom i reprezentativnošću ističe se zadarski kapitolijski hram s tri cele posvećen trijadi Jupiter – Junona – Minerva, rijetkoga heksastilnoga tipa s dubokim trijemom od kojega su očuvane samo substrukcije i jedan monumentalni korintski stup (danas postavljen uz crkvu sv. Šimuna). Najveći naš rimski hram raskošne plastične dekoracije (iz razdoblja Flavijevaca, I. st.) nalazio se na kapitoliju u Ninu. Pseudoperipternoga je tipa s poprečnom troprostornom celom. U Poreču su istraženi svetište uz forum te mali hram na vrhu poluotoka, a u Nezakciju tri odvojena kapitolijska hrama; u Saloni je na forumu u zoni urbs vetus istražen par kapitolijskih tetrastilnih hramova povezanih središnjom ložom (I. st.) i Liberov hram uz teatar južno od foruma; na novom forumu Salone u urbs orientalis identificiran je Jupiterov hram, a u tom je dijelu grada postojao i hram posvećen Venus Victrix (početak IV. st.); u Naroni je izvan foruma također stajao Liberov hram, a spominje se i Eskulapov; u hramu Asserije javlja se netipična cela s apsidom; ostatci malih forumskih hramova postoje u Fulfinumu i Aequumu; u kontinentalnoj Hrvatskoj uzorno je prezentiran forumski kapitolij s tri hrama u Aquae Iasae. 







Ponegdje su se u neposrednoj blizini kapitolija podizali i hramovi carskoga kulta (trikonhonalna dvorana uz forum u Puli, objekt u Aequumu), a najreprezentativniji primjer te vrste jest Augusteum u Naroni s restituiranim nizom od 17 carskih skulptura iznimne kvalitete koje su s dijelovima arhitekture prezentirane u suvremenome muzeju in situ (autor → Goran Rako, 2007).







Specifična su kultna mjesta u pejzažu rustični reljefi uklesani u živu stijenu (lik Herakla kraj Škripa, Silvana na Kozjaku). Identificirana su i svetišta istočnih kultova poput Kibele (Zadar u blizini kapitolija; Dioklecijanova palača), a u kasnoantičko doba pojavila su se svetišta boga Mitre (Miočići kraj Cavtata, Banjevci kraj Zadra, Ilok, Čovići, Prozor i dr.) te židovske sinagoge (kao proseuche spominje se u Mursi, indicirane su i u Saloni, Senju i dr.). Od IV. st. izgradnjom novih ranokršćanskih građevina na rubnim dijelovima grada i izvangradskim grobljima kapitoliji su izgubili važnost.

Mauzoleji i nekropole

Grobne zone antičkih gradova bile su redovito smještene izvan zidina (lokalitet Martvilo grčke Isse). U rimsko doba najčešće su činile linearne poteze uz glavni prilazni decumanus (Argyruntum, Salona). Sepulkralni se spomenici javljaju u raznim oblicima na dodiru arhitekture i skulpture – kao kamene edikule s motivom hrama (najraniji primjeri su iz Isse, III. st. pr. Kr.), ili kao pločaste stele s reljefima. Na području Liburnije tipični su valjkasti cipusi (oblikom slični cestovnim miljokazima), rjeđe su reprezentativni žrtvenici (are) od masivnih kamenih blokova s postamentom (grobni spomenik Pomponije Vere iz Salone, I–II. st.), dok su u doba kasne antike dominirali sarkofazi u stilizaciji kuće s poklopcem u obliku krova. Arhitektonični koncept imale su rijetke kružne grobnice s dromosom (podrijetlo vuku od željeznodobnih tumula). Reprezentativni mauzoleji oktogonalnoga centralnoga tlocrta postoje u Puli (očuvan je samo postament iz I. st.) te u Splitu gdje je monumentalni carski mauzolej smješten uz peristil Dioklecijanove palače (početak IV. st.; od sredine VII. st. u funkciji je katedralne crkve). U doba kasne antike na mjestima martirija i grobalja novoga kulta nastale su cemeterijalne bazilike.







Gradska vrata i slavoluci

Istaknuti su dijelovi urbanih fortifikacija smješteni na ishodištima glavnih ulica redovito bili skulpturalno obrađeni. Svi poznati primjeri slavoluka u Hrvatskoj nastali su prigradnjom uz prvotna gradska vrata ili njihovom adaptacijom. Slavoluk Sergijevaca u Puli (kraj I. st. pr. Kr.), prigrađen s unutarnje strane Zlatnih vrata na decumanusu, iza propugnakula srušenoga u XIX. st., najvažniji je primjer antičke javne arhitektonične skulpture na Jadranu. U Puli su sačuvana i starija Herkulova vrata (iz Cezarova doba) kao i novija Dvojna vrata (Porta gemina, početak II. st.) s klasičnom arhitektonskom raščlambom bez figuralne plastike. Salonitanska Porta Caesarea, ugrađena u istočne megalitske gradske zidine, dvoetažna s poveznom galerijom, flankirana osmerokutnim kulama (Augustovo doba), poslije su bila preoblikovana u trijumfalni luk koji je djelomično očuvan. Prvotna gradska vrata Asserije bila su pretvorena u slavoluk caru Trajanu početkom II. st. S unutarnje strane sjevernih lučkih vrata Zadra djelomično je rekomponiran slavoluk Melije Anijane, prenesen s druge pozicije.







Ostali primjeri rimskih gradskih vrata su bez ceremonijalnih atributa, često izrazito fortifikacijskih odlika, flankirani bočnim kvadratnim ili poligonalnim kulama, poput vrata Aequuma s heksagonalnim kulama (Klaudijevo doba), salonitanskih Porta Andetria u istočnim zidinama utvrđenih četirima kulama te Porta Graeca u zapadnom zidu najstarije cjeline Salone. Kulama su bila utvrđena i oboja vrata Nina (sačuvana u tragovima). Na istočnom zidu Zadra otkrivena su čak troja gradska vrata, a najreprezentativnija su sjeverna s trostrukim otvorima i ulazom na decumanus maximus (suvremenu prezentaciju u parteru projektirali su Alan Kostrenčić i Alaksandra Krebel, 2013). Tragovi gradskih vrata identificirani su na vršnoj koti brijega u Naroni, a o vratima svjedoči i skulpturalni zaglavni kamen iz Burnuma. Najbolje su očuvana troja vrata Dioklecijanove palače – Porta ferrea (zapadna), Argentea (istočna) i Aurea (sjeverna, usmjerena prema Saloni), sva s propugnakulima i parovima oktogonalnih kula (djelomično rekonstruirane); četvrta mala vrata prema moru bila su internoga karaktera.







Uz slavoluke, javni spomenici u čast carske reprezentacije bili su i tropeji, poput onoga ziguratnog oblika iz Tiluriuma (također Tilurij, Gardun kraj Trilja) ili fragmentarno očuvanog primjera iz Narone; specifični su počasni akcenti i soliterni stupovi (možda s carskom skulpturom) od kojih je jedan iznimnih dimenzija očuvan in situ na forumu u Zadru.

Utvrde

Antičko se → fortifikacijsko graditeljstvo razvijalo u više pojavnih oblika – kao gradske zidine oko urbanih središta ranga kolonija i nekih municipija, kao vojna utvrđena naselja (castra stativa legionis ili sjedišta auksilijarnih jedinica) te kao izdvojene utvrde, uglavnom na limesu. Najstarijem sloju pripadaju spomenute zidine grčkih gradova. Rimljani su dodatno utvrđivali i posvojene ilirske lokalitete gradinskoga karaktera s naslijeđenim bedemima (→ prapovijesno graditeljstvo). Razvijeni fortifikacijski koncept s pravilnim nizom izbočenih četverokutnih kula na gradskome zidu imala je Narona. Na području Panonije su čak i bedemi najznačajnijih gradova bili izvedeni od zemljanih nasipa, opkopa i drvenih palisada, ponekad u dvostrukim pojasevima poput utvrda Cibalae, vjerojatno i Murse, gradova koji i po svojoj planimetriji pripadaju tipu castra razvijenih iz vojnih logora (prvotni sloj je iz I. st.). U zaleđu Dalmacije fortificirana su vojna naselja: Tilurium površine 12 ha, s civilnom zonom izvan zidina (canabae legionis), Burnum (poslije se razvio u municipij s više prostornih cjelina), dijelom i Andetrium (Gornji Muć), a izrazite konture kastrumskoga grada imala je veteranska kolonija Aequum te Tarsatica s očuvanim strukturama vojnoga principija, nedavno suvremeno prezentiranoga (autor → Nenad Fabijanić, 2014).







Najgušća mreža rimskih utvrda u nas nalazila se na podunavskom limesu Rimskoga Carstva (od Batine u Baranji do Iloka) gdje su promatračnice i stražarnice građene od zemlje i drva bile locirane na svakih 1 do 2 km (u vojnim itinerarima zabilježene su kao specula i turris, u kasnoj antici kao burgus). Na udaljenostima od dana hoda (do 30 km) uz veće utvrde ranga castella za smještaj izdvojenih vojnih centurija, ala ili kohorti vjerojatno su postojala i civilna naselja, primjerice u Baranji Ad Militare (Batina Skela) utvrđenoga areala 210 m × 90 m, Aureus Mons (možda Zmajevac), Ad Novas (Jasenovac – Dragojlov brijeg), prostornoga obuhvata 160 m × 140 m s opkopima i bedemima, Albanum (možda Lug), Donatiana (možda Vardarac).

Dalje uz Dravu i Dunav nižu se Ad Labores (Nemetin), Teutoburgium (Dalj), Cornacum (Sotin) s utvrdom dimenzija 200 m × 100 m i Cuccium (Ilok). Sva navedena utvrđena naselja datiraju se u I–IV. st., najkasnije do rasapa limesa tijekom provale Huna (375).

Amfiteatri

Mjerilom najmonumentalnije profane građevine u rimskim gradovima, amfiteatri su se zbog veličine redovito smještavali extra muros (izvan zidina). U Hrvatskoj su njihovi građevni ostatci sačuvani u Puli, Saloni i Burnumu, a prema pisanim ili kartografskim izvorima te tragovima na terenu i specifičnim pokretnim nalazima izvjesno je da su amfiteatri postojali na još nekoliko mjesta.













Uz Dioklecijanovu  palaču, najvažniji rimski spomenik u Hrvatskoj je Amfiteatar u Puli, po veličini šesti u cijelome rimskom svijetu i jedan od najbolje očuvanih. Dimenzija 132,5 m × 106 m, opstao je u punim troetažnim elevacijama (na zapadnoj strani do visine 32,5 m), s izvorno 40 redova sjedala u nekoliko pojaseva gledališta (cavea) dostatnih za 23 000 posjetitelja. Vjerojatno mu je prethodila manja borilišna građevina proširena i nadograđena tijekom I. st. (u konačnom obliku dovršen je za dinastije Flavijevaca). Gotovo istodobno, za Vespazijana (očuvan je datacijski natpis iz 76–77) izgrađen je vojni amfiteatar u logoru Burnum. Otkriven je 2003. pri rekognosciranju zasute vrtače, očuvan samo u nižim dijelovima, dimenzija 118 m × 87 m, s kapacitetom do 10 000 gledatelja. Treći amfiteatar podignut je u Saloni u II. st. Iako je prvotno izgrađen izvan grada, širenjem urbs occidentalis obuhvaćen je i djelomično ugrađen u sustav gradskih zidina; dimenzija je 126 m × 102 m za 17 000 gledatelja. Njegov troetažni perimetralni zid u najvećoj je mjeri srušen 1647. kako ne bi poslužio kao fortifikacija Osmanlijama.







U Zadru je prema epigrafskim, pisanim i kartografskim izvorima postojao amfiteatar ispred renesansne utvrde Forte na istočnom prilazu gradu, srušen oko 1650. prigodom izgradnje predutvrde Mezzaluna (neki se ostatci možda nalaze ispod bastiona u današnjem Perivoju Vladimira Nazora).

Ruševine amfiteatra Corinuma (Karin) ubiciranoga na gradini Miodrag spominje Alberto Fortis potkraj XVIII. st. Isti autor te Johann Christian von Engel opisali su i neveliki amfiteatar u koloniji Aequum, a lokacija mu se još nazire izvan istočnih zidina. Frano Carrara i Arthur John Evans u XIX. st. navode ostatke amfiteatra vojnoga logora Tiluriuma koji su i danas prepoznatljivi u ovalnom obliku terena uz jugozapadni ugao nekadašnjega kastruma. U Osijeku je amfiteatar postojao uz jugozapadni vanjski ugao gradskih bedema (povjesničar Zosim iz V–VI. st., opisujući prijašnje događaje u Mursi iz sredine IV. st. spominje ga kao stadion), položaj mu je bio u obliku eliptične depresije ucrtan na kartama XVIII. st., a najvjerojatnije je bio građen od drva, zbog čega danas nema arhitektonskih ostataka.

Po sekundarnim nalazima indicirani su amfiteatri u Sisciji i Andautoniji (vjerojatno također drvene konstrukcije), dok u Epidaurumu gdje se amfiteatar spominje prema neprecizno interpretiranoj bilješci Theodora Mommsena takva građevina nije izvjesna. Druge vrste rimskih borilišta (hipodromi, cirkusi, stadioni, javne palestre i dr.) na području Hrvatske nisu utvrđene.

Teatri

U ostatcima su očuvana rimska kazališta u Puli, Saloni i Visu. U Puli su postojala dva takva sklopa: izvan zidina Veliki teatar s prospektom scene duljine čak 100 m i kapacitetom gledališta za 4000–5000 osoba (srušen u XVII. st.) te Mali teatar promjera 63 m, smješten na padini brijega u zaleđu Arheološkoga muzeja gdje je 2022. rekonstruiran i suvremeno arhitektonski interpretiran (autor Emil Jurcan). Ostatci teatra sličnih dimenzija postoje u Saloni uz zapadnu stranu foruma. U Visu je na poluotoku Prirovu ispred padine antičke Isse očuvan dio rimskoga kazališta ugrađenog u perimetralni zid franjevačkoga samostana iz XVI. st., promjera 59 m, s kapacitetom gledališta za 3000–3500 gledatelja (vjerojatno mu je prethodila helenistička scenska građevina). Navedeni su teatri tipološki vrlo slični – polukružna oblika gledališta i orkestre, s arhitektoničnom scenom, sličnih dimenzija, svi datirani u I. st. (salonitanski možda u početak II. st.). Teatar je vjerojatno postojao i u Zadru (u zaleđu foruma uz glavni cardo, na poziciji današnjega trga pred crkvom sv. Marije), a prema nađenim artefaktima scenske ikonografije postoje indikacije i za rimska kazališta u Osijeku i Naroni. Jedini primjer odeona (specifičnoga natkrivenog teatra ili auditorija) polukružnoga oblika promjera 20 m, prezentiran je u suterenu gradske vijećnice u Sisku (2025).







Terme

Terme su u rimskim gradovima, uz higijensku i zdravstvenu namjenu, bile i središta društvenoga života. U prvoj su fazi bile nerazvijenih prostornih koncepata (primjeri iz Nezakcija i Isse), a od II. st. pod utjecajem reprezentativnih rimskih terma formirale su se u prepoznatljivim tlocrtnim shemama simetrične kompozicije sa specifičnim prostornim oblicima (apside, eksedre, niše). U interijeru su dekorirane mozaicima i kamenim intarzijama, ponegdje i zidnim freskama (velike terme istočno od episkopija u Saloni, II–III. st.). U središtu sklopa je redovito bila otvorena palestra s vodenim impluvijem okružena trijemom (Rider – Danilo) oko koje su se nizale prostorije s različitim temperaturama vode (frigidarij, tepidarij, kaldarij). Veći su gradovi imali više terma (u Zadru su glavne zauzimale dvije gradske insule, a jedne su se nalazile u zaleđu foruma na poziciji samostana sv. Marije); uz javna postojala su i kupališta u privatnim kućama (tzv. male terme u Saloni) te u izvangradskim vilama (maritimni sklop u uvali Verige na Brijunu). Nalazi hipokausta za zagrijavanje prostorija indiciraju postojanje terma u nizu drugih gradova (Pula, Rijeka, Krk, Cavtat, Aequum), a ponegdje se kupališta nazivana balneum spominju i na epigrafskim spomenicima (Labin, Senj, Narona).







U kontinentalnoj Hrvatskoj uz terme u Andautoniji prezentirane u sklopu arheološkoga parka (II–IV. st.), te Ludbregu i Vinkovcima gdje su konzervirane u interijeru suvremene zgrade, osobito razvijene kupališne sklopove imala su toplička naselja, poput Aquae Iasae gdje je uz središnji izvor podignut forum s kapitolijem i hramovima s kupališnim sklopom i bazilikom (I–IV. st.). Tragovi termalne arhitekture otkriveni su i u Aquae Balissae, a toponomastički su očekivani u još nekim naseljima (Aquae Vivae – Krapinske Toplice).













Stambena arhitektura

Urbane rezidencijalne gradnje nedovoljno su poznate, a istraženi primjeri skromnije su kvalitete. Važniji su sklopovi domusa u Ninu (30 m × 17 m), u Zadru (kuća s peristilom i ostatcima fresaka), u Puli (kuća s atrijem), a najreprezentativnija je tzv. palača namjesnika provincije u Saloni, tipična villa urbana koja zauzima pravilnu insulu (24 m × 19,5 m) s prostorijama u interijeru ukrašenima mozaicima (kasno II. st.).

U većem su broju očuvani ostatci villa rustica, ladanjskih stambeno-gospodarskih sklopova na agrarnim posjedima (uglavnom su datirane I–IV. st.) koje su katkada imale i funkciju putnih stancija. Najbolje su poznate vile s područja Istre – u Barbarigi (s nalazima fresaka), pulskoj Šijani, Labincima, u uvalama Zorna i Červar kraj Poreča, Betiki, Medulinu (lokalitet Burle), Balama (uvala Svetoga Pavla), kraj Rovinja (poluotok Muccia). Kvalitetno je prezentirana velika vila u uvali Dobrika na Velom Brijunu, poslije inkorporirana u bizantski kastrum. U Dalmaciji su mnogobrojna nalazišta rimskih villa rustica na otocima: Ugljanu (Preko, Muline), Dugom otoku (uvala Mala Proversa), Braču (Povlja, Postira, Bol, Novo Selo), Hvaru (Dolac u gradu Hvaru), Visu (Podhumlje), Lastovu (Uble), Korčuli (kraj Vele Luke postojale su dvije vile, kraj Lumbarde također dvije od kojih je jedna građena u nas rijetkom tehnikom opus reticulatum). Na obalnom dijelu istražene su vile u Privlaci (potopljeni sklop u uvali Taraboškovica), Banjevcima kraj Vranskoga jezera, Donjem Polju kraj Šibenika, na Bribiru, kraj Trogira, Kaštel-Štafilića i Kaštel-Sućurca, u Splitu (Dujmovača), Ostrovici kraj Gata u Poljicama, Mlinima i dr.







U kontinentalnim područjima arheološki ostatci villa rustica očuvani su slabije (gradnja opekom i drvom), a ističu se primjeri kraj Ribnika u Lici, u Osekovu kraj Popovače (kvalitetna prezentacija na lokalitetu Ciglenice), u Drenju Brdovečkom, Tuhovcu kraj Varaždinskih Toplica, Kelemenu kraj Jalžabeta, kraj Velikih Bastaja, u Lugu u Baranji te na brojnim lokalitetima gdje je samo po terenskim ostatcima građevnog materijala indicirano njihovo moguće postojanje.

Najreprezentativniji je ladanjski sklop u Hrvatskoj rimska ranocarska villa maritima u zaljevu Verige na Velom Brijunu (sredina I. st. pr. Kr. – sredina I. st.) koju odlikuje urbanističko-pejzažni koncept prilagođen terasastom terenu i obliku uvale. Čine ju mnogobrojni funkcionalni dijelovi (stambeni prostori, gospodarska zona, pristanište, interni trg, terme, više hramova) uz nalaze dekorativnih mozaika, fresaka i vrsne kamene plastike.







Na dodiru urbanizma i rezidencijalne arhitekture velikoga mjerila ističe se Dioklecijanova palača u Splitu kao ključni antički spomenik u Hrvatskoj i najbolje očuvani primjer carske rezidencije u cijelome rimskom svijetu (osmišljena je oko 293., dovršena oko 305). Netipična je fortifikacijskog oblika, u gotovo kvadratnoj matrici (215 m × 180 m) odražava koncept rimskoga vojnog logora ili grada tipa castra, s dvoosnom shemom središnjih ulica i ortogonalnim rasterom unutarnje izgradnje. U južnom dijelu prema moru nalazio se rezidencijalni dio Dioklecijanova stana s reprezentativnom galerijom kriptoportika; u središnjoj zoni su sepulkralno-sakralni objekti (carski mauzolej, Jupiterov hram, dva kružna tolosa) okupljeni oko ceremonijalnog peristila koji svojim oblikom i položajem podsjeća na gradski forum s uzdužnim arkadurama i začelnim prospektom protirona; u sjevernom su dijelu gospodarsko-proizvodni prostori i smještajni dio za vojsku. U cijelosti su očuvani perimetralni zidovi palače iznimne monumentalnosti, s četverokutnim uglovnim kulama i trima vratima štićenima poligonalnim kulama. Sa širom zonom povijesne jezgre Splita palača je upisana na Popis svjetske baštine UNESCO-a (1979).







Inženjersko graditeljstvo

Ceste

Prije rimskih osvajanja Ilirika u našim krajevima nije bilo građenih prometnica, no postojale su prapovijesne komunikacijske trase poput tzv. jantarskih puteva (tragovi na japodskim područjima u Lici). Smatra se da je, uz urbanizaciju, najveći doprinos Rimljana na tlu Hrvatske izgradnja inženjerski kvalitetnih → cesta, za što najveće zasluge pripadaju Publiju Korneliju Dolabelli koji je tijekom samo sedam godina namjesništva nad provincijom Dalmacijom (početak I. st.) izveo čak 814 km cesta. Naglasak je isprva bio na transverzalnim pravcima prema unutrašnjosti (od Salone je u zaleđe polazilo pet cesta; prva vojnoga značaja bila je Via Gabiniana prema Andetriju), a tek su se poslije počele graditi i uzdužne trase uz obalu. Važniji smjerovi u Istri su bili: Aquileia–Parentium–Pola–Albona–Tarsatica–Senia; na liburnijskom dijelu prema Dalmaciji: Aenona–Iadera–Scardona–Tragurium–Salona; od Salone prema Naroni i dalje prema Epidaurumu išle su dvije trase – uzobalna preko Stobreča, Omiša i Makarske te druga u zaleđu Biokova preko Tiluriuma (trgovačke važnosti). U Panoniji su dvije uzdužne trase povezivale zapadne dijelove Carstva sa Singidunumom (Beograd) – podravskom trasom: Poetovio–Mursa–Cibalae–Sirmium i posavskom, s promjenjivim dionicama na obje strane rijeke: Emona–Siscia–Marsonia–Sirmium. Uz dunavski limes protezala se vojna cesta Via ripensis koja je spajala sustav kastela. Uz glavne ceste postojala je i mreža vicinalnih pravaca – u Panoniji su to bili poprečni odvojci do Inceruma, Certisse i Cibalae, a na području Like sekundarne ceste s protezanjem do Siscije i Andautonije.







Glavnina cestovne mreže izvedena je u doba careva Tiberija i Klaudija (do sredine I. st.), a trase su im poznate po nalazima miljokaza (tituli miliari) najčešće oblika cipusa, te prema kartografskim izvorima, poput tzv. Tabule Peutingeriane gdje se navode i udaljenosti gradova na pojedinim trasama (karte su nastale oko 340., sačuvane u srednjovjekovnoj kopiji; hrvatska su područja ucrtana na sekcijama IV–VII). Druga su skupina pisani izvornici, npr. Ptolemejeva Geografija (II. st.) i niz itinerara te vojnih popisa – Itinerarium Antonini Augusti, Notitia dignitatum (oko 430), Anonymus Ravennas Cosmographia (VI–VII. st). Mnoge su rimske ceste služile za promet sve do kasnoga srednjeg vijeka (tada se često spominju kao Via magna i sl.), a neke na planinskim prijevojima i do XIX. st. kada su samo preslojene novim zastorom.







Uzdužni nagibi rimskih cesta u nas su do 7%, na brdskim dionicama iznimno do 15% (→ cestogradnja). Širina Dolabellinih prometnica bila je 3,5–4 m, a tragovi su im ponegdje vidljivi i danas – u zaleđu Dugopolja kraj Kolića očuvana je rimska kaldrma s obrubom, u Podima nedaleko od Trilja postoje kolotrazi usječeni u živu stijenu, rimska cesta pruža se kraj sela Katuna u zaleđu Biokova, vidljive su i dionice u Lici kraj Lovinca te na više mjesta na Velebitu. Unutar gradova ceste su se nastavljale na glavni cardo (očuvano je kameno popločenje uz zapadnu stranu foruma u Saloni, također i dijelovi pločnika carda uza zadarski forum), ili na decumanus (u Ninu je bio širok 5,7 m); konzervirani su pločnici gradskih ulica s bazama stupova perimetralnih trijemova u Andautoniji te uz središnju os osječke Murse (prezentacija decumanusa s obodnom kolonadom in situ u podrumu zgrade → Građevinskog i arhitektonskog fakulteta Osijek).

Mostovi

U Panoniji se po važnosti i veličini isticao tzv. Hadrijanov most kraj Osijeka koji je povezivao Mursu s Baranjom (sredina II. st.); ostatci kamenih supstrukcija vide se za niskog vodostaja Drave, dok je gornji pomost bio od drva. Još postoji navodni rimski most s dva lučna raspona od po 5,6 m preko rječice Plitvice kraj Jalkovca (nedovoljno istražen, devastiran novijom obnovom) te most kraj Jalžabeta – Kelemena preko potoka Rakovca. U II. svj. ratu srušen je kameni rimski most preko Bednje kraj Novoga Marofa (dokumentiran je na fotografijama; u dvorskom perivoju sačuvan je kip Minerve s tog mosta). U antičko doba postojali su i mostovi preko Kupe, vjerojatno i Save kraj Siscije i Andautonije na važnoj cesti za Poetovio (Ptuj), te kraj Marsonije; indiciran je most preko Bosuta kraj Vinkovaca te preko Vuke na limeskoj podunavskoj cesti.

Na području Dalmacije sigurne su rimske datacije samo ostatci tzv. Pet mostova Salone podignuti preko rukavca Jadra na trasi produženog decumanusa od Porta Caesarea prema istoku (I. st. pr. Kr.). Rimske je atribucije i južni ninski most koji je tijekom vremena vrlo izmijenjen, no u strukturi sadržava mnogobrojne antičke ostatke (natpisna ploča s imenom donatora, upisanom duljinom mosta od 187 rimskih stopa, tj. 55,4 m, i cijenom izgradnje, I. st.). Prema tradiciji smatra se da je rimskoga podrijetla i lučni kameni most na starome pristupnom putu kraj creskog naselja Beli (Caput Insulae). Nedovoljno istražen je možda rimski most s pet lučnih otvora preko Kličevice kraj Benkovca. Sredinom XIX. st. srušen je važan rimski most kraj Hana preko Cetine. Tijekom XX. st., ponajviše potkraj II. svj. rata, srušeno je više rimskih mostova u Zagori – preko Cetine nedaleko od izvora kraj sela Boduljaci (ostatci stupova) te u Trilju – Pons Tilurii (tragovi obalnih upornjaka), preko Čikole tzv. Vezovića most kraj izvora (donedavno vidljivi ostatci temelja) te mali most nedaleko od manastira Žitnić, na ušću Zrmanje na lokaciji Karlovića Struga (ostatci obalnih upornjaka), preko rječice Jadra u Solinu kraj Velike galije most s dva otvora, dug 9 m.







Akvedukti i hidrogradnje

Najreprezentativnija je rimska hidrotehnička građevina u Dalmaciji Dioklecijanov akvedukt (početak IV. st.) koji je od izvora Jadra u duljini od 9 km vodu dovodio do carske palače, pri čemu je svladavao visinsku razliku od 33 m s prosječnim nagibom od 0,37%, a po presjeku kanala (75 cm × 160 cm) bio je najsnažnijega kapaciteta od svih akvedukata u rimskoj Dalmaciji (13 m³/s). Ključni njegov dio vidljiv je kraj Dujmovače, duljine 180 m i visine stupova s lučnim arkadama do 16,5 m; restauriran je potkraj XIX. st., a u funkciji je bio do 1932.







Zadarski akvedukt Iadera–Biba kraj Vranskoga jezera s dodatnim krakom od Botine, po razvijenoj duljini (oko 40,3 km) i složenosti sustava kanala od olovnih cijevi, klesanih kamenih žljebova, sifona, prihvatnih rezervoara i sl. najveća je rimska hidrogradnja u Dalmaciji. Vodovodni kanal protočnoga kapaciteta 114 l/s dijelom je ukopan, a dijelom položen na nadzemnu zidnu supstrukciju visine do 3 m (početak II. st.). Po jedinstvenosti gradnje i iznimnoj preciznosti nivelacije ističe se podzemni akvedukt Škopalj–Novalja koji je cijelom duljinom poput tunela uklesan u živu stijenu s osam vertikalnih odiha koje su poslužile i da bi se horizontalni kanal mogao istodobno klesati u oba smjera sa 16 polaznih točaka. Tu je specifičnu građevinu (lokalno nazvanu Talijanova buža) moguće razgledati kao dio muzeološke prezentacije in situ. Na liburnskom području očuvani su još ostatci više gravitacijskih akvedukata na trasama: Burnum–Plavno polje (akvedukt je uglavnom ukopan u tlo ili je zidani kanal zasut nasipom, propusnoga je kapaciteta 72 l/s), Aenona–Boljkovac (kraj I. st.), Asseria–Čatrnja (kratkoga duktusa s malo tragova na terenu), Cissa (Caska)–Kolan na Pagu (duljine 12 km, najvidljiviji su ostatci povrh Zrća) te Scardona–slapovi Krke (akvedukt je očuvan fragmentarno).

Nalazi utilitarne vodovodne infrastrukture i kanalizacijskih sustava (olovne i terakotne cijevi, zidani ili u tlo uklesani kanali, upojni rezervoari i sl.) govore o visokoj razini rimske urbane kulture, ne samo u velikim gradovima (ostatci mreža u Zadru, Puli, Saloni, Aequumu) već i u malim naseljima na limesu poput Iloka, gdje su očuvani ostatci kaptiranog izvora i cijevni razvod. Sastavni dio vodoopskrbnih gradskih sustava su i nimfeji, česme utilitarnih, no i dekorativnih odlika što su ponekad podizane nad samim izvorom ili u blizini velikih javnih građevina (nimfej u središtu Pule iz I. st. pr. Kr., koji je uz opskrbu amfiteatra možda možda bio i posvećen božici Dijani; nimfej uz forumsku baziliku u Zadru). Slične namjene mogu biti i ukopane piscine s dodatnom funkcijom manjih otvorenih kupališta. Na više su lokaliteta istražene ukopane nadsvođene cisterne, uglavnom villa rustica (Bol–Zlatni rat, Kaštel Štafilić, Lumbarda–Koludrt i dr.).







Potopljene lučke gradnje (zbog podizanja morske razine) evidentirane su na Visu (podno lokacije antičke Isse), kraj Resnika, na Pašmanu (lokaliteti Garmenjak i Neviđane), kraj otočića Muntan, na Murteru (Colentum), u uvali Caska na Pagu, lokacijama Sukošan–Barbir, Pakoštane–Janice, na više lokaliteta uz zapadnu obalu Istre (Savudrija, Fažana–rt Mede, Vižula). U kontinentalnoj zoni ključna je riječna luka bila u Sisku; tragovi lučke infrastrukture iskopani su u Andautoniji (tok Save je danas 1,6 km sjevernije). Najveći hidrograđevni pothvat na našim rijekama bio je rimski plovni kanal Sava–Dunav koji je kombinirao kraće umjetne prokope povezujući ih s prirodnim riječnim tokovima Bosuta, Ervenice i Vuke, s ušćem u Dunav kraj Vukovara (na više su mjesta još vidljive depresije rimskoga kanala, primjerice kraj vinkovačke bolnice).







Tehnički aspekti gradnje

Rimsko je graditeljstvo univerzalno u pogledu arhitektonskih tipova, oblikovnih kanona, konstrukcijskih rješenja i načina izvedbe, pa se u našim krajevima lokalne razlike očituju tek u odabiru gradiva i reprezentativnosti pojedinih građevina. U Panoniji, gdje je zbog netrajnih materijala znatno slabija razina očuvanosti antičke arhitekture, dominantno se gradilo drvom i zemljom, dok se samo za važnije građevine rabila opeka (od doba srednjovjekovnih razgradnji nalazi se gotovo isključivo kao gradivo u sekundarnoj uporabi). U sjeverozapadnim područjima u skromnijem se opsegu rabio i kamen (forumsko-termalni sklop u Aquae Iasae, kolumne trijemova i popločenje ulica u Andautoniji i dr.). Otkrivene su i manje površine žbukanih zidova s fresko-oslicima, a na mnogim lokalitetima (osobito u mediteranskoj zoni) istražene su i velike plohe podnog estriha s utisnutim mozaičnim ukrasima. Hidraulična žbuka rabila se za stijenke cisterni i akvedukata.

U jadranskoj zoni dominantna je gradnja kamenom (stoga je ondje i bolja očuvanost antičkih objekata). Važniji su kamenolomi postojali u uvali Srebrena na Visu (vjerojatno naš najstariji kamenolom, III. st. pr. Kr.), u Splitskoj na Braču (ležišta vapnenca od kojeg je građena Dioklecijanova palača), na korčulanskim otočićima, u zaleđu Trogira te u Istri kraj Rovinja, Vinkurana i Vrsara (gdje je prema predaji isklesana monolitna kupola za Teodorikov mauzolej u Ravenni). Prokoneški mramor, dekorativni porfiri i graniti kao uvezeni građevni materijal rabili su se rijetko, samo za naglašene detalje (stupovi peristila Dioklecijanove palače). Iako se kod nas javljaju gotovo sve tipične rimske tehnike zidanja, reprezentativnošću se ističe opus quadratum (najkvalitetniji primjer su perimetralni zidovi Dioklecijanove palače), dok finoća obradbe kamenih kvadera varira od rustične bunjato tehnike (donja etaža pulske Arene) do blokova s anatirozom na bridovima (dijelovi zidina Asserije). Još od grčkoga doba dominira konstruktivni sustav stup – greda, no u rimskom sloju nerijetko se javljaju i lučne konstrukcije (slavoluci, gradska vrata, arkadni trijemovi, amfiteatri), pa i bačvasti svodovi (primjer očuvanoga kasetiranog svoda nalazi se u Jupiterovu hramu Dioklecijanove palače).