arhitektonska kritika, istraživačka grana koja se posvećuje preciznoj deskripciji, analizi i valorizaciji arhitektonskoga ostvarenja u pogledu njegovih formalno-estetskih i konstruktivno-tehničkih aspekata te u pogledu njegova odgovora na aktualne društvene okolnosti.
Teorija i praksa međusobno se nadopunjuju. Zbog dinamike odnosa pojedinih disciplina, granice između područja djelovanja i metoda nije moguće definirati jednoznačno. Kritika se pojavljuje u različitim žanrovima (studija, polemički tekst, prikaz izložbe, esej, video, intervju, podcast i dr.), najčešće u ulozi medijalizacije arhitekture u javnosti, uz sudjelovanje ključnih aktera koji se pritom koriste specifičnim sredstvima. Arhitektonska kritika je predmet istraživanja kritike i povijesti arhitektonske kritike. Pitanje moći i utjecaja u specifičnim društvenim, političkim i kulturnim okolnostima, jedan je od najvećih izazova objektivnog prosuđivanja arhitektonske kritike.
Osnovni zadatak arhitektonske kritike jest prepoznati i afirmirati vrijednost ostvarenja, od ideja i koncepata do realizacija u proširenom polju arhitektonske kulture. Primjenjuju se različite metode. Deskriptivna metoda usmjerena je identificiranju karakteristika i međusobnih odnosa formalnih, konstruktivnih, estetskih, tehničkih i drugih aspekata. Interdisciplinarni pristupi težište stavljaju na tumačenje odnosa arhitekture prema širem kontekstu. Pritom je kriterij kvalitete određen konceptualnim, konstruktivnim i oblikovnim odlikama, ali i razinom kulturne koherentnosti.
Razdoblje od kraja XIX. st. do II. svjetskog rata
U afirmiranju arhitektonske kritike ključna je uloga časopisa, dnevnih novina i izložbi, odnosno novih medija i društvenih mreža, a njezini su početci istodobni pojavi umjetničke kritike kao fenomena moderniteta. Tema arhitekture u Hrvatskoj pojavila se u osvrtima na izložbe koji su se objavljivali u časopisima i dnevnom tisku. Za razliku od strukovnih glasila poput Vijesti društva inžinira i arhitekta, koje su pod različitim nazivima izlazile od 1878., gdje su prilozi bili namijenjeni stručnoj javnosti, časopisi i dnevni tisak donosili su znatno širi raspon tema koje su popularizirale arhitekturu u široj javnosti. Teme su dobile i primjerenu strukturu, od programatskih tekstova do feljtona u nastavcima koji su nerijetko bili poligoni za polemike, što upućuje na profiliranje arhitektonske kritike kao žanra. Da je kritika u posredovanju između sfere ideja i projekata s javnošću bila djelotvorna, potvrđuje i činjenica da su se kritikom osim arhitekata sve češće bavili povjesničari umjetnosti, umjetnički kritičari i novinari, od → Ise Kršnjavoga do Koste Strajnića, Antuna Gustava Matoša i Vladimira Lunačeka.
U populariziranju arhitekture posredovanjem arhitektonske kritike i publicistike specifična je bila pozicija arhitekta → Viktora Kovačića. Za razliku od disonantnih tonova koji su nerijetko pratili Kovačićevo djelovanje za života, u povodu njegove smrti 1924. u rezimiranju njegova opusa prevladava mišljenje o ključnoj ulozi programatskoga teksta Moderna arhitektura (1900). Također, Kovačićevo se djelovanje kritički razmatra primjenom usporedne analize s novim generacijama arhitekata. Karakterističan je primjer tekst Miroslava Krleže Slučaj arhitekta Iblera (Književna republika, 1924–25), gdje se o Ibleru i Kovačiću piše kao »žrtvama hrvatskog provincijalnog mentaliteta«, no koji su ipak pokazali potencijal suvremene arhitekture u generiranju društvenoga napretka.
Interakcije predstavnika različitih generacija u arhitektonskoj kritici razdoblja između dva svjetska rata u Hrvatskoj mogle bi se objasniti upravo supostojanjem protagonista različitih generacija koji su zastupali različita, povremeno konfliktna stajališta. U prilog tomu govori i institucionalizacija profesionalne scene u novoosnovanoj državi, na čelu s Udruženjem jugoslavenskih inženjera i arhitekata, koje je bilo organizirano po sekcijama, a već od 1919. djelovanje Udruženja dokumentiralo se u strukovnom glasilu Tehničkom listu.
U kontekstu internacionalizacije europske avangarde, časopisi su početkom 1920-ih uspostavili nove modele medijalizacije kulturnih praksi. Posredovanjem vizualnoga i tekstualnog materijala, tzv. mali časopisi razmjenjivali su ideje, informacije i ideologije, tvoreći čvrsto povezanu transdisciplinarnu mrežu suradnika, a time i čitalačke publike. Koncepti i metodologije djelovanja ključnih pojava u europskoj avangardi su posredovanjem časopisa, novina i revija postali globalni fenomeni. Pišući 1922. u časopisu Zenitu o »novoj« arhitekturi Zagreba i Beograda, Ljubomir Micić oštro je zamjerio da nije u duhu novoga doba. Istaknuo je jedino V. Kovačića, posebice njegovu crkvu sv. Blaža u Zagrebu kao primjer primjene kubističkih načela u arhitekturi. Među odjecima avangardnih strujanja bio je i časopis Naša epoha (1926), gdje je → Egon Steinmann u prikazu Savremeni izraz arhitekture izrazito negativno pisao o lokalnoj sredini, navodeći da su nove četvrti u Zagrebu i Beogradu dokument strahovite mizerije naših urbanih prilika i posljedica neobaviještenosti društva o globalnim transformacijama.
Osim u strukovnim glasilima Građevinskom vjesniku, Tehničkom listu, Tehničkom vjesniku i Arhitekturi, arhitektura je bila zastupljena i u časopisima za kulturu Hrvatskoj reviji, Književniku, Književnoj republici, Pečatu, i dr. Profiliranju arhitektonske kritike kao žanra pridonosila je intelektualna klima otvorena razmjenama mišljenja i polemikama, te edukativni model nastave na zagrebačkom → Tehničkome fakultetu (sv. 4), gdje je uspostavljen kontinuitet teorijskoga i kritičkog promišljanja arhitekture. Popularizaciji arhitekture u široj javnosti znatno je od sredine 1920-ih pridonijela ilustrirana revija Svijet, koja je imala velik utjecaj na urbanu kulturu. U Svijetu je 1930. pod naslovom Futurističke osnove objavljen prikaz natječaja za Zakladni blok u Zagrebu, najpotpuniji izvor podataka o jednom od najvećih arhitektonsko-urbanističkih događaja međuratnoga razdoblja u tadašnjoj državi.
Oblikovanje: Otto Antonini
Činjenica da je izložba natječajnih radova u izložbenom prostoru Salona Ullrich bila produljena zbog interesa, te da se u povodu natječaja vodila u dnevnom tisku žestoka polemika, svjedoči o utjecaju kritike na senzibiliziranje javnosti za aktualna pitanja arhitekture. Navedeni primjer nije bio izolirani slučaj. Kronologija arhitektonskih izložbi održanih u Zagrebu od 1928. do kraja 1930-ih potvrđuje intenzivnu aktivnost od izložbi u povodu natječaja, preglednih izložbi čehoslovačke (1928), njemačke (1931) i francuske arhitekture (1834), te strukovnih udruženja. Posljedično je u prikazima izložbi uspostavljen novi žanr pisanja o suvremenoj arhitekturi, s težištem na pitanja društvenoga angažmana arhitekture i arhitekata, odnos staroga i novoga, odnosno tradicionalističkog pristupa i modernog (novog) građenja kao simbol demokratizacije društva, te udio nove generacije arhitekata u tim procesima.
Vrhunac u javnoj recepciji društveno angažirane arhitekture bilo je sudjelovanje arhitekata u aktivnostima → Udruženja umjetnika Zemlja, pri čemu su problemske izložbe na temu stambenih prilika uspostavile nove načine izrazito kritički angažiranoga aktivizma. Njegovi su akteri bili arhitekti, sredstva mediji lijevo orijentiranih časopisa za kulturu, a polje djelovanja bilo je usmjereno široj javnosti, s ciljem osvješćivanja tema koje se izvan sfere intelektualnoga i kritičkoga djelovanja nisu mogle realizirati.
Arhitektonskom kritikom kao vidom osobnog istupanja u javnosti, odnosno programatskog djelovanja intenzivno su se osim → Stjepana Planića, bavili Bogdan Rajakovac i → Ernest Weissmann. Istodobno se u arhitektonskoj publicistici osim prije ustanovljenih žanrova pojavio novi, koji je objedinjavao koncept teorijske i kritičke literature. Ogledni je primjer tog hibridnog modela knjiga-zbornik Problemi savremene arhitekture ili Treba progres graditeljstva znati (1932) koncipirana kao programatski katalog novoga građenja koji je najavio žarišne točke sučeljavanja zagovornika društvene modernizacije podrazumijevajući demokratizaciju, nasuprot onima koji su s tim idejama bili u sukobu interesa.
Najznačajniji doprinos standardiziranju govora i pisma o arhitekturi i urbanizmu je pojava časopisa Arhitektura, specijaliziranog mjesečnika koji je osim suvremene arhitekture uključivao i vizualnu te primijenjenu umjetnost (1931–34). S redakcijskim odborima u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani časopis je donosio prikaze aktualnih tema s područja cijele Jugoslavije, s ciljem afirmiranja suvremenih pojava na međunarodnoj sceni. Ističu se problemski, kritičko-teorijski prilozi Marka Vidakovića te kritički tekst Koste Strajnića Savremena arhitektura Jugoslovena (1932). Za kontinuitet arhitektonske teorije i kritike značajan je prilog → Petra Knolla Ideologija moderne arhitekture (1933), u kojem se modernu arhitekturu razmatralo kao apstraktnu, nadstilsku kulturnu tvorevinu.
Transferi i umrežavanja arhitektonske kulture intenzivirali su se početkom 1930-ih. Francuski magazin L’architecture d’aujourd’hui pohvalno je pisao o časopisima Građevinskom vjesniku i Arhitekturi, a dopisnici za Jugoslaviju bili su Lubomir Ilić (Illitch) od 1932. i Stjepan Planić (od 1933). Potkraj 1930-ih pojavili su se prvi pokušaji sinteznih prikaza arhitekture. Među njima je središnju poziciju imala izložba Pola vijeka hrvatske umjetnosti (od 1888. do 1938), u okviru koje je arhitektura bila predstavljena kao integralni dio umjetničke produkcije. U vezi s koncepcijom došlo je do kritičkoga odmaka i polarizacije na arhitektonskoj sceni. Izbor i katalog izložbe, objavljen kao temat Građevinskog vjesnika koncipirao je → Vladimir Potočnjak. Time je moderna hrvatska arhitektura dobila prvi retrospektivni osvrt i pokušaj kritičkoga historiziranja. U djelu Hrvatska domovina (1943) Tihomil Stahuljak autor je kritičkoga prikaza hrvatske arhitekture XX. st. Ondje je istaknuo »Račićevog suvremenika« V. Kovačića, čiju je revolucionarnost vidio više kao rezultat okolnosti u kojima je djelovao nego kao posljedicu autorovih subjektivnih predispozicija, te je donio tezu o kontinuitetu tradicije moderniteta od Kovačića do generacije arhitekata koja se afirmirala u drugoj polovici 1920-ih.
Razdoblje od kraja II. svjetskog rata do danas
Nakon 1945. arhitektonska kritika formulirala je osnove ideološkog pragmatizma radi afirmiranja nove arhitekture za socijalističko društvo. Osim programatskih tekstova u časopisima Republici (od 1945) i → Arhitekturi (od 1947), kritika u dnevnim novinama (Vjesnik, Narodni list) afirmirala je arhitekturu kao aktualnu društveno relevantnu činjenicu. Za promjenu paradigme oko 1950. karakteristična je angažirana arhitektonska kritika → Nevena Šegvića. Analogno likovnoj i književnoj kritici, arhitektonska kritika odmaknula se od socijalističkoga realizma i redefinirala modernističke vrijednosti. Koncept sinteze umjetnosti, arhitekture i dizajna postao je temeljno načelo kritičkoga i teorijskoga diskursa, s osloncem na transfere i umrežavanja na globalnoj sceni posredovanjem izložbi, predavanja, prijevoda i kritike. Za transformaciju udjela časopisa u polju kulture koji je započeo 1950-ih, karakteristična je usporedba Arhitekture i → Čovjeka i prostora. Prvi je početkom 1950-ih od instrumenta državne politike u arhitekturi i urbanizmu postao visokoestetizirano glasilo modernizma. Čovjek i prostor pokrenut 1954. u nakladi Saveza arhitekata Hrvatske drastično je promijenio ustaljene obrasce arhitektonske kritike i postao prvim primjerom preuzimanja formata dnevnih novina u stručnom časopisu. Iako specijaliziran za arhitekturu i urbanizam, časopis je sustavno pratio aktualna zbivanja u širokom rasponu vizualne kulture i postao jednim od najpopularnijih medija te potaknuo pojavu novih aktera u medijskom prostoru arhitektonske kritike.
Časopis za umjetnost i kulturu 15 dana pokrenut 1957. također je imao iznimnu ulogu u popularizaciji moderne i suvremene arhitektonske kulture. Autori priloga bili su većinom mladi arhitekti i povjesničari umjetnosti koji su bili angažirani i u nastavi zagrebačkoga Radničkoga narodnog sveučilišta Moša Pijade (RANS). Sadržaj je uključivao tematske blokove u skladu s programom Centra za kulturu u RANS-u. Autori tekstova, Darko Venturini, → Andrija Mutnjaković, Radovan Ivančević, Kamilo Burger, → Fedor Kritovac i drugi, surađivali su na televiziji i radiju, održavali javna predavanja i organizirali izložbe, promičući intermedijalne pristupe arhitektonskoj kritici.
Znatan udio u afirmiranju nove arhitektonske kritike 1960-ih pripada tjedniku za umjetnička i društvena pitanja Telegram (1960–70; 1971–73). Među suradnicima su, osim afirmiranih autora, bili većinom mladi povjesničari umjetnosti i arhitekti, poput → Zdravka Bregovca, → Vjenceslava Richtera i → Vladimira Turine, te predstavnici mlađe generacije arhitekata koji su se profesionalno posvetili arhitektonskoj kritici: D. Venturini, F. Kritovac i dr. Njihovi su tekstovi bili podjednako važni zbog uspostavljanja standardiziranoga jezika arhitektonske kritike i teorijske utemeljenosti, kao i zbog doprinosa edukaciji i senzibiliziranju šire javnosti za suvremena zbivanja u lokalnoj sredini koja se analizirala usporedno s primjerima dobre prakse na međunarodnoj sceni. Istaknuto mjesto u procesima umrežavanja i razmjene ideja pripada časopisu Praxis i Korčulanskoj ljetnoj školi (1964–74). Karakterističan je primjer utjecaja Henrija Lefebvrea na arhitektonsku kritiku, teoriju i praksu u tekstovima Matka Maštrovića i osobito V. Richtera, tadašnjega dopisnika časopisa L’Architecture d’Aujourd’hui te Domus, koji je imao ulogu ključnoga aktera u transnacionalnim umrežavanjima arhitektonske kulture.
Daljnji iskorak u područje eksperimenta u arhitektonskoj kritici ostvario je potkraj 1960-ih → Radovan Delalle konceptom urbarhitekture kojim je nastojao redefinirati poziciju i značenje arhitekture u odnosu na urbani kontekst. Richterovu konceptu megagrada, definiranoga ponavljanjem istih shema, Delalle je suprotstavio urbarhitekturu »kritičkoga regionalizma« koja svaki put treba biti oblikovana drugačije, u skladu s mjestom, vremenom i ljudima za koje se gradi. Arhitekt → Vojteh Delfin još je radikalnije uveo sociološki aspekt u raspravu o gradu. Ističući nužnost novih rješenja za probleme otuđenja i slobodnoga vremena, pledirao je za novu sintezu ambijentalnih vrijednosti urbanih struktura. Poziciju angažirane arhitektonske »kritike na djelu« izrazito širokoga raspona interesa dosljedno je od 1960-ih do smrti 1985. zastupala → Antoaneta Pasinović, primjenjujući strukturalističke i semiološke modele tumačenja arhitekture kao stvaranja prostora, odnosno proizvodnje značenja. U kritičkom pozicioniranju arhitekture i urbanizma od 1966. značajan je udio izložbene manifestacije Zagrebačkoga salona, posebice sekcije Prijedlog koja je uvela aktivističke modele intervencija u prostoru (od 1971), premještajući polje kritičkoga djelovanja u javni prostor. Razdoblje 1970-ih bilo je obilježeno kontinuitetom arhitektonske kritike u strukovnim časopisima, pomičući težište interesa na aktualne i povijesne teme u skladu s tendencijama definiranja tradicije moderniteta kao odrednice hrvatskoga identiteta, dok su se početkom 1980-ih očitovali odjeci teorije postmodernizma i fenomenoloških tumačenja oblikovanja arhitektonikom (→ Nikola Polak).
Tranzicija 1990-ih utjecala je na redefiniranje tradicionalnih uloga arhitektonske kritike. Osim Arhitekture i Čovjeka i prostora koji su preuzeli koncepte monografskih i tematskih nakladničkih cjelina, važniji su časopis → Oris te razgranat program popularizacije arhitekture. Istodobno se arhitektonska kritika usmjeravala neposrednim oblicima komuniciranja, od novina za kulturu (Vijenac, Zarez) do javnih rasprava, televizijskih serijala, blogova uz zamjetne udjele hibridnih formata, kvazi-dokumentarizma i publicistike. Ta je praksa doživjela procvat u okolnostima krize institucionalne kritike 2000-ih, obilježene neutraliziranjem i gašenjem časopisa na koje se tradicionalno oslanjala. Vodeću ulogu preuzimaju inicijative na nezavisnoj kulturnoj sceni (Platforma 9.81), nevladine udruge i drugi oblici aktivističkih praksi, koji nastoje kritiku učiniti vidljivom u javnosti i uspostaviti participativne modele komuniciranja s ciljem pozitivnog utjecaja na politike odlučivanja o prostoru.
Ž. Domljan: Počeci kritike i teorije arhitekture i urbanizma u Hrvatskoj. Peristil, 21(1978) 1, str. 167–168.
N. Šegvić: Stanje stvari, jedno viđenje 1945–1985. Arhitektura, 39(1986) 196–199, str. 118–280.
K. Ivanišin: O nekim teoretskim postavkama iznesenima na stranicama časopisa Arhitektura od 1947. do danas. Arhitektura, 51(1998) 1(214), str. 23–32.
J. Galjer: Likovna kritika u Hrvatskoj 1868–1951. Zagreb, 2000.
S. Križić Roban (priredila; uvodnik i životopis): Antoaneta Pasinović, Izazov mišljenja o prostornom jedinstvu. Zagreb, 2001.
