Krstulović, Boris (Split, 9. II. 1932 – Zagreb, 28. XI. 2014), arhitekt, istaknuo se posebice projektiranjem stambene i poslovne arhitekture.
Diplomirao je 1956. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (od 1956. Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet, od 1962. → Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje je 1987. doktorirao disertacijom Specifični princip konstituiranja fleksibilnih arhitektonskih prostora (mentor → M. Begović). Nakon što je diplomirao radio je u Arhitektonskom projektnom birou Žerjavić, od 1958. u Zavodu za arhitektonske kompozicije, a od 1962. u Zavodu za građevne konstrukcije na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu. Od 1963. do umirovljenja 2002. predavao je na → Građevinskome fakultetu u Zagrebu, u zvanju redovitoga profesora od 1988. U okviru Odjela za zgradarstvo (predstojnik 1991–97) bio je nositelj kolegija Elementi visokogradnje, Uvod u graditeljstvo, Projektiranje zgrada i dr.
Njegova se ostvarenja odlikuju inventivnim oblikovanjem arhitektonskih volumena, naglašenom racionalnom plastičnom obradbom površina te dinamično oblikovanom konstrukcijom, pretežno u armiranom betonu. Među stambenom arhitekturom ističu se zgrade u Zagrebu (u Vukovićevoj ulici, 1958. i 1959; na Petretićevu trgu, 1960; Remetinečkoj cesti, 1970; Zelengaju 1987; Svetom Duhu, 1991), Crikvenici (1964), Gračacu (1965), Varaždinu (1982) i dr. Značajna ostvarenja čini i više poslovnih i javnih zgrada: industrijsko-poslovni kompleks Elektroslavonije u Osijeku (1967–71), upravno-poslovna zgrada u Slavonskom Brodu (1972–80), Računsko-dispečersko-edukacijski centar u Osijeku (1973–78), upravno-poslovna zgrada Elektre u Varaždinu (1974–77) te upravno-poslovna zgrada Hidroelektre u Zagrebu (1986). Bavio se uređenjem interijera (Zavod za fotogrametriju Geodetskoga fakulteta, 1962., kemijski laboratoriji Instituta građevinarstva Hrvatske, 1962., dekanat Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta, 1967). Prihvaćen mu je patent Prirodno selekcionirano osvjetljenje fleksibilnih halskih prostora, a kao novi priznati su mu proizvodi kupola sa selektiranim osvjetljenjem i reprezentativna fotelja za tvornicu Tapo u Ljubljani. Radio je na tehničkom unapređenju specifične boje opeke s tvornicom opeka u Celju i na naboranim pokrovnim limovima za tvornicu Jedinstvo u Krapini. Dobitnik je više nagrada, među ostalima Borbe (1971., 1978), »Vladimir Nazor« (godišnja 1971., za životno djelo 2009), »Viktor Kovačić« (godišnja 1977., za životno djelo 1999), Zagrebačkoga salona (1979) i »Drago Galić« (1985).
Prvo sam sagradio kuće, a zatim o njima napisao doktorat (intervju). Čovjek i prostor, 46(1999) 5–8(540–543), str. 12–16.
Nagrada UHA-e »Viktor Kovačić« za životno djelo u 1999. godini. Čovjek i prostor, 47(2000) 7–8(554–555), str. 6–7.
D. Radović Mahečić: Krstulović, Boris. Hrvatski biografski leksikon, sv. 8, 2013., str. 233–234.
Nagrada »Viktor Kovačić«,
Nagrada »Drago Galić«,
Nagrada Zagrebačkoga salona,
Nagrada Borbe