Pomgrad Inženjering d. o. o., građevinsko poduzeće sa sjedištem u Splitu. Nastalo je na tradiciji Pomorskoga građevnoga poduzeća Pomgrad koje je osnovano 1947. u Splitu. Od 1976. bilo je udruženo s građevinskim poduzećima → Lavčević, → Konstruktor, Melioracija i Tehnogradnja u SOUR 25. maj. Poslije se pridružilo poslovnoj zajednici industrijskih proizvođača → Ingra radi razvijanja dodatnih specijalizacija djelatnosti, zajedničkog nastupa na tržištu, razvijanja i organiziranja pratećih djelatnosti i dr. Potkraj 1991. poduzeće je imalo 1470 zaposlenika, a u razdoblju tranzicije početkom 1990-ih bilo je privatizirano. Godine 1993. pretvorbom je postalo dioničko društvo pod nazivom Pomgrad poduzeće za inženjering d. d. (Pomgrad d. d.). U okviru programa restrukturiranja društva, 2000. osnovano je društvo kći Pomgrad gradnja d. o. o. za vađenje ukrasnoga kamena i kamena za gradnju, vapnenca, gipsa, krede i škriljevca. Poduzeće Pomgrad inženjering dospjelo je 2001. u stečaj i potom je prodano splitskom poduzeću Montmontaža-Hidroinženjering, a 2008. preuzeo ga je austrijsko-njemački koncern → Strabag. Pomgrad inženjering je 2000. imao 605 zaposlenih, a potkraj 2023. bilo ih je 112.

Poduzeće se specijaliziralo za izvođenje svih vrsta pomorskih radova u građevinarstvu i izvodilo je radove u mnogim većim lukama i brodogradilištima te na obalama u zemlji i u inozemstvu. U potpunosti je obnovilo većinu luka duž istočne obale Jadrana. Na području RH ističu se radovi u luci Ploče (približno 2000 m obale, više od pola milijuna kvadratnih metara različitih objekata te odgovarajuća infrastruktura), Sjevernoj luci Split (od 1947. angažirano je u stalnom proširivanju luke) te u više od 80% marina na našemu dijelu jadranske obale. Ukupno je duž jadranske obale izgradilo više od 4000 vezova za sportska i turistička plovila. Izvodilo je radove u marinama Zadar, Biograd na Moru, Murter, Tribunj, Split, Zenta i Spinut u Splitu, Podgora, te u marini Bar u Crnoj Gori. Sudjelovalo je u izgradnji putničke luke Gaženica na području Lučke uprave Zadar (2009–14) i u projektu produljenja gata sv. Petra u splitskoj trajektnoj luci (2017), a u sklopu petrokemijskoga kompleksa na Krku izgradilo je vezove za tekuće kemikalije s mogućnošću pristajanja brodova do 70 000 dwt i za plinovite kemikalije za brodove do 30 000 dwt. Pomgrad je izvodio i druge važne objekte prometne infrastrukture, poput 1892 m duga željezničkoga tunela puštenoga u promet 1984. u sklopu željezničke pruge koja vodi do središta Splita. Prethodno proizvedeni armiranobetonski elementi slagali su se u tunel, što je ujedno označilo početak uporabe prednapetih betonskih elemenata u našim krajevima. Poduzeće je izgradilo najstariji splitski neboder arhitekta → Vuke Bombardellija, poznat pod nazivom Pomgradov neboder.

Na međunarodno se građevinsko tržište poduzeće uključilo 1952., prvi izgrađeni objekti bile su luke Latakija (1953–57) i Tartus u Siriji, a radilo je i u Sudanu, Cipru, Gani, Eritreji, Iranu.

Poletti-Kopešić, Emilija (Mila) (Gračac, 15. X. 1921 – Zagreb, 18. IV. 1995), arhitektica, istaknula se posebice projektiranjem odgojno-obrazovnih ustanova.

Diplomirala je 1944. na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. Isprva je radila u → Arhitektonskome projektnom zavodu, potom u Arhitektonskome zavodu Bosne i Hercegovine, pa u Arhitektonskome birou → Ivana Vitića. Od 1958. do umirovljenja 1979. radila je u Arhitektonsko-projektnome birou → Žarka Vinceka. Tijekom 1950-ih projektirala je u duhu suvremenoga arhitektonskog izraza više objekata stambene i javne namjene među kojima se ističu: Institut vrtlarske škole u Brezovici, stambene zgrade u Splitu, policijska postaja u Dubravi u Zagrebu, prvi TV toranj na Sljemenu (1958). Potkraj 1950-ih okrenula se projektiranju uglavnom odgojno-obrazovnih zgrada: škole u Vukovaru (1958), u Štefanovečkoj ulici u Zagrebu (1961), Oroslavju (1964), Opatiji (1968), Senju (1969) i Varaždinu (1970), predškolske ustanove u Kozari boku (1971), na Ferenščici (1971) i na Srednjacima (1972), sve u Zagrebu. Izradila je urbanistička rješenja za naselja u Šilu i Puntu na Krku (1965), gdje je izvela i nekoliko obiteljskih kuća. Projektirala je i ljetnu pozornicu u Krku (1968) te dvije džamije, u Wadi i Maknusi u Libiji (1973). Bila je predsjednica → Društva arhitekata Zagreba, gdje je radila na osnivanju Zadruge Arhitekt koja je kao tijelo unutar Društva 1954. pokrenula arhitektonski časopis → Čovjek i prostor.

Podhorsky, Stjepan (Zagreb, 21.   XII. 1875 – Zagreb, 13. IX. 1945), arhitekt, zapažen po mnogobrojnim realizacijama sakralne arhitekture u prvoj polovici XX. st.

Završio je 1896. Tečaj za obrazovanje graditelja pri Obrtnoj školi u Zagrebu (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2) kao pripadnik skupine prvih apsolvenata tog tečaja. Već tijekom školovanja radio je u atelijeru → Hermana Bolléa, ravnatelja Škole. Godine 1905. završio je Specijalnu školu za arhitekturu na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču. Nakon povratka u Zagreb, zajedno s → Viktorom Kovačićem, → Vjekoslavom Bastlom i → Edom Šenom bio je utemeljitelj Kluba hrvatskih arhitekata (1905) koji se smatra jednim od stupova hrvatskoga moderniteta na početku XX. st., a bio je i prvi predsjednik Kluba. Položivši državni ispit 1906., postao je ovlašteni civilni arhitekt. Nakon I. svj. rata 1918. imenovan je profesorom na Obrtnoj školi.

U duhu eklektičkoga historicizma s elementima kasne secesije izveo je niz zapaženih svjetovnih građevina u Zagrebu, među kojima se ističu stambena zgrada u Kukuljevićevoj 1 (1901), zgrada Srpske pravoslavne općine i škole u Bogovićevoj 7 (1907–09), stambena zgrada s ljekarnom Crvenom križu na uglu Ilice 79 i Kačićeve 2 (1908), zgrada Obrtnoga zbora (danas Obrtnički dom) na Mažuranićevu trgu 13 (1908–09), stambeno-poslovna zgrada u Ilici 118–120 (1909–10), stambena zgrada (danas Dom učenika srednjih škola A. G. Matoš) na Marulićevu trgu 6 (1919–22), stambeno-ugostiteljska zgrada (danas kazalište Mala scena) na uglu Medveščaka 2 i Grškovićeve 1 (1922–23), stambena zgrada u Domjanićevoj 15 (1929–30), Dom sv. Antuna (danas Zagrebačko gradsko kazalište Komedija) na Kaptolu 9 (1936–39), i dr. U Križevcima je izveo arkade židovskoga groblja i Hrvatski dom (1912–14).

Posvetivši se sakralnoj arhitekturi, konzervatorskim i restauratorskim zahvatima, nastojao je sačuvati umjetničku cjelinu pojedinih stilski heterogenih građevina: secesijska dogradnja crkve u Krašiću (1911–13); regotizacija crkava u Oštarijama (1901–02) i Križevcima (1912–13), te restauracija s elementima neoromanike i secesije crkve u zagrebačkim Šestinama (1909). Među njegovim se sakralnim novogradnjama ističu grkokatolička neobizantska crkva Blagovijesti u Strmcu Pribićkom (1911–13) te u starohrvatskom, predromaničkom duhu crkve u Tomislavgradu (1925–40), Sračincu (1925), Đurđevcu (1928–29), Maloj Bosni (Šebešić) kraj Subotice (1929–31), franjevačka crkva u Makarskoj (1921–31., 1939–43), crkve u Popovači (1935–38), Bihaću (1938., nakon razaranja u II. svj. ratu ostao samo zvonik), Đurmancu, (1939–42., zvonik izgrađen 1976). Projektirao je i mauzolej obitelji Halper-Radić u Krapini (1911) i obitelji Podhorsky na zagrebačkom Mirogoju (1929–33).

kratka biografija na računalu J. Tolj, foto iz Končarevca travanj 2018.

Pilar, Martin (Brod na Savi, danas Slavonski Brod, 16. XI. 1861 – Zagreb, 22. IV. 1942), arhitekt, jedan od osnivača Tehničke visoke škole u Zagrebu.

Diplomirao je 1884. na Tehničkoj visokoj školi u Beču, gdje se još dvije godine usavršavao na Akademiji likovnih umjetnosti kod Friedricha Schmidta. Nakon povratka u Zagreb radio je u radionici → Hermana Bolléa na obnovi katedrale (1886–87), u građevnom uredu Zemaljske vlade na projektiranju zgrada za osnovne škole i nadziranju gradilišta (1887–89), u gradskom poglavarstvu Zagreba na izgradnji osnovne škole u Varšavskoj ulici i projektiranju one u Krajiškoj (1889), u županijskom okrugu Ogulin na administrativnim poslovima (1890–91), te u zagrebačkoj poslovnici → Kune Waidmanna na projektu palače Narodnih novina u Frankopanskoj 26 / Prilazu Đure Deželića 2 (1891). U Zagrebu je od 1892. obavljao samostalnu praksu, a 1894. osnovao građevinsko poduzeće Pilar, Mally & Bauda. Suzdržanim historicističkim izrazom, pretežno neorenesansnim, s ponekim odjekom secesije, izgradio je 1892–1907. u Zagrebu mnoge, uglavnom stambene zgrade (Strossmayerov trg 5, Trenkova 3, Draškovićeva 4, Preradovićeva 9 i 44 / Svačićev trg 17, Masarykova 16 i 25 / Trg Republike Hrvatske 1, Ilica 73, 152, Mihanovićeva ulica 26–28, 34 / Gundulićeva, Gajeva 38, Marulićev trg 8, Gundulićeva 48–52). Nakon stotinjak izvedenih zgrada, 1907. se pretežno posvetio javnom i društvenom radu.













Na Pilarovu je inicijativu 1892. pri Zemaljskoj obrtnoj školi organiziran tečaj za obrazovanje graditelja. Kao član Društva inženjera i arhitekata zauzimao se za osnivanje odbora koji bi se bavio osnutkom Tehničke visoke škole, te je potaknuo izdavanje brošure Die technische Hochschule in Agram (1899). Nakon I. svj. rata i konačne odluke o pokretanju Škole u Zagrebu, zadužen je za izradbu podrobnog nastavnog plana, te je 1919. bio imenovan organizatorom i jednim od prva tri redovita profesora Škole. Bavio se istraživanjem i evidentiranjem hrvatske graditeljske baštine. Zajedno s → Jankom Holjcem objavio je mape Hrvatski građevni oblici I–V (1904–09., njemački prijevod Das Bauernhaus in Kroatien, 1911). Zajedno s Gjurom Szabom snimao je 1910–14. seljačke kuće i plemićke kurije po Hrvatskom zagorju, Slavoniji i Hrvatskom primorju, te je bio član Zemaljskog povjerenstva za očuvanje umjetničkih i historijskih spomenika (od osnutka 1910). Bio je dugogodišnji aktivni član i podstarješina Hrvatskoga sokola, gradski zastupnik (1910–13), predsjednik Društva hrvatskih inžinjera i arhitekata (1918–21). Od 1919. bio je redoviti član JAZU-a (danas HAZU) te pročelnik novoosnovanog Umjetničkog razreda, a 1924. i potpredsjednik Akademije.

Petrik, Milivoj (Irig, Srbija, 28. II. 1894 – Zagreb, 23. VIII. 1979), građevinski inženjer, stručnjak za hidrologiju.

Diplomirao je na građevinskom odsjeku Tehničke visoke škole u Beču (danas TU Wien) 1921. te magistrirao na Harvardovu sveučilištu u Cambridgeu (SAD) 1926. Od 1921. radio je u Gradskom poglavarstvu grada Zagreba, a 1925. preuzeo je dužnost voditelja novoosnovanoga Sanitarno-tehničkog odjela Higijenskoga zavoda sa Školom narodnoga zdravlja u Zagrebu. Na → Tehničkome fakultetu u Zagrebu (sv. 4) predavao je 1939–43. Nakon II. svj. rata bio je pomoćnik sanitarnog inspektora NR Hrvatske. Od 1949. je ponovno radio na Tehničkome fakultetu u Zagrebu, od 1953. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Hidrologija, Sanitarna tehnika i dr. Bio je starješina Građevinskog odsjeka Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) 1950−51. u Zagrebu te 1963–67. predstojnik Zavoda za sanitarnu tehniku. Umirovljen je 1965. Predavao je i na poslijediplomskim studijima u Zagrebu, Ankari, Napulju i Londonu. Od 1929. bio je savjetnik Svjetske zdravstvene organizacije u Ženevi.

Osobito poznajući problematiku zaštite prirodnih tokova i vodoopskrbnih objekata, bavio se sanitarnom tehnikom i hidrologijom. Najveći dio svoje istraživačke djelatnosti posvetio je hidrologiji krša, posebice hidrološkim istraživanjima onečišćavanja rijeka Save i njezinih pritoka te Drave i istraživanjima na području Istre, Hrvatskoga primorja i Dalmacije. Objavio je više knjiga i udžbenika, prijevoda knjiga te znanstvenih radova, među kojima su Opskrba vodom i otpadna tvar (1948), Temperatura i kisik Plitvičkih jezera (1961). Za redovitoga člana JAZU-a (danas → HAZU) izabran je 1968.