Begović, Miroslav (Osijek, 31. VIII. 1925 – Zagreb, 30. VIII. 2004), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, pokretač osnivanja → Hrvatskoga muzeja arhitekture u Zagrebu, kojega je bio dugogodišnji voditelj.

Diplomirao je 1952. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (od 1962. → Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje se 1964. habilitirao radom Umjetna rasvjeta i boja u radnim prostorima industrije, te doktorirao 1980. disertacijom Razvoj i perspektiva arhitekture muzeja umjetnosti. Od 1952. do 1964. radio je kao asistent u Zavodu za arhitekturu i urbanizam Instituta za likovne umjetnosti JAZU-a. Na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu započeo je djelovati 1962. kao honorarni asistent Mladena Kauzlarića; redovitim profesorom postao je 1980. Bio je predstojnik Katedre za arhitektonsko projektiranje 1972–76., te prodekan za nastavu 1972–74. Umirovljen je 1995.

Projektirao je i izvodio javne građevine, ponajviše turističke i muzejsko-galerijske namjene, te unutarnja uređenja, bavio se problematikom rasvjete u arhitekturi, rekonstrukcijom i sanacijom povijesnih dijelova Zagreba, na čemu su se temeljili i nastavni programi kolegija koje je predavao (Arhitektura industrijskih zgrada, Arhitektura muzeja i izložbenih prostora, Arhitektonsko projektiranje, Interijer, i dr.). Među turističkim zgradama ističu se hoteli Mimoza u Tivtu (sa S. Mitić, 1954) i Eden u Rovinju (s I. Bartolićem, 1971), a među muzejsko-galerijskima Atelijer Meštrović u Mletačkoj ulici 8 u Zagrebu (adaptacija, 1963) i Galerija naivne umjetnosti u Hlebinama (1968., druga etapa 1985). Autor je projekata za izložbeni paviljon tvornice Đuro Đaković na Zagrebačkom velesajmu (1961), te za rekonstrukcije robne kuće Varteks na Trgu bana Josipa Jelačića 8 (1967) i velike vijećnice Hrvatskoga sabora na Trgu sv. Marka 6 (1996) u Zagrebu. Među njegovim se projektima posebno ističe revitalizacija i dogradnja poslovno-stambenoga bloka između Tkalčićeve i Radićeve ulice te Krvavog mosta u Zagrebu, kao simbioze povijesne i suvremene arhitekture (1973–87) koja je doživjela kontroverzne ocjene stručnjaka i javnosti. Bio je glavni urednik časopisa → Čovjek i prostor (1967–76), predsjednik Društva arhitekata Zagreba (1967), te pokretač i voditelj Hrvatskog muzeja arhitekture (1995–2004). Godine 1990. postao je redovitim članom JAZU-a (od 1991. → Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti). Bio je tajnik Razreda za likovne umjetnosti (1989–98), te potpredsjednik HAZU-a (1998–2003). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1972) i »Vladimir Nazor« (1988).











