Opeka d. o. o., građevinsko poduzeće za proizvodnju opeke, crijepa i proizvoda od pečene gline za građevinarstvo sa sjedištem u Osijeku, osnovano 1917. Od prvobitne ciglane s manjom poljskom peći za opeku, poduzetnik Alfred Kolar izgradio je 1917−19. veliko opekarsko poduzeće pod nazivom Ciglana i krečara, kapaciteta sedam milijuna komada pune opeke i 500 000 komada crijepa. Ciglana je radila uz manje prekide i postala je najveći opekarski centar u Osijeku i okolici. Roba se prodavala pretežno u Osijeku i susjednim mjestima.
Nakon II. svj. rata u Osijeku je osnovano Gradsko obrtno poduzeće s odsjekom za građevinsku djelatnost pod nadležnost kojega su potpale sve četiri dotadašnje osječke ciglane, Kolarova na Vukovarskoj cesti (budući pogon A), dvije ciglane na Čepinskoj cesti u vlasništvu poduzetnika Emila Plazzeriana od 1856 (budući pogon B) te ciglana Pajo Radanović u Južnom predgrađu osnovana 1887 (budući pogon C). Zbog neposredne blizine i tehnološke povezanosti pogona, ciglane su se 1952. spojile u poduzeće Opeka poduzeće za izradu opeke i crijepa Osijek.
Godine 1962. poduzeće je poslovalo pod nazivom Opeka poduzeće za izradu tankostijene i pune opeke i tlačnoga crijepa te ulagalo u pogone radi modernizacije i povećanja kapaciteta. Pripojeni su mu ciglana Palača u Vladislavcima (1965), ciglarsko poduzeće Trudbenik Đakovo (1974), te industrija građevnog materijala Dunav, Dalj (1975). Od 1965. opet je poslovalo pod nazivom Opeka poduzeće za izradu opeke i crijepa. Struktura proizvodnje mijenjala se, 1972. proizvodnja pune opeke iznosila je više od 85%, 1977. smanjila se na 36%, a 1982. na 15%. Istodobno se proizvodilo više šupljih zidnih i stropnih elemenata te fasadne, pregradne i ogradne opeke.
Tijekom 1982. završena je i puštena u rad tvornica opekarskih proizvoda u Sarvašu kapaciteta približno 50 milijuna jedinica na godinu. Godine 1985. pušten je u rad pogon za proizvodnju betonskih elemenata i mljevenje loma, a 1986. tvornica biber-crijepa u Đakovu. Poduzeću je 1987. pripojena ciglana Rad Vukovar. Poduzeće je proizvodilo 30-ak opekarskih proizvoda kao što su puna opeka, šuplja opeka normalnog formata, saćasta fasadna opeka, šuplji zidni blokovi, stropne gredice, šuplje ploče od gline, itd.
Sredinom 1991. tvornica Đakovo izdvojena je iz poduzeća, koje je bilo smješteno na pet lokacija, u Osijeku, Vladislavcima, Sarvašu, Dalju i Vukovaru. Potkraj 1991. imalo je 308 zaposlenika. Zbog Domovinskoga rata i okupacije prostora 1991. ostalo je bez pogona u Sarvašu, Dalju i Vukovaru, odnosno bez 62% proizvodnih kapaciteta opekarskih proizvoda, što je usporilo njegov razvoj na dulje razdoblje.
Društveno poduzeće Opeka je od 1993. djelovalo kao Opeka d. d., a u sastavu su se ponovno našli uništeni pogoni u Sarvašu, Dalju i Vukovaru. Godine 2023. promijenila je pravno ustrojbeni oblik u Opeka d. o. o. i otišlo u stečaj te ga je kupio osječki Eurokamen.
održiva arhitektura, pristup projektiranju, izgradnji, održavanju i obnovi zgrada kojim se povećava njihova energetska učinkovitost, kvaliteta i trajnost, smanjuje njihov negativni utjecaj na okoliš i zdravlje ljudi te sprečava iscrpljivanje neobnovljivih izvora dobara i energije, ugrožavanje bioloških vrsta i stanja prirodnih vrijednosti; također održiva gradnja, zelena gradnja ili zelena arhitektura.
Temelji se na načelima održivoga razvoja, koji je još 1987. definiran u Brundtlandovom izvješću Svjetske komisije za okoliš i razvoj kao razvoj koji zadovoljava potrebe današnjice bez ugrožavanja sposobnosti budućih generacija da zadovolje vlastite potrebe. S novim milenijem Europska unija usvojila je dugoročnu viziju održivoga razvoja u kojoj se zaštita okoliša, ekonomski razvoj i društvena kohezija međusobno nadopunjuju. Postizanje održive, klimatski neutralne i zelene Europe do 2050. jedan je od prioriteta Europske unije, koji se ostvaruje putem Europskoga zelenog plana (engl. Green deal) iz 2020. Taj se plan oslanja na Program Ujedinjenih naroda za održivi razvoj do 2030 (Agenda 2030) usvojen 2015. (→ održivi razvoj; sv. 4)
Održiva arhitektura zasniva se na odabiru povoljne lokacije građevine, provedbi mjera energetske učinkovitosti i korištenju alternativnih izvora energije, primjeni ekološki prihvatljivih građevnih materijala i tehnologija koji nisu štetni za okoliš, gospodarenju otpadom koji je nastao pri izgradnji i rušenju građevina, zbrinjavanju otpadnih voda u sklopu objekta i dr. Pri procjeni utjecaja zgrade na okoliš promatra se njezin cijeli životni ciklus, od planiranja i programiranja, projektiranja, izgradnje, uporabe održavanja i obnove do njezina rušenja i recikliranja otpada, što je osnova modela cirkularne ekonomije zgrada.
Ciljevi održive arhitekture postižu se koordiniranim integralnim pristupom svih uključenih struka (arhitektonska, građevinska, strojarska, elektrotehnička itd.) izvedbi novih zgrada, odn. energetskoj ili sveobuhvatnoj obnovi postojećih zgrada. Kvalitetno optimiziran koncept sveobuhvatne obnove uključuje primjenu dobro izbalansiranih, ali ne i predimenzioniranih građevinskih i energetski učinkovitih mjera. Osim mjera energetske učinkovitosti, sveobuhvatnom se obnovom zgrada unapređuje pristupačnost osobama s invaliditetom, uvode elementi zelene infrastrukture na zgradi, ugrađuju punionice za električna vozila, parkirališta za bicikle, te unapređuju ostali temeljni zahtjevi za građevinu (povećanje sigurnosti u slučaju požara, povećanje potresne otpornosti itd.).
Mjere za postizanje održive arhitekture
Energetska obnova zgrada. U Europskoj uniji, energija potrošena u zgradama 2010-ih činila je približno 40% ukupno potrošene energije, od čega je 80% dobiveno iz fosilnih goriva, uz udjel od 36% ukupne emisije CO2. U Hrvatskoj se u zgradama trošilo više od 42,3% ukupno potrošene energije. Prema procjenama, u kućanstvima se 62% energije trošilo na grijanje prostora, 15% na rasvjetu i električne uređaje, 12% na kuhanje i 11% na pripremu tople vode.
Stoga je energetska obnova postojećeg fonda zgrada ključna mjera energetske tranzicije za postizanje klimatske neutralnosti, a provodi se u mjeri u kojoj je to tehnički, funkcionalno i gospodarski izvedivo. Zasniva se na smanjenju potrebne energije za grijanje i hlađenje uvođenjem dostatne toplinske izolacije ovojnice zgrade (fasada, krov, stolarija, zasjenjenje prostora radi smanjenja potreba za hlađenjem), zamjeni ili poboljšanju postojećeg sustava grijanja onima koji se koriste obnovljivim izvorima energije, a pritom ne ispuštaju CO2 (u gradovima), odn. priključenju zgrade na učinkoviti sustav centraliziranog grijanja (i hlađenja), na uvođenju sustava automatizacije i upravljanja zgradom, rekonstrukciji toplinskih stanica s balansiranjem sustava grijanja (ugradnja elektroničkih crpki i elemenata za dinamičko hidrauličko uravnoteženje sustava i dr.), ugradnji uređaja za samoreguliranje temperature, zamjeni postojećeg sustava grijanja potrošne vode sustavom koji se koristi obnovljivim izvorima energije, ugradnji fotonaponskih modula za proizvodnju električne energije za potrebe zajedničke potrošnje višestambene zgrade, zamjeni unutarnje rasvjete zajedničkih prostora učinkovitijom, i dr. Energetski sustavi koji se koriste obnovljivim izvorima energije ili proizvode obnovljivu energiju prikladni za ugradnju u zgradu su fotonaponski sustavi, solarni toplinski sustavi, energija vode (podzemne vode, mora, rijeke, jezera), plitki geotermalni sustavi i dizalice topline, te manji kotlovi i peći na biomasu.
Energetska učinkovitost zgrada. Prema nastojanjima EU-a vezanima uz energetsku učinkovitosti zgrada, u skoroj bi budućnosti sve nove zgrade trebale biti zgrade gotovo nulte energije (engl. nearly zero-energy building, nZEB). Ta vrlo niska količina energije trebala bi se u znatnoj mjeri pokrivati energijom iz obnovljivih izvora, uključujući energiju iz obnovljivih izvora koja se proizvodi na zgradi ili u njezinoj blizini. Zahtjevi za te zgrade su da godišnja potrebna toplinska energija za grijanje po jedinici korisne površine zgrade nije veća od dopuštenih vrijednosti; da godišnja primarna energija po jedinici ploštine korisne površine zgrade, koja uključuje energiju za grijanje, hlađenje, ventilaciju i pripremu potrošne tople vode nije veća od dopuštenih vrijednosti; da minimalno 30% godišnje isporučene energije bude podmireno iz obnovljivih izvora energije ili najmanje 60% godišnje isporučene energije za rad tehničkih sustava u zgradi podmireno iz učinkovitog sustava centraliziranog grijanja (odn. grijanja i hlađenja); da ispunjavaju normirane uvjete o zrakopropusnosti te najvećeg dopuštenog koeficijenta prolaska topline.
Povećanje toplinske zaštite zgrade. Kako je prvi propis o toplinskoj zaštiti zgrada za područje tadašnje SFRJ donesen 1970., a zgrade u Hrvatskoj većinom su građene prije 1987., većina ih nema odgovarajuću toplinsku zaštitu. Oko 83% zgrada ne zadovoljava ni tehničke propise iz 1987. i imaju velike gubitke topline, uz prosječnu potrošnju energije za grijanje od 150 do 200 kWh/m2 (energetski razred E). Poboljšanje toplinskih svojstava ovojnice zgrade uključuje postavljanje toplinske i hidroizolacije te energetski učinkovite stolarije. Primjena mjera povećanja toplinske zaštite ovojnice grijanoga prostora zgrada utječe na smanjenje gubitaka topline zimi i pregrijavanja prostora ljeti, ali ima i dodatne pozitivne učinke kao što su smanjenje buke iz vanjskog prostora, poboljšanje kvalitete zraka u unutarnjem prostoru, zaštita od požara, očuvanje zgrade kao posljedica održavanja i povećanje vrijednosti zgrade.
Kvaliteta toplinsko-izolacijskih materijala u pogledu prolaska topline iskazuje se koeficijentom provodljivosti topline koji se kreće od 0,020 do 0,045 W/m2K. Postavljanje toplinske izolacije s vanjske strane zida je fizikalno najispravniji postupak, kojim se minimalizira utjecaj toplinskih mostova i ugljikov otisak zgrade. S obzirom na kemijski sastav, toplinsko-izolacijski materijali dijele se u tri osnovne skupine: anorganski materijali – negorivi i biološki inaktivni (npr. perlit, pjenasto staklo, staklena i kamena vuna), umjetni organski materijali – pjenasti visokovrijedni toplinski izolatori (poliuretanska pjena, ekspandirani i ekstrudirani polistiren) i prirodni organski materijali –biljni produkti (pluto), na bazi drvenih vlakna i celulozni vlaknasti materijali.
Kod prozora i vrata toplina se gubi na dva načina. Transmisijski gubitci ostvaruju se prolaskom topline kroz krilo i okvir, a ventilacijski gubitci cirkulacijom zraka kroz nedovoljno zabrtvljene spojeve između okvira i krila, odnosno između okvira i zida. Suvremeno ostakljenje koje se primjenjuje na vanjskoj ovojnici grijanoga prostora je dvostruko ili trostruko izolacijsko staklo s hermetično zatvorenom šupljinom između stakala u kojoj se nalaze inertni plinovi (argon ili kripton).
Primjena ekološki prihvatljivih materijala i tehnologija. Održiva arhitektura teži uporabi građevnih materijala koji se ističu po svojoj manjoj štetnosti za okoliš, lokalnom podrijetlu, obnovljivosti, mogućnosti recikliranja te minimalnom utjecaju na zdravlje korisnika i okolinu (emisiji štetnih tvari). Takvi su materijali npr. drvo iz održivih šuma, reciklirani metali, materijali niske emisije organskih spojeva. Održivost materijala nije nužno vezana uz njihova prirodna svojstva, nego uz način njihove proizvodnje, ugradnje, uporabe i preradbe, pri čemu dolazi do utroška energije te emisije CO2 važnih za procjenu održivosti.
Zelena infrastruktura. Zelena infrastruktura je strateški planirana mreža prirodnih i poluprirodnih područja koja pružaju širok spektar usluga ekosustava, a uključuje zelene i plave prostore (vodene pojave, obalna i morska područja). Planira se u više mjerila, od prostornih planova do projekta pojedinih čestica i građevina na njima. Planiranjem zelene infrastrukture na čestici zgrade postiže se smanjenje emisije stakleničkih plinova, smanjenje urbanih toplinskih otoka, zaštita od sunca u ljetnom razdoblju. Zeleni krovovi i ozelenjena pročelja, kao dio urbanog sustava zelene infrastrukture, izravno utječu na potrošnju energije u zgradama – zimi smanjuju energetske gubitke zgrade, a ljeti pregrijavanje zgrade i okoliša reflektirajući Sunčevo zračenje. Ozelenjivanje krovnih površina korisno je i radi redukcije pretjeranog otjecanja oborinskih voda u odvodne sustave (prevencija preopterećenja sustava odvodnje i poplava zbog povećanog udjela popločanih ploha u gradovima). Jedan od vidova zelene infrastrukture je održivi drenažni sustav, koji se postiže propusnim opločenjem, uređenjem močvara, sustavima prikupljanja vode, infiltracijskim jarcima i dr. Prednosti takvog sustava odražavaju se na bioraznolikost i ekosustav (održavanje staništa i životinjskog svijeta), rekreaciju i zdravlje ljudi, ekonomiju, održavanje kvalitete vode, količine kišnice i klimatsku otpornosti te upravljanje rizikom od poplava. Uštede u potrošnji vode moguće je postići većim zahvatima (pohrana kišnice ugradnjom spremnika za sakupljanje oborinske vode, korištenje sive vode) i onima manjima (na pojedinim sanitarnim uređajima u zgradi).
Lođa i zeleni krov Poslovnog centra 2000 na Radničkoj cesti 37–39 iz 2019., Zagreb Foto: Svebor Andrijević
Smišljeno (zeleno) prostorno planiranje i urbanizam. U 2021. je 75% europskog i 58% hrvatskog stanovništva živjelo u urbanim područjima. Održiva arhitektura promiče održive urbane planove koji osim ispravnog odabira lokacije za gradnju potiču smanjenje potrebe za prijevozom i povećanje dostupnosti javnih prijevoznih sredstava. Planiranje zelene infrastrukture u urbanim područjima može pridonijeti rješavanju porasta temperature unutar gradova, stvaranja toplinskih otoka, onečišćenja zraka te nedostatka propusnih površina za infiltraciju oborinskih voda (redukcija sive infrastrukture). Sustavi zelene infrastrukture ujedno pridonose zaštiti od buke, obnovi i očuvanju bioraznolikosti te revitalizaciji populacija kukaca oprašivača. Potiče se i primjena mjera pametne i održive mobilnosti u vidu ugradnje infrastrukture (vodova za električne kabele) i izvedbe postaja za punjenje vozila na električni pogon, izvedbe parkirališta za bicikle te osiguranja pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom.
Integracija s okolnim krajolikom. Kako utrošak energije iz tehničkih sustava ponajprije ovisi o pasivnom iskorištavanju lokacije, na energetsku učinkovitost zgrade utječu orijentacija i nagib krovišta, osunčanje, položaj i veličina prozora i vrata, omjer prozirnih i neprozirnih dijelova pročelja, raspored prostorija, pasivno i aktivno iskorištavanje Sunčeve energije te toplinska izolacija i hidroizolacija. Pasivni sustavi zimi omogućuju prodor Sunčevih zraka kroz velike ostakljene površine do masivnih elemenata zgrade (zid, podna konstrukcija sa šljunčanim nasipom, bazen, itd.), koji se time zagrijavaju i akumuliraju toplinu te ju oslobađaju tijekom razdoblja kada nema sunca. Kako bi se u takvim sustavima ugodna temperatura osigurala i ljeti, prostori se automatizirano prozračuju, ostakljene se površine automatski zasjenjuju rebrenicama, a pred njima se sadi listopadna vegetacija. Aktivni sustavi omogućuju veće uštede energije, a zasnovani su na aktivnom iskorištavanju Sunčeve energije, najčešće za zagrijavanje potrošne tople vode uz pomoć niskotemperaturnih sunčanih kolektora te njezinu pretvorbu u električnu energiju uz pomoć fotonaponskih članaka.
Osiguranje zdravlja i ugodnost. Ljudi gotovo 90% vremena provode u zgradama, što znatno utječe na njihovo zdravlje, blagostanje, radnu sposobnost i sigurnost. Pod zdravljem se pritom ne podrazumijeva samo odsutnost bolesti već i tjelesna, duhovna i socijalna ugoda. Kvalitetniji unutarnji prostor pridonosi većoj produktivnosti korisnika te smanjuje vjerojatnost bolesti, alergija i drugih zdravstvenih problema. Glavni su čimbenici koji utječu na zdravlje i ugodnost boravka u zgradi – kvaliteta zraka u zatvorenom prostoru uključujući količinu zagađivača (prašina i hlapljivi organski spojevi) i brzina strujanja zraka, optimalna temperatura i vlažnosti zraka, osunčanje (insolacije) i kvaliteta umjetne i prirodne svjetlosti te izoliranost od unutarnjih i vanjskih izvora buke i akustična kvaliteta prostorija.
Certifikacija održivih zgrada
Certifikacija održivih zgrada provodi se radi procjene i priznavanja zgrada koje ispunjavaju određene održive (zelene) zahtjeve ili norme. Alati za ocjenjivanje prepoznaju i nagrađuju poduzeća i organizacije koje grade i upravljaju zelenim zgradama, potičući ih na pomicanje granica održivosti te podizanje ambicije građevnih propisa, regulacija i strategija. Alati za ocjenjivanje razlikuju se u svom pristupu i mogu se primijeniti u fazama planiranja i dizajna, izgradnje, operacije i održavanja, renovacije te eventualnog uklanjanja zelene zgrade.
Među takve se alate na europskom tržištu ubrajaju BREEAM, LEED, DGNB, WELL, HQE i dr. Tako je npr. BREEAM (od engl. Building Research Establishment i Environmental Assess Method) osnovan u Velikoj Britaniji 1990. i ocjenjuje u devet kategorija: energija, upravljanje, zdravlje i dobrobit, materijali, prijevoz, voda, otpad, onečišćenje i korištenje zemljišta te ekologija; LEED (engl. Leadership in Energy and Environmental Design) je osnovan u SAD-u 1998. i ocjenjuje zgrade u kategorijama: energija i atmosfera, potrošnja vode, održiva građevinska lokacija, materijali i resursi, kvaliteta unutarnjeg okoliša, inovacije, regionalni prioriteti i integrativni procesi; DGNB (njemački Deutsche Gesellschaft für Nachhaltiges Bauen) predstavljen je 2009. u Njemačkoj i uključuje šest kategorija: ekološka kvaliteta (učinci na globalni i lokalni okoliš, potrošnja resursa i generiranje otpada), ekonomska kvaliteta (troškovi životnoga ciklusa i ekonomska održivost), sociokulturna i funkcionalna kvaliteta (zdravlje, ugodnost i zadovoljstvo korisnika, funkcionalnost), tehnička kvaliteta, kvaliteta procesa (kvaliteta planiranja i osiguranje kvalitete izgradnje) i kvaliteta lokacije.
Novi okvir (iz 2021) Europske unije za procjenu održivosti za poslovne i stambene zgrade naziva se Level(s). Njime se definira skup pokazatelja i zajedničkih parametara vezanih uz održivost zgrada tijekom cijelog životnoga ciklusa, a ocjenjuju se okolišna učinkovitost, zdravlje i ugodnost, troškovi životnoga ciklusa i mogući rizici za svojstva zgrade u budućnosti. Temelji se na tri ključne teme europskih politika održivosti: analiza životnoga ciklusa kroz korištenje resursa i utjecaja na okoliš, analiza zdravlja i udobnosti kroz društvene dobrobiti, primjena filozofije kružnoga gospodarstva kroz troškove, vrijednost i potencijalne buduće rizike. Ciljevi su tog okvira minimaliziranje ukupnih emisija stakleničkih plinova tijekom životnoga ciklusa zgrade, optimizacija dizajna, inženjeringa i oblika zgrade kako bi poduprli učinkovite i cirkularne tokove, produljili trajnu uporabu materijala i smanjili znatan ekološki utjecaj, učinkovita uporaba vodnih resursa, stvaranje zgrada u kojima je udobno, privlačno i produktivno živjeti i raditi, koje štite ljudsko zdravlje, te optimizacija troškova i vrijednosti tijekom životnoga ciklusa zgrade.
Održiva arhitektura u Hrvatskoj
Kao i drugdje u svijetu, povijest održive gradnje u Hrvatskoj seže u daleku prošlost, kada su se graditelji prilagođavali lokalnim klimatskim i geografskim uvjetima, rabili prirodne i obnovljive materijale te primjenjivali tradicionalne tehnike i znanja (→ tradicijska arhitektura). Sustavnim organiziranjem arhitektonske i građevinske djelatnosti potkraj XIX. st. te razvojem srednjega, a poslije i visokoga školstva umijeće gradnje zgrada postavljeno je na strukovne i znanstvene osnove (→ zgradarstvo). Od početka XX. st., uvođenjem i razvojem industrijske proizvodnje građevnih materijala, njihova transporta do gradilišta i tehnologija gradnje, a napose povećanjem zahtjeva za udobnošću zgrada u bilo kojim uvjetima, njihova izvedba i održavanje povećali su pritisak na prirodne resurse te doveli u pitanje njihovu održivost.
Naftna kriza 1970-ih i probuđena ekološka svijest potaknuli su interes arhitekata i energetskih stručnjaka te širokog kruga entuzijasta za alternativnim izvorima za zadovoljenje energetskih potreba zgrada. Svjetski su trendovi ubrzo našli odjeka i u Hrvatskoj, gdje se potkraj 1970-ih osnovana prva udruženja, među kojima Udruženje za Sunčevu energiju Hrvatske, koje je 1979–93. izdavalo znanstveni časopis Sunčeva energija (glavni urednik → Bernard Franković; sv. 1). Organizirali su se i prvi znanstveni skupovi na republičkoj, saveznoj i međunarodnoj razini. Jedan od prvih znanstvenih projekata iz tog područja bio je međunarodni, hrvatsko-američki projekt Energetska i ambijentalna rehabilitacija u stanovanju (1985–87; voditelj → G. Knežević, istraživači → LJ. Miščević i → B. Baletić, supervizor → V. Bazjanac), kojim se nastojala razviti metodologija rekonstrukcije fasada stambenih zgrada izgrađenih potkraj 1950-ih, s ciljem postizanja energetskih ušteda. Suradnici na projektu ujedno su među prvim autorima znanstvenih i stručnih radova tog područja te više arhitektonskih realizacija temeljenih na istim načelima (Lj. Miščević), utirući tako put kasnijem stvaranju suvremene koncepcije održive arhitekture.
U novije je doba održiva gradnja u Hrvatskoj dobila na važnosti nakon osamostaljenja i ratnih razaranja, kada je započela obnova i razvoj zemlje. U tom je procesu Hrvatska prihvatila neke od međunarodnih dokumenata i standarda koji promiču održivi razvoj, kao što su UN-ovi Agenda 21, Milenijski ciljevi, Pariški sporazum i Agenda 2030. Jedan od prvih dokumenata koje je donio Hrvatski sabor u kojem se spominje važnost održivoga razvoja jest Deklaracija o zaštiti okoliša u Republici Hrvatskoj iz 1992. Godine 2009. prihvaćena je Strategija održivoga razvoja Republike Hrvatske, koja definira viziju, ciljeve i mjere za postizanje održivosti u različitim područjima, uključujući i graditeljstvo. U području graditeljstva, Hrvatska je donijela niz zakona i propisa koji uređuju planiranje, izgradnju i održavanje objekata. Cilj je tih zakona i propisa unaprijediti kvalitetu, sigurnost i funkcionalnost građevina, smanjiti potrošnju energije i emisiju stakleničkih plinova, poticati uporabu obnovljivih izvora energije i recikliranje građevnog otpada, te zaštititi prirodne i kulturne vrijednosti. Od ulaska u EU 2013., Hrvatska sudjeluje u kreiranju europskih direktiva i strategija, kakav je npr. Europski zeleni plan.
U Hrvatskoj se u posljednje doba povećava broj zgrada koje nose međunarodni certifikat održivosti. Neke od njih su: LIDL Velika Gorica, Zračna Luka Franjo Tuđman, poslovne zgrade Adris u Jagićevoj ulici 33 te Matrix A i B na Slavonskoj aveniji 1 u Zagrebu (sve LEED), Poslovna zelena zona Meridian 16 kraj Velike Gorice, Avenue Mall i zgrada Matrix C u Zagrebu, Valamar Amicor green resort u Starom Gradu i kampus poduzeća FRAMOS Technologies u Čakovcu (sve DGNB), zgrada Eurocenter na Miramarskoj cesti 21, Zagreb Tower na Radničkoj 80 i Designer outlet Croatia u Zagrebu (sve BREEAM).
Zračna luka Franjo Tuđman, unutrašnjost terminala
Poslovna zgrada Adris u Jagićevoj ulici 33, Zagreb Foto: Davor Pongračić/ CROPIX
Poslovna zgrada Eurocentar u Miramarskoj ulici 21, Zagreb Foto: Boris Arbanas / CROPIX
Primjer uspješnog projekta u području održive arhitekture u nas je proizvod ECO-SANDWICH razvijen u suradnji poduzeća Beton Lučko, Eurco iz Vinkovaca i Knauf Insulation iz Novog Marofa te Građevinskoga i Arhitektonskoga fakulteta iz Zagreba. Riječ je o ventiliranom prefabriciranom zidnom panelu izrađenom od betona s recikliranim agregatom te izolacijskim slojem mineralne vune proizvedene uporabom inovativne i održive tehnologije, koji je osvojio zlatnu medalju na međunarodnom sajmu inovacija, tehnologija i novih proizvoda INNOVA (2014) u Bruxellesu.
Fasadni paneli visoke energetske učinkovitosti i održivosti sustava ECO-SANDWICH proizvođača Beton Lučko na višestambenoj zgradi iz 2016., Koprivnica
Edukacija i promicanje znanja
Na svim arhitektonskim i građevinskim fakultetima studenti se u nekom obliku upoznaju s pojmovima održive gradnje. Na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu na preddiplomskome studiju postoji kolegij Održiva arhitektura (Lj. Miščević), a na diplomskome Održivo građenje I i II (M. Biluš i Z. Veršić), dok na diplomskome studiju Građevinskoga fakulteta u Zagrebu postoji kolegij Zelena gradnja (N. Štirmer, M. Serdar). Više strukovnih udruga te fakulteta Sveučilišta u Zagrebu bili su partneri na projektu EU-a Razvoj profesionalnih kompetencija za zelenu gradnju (2018–20) s ciljem osposobljavanja studenata za rad u tom području.
Danas sve veću važnost dobiva promicanje znanja o održivoj arhitekturi putem nacionalnih i međunarodnih konferencija, edukacija i promocija znanja, usluga i održivih materijala. U tome aktivno sudjeluju udruge i institucije, kao što su Hrvatski savjet za zelenu gradnju (HSZG), → Energetski Institut Hrvoje Požar (sv. 4), Regionalna energetska agencija REGEA i Klaster za energetsku učinkovitost i održivost u zgradarstvu (Klaster nZEB). HSZG je osnovan 2009. kao mreža poduzeća i organizacija koja se bavi područjem održive gradnje, infrastrukture i zelene energije; član je Svjetskog savjeta za zelenu gradnju (WGBC), najveće svjetske organizacije u tom području i njegove europske regionalne mreže. Regionalna energetska agencija (REGEA) osnovana je 2008. kroz program Inteligentna energija u Europi (osnivači Grad Zagreb, Krapinsko-zagorska, Karlovačka i Zagrebačka županija), kao ustanova usredotočena na pružanje savjeta i inovativnih rješenja u sektoru energetike i zaštite okoliša s projektima na području cijele Europske unije. Klaster za energetsku učinkovitost i održivost u zgradarstvu (Klaster nZEB) osnovali su 2018. Arhitektonski fakultet u Zagrebu (Z. Veršić), AGC Flat Glass Adriatic iz Zagreba (A. Mušović), Knauf – Insulation iz Novog Marofa (S. Novak), Profine Croatia iz Velike Gorice (A. Terer), Robert Bosch iz Zagreba (M. Širić), Wienerberger Ilovac iz Karlovca (T. Franko). Ciljevi su Klastera povezati znanost, inovacije i gospodarstvo u gradnji i obnovi zgrada po načelima održive gradnje.
oceanografija, grana hidrologije, znanstvena disciplina koja se bavi proučavanjem svjetskih mora i oceana, uključujući fizička i kemijska svojstva, porijeklo i geološki okvir, kao i živa bića tog okoliša.
Zbog opsega i složenosti, oceanografija u svima fazama (istraživanje, analiza, sinteza) koristi više drugih znanosti. Tako se primjerice pri ispitivanju sastava morske vode koristi analitička kemija, geometrija pri izradi karata morskoga dna i strujanja, fizika i matematika za izražavanje zakonitosti morskih mijena, navigacija pri istraživanjima na pučini, hidrografija za podatke o promjenama morske razine i dr. Iz istih razloga dijeli se na fizičku, kemijsku, geološku i biološku oceanografiju, koje su međusobno povezane (meteorološka?, PE). Fizička oceanografija bavi se fizičkim svojstvima mora, gibanjem u moru te međudjelovanjem mora i atmosfere, te tako uključuje i meteorološki aspekt, koji je nekada bio zasebna grana oceanografije (meteorološka?, točno?). U početku, fizička oceanografija dijelila je veliku poveznicu s geografijom, dok se danas sve više oslanja na geofiziku, te se često poistovjećuje s hidrografijom (→ hidrografija). Kemijska oceanografija proučava sastav morske vode i biogeokemijske cikluse koji utječu na taj sastav. Geološka oceanografija posvećena je sastavu, strukturi i postanku Zemljine kore u podmorju. Biološka oceanografija proučava odnos biljnog i životinjskog svijeta mora s fizičkim obilježjima mora, te procese koji omogućuju život u moru. Osim toga, prema opsegu razlikuju se opća i regionalna oceanografija.
Početna svrha oceanografije bila zadovoljavanje potreba pomoraca i ribara, primjerice podatci o salinitetu i gustoći vode korišteni su za određivanje brodskog gaza pri ukrcaju tereta, odn. kao indikator bogatstva ribljeg fonda. Razvojem potreba čovječanstva, zahtjevi pred oceanografijom su povećani te uključuju potrebu za informacijama elemenata mora važnih za projektiranje mostova i brodova, poznavanje biljnog i životinjskog svijeta kao izvora hrane, korištenje energetskih potencijala kretanja i toplinske energije vodene mase, učinkovitiju eksploataciju energetskih resursa nafte i plina, detaljnije predviđanje dugoročnih vremenskih uvjeta i klimatskih promjena, osiguravanje obalnih naselja od poplavljivanja, unaprjeđenje sigurnosti plovidbe, te bolje razumijevanje utjecaja zagađujućih tvari i očuvanja kvalitete vode.
Za prikupljanje podataka i uzoraka (istraživanje) koriste se instrumenti i istraživački brodovi (→ istraživački brod), zrakoplovi i sateliti za daljinska istraživanja morskih (oceanskih) procesa, dno se istražuje bušenjem, a seizmičkim profiliranjem istražuje se dio Zemljine kore prekrivene morem (oceanom). Laboratorijskom i računalnom analizom prikupljenih podataka i uzoraka informacije se sintetiziraju te koriste za već navedene potrebe, kao i za unaprjeđenje drugih znanosti (biologija, meteorologija, navigacija i dr.).
Razvoj oceanografije u svijetu
Pojedina istraživanja mora i oceana provođena su već od antičkoga doba. Za omogućavanje i unaprjeđenje takvih istraživanja ključan je bio razvoj → kartografije, navigacije, kemije i fizike u razdoblju od XV. do XVIII. st. Istraživači i trgovci ostvarili su geografska otkrića kontinenata i mora, španjolski kartograf Juan de la Cosa (1460−1510) prvi je proveo mjerenja dubine (1504), te su ti podatci kasnije uneseni u kartu Gerardusa Mercatora (1512−1594), postavljene su teorije morskih mijena, utvrđena podjednaka slanost oceana, osmišljeni instrumenti za ispitivanja (dubinski termometar, uređaj za mjerenje hidrostatskog tlaka na dnu), Benjamin Franklin (1706−1790) objavio je 1769. kartu Golfske struje, a istraživan je i sastav morske vode.
Oceanografija kao zasebna disciplina formirana je u XIX. st., zajedno s procvatom ostalih znanosti. U početku su oceanografska istraživanja bila značajno usmjerena na biološki aspekt. Biološka oceanografija u prvoj je polovici XIX. st. bila usredotočena na sakupljanje, opis i popisivanje morskih organizama. Postupno su razvijeni uređaji i metode za prikupljanje i čuvanje uzoraka za ispitivanja. Charles Darwin (1809−1882) brodom Beagle 1859−64. istraživao je Atlantski ocean, Edward Forbes (1815−1854) bavio se raspodjelom života po dubini te je netočno zaključio da na dubinama većim od 600 m zbog velikog hidrostatskog tlaka nema života (azoik), što je ubrzo opovrgnuto. Prepoznavši potrebu za boljim upoznavanjem mora, te iz potrebe za sistematiziranom analizom morskih ekosistema te upoznavanje uloge i ponašanja morskoga života, Londonsko kraljevsko društvo za unaprjeđenje prirodnih znanosti osnovalo je odbor za istraživanje svjetskih mora, britanska je vlada osigurala novac, a mornarica korvetu Challenger, opremljenu najsuvremenijim instrumentima i opremom.
Ekspediciju Challenger provedenu 1872−76., predvodili su pet biologa i jedan kemičar, preplovljeno je 127 584 km, prikupljeno je više od 13 000 primjeraka morskih biljaka i životinja, te tisuće uzoraka morske vode. U analizi je sudjelovalo 66 stručnjaka iz raznih zemalja, otkriveno je 4417 novih živućih vrsta i 715 novih rodova, a plankton, pronađen u svim dubinama, od tada postaje značajan predmet proučavanja. Izvještaj ekspedicije izdan je u 50 knjiga velikog formata 1888−95., s naglaskom na zoološku problematiku. Ekspedicijom je, osim proučavanja biologije mora, kartirano oko 362 milijuna km2 oceanskog dna, provedena su mjerenja na 362 hidrografske postaje, te je izrađena prva sedimentološka karta Sjevernog mora. Odredivši znanstvene osnove oceanografskoga rada, ekspedicija je pridonijela boljem fizičkom, biološkom, kemijskom i geološkom poznavanju oceana, te je potakla ostale pomorske nacije na oceanografska istraživanja. Tako je Princ Albert I od Monaca (1848−1922) izveo 1885−1914. oko 25 većinom bioloških krstarenja, te otkrio da se Golfska struja pred Europom račva na tri dijela, a osnovao je i oceanografski muzej u Monte Carlu. Godine 1890. otkriveno je da u dubljim dijelovima Crnog mora, zbog sumporovodika i anaerobnih uvjeta, nema života. Početkom XX. st. započinje intenzivno istraživanje lovišta riba (→ ribarstvo) te drugih lokacija od ekonomske važnosti. U drugoj polovici XX. st. tehnološkim napretkom (podvodne kamere, poboljšana ronilačka oprema, unaprjeđenja u podmornicama) omogućeno je izravno promatranje morskih organizama u staništu. Razvoj ostalih grana oceanografije, posebice kemijske oceanografije, dodatno je ubrzavao sve veće razumijevanje odnosa morskoga života i mora (oceana). Kemijska oceanografija u početku je bila usmjerena na sastav morske vode i istraživanja slanosti. Temelje za razvoj postavio je Robert Boyle (1627−1691) svojim djelom Observacije i eksperimenti o slanosti mora (engl. Observations and Experiment About the Saltness of the Sea, 1674), a daljnji je razvoj unaprjeđen je otkrićem postojanost omjera nekoliko glavnih iona u morskoj vodi (1819−22., Marcetov princip), pronalaskom jednostavne analitičke titracijske metode za određivanje otopljenog kisika u moru (1888) i dr. Kemijskom oceanografijom istraživano je kruženje elemenata unutar i van oceana (biogeokemijski ciklus), od kojih je posebno važno kruženje biološki aktivnih elemenata (ugljika, dušika i fosfora). Osim toga, veoma su važna istraživanja raspodjele, rasprostranjenosti i migracije izotopa kemijskih elemenata (geokemija izotopa) te korištenje tih saznanja u datiranju oceanografskih i klimatskih procesa prošlosti i sadašnjosti.
osmišljena jednostavna naprava za mjerenje prozirnosti mora (1865), definirana ljestvica boja mora. Norveški istraživači prvi su, brodom Fram, 1893−96. istražili Arktik te prikupili oceanografski, meteorološki i astronomski značajne podatke, a najznačajnije je otkriće zanošenja ledenjaka izvan očekivane putanje, odn. spoznaja o utjecajima morskih struja.
Brojne provedene ekspedicije istraživača iz cijeloga svijeta, u XX. st. potakle su istraživanje teoretskih oceanografskih fenomena, u čemu su prednjačili znanstvenici nordijskih zemalja. Otkrivene su tzv. struje driftova ledenjaka, razjašnjeni su osnovni fizički i kemijski mehanizmi oceana, kao i povezanost migracije i mrijestilišta riba s raspodjelom vodenih masa i strujanjima vode. Prva međunarodna oceanografska organizacija International Council for the Exploration of the Sea (ICES) osnovana je 1902. (1901?) u Kopenhagenu. Od XX. st. sve se više provode istraživanja iz fizičke oceanografije, a kasnije i geografske. Njemačka ekspedicija Meteor 1925−27. započela je tada moderna kompleksna istraživanja Atlantika, te je prvi puta korišten ultrazvučni dubinomjer. Sredinom XX. st. na ekspediciji brodom Challenger II u Marijanskoj je brazdi izmjerena do tada najveća dubina mora od 11 000 m.
Tokom II. svj. rata oceanografija se ubrzano razvijala naporima ratnih mornarica koje su tražile borbene prednosti, posebice u podmorničkom ratovanju.
Svjetska istraživačka flota. Još snažniji zamah oceanografija je dobila nakon II. svj. rata, kada su znatna ulaganja razvijenih država omogućila stvaranje svjetske istraživačke flote. Međunarodni program bušenja oceana započeo je 1964. U sklopu programa, korišten je posebno izrađen brod Glomar Challenger, kojim je 1968−72. izbušeno oko 400 bušotina na dnu oceana i Sredozemnog mora. Danas svjetska istraživačka flota broji više od 400 brodova pogodnih za rad na otvorenome moru, automatizaciju mjerenja koja se obavljaju in situ, te razvoj daljinskih istraživanja s pomoću radara, zrakoplova i satelita. Daljnji razvoj i upotreba računala pogodovala je iscrpnoj analizi prikupljenih podataka te numeričkomu modeliranju oceana i mora.
In practice, the principal focus of marine geology has been on marine sedimentation and on the interpretation of the many bottom samples that have been obtained through the years. The advent of the concept of seafloor spreading in the 1960s, however, broadened the scope of marine geology considerably. Many investigations of midoceanic ridges, remanent magnetism of rocks on the seafloor, geochemical analyses of deep brine pools, and of seafloor spreading and continental drift may be considered within the general realm of marine geology.
fizička oceanografija je uglavnom hidrografija
Combined studies of marine flora and fauna, ocean currents, water temperature, salinity, and oxygen levels, and other factors in an effort to understand the relationship between marine animals and their environment.
Razvoj oceanografije u Hrvatskoj
Ustanove, publikacije i obrazovanje
Tabain, Tonko na FSB-u predavao je kolegij Osnove oceanografije (1970-e i 80-e)
Velika količina podataka dobivenih oceanografskim istraživanjima zahtjeva. odn. njihova analiza i sinteza, od početka zahtijeva velik broj stručnjaka, koji su okupljeni u institute…
Sveučilište u Splitu, Sveučilišni odjel za studije mora, Studijski program Oceanografija
Geofizički odjel PMF-a
Sveučilišni preddiplomski studij Znanost o moru, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli
Studij Primijenjene znanosti o moru, Sveučilište u Dubrovniku
