Kranjc, Mihajlo (Zagreb, 29. IX. 1934 – Zagreb, 20. III. 2016), arhitekt, istaknuo se nizom realizacija uređenja zagrebačkih javnih prostora tijekom 1980-ih i 1990-ih.

Diplomirao je 1959. na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskome fakultetu (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Nakon završetka studija zaposlio se u arhitektonskom birou Ostrogović u Zagrebu (od 1963. Centar 51), gdje je do 1965. radio kao projektant-suradnik a, nakon što je položio stručni ispita, 1966–77. kao samostalni projektant. Od 1977. bio je samostalni projektant u Zavodu za arhitekturu Arhitektonskoga fakulteta, a od 1991. do umirovljenja 2001. radio je kao savjetnik i pomoćnik pročelnika u Gradskom zavodu za planiranje razvoja grada i zaštitu okoliša.

Prihvativši načelo regionalizacije arhitektonskoga prostornog izraza, projektirao je višenamjenske društvene i stambene zgrade za manje gradske sredine u Lici i Gorskom kotaru. Među realizacijama ističu se: u Ogulinu u naselju Ivo Marinković stambeno-poslovni kompleks (s M. Čankovićem i B. Šternom, 1973), stambeno-poslovni toranj (1974) i stambeni nizovi s lokalima (s Čankovićem, 1979), u Plaškome stambeno-poslovna (s Čankovićem, 1978) i stambena zgrada (1981), na jezeru Sabljaci restoran (1979), u Josipdolu hotel (s Čankovićem, 1979), u Vrbovskom stambeno naselje Grozdana (s Čankovićem, 1979). Tijekom 1980-ih okrenuo se uređenju i obnovi zagrebačkih javnih prostora. Realizirao je uređenja središnjih zagrebačkih trgova – Jelačićeva s početkom Gajeve ulice (s B. Silađinom i B. Šerbetićem, 1981–87), Preradovićeva s okolnim ulicama (sa Šerbetićem, 1991–95) i Trga hrvatskih velikana (1994–95), pješačkih zona u Gajevoj, Bogovićevoj i Petrićevoj (1993–94) te dijelu Jurišićeve i Petrinjske ulice (1994–95). Autor je rekonstrukcije i uređenja istočnoga dijela tzv. zelene potkove (sa Silađinom i Šerbetićem, 1980). Projektirao je postave niza javnih spomenika (banu Josipu Jelačiću na Jelačićevu trgu u Zagrebu, 1990), a sam je autor više spomen-obilježja (poginulim braniteljima Peščenice u Vukovarskoj ulici u Zagrebu, 2000). Za svoj arhitektonski rad dobio je više nagrada i priznanja, među ostalima nagrade Zagrebačkoga salona (1979., 1999) i »Viktor Kovačić« (1981).

Kožarić, Tomislav (Zagreb, 11. XI. 1940), arhitekt, osobito se istaknuo projektiranjem obrazovnih zgrada.

Diplomirao je 1965. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Od 1969. radio je u Bedekovčini u projektnom birou Centra za građevinsku industriju i predavao na Višoj tehničkoj školi, a od 1971. bio je nastavnik na Višoj građevinskoj školi u Zagrebu. Od 1972. radio je u Zagrebu u birou Projekting, potom u Intehprojektu, od 1982. u birou Goran iz Vrbovskoga, a od 1988. u zagrebačkom Industrijainvestu. Vlastiti projektni biro Tehnoinvest osnovao je u Zagrebu 1990.







Njegov projektantski opus uključuje obrazovne, stambene, hotelske i javne zgrade. Među realiziranim projektima ističu se: osnovna škola u Svetom Križu Začretju (1971–74., s T. Odakom), škola Zavoda za žensku omladinu u Bedekovčini (1974–76), srednja škola (1976–77., s T. Odakom), stambeno naselje Jug I (1978), motel (1978–79), sportska dvorana i stambeno-poslovna zgrada (1980–84) – sve u Vrbovcu, hotel Trakošćan u Trakošćanu (1978–80), upravna zgrada tvornice INA-OKI u Zagrebu (1979), zdravstvena stanica u Gomirju (1983). Autor je urbanističkoga plana Vrbovca (1978) i prostornoga plana općine Vrbovsko (1985). Uredio je više interijera u Zagrebu (galerija Voćarska, restauracija Tiffany, 1981). Članke iz područja arhitekture i dizajna objavljivao je u časopisima Čovjek i prostor i Telegram.

Kovačević, Neven (Stari Grad na Hvaru, 7. V. 1928 – Zagreb, 14. IV. 2020), arhitekt i urbanist, autor niza prostornih planova koji su obilježili razvoj u mnogim dijelovima Hrvatske.

Diplomirao je 1959. na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Zaposlio se kao projektant u Institutu za naftu, a od 1961. do umirovljenja 1990. radio je u → Urbanističkom institutu Hrvatske, kojega je 1973–85. bio direktor. Sudjelovao je u izradbi regionalnoga prostornog plana Istre (1963–67), te generalnih planova Poreča (1966) i Vrsara (1967). U okviru UN-ova projekta za južni Jadran 1967–69. radio je na izvedbi regionalnoga prostornog plana južnog Jadrana. Suautor je generalnoga urbanističkog plana Dubrovnika i projekta turističkoga kompleksa Babin kuk (1967–69., sa Z. Krznarićem i B. Šerbetićem). Jedan je od pokretača izgradnje prvoga turističkog apartmanskog naselja na Jadranu (Červar-Porat kraj Poreča). Projektirao je i izveo više stambenih objekata u Karlovcu (1961., s Lj. Matasovićem) te višenamjensku zgradu kina i kazališta u Borovu naselju (1966., s M. Salajem). Stručne članke o hrvatskim urbanističkim problemima objavljivao je u časopisima Privreda Dalmacije, Dometi, Čovjek i prostor i dr. Bio je predsjednik Saveza arhitekata Hrvatske (1972–76) i predsjednik zajednice Saveza arhitekata Jugoslavije (1973–75). Bavio se i slikarstvom.

Kovačević, Milovan (Koprivnica, 10. VII. 1905 – Zagreb, 29. VII. 1946), arhitekt, predstavnik modernih nazora u arhitekturi između dvaju svjetskih ratova.

Studirao je arhitekturu 1925–27. na Češkoj visokoj tehničkoj školi u Pragu (ČVUT v Praze), potom na → Tehničkom fakultetu u Zagrebu (sv. 4), gdje je 1929. diplomirao. Isprva je radio u zagrebačkim arhitektonskim atelijerima → Ignjata Fischera (1928–30) i → Ede Šena (1930–32), a 1932. osnovao je vlastiti atelijer. Godine 1935. imenovan je asistentom na Katedri za graditeljstvo Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, što je ostao do uhićenja 1943. zbog suradnje s Crvenom pomoći. Izmaknuvši pogubljenju, iste godine pridružio se partizanima. Nakon rata 1945. raspoređen je u Ministarstvo građevina NR Hrvatske, gdje je do smrti djelovao pri Oblasnom odboru za Dalmaciju u Šibeniku i Zadru.

S Fischerom je projektirao i izveo stambeno-poslovnu zgradu Deutsch u Preradovićevoj ulici 5 (1928–29), a sa Šenom stambeni blok JAZU na Trgu žrtava fašizma 10–13 (1930–33., poslije je ondje bio Studentski dom Ivan Meštrović) i prvu fazu Tehničkoga fakulteta u Kačićevoj 26 (1937–40., danas Arhitektonski, Građevinski i Geodetski fakultet), sve u Zagrebu. U duhu zagrebačke moderne arhitekture je samostalno realizirao stambene zgrade Mihun u Klaićevoj 60–62 (1931–32) i Stojsavljević u Petrinjskoj 47 (1937–38), kao i više obiteljskih kuća, među ostalima Švertasek u Schrottovoj 23 (1938–39), Kamenarović u Rockefellerovoj 33 (1938–39), Nemet na Goljaku 48 (1940–41). Njegovi su natječajni radovi također važan doprinos razvoju hrvatske moderne arhitekture (Hrvatski dom u Osijeku, s J. Pičmanom, 1928; Banovinska palača u Splitu, 1930; regulacija Jelačićeva trga u Zagrebu, 1930; Hrvatski dom na Sušaku, 1934). Izveo je studije regulacije spaljenih naselja Gradac i Bilice kraj Šibenika (1945), te regulacije Zadra (1945., s B. Rašicom i Z. Strižićem).

Osijek Koteks d. d., građevinsko poduzeće sa sjedištem u Osijeku. Osnovano je 1946. pod nazivom Građevno poduzeće Gradnja. U poslijeratnim se godinama, do 1954., bavilo obnovom oštećenih i porušenih zgrada, gradnjom industrijskih, stambenih i drugih objekata visokogradnje, cesta, kanala i drugih građevina isključivo na području grada Osijeka. Od 1955. orijentiralo se na izgradnju industrijsko-poljoprivrednih objekata i cesta. Prva asfaltna baza kupljena je 1956., a tvornica asfaltne mase sa strojevima za ugradnju asfalta i prva kranska dizalica (granik) 1962. Poduzeće je više od 50% proizvodnje ostvarivalo na izgradnji cesta te je do 1970. do kada je izvelo 80% asfaltne cestovne mreže Slavonije, gdje su najznačajnije bile cesta Đakovo–Osijek–Beli Manastir–mađarska granica, Podravska magistrala, dionica Čačinac–Osijek–Ilok, cesta Orašje–Vinkovci–Vukovar, cesta Požega–Gradiška. Gradilo je i dionicu ceste Zagreb–Beograd. U visokogradnji orijentiralo se na industrijsku izgradnju, posebice silosa poduzeća IPK Osijek, PIK Belje, PIK Vukovar i poljoprivredno-prehrambenog kombinata u Županji. Godine 1976. zapošljavalo je 1420 radnika i bilo je najveće poduzeće u Slavoniji.

Izvodilo je i mnoge stambene te objekte javne namjene na području Osijeka. U stambenoj izgradnji opremilo se 1964. za izgradnju polumontažnih stanova prema sustavu IMS Žeželj, odn. posjedovalo je suvremenu mehanizaciju, tvornicu betona, kotlovnicu za zaparivanje elemenata, specijalne kalupe, toranjske dizalice i dr. Aktivno je surađivalo s → Institutom građevinarstva Hrvatske u Zagrebu i Institutom građevinarstva SR Srbije u Beogradu. Poduzeće je 1989. bilo podijeljeno na OOUR-e Niskogradnju i Visokogradnju. Visokogradnja je nastavila poslovati kao osječko poduzeće → Gradnja. Niskogradnja se organizirala kao samostalno poduzeće pod istim nazivom koji je 1990. promijenjen u GP Osijek; pripojeni su mu 1991. radna jedinica Osijek (dio bagersko-brodarskog poduzeća Beograd), 1992. Koteks (poduzeće za preradbu i promet kožom i vunom) i Cesta (poduzeće za sve radove u niskogradnji) iz Osijeka te Dravska plovidba (poduzeće za transport, eksploataciju i preradbu šljunka i pijeska) iz Donjeg Miholjca. Nakon svih pripojenja poduzeće je 1992. promijenilo naziv u Osijek Koteks. Privatizirano je 1994.

U sljedećem se razdoblju Osijek Koteks najviše bavio cestogradnjom i obnovom cesta. Većinski udio u poduzeću kupilo je 2004. austrijsko poduzeće Alpine Bau Gmbh iz Salzburga. Do 2008. poduzeće je, među ostalim, sudjelovalo u izgradnji autocesta Beli Manastir–Osijek–Svilaj, Zagreb–Split–Dubrovnik, graničnog prijelaza Bajakovo, zapadne obilaznice Osijeka. Zbog posljedica globalne gospodarske krize te smanjenog opsega poslovanja 2013. zatražilo je pokretanje postupka predstečajne nagodbe koji je dovršen 2020. Iste je godine u sastav poduzeća ušlo poduzeće Projektogradnja plus iz Slavonskog Broda. Danas Osijek Koteks raspolaže asfaltnom bazom u Našicama i tvornicama betona u Osijeku i Štitaru. Nudi usluge izgradnje i obnove cesta i autocesta, objekata niskogradnje, izradbu elemenata od prednapetog betona, izgradnju vodoprivrednih objekata, ostvarivanje projekata zaštite okoliša i poslovno savjetovanje.

Kostelac, Ante Josip (Zagreb, 19. IX. 1937), arhitekt, istaknuo se posebice projektiranjem stambene arhitekture.

Diplomirao je 1962. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Nakon studija zaposlio se kao arhitekt u Grazu. Od 1965. radio je u Karlsruheu, od 1968. u Darmstadtu, gdje je od 1971. predavao na Visokoj tehničkoj školi, a 1978. osnovao vlastiti arhitektonski biro. Godine 1983–85. bio je gostujući profesor na Sveučilištu u Kasselu, a 1993. profesor na visokim tehničkim školama u Trieru i Mainzu. Od 1996. živi u Münchenu i Zagrebu, gdje je osnovao poduzeće Kostelac projektiranje, te 2002. Arhitektura Kostelac (djelovalo do 2012). Posvetio se projektiranju stambenih, poslovnih, obrazovnih, sportskih i zdravstvenih objekata, među kojima se ističu: obiteljske kuće – vlastita u Malchenu kraj Darmstadta (1977–79), Ruckelshausen u Bensheim-Auerbachu kraj Darmstadta (1983–84), Bingmann u Königsteinu kraj Bad Homburga (1985–86), Grimm u Mannheimu (1985–87), gimnazija u Gladenbachu kraj Giessena (1973), kupalište u Künzellu kraj Fulde (1975), lječilište u Bad Endbachu kraj Marburga (1976), sportska dvorana u Jugensheimu kraj Darmstadta (1980), gradska knjižnica u Marburgu (1986–91), Židovski muzej u preoblikovanoj palači Rothschild u Frankfurtu na Majni (1985–89), nova Galerija Sander s obiteljskom kućom u Darmstadtu (1990–94), Dvoransko plivalište Utrina u Zagrebu (1997–2004), i dr. Izradio je arhitektonsko-urbanistički projekt parkova i javnih prostora Nouveau Bassin (1990–96). Sudjelovao je na mnogobrojnim arhitektonskim izložbama, među ostalima na Milanskom trijenalu (1979) i Venecijanskom bijenalu (1980).







Korlević, Korado (Poreč, 19. IX. 1958), astronom i pedagog, popularizator astronomije i astronautike.

Za astronomiju se zainteresirao još tijekom gimnazijskih dana u Puli. Završio je Pedagoški fakultet u Rijeci. Kratko je radio kao nastavnik politehnike i informatike u Puli. Djeluje kao astronom u području astrometrije u zvjezdarnicama u Višnjanu i Tičanu. Od 1995. sam je otkrio više od 1100 planetoida (dva su od njih nazvana Poreč-9429 i Višnjan-9244), suotkrivač je 132 planetoida i dvaju kometa (Korlević-Jurić P/1999DN3 i Korlević P/1999WJ7). Po njem je nazvan planetoid Korado. Prema podatcima Minor Planet Discoverersa, jedan je od najproduktivnijih tragača za asteroidima. Sudjelovao je u istraživanju ostataka Tunguskoga kometa. Bavi se popularizacijom astronomije i astronautike. Jedan je od osnivača Višnjanske škole astronomije, voditelj Znanstveno-edukacijskoga centra Višnjan te urednik lista Nebeske krijesnice. Počasni je doktor znanosti Sveučilišta u Zadru.

Konšćak, Ferdinand (Consag, Fernando) (Varaždin, 2. XII. 1703 – San Ignacio, Meksiko, 10. IX. 1759), misionar, istraživač Kalifornije i autor prve karte Kalifornijskoga zaljeva.

Gimnaziju je pohađao u Varaždinu. U isusovački red stupio je 1719., a 1730. zaređen je za svećenika. Iste je godine otišao u Donju Kaliforniju, gdje je od 1732. djelovao kao misionar, uglavnom u San Ignaciju. U nekoliko je navrata bio poglavar te misije te vizitator svih kalifornijskih misija. U sklopu svoje misionarske djelatnosti osnovao je nove misije, planirao je izgradnju akvedukata, nasipa i kanala za natapanje. Osim po misionarskoj djelatnosti Konšćak je poznat i po svoja tri istraživačka pohoda koje je poduzeo 1746., 1751. i 1753. u nepoznate predjele Kalifornijskoga poluotoka. Putovanja je poduzimao radi pronalaženja mjesta pogodnih za osnivanje novih misija. Na španjolskom je jeziku vodio iscrpne dnevnike ekspedicija (danas su prevedeni na nekoliko jezika), te je izradio precizne karte Donje Kalifornije (1746) i Kalifornijskoga zaljeva (1750). Ni na jednoj karti nije iskazana geografska dužina, a mjerila su prikazana u španjolskim i francuskim miljama. U skladu s onodobnim kartografskim tehnikama predočivanja reljefa, uzvišenja je iscrtavao shematiziranim stožastim uzvisinama i nestandardiziranim šrafiranjem. Njima je dokazao da Donja Kalifornija nije otok već poluotok. Njegove su karte poslije postale predlošci za mnoge druge, od kojih su se neke našle i u Diderotovoj i d’Alambertovoj enciklopediji (1777), a rabila ih je i američka mornarica sve do sredine XIX. st. Pripisuju mu se rukopisi Descripción compendiosa de lo descubierto y conocido de la California i Addiciones a las noticias (dijelom), u kojima opisuje geografske i prirodne značajke poluotoka, povijest isusovačkih misija, običaje i život starosjedilaca (plemena Pericui, Guaicuri i Cochimi), te iznosi savjete o načinu osnivanja misija i naselja. Otočić (hrid) u sjevernome dijelu Kalifornijskoga zaljeva, blizu San Felipea, po njemu je nazvan Roca Consag.

Klobučarić, Ivan (Clobucciarich Fluminensis, Clobucarius, Clobucciarius, Klobučijarič, Klobucziarich, de Flumine, Fiumano, Riječan; Johannes, Giovanni, Hans, Ioannes) (Dubašnica na Krku, 1545 – Fürstenfeld ili Rijeka, između 26. VIII. 1605. i 27. IV. 1606), slikar i kartograf, znatno je pridonio očuvanju toponima u obliku tadašnjih mjesnih izgovora.

Augustinskomu redu pristupio je oko 1560. u Rijeci. Ondje se školovao i 1572. zaredio za svećenika. Kraće vrijeme (1572–75) boravio je u Rimu, gdje je izučio za slikara, a potom se vratio u Rijeku gdje je bio generalni vikar i prior. Bio je prior i vikar augustinskih samostana u Völkermarktu i Fürstenfeldu (samo prior) te više puta provincijal i prokurator te vikar štajersko-koruške augustinske provincije. Poznat je po svojim kartama i kartografskim skicama koje je izradio na temelju sustavnih terenskih istraživanja. Izradio je prvi poznati crtani prikaz Rijeke – plan Rijeke s okolicom (1579), vjerojatno na zahtjev nadvojvode Karla II. Štajerskoga. Kartu Riječkoga zaljeva napravio je 1586 (olovka, akvarel), a na njoj je prikazao vedutu Rijeke te obalu do Crikvenice. Za potrebe protuosmanske obrane izradio je (1590–1600) kartu jadranskoga obalnoga pojasa s kopnenim zaleđem od Rijeke do Omiša (mjerilo oko 1 : 300 000; olovka, dorađena sepijom; dopunjena nakon 1603). Prema nalogu nadvojvode Ferdinanda (1601–05) obišao je dijelove Austrije, Slovenije i Hrvatske te prikupio topografsko gradivo za kartu, koju nije uspio dovršiti. Na više od 500 sačuvanih skica (108 listova) prikazao je veći dio tadašnje Hrvatske, Štajerske, Kranjske, Gorice, austrijske Istre do doline Soče i manji dio Koruške, a tada su prvi put izrađene karte Gorskog kotara, Kapele, Vinodola, Brinja, Modruša te područja uz Unu i Gacku. Njegove karte ne sadrže geografske koordinate ni mjerilo. Strane svijeta prikazivao je ružom vjetrova, reljef shematiziranim stožastim uzvisinama, vodotoke krivudavim šabloniziranim linijama, naselja sitnim vedutama, a prometnice ravnom crtom između njih. Realističnim kartiranjem pridonio je razvoju hrvatske kartografije i općemu geografskom poznavanju Hrvatske.

klasicističko graditeljstvo, arhitektonsko stvaralaštvo koje je dominiralo u Europi u drugoj polovici XVIII. st. i prvoj polovici XIX. st. Hrvatski termin oblikovan je po uzoru na onaj koji se rabi u njemačkom jeziku, dok na engleskom, francuskom i španjolskom govornom području kao i u nizu drugih jezika prevladava termin neoklasicizam. U hrvatskom jeziku, kao i u njemačkome, termin neoklasicizam rabi se za klasicizirajuće pojave u arhitekturi druge polovice XIX. st., te XX. i XXI. st.

Pojava klasicizma veže se uz prosvjetiteljsku racionalističku kritiku raskoši barokne i rokoko arhitekture. Teoretičari i povjesničari arhitekture poput Marc-Antoinea Laugiera (1713–1769) i Johanna Joachima Winckelmanna (1717–1768) pozivali su na povratak klasičnom redu i antičkim uzorima s ciljem unošenja viših estetskih standarda u arhitekturu. Širenje klasicizma potaknulo je i istraživanje arhitektonske baštine antičke Grčke, koju su francuski i engleski istraživači publicirali u reprezentativnim ilustriranim svescima. U isto su doba objavljene i Piranesijeve mape spomenika Rima i Paestuma, kao i djela o antičkim spomenicima Palmire u Siriji, Baalbeka u Libanonu te Dioklecijanove palače u Splitu. Iskopavanja gradova zatrpanih erupcijom Vezuva, Pompeja, Herkulaneja i Stabije, dodatno su potaknula interes za antiku.

Prvom monumentalnom realizacijom klasicizma smatra se crkva Sainte-Geneviève (poslije Panthéon) u Parizu Jacquesa-Germainea Soufflota, građena 1756–90. U Francuskoj je klasicizam doživio vrhunac u djelu Claude-Nicholasa Ledouxa, ponajprije u njegovim realiziranim projektima za kompleks solane u Arc-et-Senansu (1775) te carinarnice/mitnice u Parizu (1785–89). U doba Napoleona (1769–1821), s ciljem ideološkoga naglašavanja da je Francusko Carstvo nasljednik Rimskoga Carstva, razvio se podstil klasicizma nazvan ampir (franc. empire: carstvo). Podignut je, odnosno počeo se podizati niz komemorativnih građevina (Hram slave, poslije crkva Sainte-Marie-Madeleine, slavoluci Arc de Triomphe du Caroussel i Arc de Triomphe de l’Étoile u Parizu, Colonne de la Grande Armée u Wimilleu i dr.). Izveden je i prvi veliki urbanistički zahvat XIX. st. u Parizu izgradnjom ulice Rivoli.

U Njemačkoj su glavni predstavnici klasicizma bili Karl Friedrich Schinkel (1781–1841) u Berlinu koji je svojim građevinama monumentalizirao prusku prijestolnicu (Stari muzej, Nova straža, kazalište) i Leo von Klenze (1784–1864) u Münchenu. Među najoriginalnije projektante klasicizma spada engleski arhitekt John Soane (1753–1837) koji je u svoja djela unosio romantičarske, srednjovjekovne ili neobizantske elemente. Osobito monumentalne klasicističke građevine realizirane su u ruskoj prijestolnici Sankt Peterburgu (Admiralitet, katedrala sv. Izaka), kao i u SAD-u (zgrada Capitola u Washingtonu).

Klasicizam u hrvatskom graditeljstvu

U razdoblju klasicizma na području današnje Hrvatske, kako u pokrajinama u sastavu Habsburške Monarhije, tako i na teritorijima koji su potkraj XVIII. st. i početkom XIX. st. bili pod kontrolom Mletačke ili Dubrovačke Republike te Francuza, zbog gospodarske nerazvijenosti te napoleonskih ratova nije podignut veći broj monumentalnijih građevina. Usprkos svim ograničenjima, u doba klasicizma počela se u nas formirati građanska klasa, a sredinom 1830-ih započeo je hrvatski narodni preporod.

Povijesne okolnosti uvjetovale su i intenzitet izgradnje. Ratovi Habsburgovaca s Francuskom, za kojih je i dio Hrvatske bio izuzet iz sastava Habsburške Monarhije i izravno podređen Parizu (1809–13), zaustavio je intenzivniju građevinsku djelatnost od sredine 1790-ih do sredine 1810-ih. Tek se nakon Bečkoga kongresa 1815. građevinska aktivnost ubrzala. Konzervativnost habsburškoga režima u razdoblju do 1848., koji je održavao stari feudalni sustav i priječio time snažniju industrijalizaciju i modernizaciju zemlje, snažno je utjecala na ustrojstvo društva, a time i na arhitektonsku produkciju. U takvim uvjetima gradovi su sporije rasli, pa se tek povremeno javljala potreba za većim planerskim zahvatima.

Najvažniji primjer klasicističkoga urbanizma u nas predstavlja projekt za izgradnju Staroga Siska Ivana Fistrovića iz 1829. Fistrović je predvidio gotovo potpuno premještanje postojećega naselja koje je činila jedna duga ulica uz rijeku Kupu i nekoliko manjih pobočnih ulica. Na temelju dijelom sačuvane antičke osnove projektiran je grad pravilnih pravokutnih blokova s velikim trgom – otvorenim prostorom u središtu. Zahvaljujući okolnosti da je Stari Sisak u to doba bio u vlasništvu Stolnoga kaptola zagrebačkog, plan je bilo moguće realizirati gotovo u cijelosti.

Slabljenje Osmanskoga Carstva i promjene u načinu ratovanja omogućile su, pa i potaknule uklanjanje zidina mnogobrojnih gradova u Hrvatskoj. Na zagrebačkom Gornjem gradu, ispod i dijelom na mjestu zidina koje su se već u XVIII. st. rabile za izgradnju, niknule su prve uređene promenade. Varaždin je svoje zidine započeo uklanjati 1809. i koristio se njima uglavnom za izgradnju novih blokova zgrada. U tom su se razdoblju djelomično uklanjale i utvrde u Splitu, Karlovcu i drugim gradovima.

U arhitektonskim ostvarenjima odmak od baroka prema klasicizmu primjećuje se već u posljednjim desetljećima vlasti Marije Terezije (1740–80), a tek za Josipa II. (1780–90) počeo je dominirati arhitekturom u Habsburškoj Monarhiji. Tako je i u Hrvatskoj ostao dominantan sve do sredine XIX. st., a u pojedinim sredinama čak i do 1860-ih. Na širenje klasicizma snažan utjecaj imale su mnoge reforme koje je inicirao Josip II. u okviru svojih nastojanja da modernizira državu, poput ukidanja dijela crkvenih redova i samostana (koji su bili nositelji barokne umjetnosti), osnivanja novih župa (što je potaknulo gradnju novih župnih crkava), izgradnje bolnica, sirotišta i sličnih karitativnih ustanova, te Patenta o toleranciji (1781) koji je omogućio nekatolicima (u nas u prvome redu pravoslavnim kršćanima) gradnju sakralnih i drugih zdanja.

Ukidanje crkvenih redova i samostana, započeto još za Marije Terezije ukidanjem isusovačkoga reda, oslobodilo je mnogo prostora koji su adaptacijama bili prilagođeni za nove javne institucije. Njihovo smještanje u stare građevine bilo je posve u skladu s prosvjetiteljskim racionalizmom i promoviranom štedljivosti, koja se počela naglašavati i pri podizanju novih javnih i sakralnih građevina. Nove su građevine redovito bile tretirane kao gradnje iz nužde (Nutzbau), potrebne radi udomljavanja novoosnovanih institucija, no lišene prekomjerne raskoši. Njihove fasade stoga karakterizira izrazita jednostavnost, a prostorna rješenja oslanjaju se na formule koje se razvijaju u dvorskim građevnim uredima i pri inženjerskim akademijama u Beču. Minimum dekoracije na pročeljima javnih građevina zadržao se u javnoj arhitekturi i za vladanja nasljednika Josipa II., Leopolda II., Franje I. i Ferdinanda I., tijekom cijeloga razdoblja tzv. Vormärza, odnosno sve do revolucije 1848–49. Specifična estetika štedljivosti se dodatno poticala nakon što je 1811., zbog velikih ratnih troškova, Austrija zapravo bankrotirala, odnosno bila prisiljena devalvirati svoju valutu.

Rijetke bi se građevine podignute u Hrvatskoj u prvoj polovici XIX. st. mogle uklopiti u glavnu stilsku struju klasicizma, odnosno usporediti s ostvarenjima u važnim europskim središtima umjetnosti poput Münchena i Berlina, pa čak i središnje Ugarske. U stilskom smislu glavnina arhitektonske produkcije toga doba u Hrvatskoj proizašla je iz specifičnih srednjoeuropskih varijanti klasicizma: baroknoga klasicizma, Zopfstila (stil pletenica), Plattenstila (pločasti stil), bidermajera, kubičnoga stila te romantičnoga klasicizma.

Sakralne građevine 

Od navedenih klasicizirajućih struja u arhitekturi Hrvatske i Slavonije te Vojne krajine najrašireniji je bio barokni klasicizam, osobito prisutan u sakralnoj arhitekturi već od 1780-ih. Bez obzira na to jesu li bile za katoličko ili pravoslavno bogoslužje, većina crkava u je Hrvatskoj tog doba tipološki iznimno slična. Građene su kao jednobrodne longitudinalne građevine s polukružnim ili pravokutnim svetištem, korom iznad ulaznoga prostora, te tornjem iznad ili ispred pročelja obično okrunjenim barokizirajućom kapom-kupolom. Zadržao se i barokni tip kupolastih svodova, dok se nova klasicizirajuća dekoracija pojavljivala tek u vidu štuka u okvirima prozora, portala ili u raščlambi zidova u unutrašnjosti. Najreprezentativniji primjeri sakralnih gradnji realizirani su u Vojnoj krajini, u pukovnijskim središtima i tvrđavama. Među njima ističu se katoličke crkve sv. Lovre u Petrinji (1780–81) i sv. Stjepana Kralja u Novoj Gradiški (1811–29) te pravoslavna crkva sv. Nikole u Karlovcu (1785).

U skladu s propisima, veličina sakralnih građevina bila je strogo normirana s obzirom na veličinu mjesta i broj svećenika, pa su se u selima podizale slične, no veličinom i arhitektonskom dekoracijom nešto skromnije crkve. Na području pokrajina Hrvatske i Slavonije, te Vojne krajine 1780–1850. izgrađeno je više desetaka takvih građevina, među ostalima katoličke crkve u Ogulinu, Zaboku, Pitomači, Bošnjacima, Drenovcima, Račinovcima, Rajevu Selu, Brođancima, Duboševici, Vukovini, Feričancima, Podgoraču, Lovasu, Velikom Bukovcu, Oriovcu, Glini, Virju, Drnju, Novigradu Podravskom, Ferdinandovcu, Gunji, Babinoj Gredi, Gušću, Ivanskoj, Podcrkavlju, Boričevcu, Farkašiću, te pravoslavne crkve u Rijeci, Koprivnici, Petrinji, Bjelovaru, Daruvaru, Šarengradu, Mirkovcima, Dalju, Mohovu, Gabošu, Vinkovcima, Meminskoj, Blinji, Svinici, Lovskoj, Velikoj Barni, Starom Selu. Veličinom se ističu crkve Uznesenja Marijina s dva zvonika u Pregradi (1803–18) i sv. Andrije u Bakru (1830).

Stilski čišći klasicizam s malo baroknih primjesa ili bez njih, ostavio je nekoliko zanimljivih spomenika sakralne arhitekture na području sjeverne Hrvatske. Crkva sv. Terezije u Suhopolju kraj Virovitice (1807–14) najreprezentativnija je sakralna građevina hrvatskoga klasicizma. Centralnoga je tlocrta, sa središnjim kružnim prostorom pokrivenim kupolom, kvadratičnim svetištem i velikim trijemom koji počiva na toskanskim stupovima. Sa strane centralnoga prostora crkve podignuta su dva niža zvonika kvadratična u tlocrtu, a kružna u gornjem dijelu koja su pokrivena kupolastim kapama. I cjelokupna unutrašnja oprema nastala je u isto doba: oltari, propovjedaonica i prostrani klasicistički kor postavljen na stupove. Izgrađena je kao zadužbina obitelji Janković koja je tada upravljala suhopoljskim vlastelinstvom. U njezinu se ustrojstvu jasno razaznaje snažan utjecaj mađarske arhitekture u kojoj su centralne gradnje s kupolom bile vrlo česte. Značajna je građevina toga tipa i kapela sv. Katarine u Stubičkim Toplicama arhitekta Kristijana Heinricha Vesteburga (1814; od 1994. župna crkva sv. Josipa), te klasicistička faza crkve Svih Svetih u Đakovu, pregrađena 1819. prema projektu → Bartola Felbingera.

U klasicističkom je stilu pregrađeno glavno pročelje zborne crkve u Rijeci prema projektu Josepha Storma (1824–26), a klasicistički je i dograđeni trijem kapele sv. Fabijana i Sebastijana u Kastvu (1845), kao i mauzolej Mir junaka Lavala Nugenta na Trsatu arhitekta Giacoma Paronuzzija (1826–37). Riječko groblje Kozala u to se vrijeme počelo intenzivnije graditi. Na njemu je podignuta grobnica–kapela obitelji Vranyczany-Dobrinović (1850-60) kao centralna građevina većih dimenzija. U Istri kvalitetan primjer klasicizma u graditeljstvu predstavlja župna crkva u Višnjanu (1830), dok se klasicistički elementi susreću i na župnim crkvama u Humu i Grožnjanu.

U Dalmaciji je u polju sakralne arhitekture najvažnije realizacije projektirao Valentino Presani. Kapela sv. Frane u Podpragu na Velebitu (1832) centralna je građevina pokrivena kupolom s dva istovjetna ulaza markirana trijemovima koji počivaju na dorskim stupovima. Podignuta je kako bi markirala dovršenje ceste koja je preko Velebita povezala Hrvatsku i Dalmaciju. Nalazila se točno na granici dviju pokrajina pa je na južnome pročelju iznad ulaza stajao natpis Dalmacija, a na sjevernoj strani Hrvatska. Ističu se još Presanijeve grkokatoličke crkve u Kričkama i Baljcima kraj Drniša (1829–36), te župna crkva u Privlaci (1836).

U Dubrovniku i okolici na nizu crkava radio je Lorenzo Vitelleschi. U klasicističkim oblicima dogradio je župne crkve u Zatonu Velikom (1825) i Orašcu (1827), te podigao pravoslavnu crkvu sv. Mihajla na Boninovu (1837). Da je klasicizam dominirao sakralnom arhitekturom Dalmacije sve do sredine XIX. st., pokazuje primjer župne crkve u Veloj Luci, podignute prema projektu Nikole Nisetea 1846–48.

Rezidencijalne građevine

Zbog opstanka feudalizma, uz Crkvu, plemstvo je potkraj XVIII. i u prvoj polovici XIX. st. ostalo ključnim čimbenikom povijesti arhitekture u Hrvatskoj. Najreprezentativniji dvorci podignuti su na području Slavonije i Baranje zahvaljujući tamošnjim prostranim latifundijama s kvalitetnom zemljom. Ističu se dvorci obitelji Pejačević u Retfali (1796–1801), Našicama (1811–12) i Virovitici (N. Roth, 1800–04; poslije pripao obitelji Schaumburg-Lippe), Odescalchi u Iloku (pregrađen 1792), Hilleprand von Prandau u Valpovu (obnovljen nakon požara 1803–16) i Esterhazy u Dardi u Baranji (1813). Značajni su i manji dvorci obitelji Mihalović u Feričancima i Orahovici, Adamović u Čepinu i Tenji, te dvorac u Trenkovu (Mitrovici).

Na području sjeverozapadne Hrvatske ističu se očuvani rani klasicistički (Zopfstil) dvorac Hellenbach u Mariji Bistrici (oko 1786), dvorac Stubički Golubovec (dograđen 1819–20), kao i niz drugih starijih dograđenih ili novih dvoraca (Bežanec, Martijanec, Štrigova, Poznanovec, Ludbreg). Pojedinim dvorcima poznati su autori. Najreprezentativniji klasicistički dvorac u Hrvatskoj, Januševec kraj Zaprešića, podignut je 1830. vjerojatno prema projektu B. Felbingera. Dvokatna građevina s klasicističkim trijemom na glavnom pročelju imala je izrazito reprezentativan interijer s djelomice oslikanom središnjom kupolnom dvoranom. Sagrađen za baruna Josipa Vrkljana, ministra financija Marije Louise, kćeri cara i kralja Franje I. i druge supruge francuskoga cara Napoleona I., Januševec pokazuje domete hrvatske arhitekture toga doba – riječ je o vrlo skladnom, gotovo školskom primjeru klasicizma kakav se susreće u gotovo svim dijelovima Europe. Današnji izgled dvorca rezultat je temeljite rekonstrukcije izvedene nakon teškoga stradavanja građevine u II. svj. ratu. Nešto je kasniji od Januševca dvorac Bunjevac u Jaškovu kraj Ozlja, izgrađen 1841. prema projektu → Aleksandra Brdarića. U elementima plastične dekoracije, ponajprije kovanih ograda, na dijelu navedenih dvoraca već se primjećuje pojava elemenata neogotike.

Crkveni su velikodostojnici također u tom razdoblju gradili odnosno proširivali svoje dvorove. Đakovački biskup Mirko Raffay nadogradio je svoj kasnobarokni dvor 1821–22. vjerojatno prema projektu B. Felbingera. Felbinger je 1828–30. dogradio drugi kat rezidencije i transformirao katedralnu crkvu grkokatoličkih episkopa u Križevcima. Toj je građevini 1843–45. A. Brdarić dogradio portik čime je bila pretvorena u jednu od najreprezentativnijih klasicističkih rezidencija u nas. Klasicistički biskupski dvor podignut je 1830-ih i u Senju, a u Dalju su pravoslavni karlovački mitropoliti 1828. izgradili ljetnu rezidenciju.

U Zagrebu je biskup Maksimilijan Vrhovac 1790. dao podići kompleks s ladanjskom kućicom uz Vlašku ulicu. Nadbiskupski dvor uz katedralu bio je temeljito pregrađen za biskupa Aleksandra Alagovića. U središnjem dijelu južnoga krila dvora Alagović je 1832. dao izgraditi novu altanu te veliko stubište. Godine 1835. podignut je prema projektu Antuna Stiedla i dvokatni dio istočnoga krila dvora. Iste godine Alagović je temeljito restaurirao i susjednu strukturu sjeveroistočne kule, te dogradio zgradu metropolitanske biblioteke i njoj pridružio prostore unutar središnje kule zapadnoga dijela biskupske utvrde, tzv. Bakačeve kule. Uz to Alagović je u Novoj Vesi 1823–24. prema projektu B. Felbingera dogradio klasicistički ljetnikovac s vrtom, a na tadašnjem rubu Zagreba, uz park Maksimir (Jurjaves) prema projektu Franza Schüchta podignut je 1839–40. kompleks ljetnikovca Alagovićeva nasljednika biskupa Jurja Haulika. Isti arhitekt za Haulika je 1841–43. podigao vidikovac u Maksimiru, koji se ubraja u najmonumentalnija klasicistička ostvarenja u Hrvatskoj, kao i niz drugih manjih klasicističkih i romantičarskih parkovnih građevina.

Na području Istre u tom su se razdoblju gradili primorski pandani dvorcima – palače na posjedima. Klasicističkim se oblikovanjem ističu palače Polesini u Svetom Ivanu od Šterne (kraj XVIII. st.) i Grisoni u Dajli, djelo koparskoga graditelja Francesca Bracciadora (1830).

Plemstvo je učestalo gradilo palače i u gradskim naseljima, kako pokazuje primjer monumentalne palače obitelji Erdödy (poslije Oršić) u Varaždinu (oko 1805). Nove, katkada i reprezentativne građevine podizali su ipak u prvome redu pripadnici novonastale građanske klase. Najreprezentativniji primjeri stambene arhitekture nalaze se u Zagrebu i Rijeci. Većina klasicističkih palača u Zagrebu, poput palače Dömöthörffy (Demetrović) u Radićevoj 32 (1814–15), dogradnje palače Magdalenić – Drašković – Jelačić u Demetrovoj 7 (oko 1830), proširenja palače Drašković na uglu Demetrove 17 i Opatičke 29 (nakon 1834), te palače Karla Draškovića u Opatičkoj 18 (1838., poslije Narodni dom) pripisuje se B. Felbingeru. Ističu se i pojedini radovi Aleksandra Brdarića, poput kuća Paravić u Opatičkoj 10 (1839) i Frigan u Opatičkoj 27 (1840).



















U Rijeci su reprezentativne palače podignute na sjevernoj strani Korza i na Fiumari. Izgradili su ih bogati trgovci uglavnom prema projektu lokalnoga arhitekta Antona Gnamba. Ističu se palače Wohinz (oko 1783), Adamić (1785–86), Vuković (1789–91), Bolf (početak XIX. st.) te Bašić i Belinić (oko 1800). Reprezentativni primjeri građanskih rezidencija susreću se i u drugim gradovima, primjerice vila Müller-Bedeković u Varaždinu (1827) i vila Angiolina u Opatiji (oko 1844).







Većina arhitektonske produkcije ipak je bila daleko skromnija. U središnjim dijelovima gotovo svih gradova u Hrvatskoj u tom su se razdoblju podizale prizemnice i jednokatnice trgovaca i obrtnika s pročeljima gotovo bez ikakve raščlambe, visokim krovištima i dekoracijom koncentriranom uglavnom samo na portale.

Uz velik dio novih, ali i starih dvoraca, čak i gradskih palača, započeli su se uređivati parkovi engleskoga tipa koji su naviještali dolazak romantizma.

Javne građevine

Od javnih građevina kao primjeri stilski čišćega klasicizma u nas ističu se prve kazališne zgrade – Adamićevo kazalište u Rijeci (1803–05., srušeno) i kazalište na uglu Markova trga i Ćirilometodske ulice u Zagrebu (A. Cragnolini, 1833–34., poslije temeljito pregrađeno). Skladan primjer klasicizma predstavlja zgrada nekadašnje Normalske učione u Varaždinu (1842), pročelje koje je raščlanjeno kompozitnim pilastrima. Jednostavnije oblikovno rješenje bilo je primijenjeno pri adaptaciji zgrade Banskih dvora u Zagrebu (1808–09). Vjerojatno najveća sačuvana klasicistička javna zgrada u Hrvatskoj je upravna zgrada Virovitičke županije, sagrađena 1834–46. u središtu osječkoga Gornjega grada prema projektu peštanskog arhitekta Józsefa Hilda, koji je pobijedio na jednom od prvih natječaja organiziranih za projekte jedne javne građevine u Hrvatskoj. I lokalne vlasti u prvoj polovici XIX. st. realizirale su niz javnih zgrada, među ostalima zgrade općine u Vukovaru (A. Semper, 1817–18) i Samoboru (B. Felbinger, 1824) te vijećnicu vojnoga komuniteta u Bjelovaru (1831). Godine 1835. pregrađen je nekadašnji augustinski samostan u Rijeci u zgradu Municipija. Mnogobrojniji su skromniji primjeri javne arhitekture – vojarne, bolnice i druge upravne zgrade. Veličinom se isticala bolnica Milosrdne braće (1795–1804., porušena 1931) na uglu Ilice i Jelačićeva trga, a značajni su i sjemenište na Kaptolu (1827) te sirotište u Vlaškoj (1820–27), sve u Zagrebu.

Na području Dalmacije intenzitet izgradnje bio je manji nego u sjevernoj Hrvatskoj. I u doba francuske i u doba austrijske uprave većina graditelja bavila se melioracijskim poslovima i gradnjom cesta. U posljednjoj godini mletačke vladavine 1797. prema projektu Frane Zavorea u Zadru je iznad Gradske straže izveden sat, koji se smatra jednim od prvih djela klasicizma u Dalmaciji. Isti arhitekt je 1804. pregradio zadarsku Kneževu palaču. Za francuske uprave uređen je Marmontov perivoj u Splitu, izgrađena je glorijeta u Trogiru i druga slična djela.

Među arhitektima koji su u prvoj polovici XIX. st. djelovali u Dalmaciji osobito se ističe Venecijanac Gianantonio Selva koji je izveo niz projekata za naručitelja Ivana Luku Garanjina iz Trogira te Vicko Andrić, po čijim je projektima uređeno splitsko groblje Sustipan (1826). Važnu ulogu u arhitekturi imali su i inženjeri zaposleni pri Namjesništvu, dalmatinskoj vladi, poput Paula Hatzingera, Antonija Luigija de Romana i dr. Među ostalim vladini inženjeri bili su autori projekta za obnovu nadbiskupske palače u Zadru (1829–32). U monumentalne klasicističke javne građevine u jadranskom dijelu Hrvatske može se ubrojiti i stilski zakašnjela zgrada Glavnoga vojnog zapovjedništva u Puli, podignuta 1861. uz obalu u središtu grada, nepoznatoga autora. 

Turističke građevine

U prvoj polovici XIX. st. razvijala se i turistička infrastruktura u Hrvatskoj. Podignut je niz zgrada u lječilišnim mjestima, poput Ivanove kupke u Daruvaru (1810–16), Maksimilijanove kupelji u Stubičkim Toplicama (C. H. Vesteburg, 1811) i kupališne zgrade u Varaždinskim Toplicama (B. Felbinger, 1820). Izgrađene su i mnoge gostionice (Mali Kaptol i Veliki Kaptol u Sisku, niz gostionica uz ceste prema moru), koje se dijelom mogu smatrati pretečama budućih hotela (Lovački rog / Jägerhorn u Zagrebu, 1827).

Industrijske i utilitarne građevine

Industrijsku i utilitarnu arhitekturu toga razdoblja u cijeloj Hrvatskoj obilježava vrlo jednostavna dekoracija, zbog čega je stil pročelja tih zgrada prozvan Plattenstilom. Kako mu samo ime kaže, obilježava ga izrazito jednostavna pločasta dekoracija uglavnom koncentrirana na glavne portale i okvire prozora. Na Plattenstil se izravno nadovezuju stilske pojave poput bidermajera i kubičnoga stila.

Taj je stil bio osobito raširen u Vojnoj krajini, gdje se vojska brinula za podizanje kontumaca, neke vrste lazareta, u kojima se provjeravalo zdravstveno stanje ljudi i robe koji su dolazili s jugoistoka. Vojska je ulagala i u gradnju skladišta žita, koja su učestalo bila najviše građevine u mjestu, te prvih manufaktura (svilane), a u primorskom dijelu Krajine uredila je i nekoliko luka (najvažnija je bila Senj prema kojem je vodila cesta nazvana Jozefina). U istim je oblicima bio podignut i velik broj župnih i parohijskih domova, ne samo po selima već i po većim mjestima, kao i vlastelinskih, upravnih i gospodarskih zgrada u civilnom dijelu Hrvatske i Slavonije.

Svjetionici

Važan segment klasicističkoga graditeljstva Hrvatske predstavljaju svjetionici, koji su bili građeni u sklopu osuvremenjivanja prometne infrastrukture priobalja. Najstariji, a ujedno arhitektonski i najatraktivniji jest svjetionik na rtu Savudriji, podignut 1817–18. prema projektu Pietra Nobilea, najuglednijega arhitekta klasicizma u Habsburškoj Monarhiji. Do svjetionika je 1821. bila izgrađena jednokatnica prema projektu arhitekta Mattea Pertscha. Svjetionik na rtu Porer na istoimenoj hridi jugozapadno od Kamenjaka, najjužnijega rta Istre, izveden je 1846. prema projektu Giuseppea Sforzija, koji se oslonio na ideju svoga učitelja Pietra Nobilea.







Na području Dalmacije dva su klasicistička svjetionika – na rtu Struga na Lastovu (1818–39) i na rtu Veli rat na Dugom otoku (1849), a pripisuju se G. Sforziju. I svjetionike podignute 1850-ih i 1860-ih (Sveti Ivan na pučini na istoimenoj hridi ispred Rovinja, 1853; rt Stončica na Visu, 1865) odlikuje još uvijek klasicističko oblikovanje.













Robert Adam i Dioklecijanova palača u Splitu

Engleski arhitekt i povjesničar Robert Adam nakon proučavanja antičkih spomenika u Italiji postao je začetnikom klasicizma u engleskoj arhitekturi. Godine 1757. s francuskim arhitektom i slikarom Charles-Louisom Clérisseauom snimao je Dioklecijanovu palaču u Splitu i 1764. izdao ilustrirano djelo Ruševine palače cara Dioklecijana u Splitu u Dalmaciji (Ruins of the Palace of the Emperor Diocletian at Spalatro in Dalmatia). Osim što je time pridonio boljem poznavanju antičkoga nasljeđa Dalmacije, Adam je elemente arhitekture Dioklecijanove palače unio i u svoja arhitektonska djela u Velikoj Britaniji.

Jozefinska cesta (Jozefina, Via Josephina)

Jozefinska cesta, koja povezuje Karlovac i Senj, izvorno sagrađena 1765–79., nazvana je po glavnom zagovorniku izgradnje, caru Josipu II. Rekonstruirana je 1833–45. Radove je vodio vojni graditelj → Josip Kajetan Knežić, koji je na njoj izveo niz klasicističkih objekata: fontanu kraj vrela Rožić s obeliskom (1834), dvokatni most preko Tounjčice kraj Ogulina (1836), a na prijevoju Vratnik iznad Senja kapelu sv. Mihovila centralnoga tlocrta, vlastitu grobnicu i česmu Cesarsko vrilo s natpisima na hrvatskom, njemačkom i latinskom jeziku (1837–38). Pregradio je i stara velika vrata u Senju, reprezentativni ulaz u grad s Jozefinske ceste s naznačenim udaljenostima (u miljama) važnih gradova Monarhije. Na sjevernome početku ceste, u Karlovcu, postavljen je klasicizirajući obelisk – miljokaz.











