Kincl, Branko (Zagreb, 3. IV. 1938), arhitekt i urbanist, istaknuti predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, istaknuo se osobito projektiranjem kapitalnih objekata javne namjene u Zagrebu.

Diplomirao je 1964. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Godine 1964–65. usavršavao se u atelijeru → Vjenceslava Richtera, a 1966–69. u Majstorskoj radionici → Drage Galića. Od 1965. radio je u → Urbanističkom zavodu grada Zagreba kao urbanist projektant, potom je bio voditelj skupine za izradbu Detaljnoga urbanističkoga plana središta Zagreba. Ovlašteni je projektant od 1974., kada se zaposlio u → Urbanističkom institutu Hrvatske kao samostalni urbanist. Od 1977. radio je na Arhitektonskome fakultetu u Zavodu za arhitekturu kao samostalni projektant; predstojnik Zavoda bio je 1987–91. U zvanje redovitoga profesora izabran je 1993. Na Katedri za arhitektonsko projektiranje, predstojnik koje je bio 1993–95., predavao je kolegije Stambene zgrade i Arhitektonsko projektiranje. Predavao je i na Studiju dizajna, gdje je 1989–95. bio nositelj kolegija Elementi arhitektonskog projektiranja. Voditelj Studijskoga centra i Ljetne škole arhitekture u Motovunu bio je 1987–99.

U prvome se razdoblju djelovanja kao urbanist posebice istaknuo suradnjom na Generalnom urbanističkom planu Zagreba (1969–71), samostalnim vodstvom na Detaljnom urbanističkom planu centra Zagreba za Donji grad i Trnje (1971–76), povezanim s urbanističkim projektima središta zagrebačkih naselja Volovčica (1969) i Klaka u Dubravi (1976), Folnegovićeva naselja (1979) i stambene zone Njivice u Trnju (1976–78), te radom na generalnom urbanističkom planu Osijeka (1975., s R. Miščevićem). Prelaskom u Zavod za arhitekturu na Arhitektonskome fakultetu, nadovezujući se na prethodne urbanističke projekte, okrenuo se projektiranju stambene arhitekture u Zagrebu. Uz višestambene zgrade na Mlinarskoj cesti 14 (1976–80), u Zamenhoffovoj ulici 24 (1976–81), Klaki (1977–83) i Petrovoj 1 (1980–83), ističu se interpolacije u donjogradsku strukturu u Ulici Republike Austrije 5, 7 i 9 (1976–83) i na Mačekovu trgu 7 (1979–84), urbanističko-arhitektonski sklop bloka Martićeva–Kašićeva–Grabovčeva (1984–88) te zgrade za znanstvene novake u Ulici grada Chicaga 23 i 25 u Borovju (1997–99).







Od 1980-ih ostvario je niz, uglavnom nagrađenih, kapitalnih objekata javne namjene u Zagrebu, poput Doma zdravlja Centar u Runjaninovoj 4 (1983–88., s D. Juračićem), trgovačko-poslovno-stambenoga Centra Kaptol između Tkalčićeve i Nove Vesi (1994–97), Teniskoga centra Tuškanac (1995–98), djelomične rekonstrukcije stadiona u Maksimiru, s novom sjevernom tribinom i dogradnjom zapadne (2000–05., s N. Filipovićem). Uz Komercijalni centar Tvornice duhana Rovinj u Osijeku (1999–2001), za istoga investitora realizirao je jedno od najuspjelijih djela industrijske arhitekture u nas, visokotehnološki kompleks u Kanfanaru, s ekološki zatvorenim sustavom napajanja vodom i energijom, bez utjecaja na okoliš (2005). Sintezom organske estetike i hightech konstrukcije ključno je djelo suvremene hrvatske arhitekture putnički terminal Zračne luke Franjo Tuđman u Zagrebu (2014–17., s V. Neidhardtom i J. Radićem). Među nerealiziranim natječajnim radovima ističu se arhitektonsko-urbanistička rješenja za stambeno-poslovni sklop Ban centar (2007), višenamjensku dvoranu Arena Zagreb (2007) i Gradski stadion na Kajzerici (2008) u Zagrebu, te Centar Draga u Šibeniku (2009). Godine 2006. izabran je za redovitoga člana HAZU-a. Od 2012. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona (1991), »Vladimir Nazor« (godišnja 1983., za životno djelo 2017) i »Viktor Kovačić« (za životno djelo 2012), te međunarodnih IOC / IAKS  – International Olympic Committee / International Association for Sports and Leisure Facilities (2001) i American Architecture Prize (2017).



















Keramika Modus d. o. o., tvornica keramičkih pločica sa sjedištem u Orahovici osnovana 1977. Proizašla je iz poduzeća Jugokeramika (→ Inker), kombinata građevinske keramike, porculana i vatrostalnih proizvoda, nositelja razvoja hrvatske keramičke industrije. Od 1977. poduzeće Jugokeramika sastojalo se od osam OOUR-a, uključujući OOUR Tvornica zidnih pločica Orahovica. U Orahovici je 1977. osnovano poduzeće Keramička industrija Orahovica (KIO), odn. KIO Keramika, koje je 1981. počelo proizvoditi keramičke pločice. Isprva se primjenjivala tehnologija bipaljenja u tunelskim pećima kapaciteta 500 000 m² keramičkih pločica na godinu. KIO Keramika bavila se proizvodnjom keramičkih pločica za unutarnje i vanjsko oblaganje zidova i podova proizvodeći isprva prešane a od 2004. i vučene (ekstrudirane) keramičke pločice na dvije lokacije, odn. u pogonima u Orahovici i Rujevcu kraj Dvora (otvoren 2004). Instalirani kapaciteti pogona iznosili su približno 5 300 000 m² prešanih keramičkih pločica i približno 700 000 m² ekstrudiranih keramičkih pločica na godinu. U pogonu u Orahovici rabile su se tri peći, dvije za paljenje prešanih keramičkih pločica pokrenute 1996. i jedna za paljenje vučenih keramičkih pločica (puštena u rad 2004). U pogonu u Rujevcu proizvodile su se prešane keramičke pločice. Tijekom godina neprekidno se povećavao kapacitet uz unapređivanje tehnologije. Proizvodnja je iznosila do šest milijuna četvornih metara keramičkih pločica na godinu, od čega se 2,5 milijuna m² proizvodilo u tvornici u Rujevcu.

Broj zaposlenika je 1996–2005. narastao s 329 na više od 500. Godine 2008. postrojenje je radilo s najvećim iskorištenjem instaliranoga kapaciteta (86%). Instalirani tehnički kapacitet proizvodnje keramičkih pločica u pogonu KIO Orahovica bio je 218 t na dan, a godišnji kapacitet iznosio je 68 000 t, odn. do približno 6 000 000 m² keramičkih pločica, ovisno o asortimanu (prešanih 5 300 000 m² te vučenih 700 000 m²). Poduzeće je 80% svojih proizvoda izvozilo u zemlje EU-a, BiH i Srbiju, a 20% proizvoda prodavalo se na domaćem tržištu. Nakon što je 2010. poduzeće KIO Keramika otišlo u stečaj, prodano je poduzeću Keramika Modus iz Vojnića u vlasništvu poduzeća → Samoborka Samobor i nastavilo je rad pod nazivom Keramika Vojnić. Tijekom 2011. odvijala se diskontinuirana proizvodnja smanjenim kapacitetom u odnosu na instalirani. Keramika Vojnić obustavila je proizvodnju u Vojniću i u Rujevcu a pogoni su preseljeni u orahovičku tvornicu koja je 2012. nastavila s radom. Sa 136 radnika orahovička je tvornica 2012. proizvodila 9500 m² keramičkih pločica na dan, čime je dosegnula više od 60% proizvodnje bivše KIO Keramike, a ime poduzeća promijenjeno je u Keramika Modus. Poduzeće je jedini hrvatski proizvođač keramičkih pločica, a na tržištu posluje s udjelom izvoza od približno 70%, dok se 30% proizvoda prodaje na domaćem tržištu. Za poduzeće Keramika Modus 2021. otvoren je stečajni postupak.

katastar i zemljišna knjiga, temeljni upisnici koje je država utemeljila za potrebe upisivanja i upravljanja nad zemljištem i nekretninama. Općenito se prema objektu upisa razlikuju upisnici osoba (fizičke/pravne), stvari (nepokretne/pokretne) i prava. Ovisno o potrebi zbog koje je upisnik utemeljen, u objektima upisa upisuju se i različita njihova svojstva. Upisnika ima mnogo, a upisnici u koje se upisuju osobe, zemljišta, adrese i zgrade temeljni su jer sadržavaju podatke o najvažnijim resursima. Upisnici zemljišta i prava na njemu svugdje se u svijetu najčešće nazivaju katastrom (engl. Cadastre, njemački Kataster, francuski cadastre, španjolski catastro, talijanski catasto, turski kadastro, češki katastr, ruski кадастр).

Katastar je upisnik zemljišta/nekretnina nekog upravnog područja. Sadržava podatke o položaju, obliku i površini katastarskih čestica, načinu korištenja i površini pojedinih načina korištenja zemljišta, a izvorno je osnovan za potrebe oporezivanja. Zato, u skladu s propisima, sadržava i podatke o posjednicima, odnosno poreznim obveznicima. Zemljišna knjiga je upisnik pravnih odnosa ljudi prema zemljištu. Katastarska čestica osnovna je prostorna jedinica katastra te može imati dijelove, čestice zemljišta. U zemljišnu se knjigu upisuju vlasništvo i druga stvarna prava za nekretnine upisane u katastru. Ti, a i ostali upisnici su izvorno nastali kao popisi organizirani tablično u knjigama, a njihovi službeni nazivi često to i odražavaju.

Koncept upisa zemljišta u katastar nastao je kao plod društvenih odnosa i njihova odnosa prema vlasništvu nad zemljištem. Ljudi su zemljište međusobno dijelili te se njime koristili na različite načine. Stoga katastar sadržava tehničke podatke o zemljištu, prikazane na katastarskome planu i opisane popisanim podatcima. Veza između njih ostvaruje se jedinstvenim oznakama upisanih obilježja, ponajprije brojem katastarske čestice.

Danas se katastar i zemljišna knjiga vode u elektroničkom obliku, što omogućuje i mnoge druge svrhe osim onih koje su im izvorno zadane. Zbog velike se povezanosti sve više objedinjavaju pa ih se zajedničkim imenom naziva i katastarski sustav. Katastarski sustav je na česticama utemeljen, zemljišni informacijski servis koji sadržava zapise o interesima na zemljištu (npr. prava, obveze i ograničenja). U pravilu sadržava položaj zemljišnih čestica povezan s drugim zapisima koji opisuju prirodu interesa, vlasništvo ili upravljanje, često i vrijednost čestice te poboljšanja na njoj. Može biti uspostavljen za potrebe oporezivanja (vrednovanje i pravedno oporezivanje), pravne potrebe (kupoprodaja i zalog) te kao potpora upravljanju korištenja zemljišta (prostorno planiranje i druge upravne svrhe), a omogućava održivi razvoj i zaštitu okoliša.
Katastar je oduvijek bio jedan od modela Zemljine površine pa poput drugih modela, ima i svoje posebnosti. Modeli se izrađuju kao apstrakcija stvarnosti radi njezina boljega spoznavanja, a modelom podataka određuje se sadržaj i struktura podataka kako bi željeni model odgovarao posebnostima primjene i bio pogodan za upravljanje računalima. Za katastarske primjene najvažniji su standardi koji se odnose na modeliranje spremišta i baza podataka te mrežni pristup. Za modeliranje katastarskih baza podataka razvija se model podataka sustava upravljanja zemljištem (engl. Land Administration Domain Model) kojega je ISO standard prihvaćen i u Hrvatskoj, a za pristup podatcima primjenjuju se opće usluge pristupa prostornim podatcima.

U središtu modela katastra nalazi se Zemljina površina i osobe. Model podataka katastra temelji se na društvenim odnosima između nekretnine (objekta), osobe (subjekta) i interesa (odnos). Odnosi između osoba i objekata upisa čine jezgru modela sustava upravljanja zemljištem, a mogu se opisati trima osnovnim klasama: stranka, objekt upisa i interes. Objekt upisa čine prostorne jedinice određene položajem u prostoru.

Povijest i razvoj u Hrvatskoj

U povijesti Hrvatske više se puta pokušalo uspostaviti katastar i zemljišne knjige, no uglavnom su to bili upisnici uspostavljeni za manja područja te su bili kratka vijeka. Danas su nam poznati katastri vlastelinskih i crkvenih posjeda te katastri ili zemljišne knjige Stona, Dubrovnika i drugih gradova. Za područje sjeverne Dalmacije u razdoblju mletačke vlasti izrađen je katastar danas poznat pod nazivom Grimanijeve mape.

Ti popisi zemljišta i prava na njima zadovoljavali su potrebe u ograničenom obliku te su se već tada uz njih izrađivali i prikazi zemljišta. No izradba prikaza zemljišta bez provođenja izmjere nije davala zadovoljavajuće rezultate. Stoga su prikazi zemljišta obično služili kao dodatna informacija opisu, te su umnogome ovisili o subjektivnom dojmu onoga tko ih je izradio. Kako bi se to izbjeglo, prikazi prostornog protezanja prava i tereta počeli su se sve češće izrađivati na temelju objektivnih metoda geodetske izmjere, što je početkom XIX. st. diljem Europe, tako i u Hrvatskoj, potaknulo intenzivnu uspostavu katastara na temelju izmjere zemljišta.

U XIX. st. većina je europskih zemalja pokrenula i dovršila sustavnu izradbu katastra utemeljenu na katastarskome planu, izrađenome na temelju katastarske izmjere. Pri izradbi katastra u srednjoj Europi pa tako i Hrvatskoj primijenjen je sustavan pristup podjele po katastarskim općinama za koje je izrađena cjelovita dokumentacija koja se naziva katastarski operat. Osim katastarskim izmjerama, katastarski operat tijekom povijesti nastajao je i preraspodjelom zemljišta komasacijama.







Pri izradbi katastra u XIX. st. primjenjivala se, tada najtočnija i najbrža, grafička metoda. Nju je početkom XX. st. postupno zamijenila ortogonalna metoda, koja je davala preciznije rezultate. Usavršavanjem teodolita i proširivanjem mogućnosti mjerenja duljina u katastarskoj se izmjeri počela primjenjivati i polarna metoda, koja se, usavršena uvođenjem elektroničkih instrumenata, rabi i danas. Sredinom XX. st. pri katastarskoj se izmjeri sve više primjenjivala i fotogrametrijska metoda, a zatim se, uglavnom zbog gospodarske opravdanosti i brzine, rabe i satelitske metode. Podatci prikupljeni katastarskom izmjerom provjeravaju se i ispravljaju, a njihova se pravovaljanost potvrđuje izlaganjem na javni uvid (omogućava se zaštita interesa na zemljištu svima zainteresiranima).

Franciskanska izmjera 

Prva uspješna uspostava cjelovitog katastra u Habsburškoj Monarhiji, pa tako i na našim prostorima (a potom i zemljišnih knjiga) ostvarena je 1806. kada je car Franjo I.  naredio pripremu stabilnoga poreznog sustava utemeljenoga na katastru i sposobnosti zemljišta za poljoprivrednu proizvodnju. Tim sustavom porezno je opterećenje trebalo biti jednako za istovrsna zemljišta iste površine, bez obzira na razlike u prihodima koje je porezni obveznik ostvarivao. Da bi novi porezni sustav djelovao, bilo je potrebno provesti novu katastarsku izmjeru koja je naređena carskim patentom 23. prosinca 1817 (danas poznata kao druga ili franciskanska izmjera). Kako su njome bila obuhvaćena i prikazana sva (plodna i neplodna) zemljišta, bila je pogodna i za druge potrebe poput upravljanja državom i planiranja. Za potrebe provođenja te katastarske izmjere posebno su obučeni službenici iz vojne ili civilne državne službe. Katastarski operati franciskanskoga katastra temelj su kasnijoj izradbi svih zemljišnih knjiga na prostoru Austro-Ugarske Monarhije. Katastar i zemljišna knjiga se za više od 70% područja RH i danas vode prema podatcima o katastarskim česticama upisanima u franciskanskome katastru.

Za prikaz obilježja zemljišta u franciskanskome se katastru  rabio mali broj znakova te boje. Osim obilježja zemljišta potrebnih za oporezivanje na katastarskome su se planu mjerila i prikazivala i osnovna topografska obilježja. Osim različitih vrsta neplodnog zemljišta, na četrdesetak su različitih načina korištenja razvrstana i plodna zemljišta.

Katastarska izmjera započela je u austrijskome dijelu Monarhije (u Donjoj Austriji i Primorju) odmah nakon donošenja Patenta te je trajala do 1858. Izmjereno je i na katastarskome planu prikazano oko 50 milijuna katastarskih čestica. Među prvim područjima na kojima je započela katastarska izmjera bila je Istra (1818–22), potom je započela katastarska izmjera Dalmacije (1823–37; uz prekid 1830–34). Katastarska izmjera mađarskoga dijela Monarhije započela je kada je u austrijskome dijelu ona već bila dovršena pa su dotadašnja iskustva znatno pridonijela kvalitetnijoj izradbi katastra.

U okviru franciskanskoga katastra izrađeni su katastarski operati za cijelo područje današnje RH. Kako katastarski operat mora biti u skladu sa stvarnim stanjem (u prirodi), u njemu se provode sve promjene koje su se dogodile na zemljištu. To obuhvaća zaprimanje prijava o promjeni na zemljištu, njihovu provjeru te provođenje u svim dijelovima katastarskog operata. Provođenje promjena i održavanje podataka na katastarskome planu odvijalo se precrtavanjem starog stanja i crtanjem novog stanja crvenom bojom. Iako su se i prije izdavale upute i propisi o održavanju, Zakonom o očevidnosti katastra za zemljarinu iz 1883. postavljeni su temelji kontinuiranog održavanja katastarskih operata u Hrvatskoj. Ta pravila uglavnom vrijede i danas. Zbog opsega posla na održavanju katastra broj katastarskih mjernika zaposlenih u cijeloj Austro-Ugarskoj tada je znatno povećan (s 19 na 370).

Zakon o očevidnosti katastra za zemljarinu, kojim je započelo kontinuirano održavanje katastra što traje sve do danas, jedan je od prvih katastarskih propisa koji je objavljen i na hrvatskome jeziku. Sustavna obveza prijavljivanja promjena uvedena je za sve, posebice za tijela javne vlasti. Promjene su se provodile na radnom originalu katastarskoga plana i ostaloj dokumentaciji na temelju prijavljenih promjena ili promjena koje je utvrdio nadležni katastarski mjernik. Mnogobrojne promjene i njihova provedba uzrokovale su nepreglednost i nečitkost listova katastarskoga plana, zbog čega su se početkom XX. st. listovi obnavljali litografiranjem (jedina sustavna obnova dokumentacije franciskanskoga katastra). Čuvanje dokumentacije povjereno je pokrajinskim arhivima mapa koji su osnovani 6. prosinca 1822. Jedan otisak izvornoga katastarskoga plana te dokumentacija o triangulaciji povjereni su središnjem arhivu katastra u Beču (osnovan 1833). U Arhivu mapa za Hrvatsku i Slavoniju u Zagrebu i Arhivu mapa za Istru i Dalmaciju u Splitu čuva se većina ostale arhivske katastarske dokumentacija franciskanskog katastra za područje RH, a dio arhivskoga materijala se još uvijek nalazi u arhivima izvan RH (Beč, Trst i Ljubljana).

XX. stoljeće

Katastarski su se podatci rabili za potrebe javne uprave, izradbu karata sitnijih mjerila, a postali su i najvažniji čimbenik pri rješavanju sporova oko zemljišta. Osim toga podatci su korišteni za tehničke i statističke potrebe te za strateška planiranja posebice u poljoprivredi. Gospodarenje zemljištem postalo je nezamislivo bez podataka franciskanskoga katastra koji je služio kao polazna osnova za komasacije, arondacije, agrarne reforme, nacionalizacije itd. Pri uspostavi franciskanskoga katastra pomorska područja (more i obalni pojas koji služi za pomorske aktivnosti) nisu bila predmet zanimanja poreznih propisa (područja od općeg dobra) pa su uglavnom izostavljena iz izmjere. Pravo i dužnost gospodarenja pomorskim područjem bili su u nadležnosti tijela javne vlasti, a izvorno je bilo dostupno svima na korištenje.

Nakon II. svj. rata u socijalističkoj je Jugoslaviji iz raznih razloga bilo zapostavljeno održavanje zemljišnih knjiga i katastra te se razmišljalo i o njihovu potpunom ukidanju. Ubrzo je uočeno kako će bez katastra biti teško financirati državne troškove te obavljati bilo kakve zahvate u prostoru, pa je 1953. donesena Uredba o katastru zemljišta, kojom je katastru vraćena prvotna porezna uloga, a u idućim su se godinama intenzivno provodile njegove revizije kako bi stanje u katastru odgovaralo stanju na terenu.

Od osamostaljenja Hrvatske do današnjih dana

Ulazak računala u sve oblike ljudske djelatnosti nije zaobišao ni katastar. Na prijelazu iz XX. u XXI. st. svi podatci katastra i zemljišne knjige u Hrvatskoj prevedeni su u elektronički oblik. Prevođenje analognih listova katastarskoga plana u elektronički oblik obavljeno je u Hrvatskoj po katastarskim općinama. Elektronički su podatci od 2017. pohranjeni u spremištu Zajedničkog informacijskog sustava katastra i zemljišnih knjiga koji se nadalje održavaju elektronički.

Upis privatnih prava na zemljištima odavno je predmet katastra i zemljišnih knjiga, no katastri se danas prilagođavaju potrebama cjelovitog upisa stanja na zemljištu, stoga se prilagođavaju kako bi omogućili upis imovinskih odnosa u pogledu javnih zemljišta i javne komunalne infrastrukture. Tako se oni danas, u okviru Europske zajedničke poljoprivredne politike (pod nazivom LPIS; u Hrvatskoj ARKOD) rabe za plaćanje potpora za obrađena zemljišta, upis javne komunalne infrastrukture (katastar vodova/infrastrukture) te se u katastar i zemljišnu knjigu upisuju javna prava odnosno posebni pravni režimi na zemljištu.

Sustav ovlasti za katastarske poslove određuje se posebnim propisima te on obično uključuje i druge geodetske poslove koji su u nadležnosti države. Stjecanje ovlasti za rad na katastarskim poslovima podrazumijeva odgovarajuću stručnu naobrazbu, radno iskustvo te polaganje stručnoga ispita. Ovlašteni stručnjaci organiziraju se u strukovne udruge – komore, u Hrvatskoj je to → Hrvatska komora ovlaštenih inženjera geodezije.

Zemljišne knjige su u pravilu u nadležnosti sudske vlasti te su povjerene općinskim sudovima. Međusobna usklađenost katastra i zemljišne knjige osigurava se obvezom međusobnog izvještavanja o provedenim promjenama. U Hrvatskoj je danas za vođenje i održavanje katastra nadležna → Državna geodetska uprava putem katastarskih ureda.

Nekadašnji porezni katastri služili su za tehničke, gospodarske i statističke potrebe, za izradbu zemljišnih knjiga i kao podloga za izračunavanje katastarskoga prihoda. Tijekom dugog razdoblja postojanja ispunili su svoju svrhu. Danas primarna porezna namjena katastarskoga plana postupno slabi, ali se pojavljuje sve više drugih korisnika. Prikaz obilježja zemljišta na katastarskome planu rabi se u mnogim područjima ljudske djelatnosti, poput prostornog planiranja i provedbe mjera gospodarenja nad zemljištem. Zahtjevi za točnosti sve su veći te se pri prevođenju u elektronički oblik provode neki od postupaka poboljšanja kvalitete položaja u prostoru. U Hrvatskoj je 2000. započela obnova katastra reizmjerama, ali je zbog dugotrajnosti, visoke cijene radova te metodologije do danas obnovljeno manje od 10% područja katastra. Homogenizacijom se nehomogeni katastarski plan dovodi u službeni projekcijski koordinatni referentni sustav te se ispravljaju unutarnje nehomogenosti, kako bi se daljnje održavanje moglo provoditi po suvremenim propisima i zahtjevima kvalitete, u prvom redu neposrednim mjerenjima oslonjenima na geodetsku osnovu.

Kao javni upisnik utemeljen na načelu javnosti katastar mora širokom krugu korisnika omogućiti pristup upisanim podatcima. Osim građana i raznih tijela javne vlasti kao glavnih korisnika, njime se služi gospodarstvo (npr. trgovci nekretninama), javna uprava te sve više postaje temelj infrastrukture prostornih podataka. Mnogi stručnjaci na katastar nadograđuju druge slojeve podataka. Višestruka uporaba informacija javnoga sektora otvara nove poslove i radna mjesta, a korisnicima se pruža veći izbor jeftinijih usluga. Osim toga, njima se može koristiti javna uprava pri donošenju kvalitetnijih političkih odluka zbog kojih će biti učinkovitija i jeftinija. Vlasti su svjesne tih činjenica i nastoje se koristiti potencijalom informacija javnoga sektora. To se ostvaruje različitim mjerama promidžbe digitalizacije i poboljšavanja dostupnosti podataka putem interneta.

Školstvo i znanost

Na nekadašnjoj Šumarskoj akademiji u Zagrebu 1908. otvoren je tzv. Geodetski tečaj (→ Geodetski fakultet) kojega je »naukovna osnova« bila istovjetna planovima i programima geodetskih studija na visokim školama u Pragu i Beču. Osnovna motivacija za osnivanje te visokoškolske ustanove bila je potreba za razrješenjem imovinskopravnih odnosa te provođenjem agrarnih operacija. Sveučilišna izobrazba stručnjaka za katastar se od tada do danas kontinuirano izvodi uglavnom u okviru studija geodezije. Na tim studijima predaje se više kolegija koji se bave katastrom i zemljišnom knjigom, a nastavu su izvodili sveučilišni profesori → Mirko Tomić, → Miodrag Roić i Vjenceslav Medić, koji su u tom području vodili i znanstvena istraživanja. Taj se studij danas izvodi na sveučilištima u Zagrebu i Splitu te na Sveučilištu Sjever. Kolegij Katastar predaje se i u okviru drugih studijskih programa, npr. Geografije na zagrebačkom → Prirodoslovno-matematičkome fakultetu (sv. 4). Nastavni predmet katastar predavao se ili se još uvijek predaje u srednjim školama u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Puli, Rijeci, Slavonskom Brodu i Čakovcu. Istaknutija su poduzeća koja danas djeluju u tom području → Geofoto i → Zavod za fotogrametriju iz Zagreba te → Geodetski zavodi iz Splita, → Rijeke i → Osijeka.

kartografija, umijeće i tehnologija izradbe i uporabe karata te znanstvena disciplina koja se bavi poviješću, koncepcijom i proučavanjem karata. Prema objektu prikaza kartografija se dijeli na topografsku i tematsku (→ topografske i → tematske karte), prema metodama izradbe na klasičnu i automatiziranu, prema namjeni na vojnu i civilnu te dalje na katastarsku, planersku, školsku, atlasnu, itd. S obzirom na predmet i način proučavanja može se podijeliti na opću, matematičku i praktičnu. Opća kartografija proučava povijest kartografije, elemente karte i način njihova prikazivanja na karti. Matematička kartografija obrađuje i proučava matematičke osnove karte (→ kartografske projekcije), uporabu karata i kartometriju, a praktična kartografija proučava tehniku izradbe i način održavanja karata. Zasluga za stvaranje geografskih karata kojima se Zemljina sfera prikazuje u ravnini pripada starim Grcima. U antičkome svijetu nije postojao poseban naziv za geografske karte, no u Rimskome Carstvu se kartografski prikaz nazivao tabula. U ranome srednjem vijeku se za kartu rabila latinska riječ mappa (mappa mundi: karta svijeta), a od XV. st. susreću se razni nazivi poput Planisphaerium, Imago, Szenographie, Ichonographie, Prospekt, Representatio, Contrafactur, Theater, Typus, Riß, Plan, Tabula, Descriptio, Delineatio i dr. Riječ karta ni danas nije internacionalna te se za nju rabe nazivi map (zemlje engleskoga govornog područja), mapa (zemlje španjolskoga govornog područja, Poljska, Češka i Slovačka), a često se za geografsku kartu rabi i nacionalni naziv, primjerice térkép u Mađarskoj, tizu u Japanu, peta u Indoneziji ili zemljovid u Hrvatskoj. Bez obzira na raznolikost naziva, Međunarodno kartografsko društvo definira kartu kao medij dizajniran za komunikaciju generaliziranih prostornih informacija i odnosa. Zemljišna površina može biti prikazana zaobljeno (globus) ili u ravnini (list karte, atlas), stoga su to uobičajeni kartografski proizvodi. S obzirom na to da imaju čvrstu opipljivu realnost i izravno su vidljivi kao kartografske slike, nazivaju se realnim kartama. Ostali koji nemaju jedno ili oba svojstva nazivaju se virtualnim kartama.

Neizostavan su dio kartografije → kartografske projekcije koje se bave (matematički određenim) postupkom prijenosa zakrivljene Zemljine površine na ravninu, kartografski znakovi (grafički elementi poput crta, točaka i simbola s pomoću kojih se popunjava sadržaj karte), mjerilo (pokazuje odnos između stvarnih udaljenosti u prirodi i njihova smanjenja na karti; može biti grafičko i numeričko) i legenda (tumač dogovorenih kartografskih znakova ili simbola neophodan za razumijevanje karte). U prošlosti su karte imale osobito grafički raskošne kartuše, koje nisu bile samo njihov grafički ukras nego su i uz naslov karte dodatno tumačile kartu. Tako su često sadržavale slikovne priloge, heraldiku, grafička mjerila, vrijeme nastanka karte, posvetu i sl.

Povijesni razvoj kartografije u Hrvatskoj i svijetu
Kartografija je drevna disciplina koja datira iz doba pretpovijesnih prikaza lovnih i ribolovnih teritorija. Potreba za vjernim prikazom prebivališta, radi što boljega snalaženja u njemu, primitivne je narode poticala na svojevrsne »kartografske« prikaze na kamenu, drvu, koži i drugim materijalima. Najstarijim se poznatim kartografskim dokumentom smatra glinena pločica iz Mezopotamije (oko 3800. pr. Kr.). Babilonci su svijet prikazivali u sploštenom obliku u obliku diska, Grci su pravili elipsaste karte ekumene, a Rimljani kružne predodžbe svijeta, tzv. tabulae s Rimom u središtu. Početkom II. st. Ptolemej je u svojem osmosveščanom djelu Vodič kroz geografiju (Γεωγραφιϰὴ ὑφήγησις) Zemlju prikazao kao sferu te je donio upute za izradbu geografskih karata. Već u antici na kartama su se predočavali i prostori današnje Hrvatske (karta Rimskoga Carstva Marka Vipsanija Agripe, I. st. pr. Kr., Ptolemejev atlas, II. st., Peutingerova karta, Tabula Peutingeriana).
Karte koje su se izrađivale tijekom srednjega vijeka slijedile su Ptolemejev vodič. Širenjem kršćanstva su u kartografiju ušli biblijski motivi, karte su bile kružna oblika, Jeruzalem su postavljale kao središnju točku, a Istok označavale na vrhu karte. Sadržaj im je prikazan zonalno ili u obliku slova T (tzv. T shema) jer su prikazivale tri kontinenta (Europu, Aziju i Afriku), odvojena Sredozemnim morem i rijekom Nil (tvore slovo T). Takve su rukopisne prikaze svijeta najčešće izrađivali redovnici u samostanima, pa im otuda naziv samostanske karte. Na srednjovjekovnim je samostanskim kartama hrvatsko područje predočeno vrlo općenito, a naziv Hrvatska na karti je prvi uporabio arapski kartograf el-Idrisija 1154. Razvoj pomorstva i trgovine te uporaba kompasa i kvadranta omogućili su pouzdano određivanje položaja brodova i njihovo vođenje, a time i izradbu pomorskih karata na temelju mjernih podataka. U XIV. st. počele su se izrađivati rukopisne karte obala i otoka za pomorsku navigaciju koje danas poznajemo pod nazivom portulanske karte. Začetnikom pomorske kartografije smatra se Petrus Vesconte iz Genove, kartograf koji je 1311. sastavio najstariji poznati datirani portulan. Na portulanima su se obično nalazili podatci o razvedenosti obale, važnijim lukama, sidrištima, morskim strujama i sl.

Otkriće Novoga svijeta zahtijevalo je razvoj novih tehnika u kartografiji, posebice u području prikazivanja zakrivljenih ploha u ravnini. Takva se preslikavanja općenito nazivaju kartografskim projekcijama (npr. Lambertova konformna konusna projekcija, Mercatorova projekcija, Gauss-Krügerova projekcija, Winkelova trostruka projekcija). Karte više nije trebalo samo precrtavati, moglo ih se umnožavati drvorezom i bakrorezom pa su postajale sve atraktivniji tržišni proizvod. U to su doba osnovane mnoge kartografske radionice i izdavačke kuće diljem Europe (najpoznatije su bile iz Venecije, te Portugala, Nizozemske i Francuske; → G. F. Camocio). Zbirka karata prvi je put nazvana atlasom 1595 (Mercatorov Atlas sive cosmographicae), a u tom se razdoblju pojavljuju i prve regionalne karte Hrvatske. U prikazu hrvatskih krajeva ističu se i kartografi hrvatskoga podrijetla (→ N. Angielini, → N. Bonifacio, → P. Coppo, → M. Kolunić-Rota, → V. D. Volcius Raguseus, → I. Klobučarić, → S. Glavač i dr.) koji su svoje kartografske prikaze objavljivali i u atlasima tada poznatih talijanskih i nizozemskih izdavača karata.

Tijekom XVII. i XVIII. st. karte su postajale sve točnije, ponajprije zbog sustavnih izmjera koje su uključivale triangulaciju, koja je znatno poboljšala njihovu pouzdanost i preciznost. U tom su se razdoblju svojim radom na razvoju kartografije (razvoju kartografskih projekcija, izradbi karata i dr.) posebice istaknuli nizozemski kartograf, izrađivač atlasa i izdavač Willem Janszoon Blaeu, francuski inženjer, matematičar i kartograf Rigobert Bonne, talijanski franjevac, kozmograf, kartograf, izdavač i enciklopedist → V. M. Coronelli, njemački vojni inženjer i kartograf → J. C. Müller, njemački matematičar Carl Friedrich Gauss, njemački matematičar i geodet Johann Heinrich Louis Krüger, njemački fizičar, matematičar i astronom Johann Heinrich Lambert, flamanski geograf i kartograf Gerhard Kremer Mercator, američki kartograf Alphons J. Van der Grinten, njemački kartograf Oswald Winkel i francuski kartograf i hidrograf → C. F. Beautemps-Beaupré. U razvoju prirodnih znanosti u Hrvatskoj važno mjesto ima Dubrovčanin → J. R. Bošković, koji je na kartografsko-geografskoj ekspediciji 1750–52. s Christopherom Maireom na zahtjev pape Benedikta XIV. obavio mjerenja duljine meridijanskoga luka od Riminija do Rima (dobivena je osnova za računanje dimenzija i oblika Zemlje), a proveo je i geodetsku izmjeru na temelju koje je nastala karta Papinske Države (1755). U tom je razdoblju djelovao i → F. Konšćak, koji je kao isusovački misionar u Kaliforniji na tom području poduzeo tri istraživačka pothvata na temelju kojih su nastale karte Donje Kalifornije (1746) i Kalifornijskoga zaljeva (1750).

Do prekretnice u razvoju kartografije došlo je u XVIII. st. kada je triangulaciji pridruženo i topografsko snimanje terena. Mjerenju zemljišta i izradbi točnih karata pridavala se sve veća važnost, stoga se razvio poseban dio kartografije, tzv. topografska kartografija. U XVIII. st. započela je prva sustavnija topografska izmjera hrvatskih krajeva, tzv. jozefinska izmjera. Hrvatska je izmjerena u mjerilu 1 : 28 800 (izostavljene su Istra i Dalmacija, koje su tada bile pod venecijanskom vlašću), no listovi jozefinskih topografskih karata Hrvatske bili su nepoznati široj javnosti. Početkom XIX. st. počela je druga, franciskanska zemaljska izmjera, rezultat koje su bile prve specijalne karte u mjerilu 1 : 144 000. U drugoj polovici XIX. st. izvedena je francjozefska topografska izmjera u metarskome sustavu, iz koje je nastala poznata specijalna karta cijele Austro-Ugarske u mjerilu 1 : 75 000. Višestruke izmjere zemljišta rezultirale su i većim brojem katastarskih planova izrađenih po jedinstvenom propisu i načinu kartografskoga prikazivanja. Iz tih su osnovnih karata Hrvatske, kartografskom redukcijom potom nastajale podloge za različite tematske karte.

Tijekom XVIII. st. razvile su se i nove metode grafičkog prikazivanja reljefa – šrafe, a poslije i izohipse. Izum litografije 1798. omogućio je brže umnožavanje karata (u većem broju primjeraka i u više boja), a razvoj kartografskih projekcija unaprijedio je vjernost prikaza Zemljine površine (→ J. Frischauf). Zbog sve veće su točnosti karte postale važne pri vođenju vojnih operacija, pa se izradbom topografskih karata počela baviti i vojska. Glavni nositelji službene kartografske proizvodnje postali su novoosnovani vojno-kartografski instituti, ali veliku su ulogu imala i nacionalna geografska i kartografska društva. Pojavile su se prve tematske karte (geološke, šumarske i dr.) i nacionalni atlasi, koji se smatraju najvišim dostignućem kartografije neke države. Potkraj XIX. st. u kartografskoj se djelatnosti uvodi fotografiranje, pa se razvila nova tehnika izmjere → fotogrametrija, koja je pridonijela znatno bržoj izradbi izvornih karata i fotokarata.

Izradba topografskih karata je od 1920. bila povjerena Vojnogeografskom institutu u Beogradu. Ondje su se izrađivale višebojne topografske karte u mjerilima 1 : 25 000, 1 : 50 000, 1 : 100 000 i 1 : 200 000. Nakon II. svj. rata Vojnogeografski institut u Beogradu nastavio je s izradbom novih topografskih karata za vojne potrebe i dijelom za civilne, a Hidrografski institut u Splitu specijalizirao se za izradbu različitih pomorskih karata za potrebe ratne i trgovačke mornarice. Na poticaj nekoliko nacionalnih kartografskih društava, u Bernu je 1959. osnovano Međunarodno kartografsko društvo (Hrvatska je članica od 1995). Početkom 1960-ih, nakon izuma digitalizatora i crtala (ploter), u kartografiju se uvodi računalna tehnologija. Digitalizatorima se grafički sadržaj karte pretvarao u digitalni oblik, a crtalom se iz digitalnog oblika karta ponovno pretvarala u grafičku (automatizirano crtanje). Uz karte i atlase na papiru, izrađuju se karte i atlasi u digitalnom obliku, te posve nova generacija kartografskih proizvoda – elektroničke i interaktivne karte i atlasi.

Moderna kartografija uvelike uključuje uporabu zračnih i, sve više, satelitskih snimki kao temelja za svaku kartu. Postupci za prevođenje fotografskih podataka u karte vođeni su načelima fotogrametrije i daju stupanj točnosti koji je prije bio nedostižan. Izvanredna poboljšanja satelitskih snimki od kraja XX. st. i njihova opća dostupnost na internetu omogućili su stvaranje Google Eartha i drugih baza podataka koje su široko dostupne na internetu. Satelitske snimke se također koriste za izradbu vrlo detaljnih karata Mjeseca i drugih planeta u Sunčevu sustavu i njihovih satelita. Osim toga, uporaba geoinformacijskih sustava (GIS; → geoinformatika) je znatno proširila opseg kartografije. Za potrebe državne izmjere i izradbu topografskih karata velik broj država, uključujući i Hrvatsku, danas rabi Gauss-Krügerovu projekciju. To je konformna poprečna cilindrična projekcija elipsoida na ravninu, što ju je početkom XIX. st. prvi primijenio C. F. Gauss.
Danas je izradba službenih katastarskih planova i topografskih karata u djelokrugu → Državne geodetske uprave. Pomorske karte izrađuje i objavljuje → Hrvatski hidrografski institut (sv. 1) u Splitu, dok je vojna kartografija organizirana u sastavu Ministarstva obrane (Odjel za geodeziju, izmjeru i osiguranje zemljovida). Kartografskom se djelatnošću u Hrvatskoj bave i → Hrvatski geološki institut u Zagrebu, → Geodetski fakultet u Zagrebu, Geografski odsjek Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Odjel za geografiju Sveučilišta u Zadru, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Hrvatski državni arhiv, Hrvatski povijesni muzej, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, → Hrvatsko kartografsko društvo, → Hrvatska kontrola zračne plovidbe, OIKON – Institut za primijenjenu ekologiju. Komercijalnom kartografijom bave se → Zavod za fotogrametriju, → Geofoto, → Geodetski zavod u Rijeci, → Geodetski zavod u Splitu i → Geodetski zavod u Osijeku, Studio Bregant, → Hrvatska školska kartografija (prije Kartografija Učila), Gisdata, CroMaps, Školska knjiga, i dr.

Obrazovanje
U hrvatskome školskom sustavu ne postoji posebna izobrazba za kartografa. Kartografiju se u hrvatskim srednjim školama općenito predaje u sklopu geografije, a relativno malo u srednjim školama koje obrazuju za geodetskoga tehničara. Kartografski stručnjaci naobrazbu stječu u Zavodu za kartografiju i fotogrametriju Geodetskoga fakulteta u Zagrebu te na Geografskom odsjeku Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu i na Odjelu za geografiju u Zadru.
Na Geodetskome fakultetu postoji dugogodišnji kontinuitet u nastavi kartografskih projekcija i geodetskoga crtanja (od 1919), na kolegijima koji su se bavili tehnikama umnožavanja karata (od 1925) i topografijom (od 1947). Nakon uvođenja Bolonjskoga procesa na Geodetskom se fakultetu predaju kolegiji Kartografija, Kartografske projekcije, Topografska kartografija, Digitalna kartografija, Praktična kartografija, Kartografija i nove tehnologije, Kartografija i GIS, Osnove geoinformatike, Rukovanje geoinformacijama, Generalizacija geoinformacija. Osim nastavne djelatnosti na Geodetskome fakultetu u Zagrebu razvijena je istaknuta znanstvena djelatnost iz područja kartografije. Na Geografskom odsjeku Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta iz područja kartografije izvode se kolegiji Kartografija, Mobilna kartografija, Geomorfološko kartiranje, Geoinformatika, Analize u GIS-u, GIS u regionalnom i prostornom planiranju, a samom GIS-u posvećen je jedan smjer diplomskoga studija.

Osobe koje su u suvremenom razdoblju svojim znanstvenim i nastavnim radom dale važan doprinos kartografiji u Hrvatskoj su: Branko Borčić, Tea Duplančić Leder, Josip Faričić, → Nedjeljko Frančula, → Stanislav Frangeš, Borna Fuerst-Bjeliš, Ivka Kljajić, → Mithad Kozličić, Ana Kuveždić Divjak, Ivan Landek, → Miljenko Lapaine, Mirjanka Lechthaler, → Paško Lovrić, Brankica Malić, Tome Marelić, → Mirko Marković, Mira Miletić Drder, Dubravka Mlinarić, Petrica Novosel Žic, Vesna Poslončec-Petrić, Ivana Racetin, Mirela Slukan Altić, Aleksandar Toskić, Martina Triplat Horvat, Dražen Tutić, Marina Viličić, Nada Vučetić i Robert Župan.

U svom se radu kartografijom bave i razne udruge i društva. Najistaknutiji među njima su: → Hrvatsko geodetsko društvo, → Hrvatsko kartografsko drušvo, Hrvatsko geografsko društvo u Zagrebu i Hrvatsko geografsko društvo u Zadru. Kartografija je i glavni ili jedan od važnijih predmeta istraživanja u radovima koje objavljuju časopisi → Kartografija i geoinformacije, Geoadria i → Geodetski list.

Kalogjera, Berislav (Korčula, 9. III. 1923 – Zagreb, 3. X. 1999), arhitekt i urbanist, stručnjak za regionalno i prostorno planiranje.

Diplomirao je 1947. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakultetu u Zagrebu. Nakon studija radio je u brodogradilištu u Korčuli, potom 1954–63. kao projektant i prostorni planer, a od 1965. do umirovljenja 1984. kao voditelj Odjela za regionalno i urbanističko planiranje u Urbanističkom birou – Split (→ Urbanistički zavod Dalmacije – Split). Godine 1963–65. djelovao je u Gani u arhitektonskom birou Sveučilišta u Kumasiju. Bavio se regionalnim i prostornim planiranjem, saniranjem i rekonstrukcijom gradova s povijesnim nasljeđem. Bio je voditelj izradbe Regionalnoga plana Splita (1969–70) i Generalnog urbanističkog plana Splita (1971–78). Izradio je urbanističke planove za još niz gradova i zona u priobalju i na otocima, među ostalima Hvara (1968), Korčule (1954., 1971., 1972), Trogira i Omiša (1973–74). Među izvedenim projektima u Splitu ističu se stambene zgrade u Zagrebačkoj ulici 19–21 (1954), na raskrižju Gundulićeve 52 i Ulice Domovinskoga rata 23 (1954–56), u Ulici Čajkovskoga 6–8 (1956–57), srednja šumarska škola u Matoševoj 60 (1959–60), robna kuća Maja i restoran Bastion u Marmontovoj 7–9 (1961–62), hotelski paviljoni na Trsteniku (1963., s B. Franičevićem). Izvan Splita realizirao je paviljon u sklopu hotela Park (1963), stambeno Cvjetno naselje (1968–73), zgradu Splitske banke na Plokati (1978), sve u Korčuli, stambene zgrade u predjelu Pasike u Trogiru (1960), zgrade Sveučilišta u Kumasiju (1964), depandansu hotela Dalmacija u Hvaru (1967), turističko naselje u Lumbardi (1983). Godine 1978–84. bio je ravnatelj UNEP-ova (akronim od engl. United Nations Environment Programme) centra za zaštitu okoliša na Sredozemlju u Splitu, a bio je i savjetnik UN-a za stanovanje u Nicosiji. Autor je niza članaka u časopisu Urbs Urbanističkoga zavoda Dalmacije te knjiga Korčula. Portret jednog grada na istočnom Jadranu (1995) i Korčula 1945. – 1995. Pedeset godina izgradnje grada. Problemi, planovi, ostvarenja (1996).

Kalda, Lav (Wagstadt, danas Bílovec, Češka, 10. IX. 1880 – Zagreb, 10. X. 1956), arhitekt, predstavnik secesijske arhitekture.

U Brnu je 1898. završio Državnu njemačku obrtnu školu. Na poziv → Martina Pilara doselio se u Zagreb te je 1901–07. radio u građevinskom poduzeću Pilar, Mally i Bauda. Na Pilarov je poticaj istodobno studirao 1903–06. arhitekturu na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču u specijalnoj školi Viktora Luntza, isprva kod Alfreda Castelliza, od 1904. kod Friedricha Ohmanna. Nakon povratka u Zagreb osnovao je 1908. s Ivanom Štefanom poduzeće Kalda i Štefan, arhitekti i graditelji, a 1922–34. vodio je vlastito građevinsko poduzeće Arhitekt Lav Kalda, gradjevno poduzetništvo. Od 1949. do umirovljenja 1950. radio je u građevinskom poduzeću Visokogradnja.







Za poduzeće Pilar, Mally i Bauda projektirao je više od 30 zgrada, među kojima secesijski oblikovane kuće Bauda u Mihanovićevoj ulici 38 (1903), Hugo u Gajevoj 44 (1906), Mayr u Gundulićevoj 60 (1907) i Jenisch u Ilici 103 (1906–07) te monumentalnu stambeno-poslovnu zgradu podružnice Austro-ugarske banke na uglu Palmotićeve i Jurišićeve 17 (1906–07). Nakon osamostaljenja projektirao je više od 150 privatnih i javnih zgrada. Izveo je, među ostalim, kasnosecesijski oblikovane kuće Blažek-Herburger na Deželićevu prilazu 48 (1908), Pavelić u Masarykovoj 8 (1909), obiteljske kuće Sorg i Rožić (obje 1908) te ljetnikovac Šenoa (1910) u Nazorovoj 29, 33 i 26, zgrade Trgovačko-obrtničke komore (1912–14) i Mirovinske zaklade namještenika Trgovačke i obrtničke komore (1926) na Rooseveltovu trgu 2 i 3 te Dom društva Merkur u Perkovčevoj 1 i 3 (1913). Vodio je obnovu zgrade Hrvatskoga sabora na Markovu trgu te prema vlastitim projektima izveo dekoraciju unutrašnjosti (1908–11). Mnogobrojne je pregradnje izveo preoblikovavši postojeće građevine u modernom stilu (kuća Pavelić s karakterističnim erkerima na uglu Dalmatinske 2 i Frankopanske 14, 1909; vile Crnadak u Jurjevskoj 26, 1922–23, i Engelsberger u Nazorovoj 25, 1932). Prihvativši neoklasicizam, projektirao je zgradu Ullmann na uglu Trga žrtava fašizma 15 i Držislavove ulice 14 (1924–25), četverokatnu palaču s mansardom Jadranskoga osiguravajućega društva na uglu Hatzove 5 i Petrinjske 67, izveo pregradnju zgrade Zanatlijske banke na uglu Gundulićeve 8 i Varšavske (1925), te poslije, reduciravši dekorativne elemente, zgrade Kralj u Gajevoj 27, Doma općinskih činovnika u Dalmatinskoj 12 (1927) i Čehoslovačkoga narodnoga doma u Šubićevoj 20 (1930). U Zagrebu je gradio i tvorničke zgrade (Tvornica cikorije Hinka Francka sinovi u Vodovodnoj 20, od 1908; upravna zgrada i skladište Paromlina, 1909–10; Tvornica svile Silk na Zavrtnici, 1931). Autor je i vile Pavelić (1908), zgrade Prve hrvatske štedionice u Školskoj 1 (1923) u Crikvenici, evangeličke crkve u Valašské Meziříčí u Češkoj (1909) te vila Antloga u Hajdrihovoj 24 (1932–33), Papež u Teslovoj 23 (1933) i Rozman u Jamovoj cesti 18 (1936) u Ljubljani.