Maričić, Noe (Šibenik, 28. XI. 1919 – Zagreb, 26. X. 2002), industrijski dizajner, zapažen po dizajnu električnih kućanskih i industrijskih aparata.

Studirao je arhitekturu na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a stručni ispit za građevinskog tehničara položio je 1960. Od 1963. radio je u Elektrotehničkom institutu tvornice Rade Končar u Zagrebu (→ Končar – elektroindustrija), gdje je zajedno s → Vladimirom Robotićem 1971. osnovao Odjel za industrijski dizajn. U tom je poduzeću radio na dizajnu industrijskih proizvoda te vizualnih komunikacija (grafički standardi, ambalaža). Posebice se ističe njegov dizajn električnih kućanskih aparata – lončić za grijanje mlijeka Beba (1970), štednjaci Florida, RK-50 i RK-55 (1972) te plinsko-električni Super (1978), ventilatorske grijalice zraka EK-PS i EK-RS (1975), mlinci MIKI 77 i MIKI II (1977–80), infracrvena grijalica Solar (1979), električne grijalice vode EGV-10 i EGV-80 (1979) te EGV 52 i EGV 122 (1981). Među dizajnom proizvoda za industrijsku primjenu zapažene su grebenaste sklopke 2G (1968–75), trofazni elektromotor 5 AZ (1972., s V. Robotićem) te aparati za zavarivanje A1–A6 (1974), od kojih su aparati A2 i A3 dobili nagradu za dizajn na beogradskom Sajmu tehnike 1974. Sudjelovao je na Zagrebačkom salonu (1983). Jedan je od dobitnika godišnje Nagrade »Vladimir Nazor« (dodijeljena Odjelu za dizajn u kojem je radio) za 1983.

geoinformatika (geomatika), djelatnost i znanstvena disciplina koja se bavi prikazom, prijenosom i obradbom geoinformacija, odn. informacija koje se odnose na fenomene prostorno vezane uza Zemlju. Kao multidisciplinarno područje obuhvaća znanstvene temelje suvremenih digitalnih metoda prikupljanja, analize i vizualizacije prostornih podataka (geopodataka), odn. modeliranje prostornih informacija, metode apstrakcije i generalizacije geopodataka, razvoj geoprostornih baza podataka, dizajn informacijskih sustava, matematičko-statističku obradbu geopodataka, osmišljavanje usluga temeljenih na lokaciji korisnika i dr. U skladu s Pravilnikom o znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i granama u RH svrstava se u polje geodezije područja tehničkih znanosti. Geopodatci se obično prikupljaju senzorima za promatranje Zemlje kao slike snimljene daljinskim putem, analiziraju se s pomoću geoinformacijskih sustava (GIS) i vizualiziraju otisnuti na papiru ili prikazani na računalnim zaslonima. Geoinformatika je prepoznata kao disciplina orijentirana na informacijsku tehnologiju cilj koje je integrirati i isporučiti više izvora geolociranih podataka širokom rasponu znanosti. Broj senzorskih tehnologija uključenih u geoinformatiku kontinuirano se širi zahvaljujući razvoju satelita 3D radara, lasera i sustava kamera visoke rezolucije, bespilotnih zračnih sustava, podvodnih akustičnih sustava i inteligentnih senzora koji se temelje na lokaciji. Povezana je s → kartografijom, → geodezijom, → geoinformacijskim sustavima, → fotogrametrijom i → daljinskim istraživanjima, globalnim navigacijskim satelitskim sustavima GNSS (→ satelitska geodezija). Područja su primjene geoinformatike urbano planiranje i upravljanje korištenjem zemljišta, navigacijski sustavi, virtualni globusi, javno zdravstvo, modeliranje i analiza okoliša, vojna primjena, planiranje i upravljanje prometnom mrežom, poljoprivreda, meteorologija i klimatske promjene, oceanografija i modeliranje oceana i atmosfere, planiranje poslovne lokacije, arhitektura i arheološka rekonstrukcija, telekomunikacije, kriminologija i simulacija kriminala, zračni i pomorski promet, i dr.

Naziv je na francuskom jeziku (géomatique) potkraj 1960-ih predložio znanstvenik B. Dubuisson kako bi odražavao promjene u poslovima geodeta i fotogrametrista u to doba. Prvi je put uporabljen u memorandumu francuskog Ministarstva javnih radova 1971. Naziv geoinformatika predložio je K. Samuelson u Švedskoj 1988. Na Visokoj tehničkoj školi u Zürichu je na studiju geodezije i kulturne tehnike početkom 1998. uvedeno usmjerenje Geomatika s ciljem školovanja geomatičkih inženjera. Na Visokoj tehničkoj školi u Bochumu uz usmjerenje Geodezija uvedeno je akademske godine 2001/02. novo usmjerenje Geoinformatika. Studiji naziva Geodezija i geoinformatika ili Geodezija i geoinformacije provode se u Beču, Bonnu, Hannoveru, Münchenu, Ljubljani i Zagrebu. U Zürichu je naziv studija Geomatika i planiranje. U Grazu postoje diplomski studiji Geomatička znanost i Geoprostorne tehnologije, a u Beču Geodezija i geofizika, Geoinformacije i kartografija te Praktična geodezija i katastar. Na studiju u Münchenu postoje usmjerenja Izmjera Zemlje i satelitska geodezija, Fotogrametrija, daljinska istraživanja i kartografija te Geodezija, geoinformacijski sustavi i upravljanje zemljištem, a na studiju u Zagrebu Geodezija i Geoinformatika.

Razvoj geoinformatike u Hrvatskoj

Geodetski fakultet Sveučilišta u Zagrebu vodeća je institucija u Hrvatskoj u nastavnom i znanstvenom radu u području geodezije i geoinformatike. Katedra za geoinformatiku organizirana je pri Zavodu za geomatiku, a Katedra za geoinformacije pri Zavodu za kartografiju i fotogrametriju. Početci studija geoinformatike na → Geodetskome fakultetu u Zagrebu sežu u akademsku godinu 1969/70. kada je uveden kolegij Osnove elektronike i primjene elektronskih računskih strojeva u geodetskoj praksi. Predavao ga je Mirko Brukner koji je 1970. među prvima uveo obradbu podataka elektroničkim računalima. Brukner je osobito pridonio teorijskom i praktičnom uvođenju geoinformacijskih sustava a 1991−94. bio je glavni istraživač na projektu Geografski i zemljišni informacijski sustav (GIZIS) Hrvatske o cjelokupnom Zemljinu prostoru koji uključuje litosferu, hidrosferu, biosferu i atmosferu. Kolegij je 1970/71. promijenio naziv u Kompjutori i programiranje, 1975. u Programiranje i elektronička računala, a 1976. u Elektronička obrada podataka. Preuzeo ga je 1984/85–1997/98. → Nediljko Frančula i promijenio mu naziv u Kompjutorska obrada geodetskih podataka. Od 1997/98. predavali su se kolegiji Geoinformatika I (N. Frančula), Geoinformatika II (→ Miodrag Roić) te Geoinformatika III (N. Rožić). Od akademske godine 2004/05. Geoinformatiku I predaje N. Vučetić. U skladu s Bolonjskim procesom 2005/06. uvedeni su preddiplomski (od 2005/06., šest semestara) i diplomski (od 2008/09., četiri semestra) studiji naziva Geodezija i geoinformatika. U 2005/06. na prijediplomskome studiju Geodezije i geoinformatike kolegij Osnove geoinformatike predavali su Đ. Barković i N. Vučetić. U IV. semestru 2010/11., koji je bio bez izbornih predmeta, taj su status dobili kolegiji Kvaliteta geoinformacija i Rukovanje geoinformacijama. Novim nastavnim planom i programom iz 2015/16. uveden je niz novih kolegija: Osnove geoinformatike, Inženjerska grafika u geodeziji i geoinformatici, Slobodne geoinformacije, Modeliranje geoinformacija, Algoritmi u geoinformacijskim sustavima, Menadžment u geodeziji i geoinformatici, Geoinformacijska infrastruktura, Geoinformacijski sustavi, Generalizacija geoinformacija, Programiranje u geoinformacijskim sustavima, Normizacija geoinformacija, Rukovanje geoinformacijama, Projektiranje i održavanje geoinformacijskih sustava, Formalne metode u geoinformatici, Geoinformatika i geomatičko inženjerstvo u zaštiti okoliša te 3D geoinformacije i pametni gradovi.

Geodezija i geoinformatika na prijediplomskoj razini studira se u Hrvatskoj po uzoru na zagrebački Geodetski fakultet i na → Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije Sveučilišta u Splitu. Nastava iz područja geoinformatike provodi se također pri Geografskom odsjeku Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu (Geoinformatika I i II, A. Toskić), Odjelu za geografiju u Zadru (Geoinformatika, T. Marelić), Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu (Geoinformacijski sustavi, D. Škrlec). Na Sveučilištu Sjever u Sveučilišnom centru Varaždin izvodi se preddiplomski sveučilišni studij geodezije i geomatike, odn. kolegiji Uvod u geoinformatiku, Geodezija i geomatika, Geoinformacijski sustavi, Primijenjena geomatika, Geoinformacijska infrastruktura.

Godine 2017. donesena je Odluka o donošenju standarda zanimanja za stjecanje kvalifikacije tehničar geodezije i geoinformatike u obrazovnom sektoru graditeljstvo i geodezija. U srednjoškolskom nastavnom planu koji je sastavni dio kurikuluma nalazi se i geoinformatika: u prvome razredu predmet je Osnove geoinformatike, u drugome razredu Geoinformatika, u trećem Geoinformacijski sustavi i u četvrtome Prostorni informacijski sustavi. Po tom nastavnom planu i programu trebali bi učiti učenici u srednjim školama u Hrvatskoj u kojima se obrazuju budući tehničari geodezije i geoinformatike: Geodetskoj tehničkoj školi u Zagrebu, Graditeljsko-geodetskoj školi u Osijeku, Građevinskoj tehničkoj školi u Rijeci, Tehničkoj školi u Puli, Graditeljsko-geodetskoj tehničkoj školi u Splitu, Srednjoj školi A. M. Reljkovića u Slavonskom Brodu, Obrtničkoj i tehničkoj školi Dubrovnik i Graditeljskoj školi Čakovec.

U okviru projekta HvaR&D (Hvar, Research & Development) − uvođenje GIS i ICT tehnologija u kurikulume fakultativne nastave i njihova primjena u održivom razvoju otoka Hvara izrađena su tri nova kurikuluma iz područja geografije, biologije i fizike. Jedan od njih bio je Geoinformatika u geografiji u kojem će se učenici upoznati s temama kao što su geografski informacijski sustavi (GIS), globalni položajni sustavi (GPS), uloga geoinformatike u razvoju navigacijskih sustava, prometnom planiranju i inženjerstvu, ekološkom modeliranju i analizi, urbanom planiranju, telekomunikacijama i sl. Srednja škola Ivanec i Srednja škola Mate Blažine Labin od školske godine 2016/17. svojim učenicima nude mogućnost pohađanja fakultativnog predmeta Digitalna kartografija. Predmet je osmišljen u sklopu projekta HEUREKA – spoznajom do uspjeha koji je financirao Europski socijalni fond. U sklopu projekta Znanost+ nastavnici Prirodoslovne škole Vladimira Preloga iz Zagreba u suradnji s Gimnazijom Andrije Mohorovičića u Rijeci osmislili su 15 novih fakultativnih predmeta koje su učenici mogli upisivati 2017/18. Jedan od njih bio je Geoinformatika.

Geoinformatika u Hrvatskoj opisana je u monografijama GIZIS: geografski i zemljišni informacijski sustava Republike Hrvatske: metodološka studija (1992., autori M. Brukner, M. Oluić, S. Tomanić), GIZIS – osnove: geografski i zemljišni informacijski sustav (1994., M. Brukner), GIS u Hrvatskoj (1997., urednik D. Kereković) te u Geodetsko-geoinformatičkom rječniku (2008., urednici N. Frančula i M. Lapaine). Časopis → Kartografija i geoinformacije izlazi u organizaciji → Hrvatskog kartografskog društva koje organizira stručne i znanstvene skupove, a → Hrvatsko geodetsko društvo izdaje → Geodetski list u kojem se objavljuju članci iz geodezije i geoinformatike.

Robotić, Vladimir (Čakovec, 23. I. 1930), industrijski dizajner, ostvario je znatan opus u području industrijskoga dizajna u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1954. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Radio je u Željezničkom građevinskom poduzeću br. 1 u Sarajevu kao voditelj gradilišta i glavni inženjer dionice Sarajevo za visokogradnju, a 1956. vratio se u Zagreb, gdje se zaposlio u Projektnom birou Servisnih radionica Državnoga sekretarijata za unutrašnje poslove. Potom je radio kao referent za investicije Rektorata Sveučilišta i kao asistent na Katedri za izvođenje gradnji Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta. Godine 1962. zaposlio se u poduzeću → Jugomont, a 1963. u poduzeću Inženjering-projekt. Kratko radeći kao savjetnik za građenje u poslovnom udruženju Interplet 1966., prešao je 1967. u → Centar za industrijsko oblikovanje gdje je bio voditelj projekata dizajna. Od 1969. radio je u poduzeću Rade Končar (→ Končar; sv. 4), najprije kao industrijski dizajner, a od 1971. kao direktor Odjela za industrijski dizajn, kojega je bio i osnivač zajedno s → Noom Maričićem. Od 1981. djelovao je kao samostalni industrijski dizajner te surađivao s mnogobrojnim poduzećima. Umirovljen je 1990.

Za rada u Jugomontu i Inženjering-projektu radio je na projektu montažnih kuća (Spačva, s → B. Budimirovim, Ž. Solarom i Z. Žokaljem). U okviru Centra za industrijsko oblikovanje (1967–69) osmislio je dizajn mini-trafostanice za tvornicu Rade Končar, rashladnih vitrina, alatnih strojeva, te kabina i karoserija poljoprivrednih strojeva. Za rada u Končaru dizajnirao je tipske upravljačke pultove, kućište plinskoga releja Bucholz, opremu velikih kuhinja Multis, trofazni elektromotor 5 AZ (s N. Maričićem). Najznačajniji radovi iz razdoblja samostalnog djelovanja su: kućište elektroničke vage Skala 02 za poduzeće Digitron iz Buja, sistem namještaja Ro-Ro za poduzeće Hrast iz Čakovca, eksplozivno zaštićena kućišta za Tvornicu rudarske opreme u Kaknju te kućišta informatičkih stupova za Elektrotehnički fakultet u Zagrebu. Jedan je od osnivača → Hrvatskoga dizajnerskog društva (1983) te jedan od članova radne skupine za izradbu programa → Studija dizajna u Zagrebu (1982). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, među ostalima Zagrebačkoga salona (1983., 1986), »Vladimir Nazor« (1983), Hrvatskoga dizajnerskog društva za životno djelo (2003).

Lapaine, Božidar (Prijedor, BiH, 3. XII. 1936 – Zagreb, 27. III. 2024), arhitekt i industrijski dizajner.

Diplomirao je na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu 1961., a magistrirao na poslijediplomskome studiju Istraživanje i unaprjeđivanje dizajna na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu 1981., obranivši rad Dizajn u sistemu samoupravnog udruženog rada. Radeći isprva kao arhitekt u Zagrebu i Parizu, projektirao je i realizirao više stambenih, javnih i industrijskih zgrada (1964–70). Bio je zaposlen kao voditelj Odjela za planiranje i razvoj proizvoda Drvne industrije Vrbas u Banjoj Luci (1970–82) gdje je ostvario mnogobrojne projekte za garniture serijskog namještaja; na Odjelu za dizajn Elektrotehničkog instituta tvornice Rade Končar u Zagrebu (→ Končar – elektroindustrija, sv. 4; 1982–85) gdje je bio autor uspješnog dizajna kućanskih aparata (kalorifer Aerotherm i štednjak E4 – s Dunjom Guberinom, glačalo Ideal LG 102); u poduzeću → Exportdrvo (sv. 2) u Zagrebu (1985–91); od 1991. imao je status samostalnog umjetnika. U Zagrebu je predavao na Šumarskome fakultetu (1982–96), Studiju dizajna pri Arhitektonskome fakultetu (1989–2009) te na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (1998–2008., kolegij Industrijsko oblikovanje). Dobitnik je više nagrada za dizajn namještaja (diploma Dobar dizajn Dizajn centra u Beogradu 1972. i 1978; nagrade za oblikovanje namještaja u Sarajevu i Skoplju 1979; nagrada Mobil Optimum 1983., 1984., 1985; nagrada Privredne komore Jugoslavije 1986).

Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH), strukovna udruga koja okuplja članove iz svih područja vizualnih umjetnosti u kojima se stvaraju djela određene uporabne vrijednosti. Osnovana je 1868. u Zagrebu kao Društvo za umjetnost i obrt, a 1950. registrirana je kao samostalno Udruženje likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti »Andrija Buvina«. Od 1966. djelovala je kao Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske (ULUPUH), a 1998. promijenila je naziv u današnji. Organizirana je u sekcije, koje obuhvaćaju kazalište i film (scenografija, kostimografija, oblikovanje svjetla), arhitekturu, hortikulturu, fotografiju, karikaturu, ilustraciju, strip, animirani film, industrijski dizajn, tekstilno stvaralaštvo, grafički dizajn i vizualne komunikacije, primijenjeno kiparstvo, oblikovanje plemenitih kovina, keramiku, porculan i staklo, restauraciju, umjetnost multimedije i intermedije, i dr. Unutar udruge djeluje i Studijska sekcija koju sačinjavaju likovni kritičari i teoretičari umjetnosti te kustosi.

Djeluje s ciljem razvijanja i poticanja primijenjene umjetnosti i dizajna, unapređivanja i zaštite slobode likovnoga stvaralaštva, zaštite djela, autorskih prava i profesionalnog digniteta te unapređivanja umjetničkih profesija u društvu. Sudjeluje u pripremama zakonskih i drugih propisa vezanih uz likovno stvaralaštvo, samostalno i u suradnji organizira izložbe i projekte iz područja primijenjenih umjetnosti i dizajna, izdaje kataloge i knjige. Glavna izložbena djelatnost provodi se u Galeriji ULUPUH-a u Ilici 13 i Galeriji Permanenta u Preradovićevoj ulici 44/1 u Zagrebu. Od 1975. udruga trijenalno organizira Međunarodnu izložbu grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija – ZGRAF, te sudjeluje u organizaciji Zagrebačkoga salona, reprezentativne izložbe koju je 1965. utemeljila Skupština grada Zagreba, a koja je svake treće godine posvećena primijenjenim umjetnostima i dizajnu. Godine 2018–19. provodila je projekt Kreativni 54+, ciklus radionica iz područja vizualnih i primijenjenih umjetnosti i dizajna te izvedbenih i scenskih umjetnosti namijenjenih populaciji starijoj od 54 godine, a 2018–20. s → Hrvatskim dizajnerskim društvom bila je suorganizator projekta Centar oblikovanja svakodnevice. Predsjednica udruge je od 2024. Ivana Bakal.

Central European Astrophysical Bulletin (CEAB), znanstveni časopis → Geodetskoga fakulteta u Zagrebu. Izlazi jednom godišnje od 2006. i sljednik je Hvar Observatory Bulletina osnovanoga 1977. U početku je objavljivao radove iz područja geodezije i geofizike, potom je postao pretežno astrofizički časopis, a od 2006. izlazi pod današnjim nazivom. Uz redovite radove donosi niz radova s konferencija koje je organizirao Opservatorij Hvar te znanstvenih skupova iz područja fizike Sunca. Tiska se uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH, Sveučilišta u Grazu i Land Steiermark Austria. Glavni je urednik Domagoj Ruždjak.

Ungarov, Bruno (Šibenik, 16. I. 1909 – Šibenik, 8. XI. 1994), geodet, pokretač i prvi glavni urednik Geodetskoga lista.

Nakon završetka Geodetske škole 1927. obavljao je poslove na novoj izmjeri Srbije, a potom je u Skoplju bio asistent na ljetnoj đačkoj praksi (1929). Nakon povratka u Dalmaciju obavljao je tehničke poslove vezane uz likvidaciju kmetskih i kolonatskih odnosa (kotari Benkovac, Šibenik i Hvar), a potom je 1935. postavljen za šefa katastarske uprave u Kninu. Zbog ratnih prilika 1941. odlazi iz Knina u Makarsku i Hvar, a potom i u Monopoli u Italiji. Nakon povratka u Hrvatsku bio je voditelj službe katastra zemljišta pri Vladi NR Hrvatske (1944–45). Od 1945. radi na ustroju geodetske službe u Hrvatskoj, pri čemu je intenzivno surađivao s Geodetskim odjelom u okviru tadašnjega Ministarstva građevina. Bio je pokretač stručnoga glasila → Geodetskoga lista te njegov prvi glavni urednik (1947). U njem je pisao o agrarnim odnosima na području Ravnih kotara za venecijanske vladavine, o sustavima starih linearnih mjera, te niz drugih stručnih i kritičkih članaka. U Šibenik se vratio 1950. i preuzeo vođenje tamošnjeg Ureda za katastar, s kojim je u relativno kratkom poslijeratnom razdoblju obnovio izmjeru cjelokupnoga grada Šibenika.

Pribičević, Boško (Vrbovsko, 20. I. 1962), geodet, stručnjak za geodinamiku.

Diplomirao je 1986. na → Geodetskome fakultetu u Zagrebu, a doktorirao 2000. na ljubljanskom fakultetu za građevinarstvo i geodeziju disertacijom Upotreba geološko-geofizičkih i geodetskih baza podataka pri računanju plohe geoida Republike Slovenije. Na Geodetskom fakultetu zaposlio se 1986. u Zavodu za višu geodeziju kao istraživač na znanstvenim projektima: Regionalna istraživanja oblika Zemlje i njenih plimnih valova (1986–90), Gravitacijsko polje u geodeziji, geofizici i geodinamici (1991–95) te Fizikalna i satelitska geodezija u RH (1996–2001), koje je vodio → Petar Krešimir Čolić. Danas djeluje u Zavodu za geomatiku (pročelnik Katedre za hidrografiju). Redoviti je profesor u trajnome zvanju. Na fakultetu predaje kolegije Pomorska geodezija, Geodinamika, Geodezija u geoznanostima, Hidrografska izmjera, Prezentacijske tehnike, Geodetsko poduzetništvo i Geodinamika jadranske mikroploče. Istraživao je suvremene geodetske ultrazvučne metode u održivom razvoju krških područja, te provodio geodetsko-geodinamička istraživanja u području Dinarida. Autor je knjiga i udžbenika Geodezija u građevinarstvu (2003), Pomorska geodezija (2005), Geodinamika prostora grada Zagreba (2007., sa suradnicima). Bio je zamjenik glavnog urednika → Geodetskoga lista (2007–11), od 2011. potpredsjednik je Hrvatskog povjerenstva za geodeziju i geofiziku HAZU-a. Član je HATZ-a od 2009.

Petković, Veljko (Blato, 20. VIII. 1920 – Zagreb, 24. IX. 1997), geodet, stručnjak za geodetsku izmjeru.

Diplomirao je 1950. na Geodetsko-kulturno-tehničkom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (od 1962. → Geodetski fakultet), gdje se iste godine zaposlio, a u zvanje izvanrednoga profesora biran je 1971. Predavao je kolegije Tehničko crtanje, Osnovi više geodezije i Viša geodezija I. Držao je predavanja na Višoj geotehničkoj školi u Varaždinu (1973–75) te je bio predavač na poslijediplomskome studiju Arhitektonskoga i Rudarskoga fakulteta u Zagrebu i Splitu. Zaslužan je za izgradnju, organizaciju i razvoj Opservatorija Hvar Geodetskoga fakulteta kojega je bio rukovoditelj, upravitelj i predstojnik (1970–81). Bio je dekan Geodetskoga fakulteta (1976–81). Umirovljen je 1981.

Glavna su područja njegova znanstvenoga i stručnoga rada elektromagnetsko mjerenje duljina, ispitivanje pomaka brana i problematika snimanja kulturno-povijesnih spomenika i urbanih cjelina za potrebe konzervatorske službe. Objavio je 30 stručnih i znanstvenih radova te sastavio skripta Elektromagnetski daljinomjeri i njihova primjena u geodeziji (1975). Izradio je više od 100 raznih radova, projekata i izmjera u svim kategorijama geodetskih radova. Bio je počasni i zaslužni član Društva inženjera i tehničara Jugoslavije, Saveza geodetskih inženjera i geometara Jugoslavije i SR Hrvatske.

Medak, Damir (Dubrovnik, 19. VIII. 1968), geodet, stručnjak za geomatiku i geoinformatiku.

Diplomirao je 1993. na → Geodetskome fakultetu u Zagrebu, a doktorirao 1999. na Tehničkom sveučilištu u Beču (TU Wien). U Zavodu za višu geodeziju Geodetskoga fakulteta zaposlio se 1993., a od 2005. djeluje u Zavodu za geomatiku (Katedra za geoinformatiku). Od 2012. redoviti je profesor. Predaje kolegije Baze podataka, Baze prostornih podataka, Analiza prostornih podataka, Modeliranje geoinformacija, Mobilna izmjera i GIS, Programsko inženjerstvo u geomatici i Programiranje u geoinformacijskim sustavima. Bio je prodekan (2009–11., od 2019) te dekan Fakulteta (2015–19). U sklopu svog znanstveno-istraživačkog rada bavio se geoinformatikom i geomatičkim inženjerstvom u zaštiti okoliša, provodio je prostorno-vremensku analizu podataka prikupljenih mrežom senzora u šumskom ekosustavu te metodama strojnog učenja u geoinformatici i daljinskim istraživanjima. Član je → Akademije tehničkih znanosti Hrvatske (od 2004), Znanstvenog vijeća za promet pri HAZU-u (od 2014) i Vijeća Tehničkog područja Sveučilišta u Zagrebu (od 2015). Glavni je urednik časopisa → Geodetski list (od 2005).

Köröskényi, Vjekoslav (Varaždin, 8. VI. 1839 – Zagreb, 22. II. 1909), geodet i kartograf, prvi stručni predavač geodetskih predmeta u nas.

Studirao je na Joanneumu u Grazu (danas TU Graz) i Tehničkoj visokoj školi u Beču (danas TU Wien), a doktorirao u Rostocku 1867. Od 1860. bio je zaposlen na Kraljevskome gospodarsko-šumarskom učilištu u Križevcima, od 1870. kao profesor. Predavao je algebru, aritmetiku, geometriju, fiziku, risanje tlovidno, graditeljstvo i graditeljsko risanje, te geodeziju. Nadzirao je graditeljske predmete i vodio vježbe iz geodezije. Bio je namjesni ravnatelj učilišta 1874–78. Kao mjernik radio je u poglavarstvu grada Križevaca (1870–75) gdje je 1873. izradio osnovu za rekonstrukciju barokne crkve Majke Božje Koruške. Dodijeljen je na službu Zemaljskoj vladi u Zagrebu 1879. te je sljedeće godine umirovljen. Ponovno je 1883. dodijeljen Bogoštovno-nastavnom odjelu Kraljevske zemaljske vlade, te je umirovljen 1888. Na Pravnome fakultetu u Zagrebu predavao je kolegij Praktična narodna ekonomija 1897–09.

Bio je prvi stručni predavač geodetskih kolegija na učilištu u Križevcima, prvoj školi u kojoj se sustavno predavala geodezija. Autor je prvoga udžbenika iz geodezije na hrvatskom jeziku Geodäsija. Uputa u šumsku mjeračinu, poljomjerstvo, razanje i visinomjerstvo (1874). U njemu je osmislio prikladne izraze na hrvatskom jeziku za pojedine geodetske pojmove. Udžbenik je koncepcijski bio novina na europskoj razini, jer su prvi put sve funkcije jednog instrumenta opisane u cijelosti na jednome mjestu. Autor je i djela Uporaba diferencijalnogaračuna kod teorije krivih crta u ravnini (1875). Napisao je niz stručnih radova o voćarstvu i vinogradarstvu. Bio je član Hrvatsko-slavonskoga šumarskog društva obnovljenoga 1876., tajnik 1882–86., dok je 1884. proglašen članom utemeljiteljem. Bio je dopisni član Društva čeških fizičara i matematičara u Pragu. Osnovao je zakladu za stipendiranje hrvatskih studenata na visokim tehničkim školama u inozemstvu.

Kapović, Zdravko (Opuzen, 1. IV. 1948), geodet, stručnjak za geodetske radove u niskogradnji te određivanje pomaka i deformacija građevnih objekata.

Na Geodetskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1974. i doktorirao 1993. disertacijom Prilog određivanju i analizi pomaka deformacija mostova s posebnim osvrtom na temperaturne utjecaje (mentor Z. Narobe). Kao stručni suradnik radio je 1974–77. u Zavodu za katastar i geodetske poslove grada Zagreba. Od 1977. bio je zaposlen na Geodetskome fakultetu gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 2003. Predavao je kolegije Uvod u geodeziju, Inženjerska geodezija, Pomaci i deformacije, Geodetski nadzor i kontrola objekata niskogradnje te Organizacija geodetskih radova. Bio je voditelj Zavoda za inženjersku geodeziju (1995–2001) i studija Inženjerska geodezija (1997–2001), te dekan (2003–07). Umirovljen je 2013. Predavao je i na Građevinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.

Znanstveno i stručno bavio se istraživanjima vezanima uz projektiranje, gradnju i eksploataciju velikih infrastrukturnih, građevnih objekata. Kao dugogodišnji suradnik → Instituta građevinarstva Hrvatske, Građevinskoga fakulteta u Zagrebu i Hrvatskog instituta za mostove i konstrukcije sudjelovao je u više od 900 znanstveno-stručnih studija vezanih uz ispitivanje konstrukcija, posebice mostova, te bio voditelj više znanstvenih i znanstveno-stručnih projekata. Uz mnoštvo objavljenih radova, skripta i uredničkih knjiga, autor je sveučilišnog udžbenika Geodezija u niskogradnji (2010). Bio je predsjednik → Hrvatskog geodetskog društva 1996–2004. Od 2014. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Janković, Mate (Mato) (Budva, 29. VI. 1909 – Zagreb, 27. V. 1991), geodet, stručnjak za praktičnu geodeziju.

Diplomirao je 1936. na Geodetskom odjelu Tehničke visoke škole u Pragu. Od 1937. radio je na komasacijskim i vodoprivrednim radovima diljem Vojvodine te na katarskom premjeru Subotice. Od dolaska u Savsku banovinu 1941. radio je u Odjelu za ceste Banovine Hrvatske i poslije u Ravnateljstvu za javne radove Odjela za državnu izmjeru. Radio je na terenskim radovima triangulacije, poligonometrije i nivelmana za potrebe izmjera gradova te na komasacijskim i vodoprivrednim problemima regulacije Dunava. Nakon II. svj. rata radio je u Ministarstvu građevina, te u Geodetskoj upravi NR Hrvatske kao šef Odsjeka za triangulaciju i nivelman. Na Geodetskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu bio je 1946. honorarni nastavnik, 1948. docent, a u zvanje redovitoga profesora izabran je 1956. na tadašnjem Arhitektonsko-građevinsko-geodetskome fakultetu (od 1962. → Geodetski fakultet). Predavao je kolegije Premjer i regulacija gradova, Geodetski premjer, Poligonometrija, Geodezija u inženjerskim radovima i Geodetsko crtanje. Bio je prodekan (1961–64), prodekan i predsjednik Savjeta (1966–68), te dekan Fakulteta (1964–66). Umirovljen je 1979.

U središtu njegova znanstvenog i stručnog zanimanja bili su poligonometrija, primjena geodezije u inženjerskim radovima i određivanje deformacija geodetskim metodama. Surađivao je u realizaciji hidroenergetskih sustava i mnogobrojnih brana, mostova i tunela diljem Hrvatske. Bio je član stalnoga komiteta Međunarodne geodetske federacije (FIG), te je njegovom inicijativom na Kongresu u Beču 1962. osnovano posebno povjerenstvo za inženjersku geodeziju, kojim je rukovodio 1965. na kongresu u Rimu. Objavio je više od 300 znanstvenih i stručnih radova. Autor je udžbenika Poligonometrija (1951), Primijenjena geodezija I (1957) i Inženjerska geodezija I (1968., 1982²), II (1966., 1981²), III (1980), te autor i urednik Spomenice Geodetskog fakulteta 1919–1969 (1970). Bio je glavni urednik → Geodetskog lista 1948–86. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1974.

Feil, Ladislav (Zrenjanin, 18. V. 1947 – Zagreb, 1. VIII. 2007), geodet, stručnjak za područje teorije pogrešaka i računa izjednačenja.

Na Geodetskome fakultetu (GF) u Zagrebu diplomirao je 1972. i doktorirao 1985. disertacijom Prilog razmatranju modela ocjene točnosti u nivelmanu visoke točnosti (mentor → S. Klak). Od 1972. bio je zaposlen na GF-u, od 1997. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Teorija pogrešaka i račun izjednačenja I i II (od 2005. Analiza i obrada geodetskih razmjera), Posebni algoritmi računa izjednačenja, Analiza pouzdanosti geodetskih mjerenja i Analiza i obrada geodetskih mjerenja. Predavao je i na fakultetima u Ljubljani i Sarajevu. Bio je pročelnik Katedre za analizu i obradu geodetskih mjerenja i predstojnik Zavoda za geomatiku od 2005., prodekan (1989–91. i 1995–2003), te dekan GF-a (1991–95).

Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa bili su specijalističko područje teorije pogrešaka geodetskih mjerenja, izjednačavanje geodetskih mjerenja, geometrijski nivelman, visinomjerstvo i analiza stabilnosti građevinskih objekata. Bio je voditelj triju znanstvenih projekata verificiranih od Ministarstva znanosti i tehnologije RH i dvaju znanstvenih projekata za potrebe Državne geodetske uprave te je aktivno sudjelovao u realizaciji devet znanstvenih projekata pri GF-u. Uz mnoštvo objavljenih radova autor je sveučilišnih udžbenika Teorija pogrešaka i račun izjednačenja I i II (1989. i 1990). Važan je njegov znanstveni prinos suautorstvo definicije i realizacije novoga hrvatskog visinskog datuma HRVD71 i visinskog sustava HRVS71 koji je odlukom Vlade RH uveden u službenu uporabu na teritoriju RH. Za osobite zasluge u znanosti odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića 2006.

Donassy, Vjekoslav (Kutina, 9. VI. 1925 – Zagreb, 24. II. 2005), geodet, stručnjak za fotogrametriju i interpretaciju uz nju vezanih fotografskih snimaka.

Diplomirao je 1951. na Geodetskom odjelu Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta u Zagrebu (→ Geodetski fakultet), habilitirao se 1963. tezom Snimanje kanjona rijeke Cetine, a doktorirao je 1978. disertacijom Unapređenje tehnike snimanja u terestričkoj fotogrametriji. Od 1952. bio je zaposlen na Geodetskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (poslije Zavod za fotogrametriju na Geodetskome fakultetu), od 1980. kao redoviti profesor. Iz područja fotogrametrije objavio je nekoliko važnih djela – sveučilišni udžbenik Fotogrametrija II (1973., 1987), te knjige Fotografija. Fotografski i nefotografski postupci snimanja u fotogrametriji i daljinskom istraživanju (1983) i Daljinska istraživanja u geoznanostima (sa Z. Tomašegovićem i M. Olujićem, 1983). Sudjelovao je na mnogobrojnim savjetovanjima u zemlji i inozemstvu, a rezultate svojih istraživanja objavljivao je u → Geodetskom listu (1961–66), Zborniku radova Geodetskog fakulteta (1975–84) te Biltenu Savjeta za daljinska istraživanja i fotointerpretaciju JAZU (1981–82). Autor je patenta Stereomikrometar s paralelnim vođenjem (1970).

 Urbanistički institut Hrvatske, projektna organizacija za prostorno i urbanističko planiranje, osnovana 1947. u Zagrebu pod imenom Urbanistički institut NRH (poslije SRH, odn. Hrvatske). Niz godina bio je središnja takva organizacija u zemlji, provodeći znanstvenoistraživački rad, programiranje, planiranje i projektiranje u vezi s uređenjem prostora, gradova i naselja te zaštitom i očuvanjem okoliša.

Osnovan je Odlukom Ministarstva građevina NRH u sastavu državne uprave. Prvi direktor i inicijator osnutka bio je → Vlado Antolić. Isprva okupivši tek petnaestak zaposlenih, stvorena je stalno rastuća jezgra koja je trebala unaprijediti urbanističku praksu i pružiti potporu intenzivnoj obnovi zemlje u poslijeratnom razdoblju. Već 1948. izrađuju se urbanistički planovi (direktivne regulacione osnove) 38 gradova – Zagreba, Siska, Karlovca, Rijeke, Varaždina, Slavonskog Broda i dr. Prešavši pod nadležnost zagrebačke gradske uprave, iz sastava Instituta izdvojio se 1951. Zavod za urbanizam Narodnoga odbora grada Zagreba (isprva Biro za urbanizam, od 1957. → Urbanistički zavod grada Zagreba). Godine 1954. Institut postaje ustanova sa samostalnim financiranjem, te se osamostaljuju riječka podružnica (→ Urbanistički institut Rijeka) i splitska podružnica (→ Urbanistički zavod Dalmacije – Split), koje su neko vrijeme djelovale u njegovu sastavu.

Iskorak u razvoju domaće prostornoplanerske prakse predstavljala je Metodologija regionalnog prostornog planiranja koju je Institut izradio 1954–56., a njezinu prvu implementaciju Regionalni prostorni plan Kotara Krapina, koji je od tada bio uzorom prostornog planiranja u Jugoslaviji. Važno razdoblje u povijesti Instituta obilježilo je djelovanje vezano uz Jadransku obalu i turizam. Godine 1959. Urbanističko društvo Hrvatske pokrenulo je inicijativu za reguliranje izgradnje na obali i otocima, zbog otpočete intenzivne izgradnje hotelskih i apartmanskih zgrada, neplanskog širenja gradskih naselja, neprikladnog izbora trase Jadranske magistrale i sl. Odazvavši se inicijativi, Institut je izradio niz prostornih studija i planova, među kojima se ističu metodološka studija Planiranje turističkih područja na Jadranu (1963), Program dugoročnog razvoja i plan prostornog uređenja jadranskog područja (1964–67), te niz projekata izrađenih u sklopu zajedničkih programa za razvoj UN-a i jugoslavenske vlade Projekt Južni Jadran (1969) i Projekt Gornji Jadran (1972). Na osnovi toga izrađeni su i planovi prvih turističkih apartmanskih naselja, npr. Červar–Porata (1971., 1975–77). Istom razdoblju pripadaju i kontinentalni Regionalni prostorni plan razvoja turizma i rekreacionih centara Slavonije i Baranje (1966) te Generalni uređajni plan Nacionalnog parka Plitvice (1971).

Prateći razvoj zakonodavstva i struke, Institut postaje nositeljem sve kompleksnijih zadaća iz širokog područja prostornog planiranja, urbanizma i arhitekture, usporedno razvijajući znanstvenoistraživačku osnovu. Među prostornim planovima ističe se niz prostornih planova manjih područja, npr. Makarske (1967), Istre (1969), Zagrebačke regije (1972–77), Općine Županja (1979), Općine Duga Resa (1983), područja posebne namjene Kumrovec–Kozjansko (1980), Nacionalnog parka Kornati (1987), Zajednice općina Siska (1986), što je rezultiralo suradnjom na izradbi Prostornog plana SR Hrvatske (1974) i izradbom Prijedloga prostornog plana SR Hrvatske (1987). Generalnim urbanističkim planovima do 1987. obuhvaćeno je 120 gradova i naselja s više od 300 elaborata, a ističu se oni gradova (Osijek, Karlovac, Sisak, Vinkovci, Velika Gorica, Poreč, Makarska, Vukovar i dr.), naselja gradskog karaktera (Opuzen, Perušić, Karlobag, Lički Osik, Marija Bistrica, Fažana, Vrata–Fužine–Lič, Skrad, Oroslavje), naselja i cjelina svojstvenog karaktera (Kumrovec, Jasenovac, Krapinske Toplice i Stubičke Toplice, Podgora, Premantura, Borje, Vrsar), turističkih područja (Dajla–Nudo–Mareda–Pineta, Poreč–Tar–Vabriga–Lanterna). Institut je do 1987. izradio i više od 1000 detaljnih, odn. provedbenih urbanističkih planova, a od 254 grada i naselja za koje su se radili planovi te vrste, za 63 su izrađena više od tri plana (npr. Zagreb 79). Na osnovi provedbenih urbanističkih planova su se tijekom 1970. radili urbanistički projekti uglavnom stambenih naselja, kojima je Institut ostvario značajna postignuća (npr. zagrebačke Dugave 1976., Sloboština 1978., Mirogoj – Gaj urni). Osim navedenoga, u razdoblju do 1987. Institut je ostvario niz značajnih arhitektonskih realizacija integriranih s urbanističkim i pejzažnim sklopovima, a posebno se ističu Nacionalna i sveučilišna biblioteka (natječaj 1978–81), Krematorij (natječaj 1983–85), sportski centar Cibona (1985–87), upravna zgrada INA-trgovine (1986–87) u Zagrebu, turističko stambeno naselje Mareda i dr. Institut je 1987. obuhvaćao tri zavoda (za prostorno planiranje, za urbanističko planiranje, za provedbeno planiranje i arhitekturu) i Centar za znanstvenoistraživački rad, a imao je više od 130 zaposlenih.

U novim društvenim okolnostima prelaska ingerencije nad prostornim planiranjem u nadležnost proračunski financiranih ustanova većih jedinica lokalne samouprave, od 1996. Institut djeluje kao dioničko društvo, a od 2009. kao društvo s ograničenom odgovornošću. Godine 2022. imao je interdisciplinarni tim od petnaestak zaposlenika, a bavio se prostornim planiranjem i urbanizmom, arhitektonskim projektiranjem, izradbama prostorno-programskih studija, zaštitom okoliša, krajobraznom arhitekturom, infrastrukturnim planiranjem, vođenjem projekata i savjetovanjem.

Tijekom 70 godina rada, u Institutu je izrađeno više od 9000 različitih radova i projekata, na izradbi kojih je radilo gotovo 400 djelatnika. Među njima se osobitim doprinosom ističu: V. Antolić, Aleksandar Bašić, Drago Bradić, Duška Bradić, → Ivan Čižmek, Vojislav Dević, Viktor Duško Hećimović, → Marijan Hržić, Vladimir Ivanović, → Branko Kincl, → Dragutin Kiš, → Miroslav Kollenz, → Neven Kovačević, →  Zvonimir Krznarić, → Ninoslav Kučan, Ivan Lay, → Davor Mance, → Mirko Maretić, Antun Marinović, Juraj Matijević, → Dinko Milas, → Radovan Miščević, → Velimir Neidhardt, Antun Paunović, Branko Petrović, → Goran Rako, → Matija Salaj, → Emil Seršić, Zdravko Švigir, Mladen Uglješić, → Antun Ulrich, Branko Vasiljević, → Fedor Wenzler i dr.

Hrvatska komora arhitekata (HKA), strukovna organizacija ovlaštenih arhitekata i arhitekata urbanista koji u skladu s posebnih propisima obavljaju poslove u djelatnosti projektiranja, gradnje, nadzora građenja i prostornog uređenja. Osnovana je 2009. u Zagrebu, a danas djeluje putem više područnih odbora (Zagreb, Zadar, Varaždin, Split, Rijeka, Istra, Osijek, Karlovac, Dubrovnik). Sljednik je strukovnog razreda arhitekata Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu koja je djelovala od 1998. Članovi Komore dodatno mogu biti i krajobrazni arhitekti, inženjeri gradilišta i/ili voditelji radova arhitektonske struke. Komora promiče arhitekturu i kulturu građenja te unapređenje arhitektonske djelatnosti; čuva ugled struke i prava članova te vodi popis ovlaštenih arhitekata; unapređuje i osigurava uvjete poslovanja promičući materijalne interese struke kao i naručitelja usluga; provodi stručno usavršavanje svojih članova u suradnji s fakultetima, znanstvenim ustanovama i drugih stručnim organizacijama; surađuje s nadležnim ministarstvom u izradbi zakonske regulative iz područja graditeljstva i prostornoga uređenja, kulture, očuvanja kulturne baštine i zaštite okoliša; organizira natječaje iz područja arhitekture, urbanizma i krajobrazne arhitekture. HKA sudjeluje u radu Vijeća arhitekata Europe (ACE) i Europskog foruma za arhitektonske politike (EFAP), suorganizator je stručnog skupa Dani arhitekata. Izdavačka djelatnost sastoji se od priručnika, stručnih publikacija i dr. Predsjednica je Komore od 2020. Rajka Bunjevac.

Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata (HDKA), udruženje osnovano 1992. u Zagrebu koje koordinira strukovne interese krajobraznih arhitekata na području Republike Hrvatske te uspostavlja odnose s drugim nacionalnim i međunarodnim organizacijama i institucijama. Djeluje s ciljem afirmiranja i razvijanja krajobrazne arhitekture održivoga uređenja prostora, očuvanja i zaštite krajobraza, prirode i okoliša, podizanja razine kvalitete življenja i kulture. Sljednik je Udruženja pejzažnih arhitekata Jugoslavije osnovanoga 1983. u Dubrovniku. Sudjeluje u stručnoj i znanstvenoj izobrazbi krajobraznih arhitekata. Od 1994. član je Međunarodne organizacije krajobraznih arhitekata (IFLA), a od 2010. Europske organizacije krajobraznih arhitekata (EFLA). Od 2011. redovito sudjeluje u programu Svjetski mjesec krajobrazne arhitekture koji je 2006. pokrenula IFLA, a od 2014. suorganizator je godišnjega međunarodnog stručnog skupa Krajobraz–krajina–pejzaž.

Udruženje hrvatskih arhitekata (UHA), strukovni savez regionalnih, županijskih i gradskih društava arhitekata osnovan 1951. u Zagrebu. Povijesni je sljednik → Kluba inžinira i arhitekata (tijekom djelovanja promijenio je više naziva, od 1945. nosio je naziv Društvo inženjera i tehničara Hrvatske) te → Kluba hrvatskih arhitekata. Nakon djelovanja putem različitih organizacijskih oblika, sekcija arhitekata izdvojila se 1950. iz Društva inženjera i tehničara Hrvatske i 1951. osnovala Društvo arhitekata Hrvatske. Prvi predsjednik bio je → Josip Seissel. Od 1960. Društvo je djelovalo pod nazivom Savez arhitekata Hrvatske a 1993. promijenilo je naziv u današnji.

Jedanaest gradskih i regionalnih društava sačinjavaju mrežu članova UHA-e koji djeluju s ciljem razvijanja kvalitetne arhitekture i prostorne prakse, a organizacijom vlastitih programskih, izdavačkih i edukativnih aktivnosti pridonose arhitektonskoj profesiji. Kao član Međunarodnoga udruženja arhitekata (UIA) Udruženje slijedi suvremene tendencije u predstavljanju arhitektonske kulture i promiče dostignuća hrvatske arhitekture u svijetu. Čuva ugled arhitekata te sudjeluje u aktivnostima zaštite okoliša i povezanosti s drugim područjima ljudskoga stvaralaštva. Udruženje dodjeljuje nagrade: od 1959. »Viktor Kovačić« za životno djelo te godišnju za posebno dostignuće u području arhitektonskoga projektiranja, znanstvenoistraživačkoga rada i izvedbe arhitektonskoga djela, od 1983. »Drago Galić« za dostignuća u stambenoj arhitekturi, od 1989. »Bernardo Bernardi« za ostvarenja u oblikovanju unutrašnjeg interijera i od 1996. »Neven Šegvić« za publicistički, kritički, znanstvenoistraživački i teorijski rad u području arhitekture. Samostalno i u suradnji organizira simpozije, konferencije, znanstvene i druge skupove te izložbe, a trijenalno izložbu arhitektonskoga stvaralaštva Zagrebački salon. Izdavačka djelatnost sastoji se od kataloga izložbi, knjiga, te časopisa → Arhitektura i → Čovjek i prostor. U suradnji s Hrvatskom radio-televizijom Udruženje je 2018. pokrenulo dokumentarni serijal Čovjek i prostor kojim se predstavljaju najuspješnija godišnja ostvarenja, a 2020. u suradnji s Hrvatskom komorom arhitekata izradbu Digitalne zbirke izdanja časopisa koja se kontinuirano nadograđuje. Predsjednica je od 2023. → Mia Roth-Čerina.

rurizam, djelatnost koja se bavi prostornim uređenjem, prostornim planiranjem i regulacijom ruralnoga prostora. Interdisciplinarna je, ali ne isključuje specijalnost i specifičnost u smislu zasebne struke i znanosti. Najčešće se veže uz tehničko znanstveno područje i polja → urbanizam, → arhitekturu i → graditeljsko nasljeđe, odnosno uz uređenje i → prostorno planiranje i gradnju. Uz rurizam vezuju se i druge discipline koje se bave poviješću, izazovima ili planiranjem ruralnih prostora: geografija (ruralna geografija), agronomija, sociologija (ruralna sociologija), ekonomija (ruralna ekonomija), ekologija (ruralna ekologija), ruralna etnologija, psihologija (ruralna psihologija), turizam (ruralni turizam), kultura (ruralna kultura), ruralna ekologija, geodezija (komasacija, katastar), glazba i dr.

Rurizam obrađuje dvije osnovne skupine prostora: samo naselje (intravilan) i poljoprivredne površine izvan naselja (ekstravilan). Unutar naselja rurizam se odnosi na uređenje naslijeđenoga stanja, plan i izgradnju proširenja naselja (kako bi se sačuvala ili promijenila prostorna struktura) te plan i izgradnju potpuno novoga naselja. Izvan naselja provode se komasacija i melioracija zemljišta (geodetska i fizička) te poljoprivredna proizvodnja (intenzivna, ekološka, biodinamička, kemijska i dr.). Rurizam u naseljima podrazumijeva koordinirane radove kojima se poboljšava kvaliteta života pojedinca (kuća i okućnica) i zajednice, a obuhvaća tehničke radove (tehnička infrastruktura – prometnice, vodovodna, kanalizacijska, plinska, niskonaponska i visokonaponska mreža, zbrinjavanje otpadnih voda, zbrinjavanje otpada, elektroopskrba i dr.) i društvene radove (društvena infrastruktura – zgrade za odgoj i obrazovanje, zdravstvo, trgovinu, kulturu, ugostiteljstvo i turizam, industriju i dr.). Analiza geneze ruralnih prostora prepoznaje dvije osnovne skupine čimbenika prostornog razvoja: prirodne, odnosno fizičko-geografske (geološki sastav, vegetacija, tlo, klima, konfiguracija terena, vode i dr.), te antropogene (povijesno-politički uvjeti, socijalni sustavi, migracije, struktura obitelji, sanitarno-tehnički uvjeti i dr.).







Tipologija ruralnih naselja

Tipologija ruralnih naselja dijeli se prema prostornoj strukturi (zbijena naselja, linijska te raštrkana sa zaseocima), genezi nastanka (spontano nastala naselja, naselja nastala pod nekom intervencijom ili pod izravnom intervencijom vlasti – ekonomski, sigurnosni ili socijalni razlozi), funkciji (izrazito primarna proizvodnja, miješane funkcije ili mijenjanje funkcija pod različitim stupnjem utjecaja grada). Nekada su u ruralnim prostorima prevladavale dvije funkcije (poljoprivredna i stambena), dok danas takva naselja često imaju više funkcija.

Zbijena i linijska ruralna naselja imaju veću ili manju zbijenost. Zbijena ruralna naselja (zgusnuta, u gomili) dijele se na ona s jezgrom geometrijskog (pravilnog ili nepravilnog pravokutnika ili kvadrata) ili zaobljenog (eliptičnog ili kružnog) oblika. Linijska naselja (naselja u nizu) imaju dva oblika: pravilan (često zvano ušoreno naselje) i nepravilan (naselje nastalo spontano). Nepravilno linijsko naselje javlja se uz cestu, šumu, brežuljak i rijeku. Linijska naselja dijele se na ona s različitim kombinacijama pravilnog ili nepravilnog pravokutnog ili kvadratičnog trga (mogu imati i okrugao) u odnosu na glavnu ulicu. Neka naselja imaju više trgova a jedan je dominantan. Linijska geometrijska naselja vežu se uz nizinska područja i intenzivnu poljoprivredu, voćarstvo i vinogradarstvo. Linijska naselja novijega datuma vežu se uz sekundarnu disperziju u odnosu na grad. U Hrvatskoj su se linijska naselja razvila razvojem prometa i prometnica. Raštrkana naselja (rastresita, disperzna, razbijena) sa zaseocima aglomerirana su nepravilno, bez oštre granice naseljenosti. Takva se naselja vežu uz brdovita, gorska i planinska područja. Zaselci su skupine od četiri, pet do najviše desetak kuća. Zaselak je uvijek zbijenoga tipa i nepravilna tlocrta, tako da je dio naselja u obliku zaselaka zapravo raštrkano selo ako se gleda statistička cjelina koja tvori naselje. Zaselci se još nazivaju susjedstva i vicinati, u balkanskim zemljama mahale i komšiluci. U Hrvatskoj su često okupljeni oko veće aglomeracije s crkvom te zajedno tvore naselje. Ruralna naselja po broju stanovnika dijele se na: mala (do 500 stanovnika), srednja (500–2000), veća (2000–3000), velika (3000–5000), jako velika (više od 5000).







Ruralna naselja mogu se razlikovati i po prostornoj strukturi u odnosu na stambene i eksploatacijske jedinice (mjesta proizvodnje), tj. kuće i obradive površine (njive, polja, voćnjaci, vinogradi) ili prostore intenzivnog uzgoja životinja (tovilišta, farme). Tako se naselja dijele na ona u kojima su jedinice stanovanja u prostornom dodiru s eksploatacijskom jedinicom i ona u kojima su te dvije temeljne jedinice ruralne uporabe međusobno prostorno razdvojene. Navedeno je moguće i kod raštrkanih naselja. Tipovi i oblici naselja mijenjanju se tijekom vremena. Prvobitno zbijena naselja mogu postati rastresita ili obrnuto. Sekundarnu disperziju supstitucijom pokazuju primjerice naselja u planinama koja se sele u dolinu gdje su manje zbijena. Duž dolina i putova primarno zbijena sela počinju razvijati predgrađa, izduživati se, te na taj način katkad i međusobno spajati, kao što je primjer na južnoj granici prigorja Moslavačke gore, gdje je došlo do sekundarne disperzije interpolacijom.

Industrija u ruralnim područjima

Razvojem industrijskoga načina poljoprivredne proizvodnje stvorena su naselja – pustare, koja tvore protourbane tipove uz jasno zoniranje površina. U Hrvatskoj su takva naselja karakteristična za Slavoniju i Baranju (Sokolovac, Sudaraš, Širine, Vereš Majur, Zlatna Greda, Mirkovac, Malo Kneževo, Jasenovac i dr.). Također su poznata i cerealna sela (velike žitne kulture). U industrijsko doba na selu u prvome redu prevladavaju prehrambena i drvo-prerađivačka industrija. Neke industrijske grane u ruralnim naseljima traže smještaj radi blizine mineralnih ili poljoprivrednih sirovina. Gušća i svuda izgrađena prometna mreža učinila je različite prometne lokacije privlačnima za industriju i ondje gdje nema gradskih naselja. Nekim industrijama i tehnologijama postalo je zanimljivo podizanje postrojenja u ruralnom prostoru, kako zbog cijene rada i smještaja tako i pod utjecajem državnih ili lokalnih vlasti u njihovoj namjeri da razvijaju pojedina područja (Kerestinec, Novska).

Povijest reguliranja i uređenja ruralnih prostora i naselja u Hrvatskoj

Povijest reguliranja i uređenja ruralnih prostora i naselja u Hrvatskoj može se pratiti od prapovijesnoga (ostatci prapovijesnih naselja na području Vukovara, Vinkovaca, Požege, Šibenika i dr.), preko antičkoga razdoblja (sačuvana antička grčka podjela zemljišta kao sustav putova i terasiranih parcela u Starogradskom polju na Hvaru), srednjega (otoci Cres i Krk, Pelješac) i novoga vijeka do suvremenoga doba. U srednjem vijeku vlastelinska zemlja bila je podijeljena na alodijalni posjed (koji je vlastelin zadržavao za sebe) i na kmetska selišta (sessiones), koja je vlastelin davao na obradbu seljacima.







Planiranjem i izgradnjom prometnica u XVIII. i XIX. st. na teritoriju Vojne krajine nova su se naselja osnivala planski (zbog sigurnosti i kontrole bilo je zabranjeno podizanje kuća na osami). Tako je na području Ogulinske graničarske pukovnije 1793. bio utvrđen zemljišni posjed za šest sela i projektiran određen broj kuća (Leskovac, Grabovac, Drežnik, Sadilovac, Vaganac i Rešetar), na području Otočke graničarske pukovnije bili su podignuti Petrovo Selo, Željava i Priboj, a na području Ličke graničarske pukovnije Srb i Suhaja. Pri izgradnji cestovnih prometnica u Gorskom kotaru planiran je i izgrađen Mrkopalj (regulacijski plan iz 1753). Uz cestu koja je spajala sjevernu i južnu Hrvatsku preko krševitog Velebita u prvoj polovici XIX. st. izgrađen je Podprag. Plavljenje rijeke Drave bio je razlog zbog kojega su se u tom području planirala linijska ruralna naselja Ždala (oko 1770), Gola (1822), Gotalovo (1828) i Ferdinandovac (1844). Zbog eksploatacije slavonskih šuma osnovana su sela Josipovac (1881), Jurjevac (1881) i Krndija (1882). Pokretanje drvo-prerađivačke industrije 1884. potaknulo je osnivanje naselja Belišće.

Između dva svjetska rata došlo je do kolonizacije naselja u Slavoniji. U tom razdoblju na regulaciji i poboljšanju uvjeta života u ruralnim naseljima aktivno su djelovali zaposlenici Tehničkoga odjela Škole narodnog zdravlja iz Zagreba. Među ostalim radili su na regulaciji Mraclina, Ludbreških Sesveta, Mandra na Pagu, Donjega Kraljevca (nakon požara 1934) i Brezovca Žumberačkog (nakon požara 1937). Hrvatska seljačka stranka 1938–41. organizirala je obnovu ruralnoga naselja Kolarec nakon požara 1938. koji ga je potpuno uništio. Obnova je bila povjerena graditelju Srećku Florschützu koji ju je temeljio na tradicionalnima kao i na suvremenim načelima graditeljstva toga doba, a predstavlja jedinstven primjer totalnog dizajna planiranoga ruralnog naselja na području Hrvatske. Arhitekt Marko Vidaković obranio je 1939. na Tehničkome fakultetu u Beogradu doktorsku disertaciju Analiza strukture i predlog za regulaciju Podravskog Đurđevca, na primjerima hrvatskih sela s naglaskom na Đurđevac.















Nakon II. svj. rata mnogi su arhitekti radili na obnovi i novoj prostornoj regulaciji ruralnih naselja. Među njima ističu se → Josip Seissel, → Stjepan Planić, Riko Marasović, Miro Marasović, Ivo Kurtović, Dragan Petrik, → Aleksandar Freudenreich, Ljudevit Pelzer, Vladimir Šilhard, → Neven Šegvić i dr.

Ruralna naselja treba poznavati kako bi ih se očuvalo u oblicima koje imaju i koji im odražavaju postanak i nekadašnje funkcije. Ona danas sve više gube poljodjelsko stanovništvo, a često postaju napuštena ili rezidencijalnim naseljima drukčije svrhe, kao što je turizam i sekundarno stanovanje gradskoga stanovništva ili stanovništva koje se povlačilo iz gradskih uvjeta.

Visokoškolska nastava rurizma

Na → Tehničkome fakultetu u Zagrebu (sv. 4) 1945–51. održavala su se predavanja iz kolegija Rurizam Ii Rurizam II te Vježbe za izgradnju sela I i IIi Vježbe iz rurizma I i II, s ciljem izgradnje humanijega i zdravijega stanovanja kao i obnove djelomično ili u cijelosti porušenih ruralnih naselja. Kolegij Gospodarsko zgradarstvo obuhvaćao je projektiranje industrijskih i poljoprivrednih zgrada.

Kao redoviti kolegij Rurizam se izvodi od akademske godine 2019/20. na → Građevinskom i arhitektonskom fakultetu Osijek.

prapovijesno graditeljstvo, umijeće građenja nastambi i naselja te organizacije životnog prostora u najstarijim razdobljima čovjekove evolucije, prije pojave pisma. Prapovijest je u različitim područjima svijeta nejednako trajala pa najraniji zapisi klinastim pismom i hijeroglifima na Bliskom istoku datiraju iz IV. tisućljeća pr. Kr., no ponegdje se i danas otkrivaju izolirana plemena na predcivilizacijskom stupnju razvoja. U Hrvatskoj je do dodira ilirskih i drugih domicilnih zajednica s pisanim kulturnim utjecajima došlo oko 400. pr. Kr., početkom grčke urbane kolonizacije Jadrana (razdoblje protohistorije), a daljnje širenje pisma i prvih povijesnih izvora u dubinu današnjih hrvatskih područja potrajalo je do pune uspostave rimske vlasti u sjevernom Iliriku (početak I. st.), kada su naši prostori konačno izašli iz prapovijesti.

Prapovijesna naselja i arhitektura u Hrvatskoj

Iako najstariji tragovi života pračovjeka u špiljama na tlu Hrvatske datiraju od predašelejenskoga kulturnog sloja donjega paleolitika (kameni artefakt iz špilje Šandalja I kraj Pule, moguće stariji od 1,7 milijuna godina), prve građene nastambe i naselja pripadaju ranoneolitičkoj starčevačkoj kulturi, što znači da su najstariji primjeri arhitekture u Hrvatskoj nastali prije približno 8300 godina.

Špiljska staništa

Duga razdoblja paleolitika i mezolitika obilježena su predurbanim formacijama ljudskih prebivališta bez gradnji, kada su populacije lovaca i sakupljača zakloništa nalazila u prilagođenim prirodnim špiljama ili na otvorenome. U Hrvatskoj je identificirano više od 30 nastanjenih špilja (u četiri su nađeni osteološki ostatci pračovjeka) korištenih tijekom starijega kamenog doba, među kojima su najstarija neandertalska staništa musterijenske kulture špilja Vindija kraj Donje Voće (tragovi naseljenja prije približno 200 000 godina) i Hušnjakovo u Krapini (prije približno 130 000 godina); važne su i špilje Veternica iznad Zagreba, Šandalja II kraj Pule, Bukovac kraj Lokava, Pupićina i Vešanska peć iznad Vranjske drage u Istri, Mujina pećina kraj Kaštela, Kopačina na Braču, i dr. Neke su špilje korištene i tijekom mlađih prapovijesnih razdoblja, čak i do srednjega vijeka (Romualdova pećina iznad Limskog kanala), stvarajući u unutrašnjosti debele kulturne nanose (npr. u Veloj spili na Korčuli stratigrafija slojeva može se pratiti do dubine od 9 m).

Drugi oblik paleolitičkoga staništa karakterističan za nomadske skupine nalazišta su na otvorenome (Punikve kraj Ivanca, Donje Pazarište u Lici i Lopar na Rabu gdje je već u doba mezolitika bilo indicirano naselje dužega trajanja, možda sa šatorastim nastambama).

Naselja i prvi urbanizam

Pojavom stacionarnoga načina života od razdoblja neolitika razvijaju se prva građena naselja (→ urbanizam) u dva temeljna tipa koja će se kontinuirano javljati tijekom cijele prapovijesti, do rimskoga doba – nizinska tell naselja (prema arapskome tall: brežuljak), blago podignutih platoa nastalih dugim preslojavanjem in situ, približno kružnih oblika, ponekad s umjetnim vodenim opkopima, nasipima, poslije i palisadama, smještena uz obale rijeka, te visinska gradinska naselja podignuta na istaknutim prirodno utvrđenim brežuljcima, često dodatno fortificiranima prstenastim bedemima. Unatoč novom umijeću građenja, kao treći tip prebivališta i nadalje su bile u funkciji prije korištene paleolitičke špilje, a uređivale su se i neke do tada nenaseljene (špilje Nakovana i Gudnja na Pelješcu, Grapčeva i Markova špilja na Hvaru, Vorganjska peć kraj Baške na Krku, Vrlovka nedaleko od Ozlja).

U razdoblju neolitika (na području Hrvatske 6300–4000. pr. Kr.) naselja su bila formirana ili kao povišeni semigradinski sklopovi (Bapska, Sarvaš, Danilo, Bribir) ili kao nizinska staništa na višeslojnim terasama. Najraniji ravničarski habitat površine 1,2 ha istražen na lokalitetu Tržnica u Vinkovcima datiran je u sam početak mlađega kamenog doba i vjerojatno je najstarije građeno naselje u Hrvatskoj (VII. tisućljeće pr. Kr.). Poznati neolitički primjeri su i vinkovački tell Ervenica, Dužine kraj Zadubravlja, Pepelane kraj Virovitice s devet preslojenih stambenih horizonata, Brezovljani kraj Križevaca gdje se naselje na padini prostiralo na čak 18 ha, kružni tell Hermanov vinograd kraj Osijeka s obrambenim opkopom u močvari i dr. Kompleksno kasnoneolitičko naselje je Sopot na Bosutu nedaleko od Vinkovaca, eliptični humak s opkopom, promjera 113 m × 98 m. Bio je izgrađen samo uz rubove, dok je sredina naselja kao svojevrsni trg bila prazna (istomu sopotskom sloju pripadaju i obližnje aglomeracije u Otoku i Oroliku).

U razdoblju eneolitika (okvirno 4000–2500. pr. Kr.) javila su se složenija protourbana naselja, često na uzdignutim lesnim terasama, utvrđena palisadama, ponegdje s više stambenih cjelina okupljenih uz istaknuto kultno mjesto, poput Vučedola, prapovijesnoga lokaliteta europske važnosti, s tri odijeljena naseobinska platoa (ukupne površine približno 5 ha) razvijena oko akropole na položaju Gradac, visoko iznad Dunava.

Tijekom brončanoga (približno 2500–1000. pr. Kr.) i željeznoga doba (ovisno o regiji približno 1000. pr. Kr. do kraja I. st. pr. Kr.) nastale su mnogobrojne gradine, isprva kao promatračnice i povremeni refugiji okolnih nizinskih naselja, potom kao kultna mjesta ili prostori razmjene i socijalizacije susjednih zajednica, poslije i kao stalna utvrđena naselja ilirske populacije (obilježena toponimima Grad, Gradina, Gradišće, Gradac, Straža i sl.). Najviše ih je u jadranskoj zoni: u Istri gdje se nazivaju kasteljerima evidentirano ih je oko 450, u sjevernoj Dalmaciji oko 400, u velebitskom zaleđu 150, a bile su mnogobrojne i na otocima i u drugim regijama. Gradinska su naselja smještena na brdskim vrhovima, kružnih su i ovalnih oblika prilagođenih terenu, utvrđena megalitskim kamenim zidovima ili nasutim bedemima, ponegdje sa složenim sustavom gradinskoga ulaza. Posve istražen primjer u Istri je Monkodonja kraj Rovinja (1800–1200. pr. Kr.), ovalna gradina dimenzija 250 m × 160 m, izvorno s približno 1000 žitelja, štićena koncentričnim suhozidnim bedemima (3 m visoki i 3 m široki) te povišenim akropolskim platoom; pravokutne kuće složene u redove naznaka su protourbane prostorne organizacije. Dojmljive brončanodobne gradine su i na Velom Brijunu te u Nezakciju nedaleko od Valture, s monumentalnim zidinama (predrimsko središte ilirskoga plemena Histra). Jedinstveni sustav čine trojni kasteljeri Picugi kraj Poreča, a valja istaknuti još i Vrčin kraj Vodnjana, Beram te Kaštel kraj Buja. U Dalmaciji se ističu liburnske gradine Bribirska glavica zaravnjenoga platoa, Radovin, Nadin (Nedinum) te iz novije željeznodobne faze Jagodnja u zaleđu Biograda, fortificirana s više koncentričnih kamenih pojaseva. U Lici su ključna japodska gradinska naselja Kompolje i dvojna gradina Veliki i Mali Vital kraj Prozora, na Banovini kasnobrončanodobna i halštatska utvrda Kolapijana Turska kosa kraj Topuskog, na Žumberku gradina Budinjak površine čak 4 ha, a u Slavoniji željeznodobni lokalitet Damića gradina u Starim Mikanovcima izvorno utvrđena zemljanim nasipom, vodenim opkopom i palisadama (117 m × 125 m, visine humka 9 m).

U latenskome razdoblju (mlađe željezno doba, IV–I. st. pr. Kr.) na nekim kontinentalnim lokalitetima nastali su fortifikacijski usavršeni keltski opidumi Skordiska sa specifično građenim bedemima ojačanima palisadama (tzv. murus gallicus), poput Dirova brijega u Vinkovcima dimenzija 180 m × 230 m sa zemljanim nasipom visine 3 m, i Kuzelina kraj Sesveta, a u to se doba utvrđivalo i latensko naselje na najvišoj točki zagrebačkoga Gradeca. Na supstratu starijega željeznodobnog staništa u Sisku se u posljednjoj predrimskoj fazi na obje obale Kupe razvilo veliko keltsko naselje Segestica, otvorenoga tipa, s pravilnom planimetrijom protourbanih odlika.

Umijeće građenja i prva arhitektura

U špiljama paleolitika tragovi arhitekture rijetki su (npr. ograđena vatrišta i zazidi kultnih niša u Veternici) ili datiraju iz mlađih etapa korištenja (suhozidna pregrada u Nakovani). Ulazi naseljenih špilja su uglavnom orijentirani k jugu, a u unutrašnjosti su se zbog svjetlosti i Sunčeve topline koristili samo prednji dijelovi prostora (do dubine od 30 m), iako neke špilje imaju i više dvorana.

Stambena arhitektura. Arhitektura stanovanja razvija se od ranoga neolitika kada se javljaju isključivo jamski objekti – zemunice, ukopane ili češće poluukopane do dubine od 1 m, približno kružnih ili nepravilnih tlocrta promjera 3–5 m koje su, sudeći prema obodnim otiscima kosih rupa za kolce, bile natkrivene šatorastim krovom i pokrovom od slame, trske, lišća ili životinjskih koža. Najstarije zemunice, ujedno i prvi primjeri arhitekture u Hrvatskoj, istražene su u Vinkovcima (lokalitet Tržnica, naselje starčevačke kulture, oko 6300. pr. Kr.). Takav se tip nastamba nalazi još na nizu neolitičkih lokaliteta: Vučedolu, Danilu, Malom Korenovu, iz novijih razdoblja u Goričanu i dr. Velike zemunice izduženih tlocrta koje su možda bile objekti kolektivnoga stanovanja postojale su u Pepelanama (tlocrt u obliku slova T s krakovima od 25 m i 10 m, s podnicama u više razina i ukopanim otpadnim jamama) i Galovu kraj Slavonskoga Broda (17 m × 5 m), dok su višeprostorne zemunice bile prisutne u Zadubravlju (11 m × 9,5 m). U Brezovljanima su uz rubove zemuničkih objekta bile urezane klupe, a u naselju je utvrđena diferencijacija na stambene i radioničke građevine u kojima su se nalazile kupolaste peći za keramiku. Na većini neolitičkih lokaliteta u zemunicama su nađena ognjišta, no iznimka je Zadubravlje gdje je otkriveno samo jedno veliko ognjište na otvorenome, vjerojatno za zajedničku pripremu hrane.

Drugi tip prapovijesnoga stanovanja, karakterističan za mlađa razdoblja, nadzemne su kuće složenije konstrukcije. U sopotskome kasnoneolitičkom naselju kraj Otoka identificirana je prva poznata brvnara s horizontalno položenim deblima (V. tisućljeće pr. Kr.), no do pojave tvrdih metalnih oruđa kojima se moglo rezati stabla takvi su objekti bili rijetki. Stoga je tipičan model kuće najčešće izveden od rudimentarne skeletne konstrukcije s pobodenim tanjim kolcima uz rubove četverokutnih tlocrta zaobljenih uglova, između kojih je ispletena stijenka od šiba omazana lijepom od ilovače pomiješane sa slamom. Podnice su od nabijene gline, u unutrašnjosti su česte ukopane jame za spremanje hrane ili otpadne jame, a u sredini prostora je ograđeno ognjište. Na lokalitetu Sopot kraj Vinkovaca uvjerljivo je rekonstruirana skupina kuća tog tipa, jednoprostornih tlocrta s dvostrešnim krovom pokrivenim trstikom. Takvi su objekti bili rašireni na svim našim područjima – od Podunavlja (eneolitički Vučedol s troprostornim kolibama) do jadranske zone (Bribir i druge gradine), i to tijekom svih prapovijesnih razdoblja (posljednji su predrimski primjeri latenske kanatne kuće u Segestici).

Na dalmatinskim se gradinama osim kružnih zemunica u najranijoj fazi (Danilo) poslije javljaju i nadzemne četverokutne kuće od pletera ili od suhozidne strukture (Bribir), a u doba neolitičke danilske kulture već se nalaze i kružni suhozidni tlocrti (npr. u Smilčiću, VI–V. tisućljeće pr. Kr.), koji se smatraju prototipom bunje ili kažuna, učestalije građeni od brončanoga doba. Najrjeđi su stambeni oblik kuće sojeničkoga tipa, za sada poznate sa samo nekoliko nizinskih lokaliteta, izvedene na povišenim drvenim platformama uz naplavne obale Vuke kraj Vukovara ili uz Savu (Novigrad, XIII. st. pr. Kr.) (→ stambena arhitektura).

Gospodarska arhitektura. U naseobinskim sklopovima već od ranoga neolitika, primjerice u Zadubravlju, postojali su na kolcima odignuti vjerojatno pleterni objekti za pohranu plodina te radne jame na otvorenome, a u tom je naselju otkriven i kopani bunar dubine 5 m. Na više lokaliteta istražene su posebne keramičarske zemunice (Brezovljani), ali i nadzemne kuće s polukružno nadsvođenim lončarskim pećima.

Religijska arhitektura. Tragovi kultnih građevina rijetki su i nesigurnih atribucija; naslućuju se u ranoneolitičkome naselju Dužine – Zadubravlje u ograđenom gotovo kružnom prostoru (13 m × 11 m) u središtu naselja koji je mogao imati obrednu namjenu. Monumentalna arhitektura, vjerojatno u funkciji kulta ljevača bakra, postojala je na vučedolskoj akropoli na Gradcu, gdje su otkrivene podnice iznimno velikih objekata specifičnih tlocrta – u sloju badenske kulture (3500–3150. pr. Kr.) dvije apsidne kuće (veća je dimenzija 13,3 m × 8,5 m) te u mlađem sloju vučedolske kulture (3000–2400. pr. Kr.) veliki dvoprostorni megaron s lončarskom peći i ognjištem (15,4 m x 9,6 m). Špilja Nakovana u posljednjoj je predrimskoj fazi služila kao ilirsko svetište s falusoidnim stalagmitom u fokusu prostora; tragovi histarskoga hrama prepoznati su u Nezakciju, možda i u nekim suhozidnim građevinama na akropoli Monkodonje, a najstariji je primjer kultne megalitske arhitekture u Hrvatskoj (srednje brončano doba, približno 1500. pr. Kr.) toloidna kamena građevina u obliku košnice na lokalitetu Mali sv. Anđeo kraj Poreča (→ sakralna arhitektura).

Grobna arhitektura. Tijekom prapovijesnih razdoblja poznati su različiti oblici pokapanja pokojnika (inhumacija, incineracija, grobna polja sa žarama), no kao izraziti tip sepulkralne arhitekture na izmaku srednjega brončanog doba javljali su se tumuli, primjerice Maklavun kraj Sošića u Istri (oko 1600. pr. Kr.) u središtu kojega se nalazi veliki pogrebni tolos mikenskoga tipa, promjera 16 m s pristupnim dromosom. Tumuli su se mnogo češće podizali tijekom starijega željeznog doba (uglavnom su datirani u VIII–VI. st. pr. Kr.), a formirani su kao pravilne kružne gomile nad grobnom komorom zidanom kamenom. Jedan od najvećih europskih tumula očuvan je kraj Jalžabeta (lokalitet Gomila); promjera je 75 m, a visine 8–10 m. Iako je još neistražen nedavno je teško devastiran. I u nedalekom Martijancu stoji divovski tumul Gamula (promjera 80 m, visine 15 m) te nešto manji nazvan Gamulica. Veće su nekropole toga tipa kraj Budinjaka (141 humak promjera 5–20 m, među njima i tzv. kneževski tumuli s grobnim prilozima izrazite reprezentativnosti), Kaptola nedaleko od Požege, uz gradinsko naselje (na lokalitetu Čemernica je 14 tumula, na Gradcima 30; promjera su do 50 m, visine 2 m) i u Goričanu kraj Čakovca (30 tumula plitke siluete, promjera do 30 m). Željeznodobnih tumula ima i u Dalmaciji, poput triju grobnih gomila između sela Krneza i Podvršja u zaleđu Nina.

Fortifikacijska arhitektura. Utvrde se u prapovijesti javljaju samo kao dio urbanističkoga koncepta (ne i kao pojedinačne građevine), uglavnom na rubovima naselja – kod tell lokaliteta u vidu vodenih opkopa i nasipa, na gradinskim sklopovima kontinentalne zone kao zemljani bedemi često pojačani palisadama, dok su na jadranskim gradinama očuvane fortifikacije u obliku pojaseva kamenih suhozida, ponegdje megalitske strukture (→ fortifikacijsko graditeljstvo).

Prezentacijski i edukativno najzanimljiviji arheološki parkovi uređeni su na prapovijesnim lokalitetima: Monkodonja, Nezakcij, Hušnjakovo u Krapini, Vučedol i Sopot.

zgrade namijenjene predškolskom, osnovnom i srednjoškolskom odgoju i obrazovanju (dječji vrtić, osnovna i srednja škola) te višem obrazovanju i znanstvenom istraživanju (fakultet, institut).

zgrade za kulturu, građevine namijenjene smještaju i odvijanju kulturnih sadržaja, tj. izlaganju i pohrani umjetničkih djela i muzejskih zbirki (muzeji, galerije, umjetnički paviljoni), smještaju knjižničnih zbirki (knjižnice ili biblioteke), zbirki dokumenata i druge arhivske građe (arhivi), izvođenju scenskih i muzičko-scenskih priredbi (kazališta, koncertne dvorane), projekciji filmova (kinematografi) i dr. Te građevine svojom reprezentativnošću, monumentalnošću i položajem u urbanom okruženju nerijetko pripadaju skupini najvažnijih arhitektonskih ostvarenja svoga vremena. U današnje su doba funkcionalno, tehnološki i organizacijom prostora potpuno podređene zadovoljavanju specifičnih zahtjeva sadržaja za kojeg se grade.

Muzeji i galerije

Umjetnine i ostali predmeti sakupljali su se već u starom vijeku. U antičkoj Grčkoj i Rimu bile su poznate pinakoteke (zbirke slika); u srednjem vijeku umjetnički predmeti čuvali su se u crkvenim riznicama, osobito stolnih crkava. Današnji tip zbirke umjetnina i rijetkosti javio se u doba renesanse u Italiji (Lorenzo de’ Medici osnovao je u Firenci park skulptura sa zbirkom antičke plastike, a njegov sin Cosimo I. u palači Uffizi zbirku slika koja je 1581. bila otvorena javnosti; papa Julije II. osnovao je Vatikanski muzej skulptura).

U razdoblju prosvjetiteljstva, sredinom i u drugoj polovici XVIII. st., intenzivirao se proces otvaranja javnosti velikih dvorskih kolekcija u Europi. Tako je u kompleksu dvorca Sanssouci kraj Potsdama pruski kralj Fridrik II. Veliki otvorio javnosti zbirku pruskih kraljeva, a gotovo istodobno u Beču car i kralj Josip II. otvorio habsburške zbirke. Prvim modernim muzejom smatra se British Museum u Londonu osnovan 1753.

Kroz XIX. st. zgrade muzeja prostorno se usložnjavaju. Osim prostora u kojemu se izlažu djela sadrže i depoe, knjižnice, restauratorske radionice, administrativne prostorije i sl. Rani reprezentativni primjeri namjenski građenih muzejskih zgrada javljaju se početkom XIX. st., osobito u Bavarskoj i Pruskoj. Prvi muzej skulpture, Gliptoteka u Münchenu, otvoren je u zgradi koju je 1816–30. projektirao Leo von Klenze, koji je u tom gradu 1826–36. izgradio i galeriju slika (Stara pinakoteka). U središtu Berlina, izgrađen je 1825–30. Stari muzej prema projektu Karla Friedricha Schinkela. Iz toga doba datira i Novo krilo muzeja u Vatikanu Raffaelea Sterna (1817–22).

U drugoj polovici XIX. st. sagrađen je ogroman broj muzejskih zgrada u svim većim gradovima Europe, kao i na arheološkim nalazištima i drugim mjestima. Muzeji su se, obzirom na namjenu, iznimno diverzificirali i specijalizirali, pa se osim umjetničkih, javljaju i etnografski, prirodoslovni, povijesni, vojni, arheološki, školski, obrtnički, sveučilišni i drugi tipovi muzeja. Pojedine muzejske zgrade odlikuju se smjelom uporabom novih materijala poput lijevanog željeza i stakla (Prirodoslovni muzeji Sveučilišta u Oxfordu, 1854–60. i u Londonu, 1873–80). Osobito veliki broj muzejskih zgrada podignut je u habsburškoj prijestolnici Beču: Muzej ratne povijesti u kompleksu vojnog Arsenala (1850–56), Austrijski muzej za umjetnost i industriju (danas Muzej primijenjenih umjetnosti, 1869–71) te Muzej povijesti umjetnosti i Prirodoslovni muzej (1871–91).

U XX. st. muzeji iz starih zgrada i dvoraca prelaze u novoizgrađene moderne zgrade, funkcionalno i tehnološki prilagođene određenoj vrsti eksponata: Guggenheimov muzej u New Yorku (Frank Lloyd Wright, 1959), Nova nacionalna galerija u Berlinu (Ludwig Mies van der Rohe, 1968), Nacionalni muzej moderne umjetnosti u Centru Georges Pompidou u Parizu (Renzo Piano i Richard Rogers, 1977), Guggenheimov muzej u Bilbau (Frank Gehry, 1997) i dr.

U Hrvatskoj se u prvoj polovici XIX. st. također započinju intenzivno razvijati muzejske institucije. Već je 1843. austrijski časnik Laval Nugent u svojoj rezidenciji na Trsatu otvorio privatni muzej sa zbirkom antičkih skulptura. U sklopu Narodnog doma u Opatičkoj ulici u Zagrebu djeluje od 1846. Narodni muzej zamišljen kao ključna nacionalna institucija hrvatskog naroda, koji je nakon II. svj. rata rasformiran osamostaljenjem pojedinih zbirki.

Malo je, međutim, građevina namjenski podignuto kako bi služilo muzejskoj svrsi. Na prvom mjestu ističe se palača Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (→ Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, sv. 4) na Zrinskom trgu u Zagrebu (→ Friedrich Schmidt, 1877–84) koja je od početka zamišljena i kao muzejska zgrada. U svojim donjim etažama služila je potrebama Arheološkog odjela Narodnog muzeja, a na trećem katu smještena je Strossmayerova galerija starih majstora.







Pri gradnji neorenesanse zgrade Obrtne škole i internata na današnjem Trgu Republike Hrvatske u Zagrebu (→ Herman Bollé, 1887–91) mali je prostor u prizemlju ostavljen za potrebe → Muzeja za umjetnost i obrt, koji pak danas zauzima veći dio jedne od najistaknutijih muzejskih zgrada u nas (muzej je rekonstruiran između 1957. i 1962. prema projektu → Stjepana Planića i → Lavoslava Horvata, kada je adaptirano potkrovlje, dok je cjelovita rekonstrukcija zgrade s novim postavom izvršena 1985). U Zagrebu je 1902–03. podignuta i secesijska zgrada Trgovačkog i obrtničkog muzeja prema projektu → Vjekoslava Bastla; godine 1919. prenamijenjena je u → Etnografski muzej. Najreprezentativnija zgrada muzeja podignuta u Hrvatskoj prije raspada Austro-Ugarske Monarhije svakako je zgrada Arheološkog muzeja u Splitu, podignuta 1912–14. prema projektu bečkih arhitekata Friedricha Ohmanna i Augusta Kirsteina, s pročeljima u kombinaciji historicističkih i secesijskih motiva i originalnim referencama na lokalno graditeljstvo. U zgrade za izlaganje umjetnina ubraja se i zagrebački Umjetnički paviljon, izvorno podignut za Milenijsku izložbu u Budimpešti 1896. prema projektu mađarskih arhitekata Florisa Korba i Kalmana Giergla. Od dijelova paviljona prebačenih u Zagreb sagrađena je 1897–98. nova građevina prema dijelom izmijenjenom projektu bečkih arhitekata → Fellnera i Helmera, svečano otvorena izložbom Hrvatskog salona.



















U prvoj polovici XX. st. nastavio se trend otvaranja specijaliziranih muzeja, koji su uglavnom bivali udomljeni u postojećim prilagođenim prostorima reprezentativnih gradskih palača. Takvi su, npr. u Zagrebu Hrvatski školski muzej uređen 1901. u palači Hrvatskog učiteljskog doma (→ Hönigsberg i Deutsch, 1888), Moderna galerija (danas Nacionalni muzej moderne umjetnosti) uređen 1934. u historicističkoj palači Vranyczany u Hebrangovoj 1 (Otto von Hofer, 1883), Arheološki muzej uređen 1945. u palači Vranyczany-Dobrinović na Zrinskom trgu 19 (Ferdinand Kondrat, 1878–79), ili u Puli Arheološki muzej Istre otvoren 1930. u zgradi nekadašnje austrijske gimnazije (1890). Koncem tog je razdoblja novoizgrađen reprezentativni izložbeni paviljon Dom hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu (→ Ivan Meštrović s L. Horvatom, → Haroldom Bilinićem i dr., 1934–38), kao kapitalno ostvarenje hrvatske moderne arhitekture.



















Nakon II. svj. rata intenzivnije su se počele graditi zgrade u potpunosti prilagođene suvremenim zahtjevima muzejske i galerijske djelatnosti. Slučaj je htio da prve od njih budu, kao istaknuta djela hrvatske moderne arhitekture, izgrađene van Hrvatske – Muzej radničkog pokreta i narodne revolucije u Novom Sadu (danas Muzej suvremene umjetnosti; → Ivan Vitić, 1959) i Muzej narodne revolucije BiH u Sarajevu (danas Historijski muzej BiH; → Boris Magaš, → Edo Šmidihen i Radovan Horvat, 1963). Nakon toga grade se Galerija naivne umjetnosti u Hlebinama (→ Miroslav Begović, 1968–85), Arheološki muzej u Zadru (→ Mladen Kauzlarić, 1973), Muzej revolucije u Rijeci (danas Muzej grada Rijeke; → Neven Šegvić, 1972–76), Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (M. Kauzlarić, 1976).

























U istom su se razdoblju na novim muzeološkim spoznajama nastavile uređivati povijesne zgrade za muzejsko-galerijske namjene. Tako je u obiteljskoj kući Meštrović na Mejama u Splitu (I. Meštrović, L. Horvat, 1931–39) uređena 1952. Galerija Meštrović, a u kiparovu stambenom i radnom kompleksu u Mletačkoj ulici u Zagrebu, nastalom 1924. njegovom adaptacijom dviju kuća iz XVIII. st., uređen je Atelier Meštrović (M. Begović, 1961–63). U modernističkim prostorima Zagrebačkog velesajma na Savskoj cesti (→ Marijan Haberle, 1949) uređen je 1959. Tehnički muzej (→ Tehnički muzej Nikola Tesla, sv. 4). Kneževa palača u Šibeniku iz XIII–XIV. st. rekonstruirana je i dograđena (→ Ante Vulin, 1972–75) kako bi zadovoljavala suvremenim potrebama Muzeja grada Šibenika. U baroknom dvorcu obitelji Oršić u Gornjoj Stubici iz XVIII. st. uređen je 1973. Muzej seljačkih buna, a u preuređenim prostorima samostana sv. Marije osnovanog u XI. st. u Zadru udomljena je 1976. Stalna izložba crkvene umjetnosti. U Zagrebu je na Gornjem gradu 1979–82. → Igor Emili izveo rekonstrukciju i adaptaciju zgrade isusovačkoga samostana u izložbeni prostor (danas Galerija Klovićevi dvori), dok je središnje krilo zgrade Realne gimnazije i Trgovačke škole (Ludwig i Hülssner, 1894–95) na Rooseveltovom trgu u Zagrebu uređeno u Muzej Mimara (→ Berislav Šerbetić, → Ivan Piteša, → Mihajlo Kranjc, → Matija Salaj, 1987). Specifični muzealski poduhvat u svjetskim razmjerima predstavlja i poslijeratno uređenje Starog sela Kumrovec u etnološki muzej na otvorenom s 40-ak autentičnih seoskih građevina, osnovan 1953.













Nakon osamostaljenja Hrvatske, a osobito u XXI. st., nezapamćenim se intenzitetom grade nove muzejske zgrade suvremenog izričaja i inovativnih muzejskih koncepcija. Među njima se ističu Muzej Lapidarium u Novigradu (→ Idis Turato, → Saša Randić, 2003–08), Arheološki muzej Narona u Vidu kraj Metkovića (→ Goran Rako, 2004-07), Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu (→ Igor Franić, 2009), Muzej antičkog stakla u Zadru (→ Branko Silađin, 2009), Muzej apoksiomena u Malom Lošinju (I. Turato, S.Randić, 2009), Muzej krapinskih neandertalaca (→ Željko Kovačić, 2010), Muzej sinjske alke (→ Ante Kuzmanić, 2009-15), Muzej vučedolske kulture (G. Rako, 2015) i dr.











































U istom je razdoblju realizirano i nekoliko adaptacija povijesnih građevina u suvremene muzejske prostore, kakvi su Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci uređen u zapadnom krilu (tzv. H zgrada) negdašnjeg industrijskog kompleksa Rikard Benčić (→ Dinko Peračić, 2017) i Muzej grada Rijeke uređen u Palači šećerane u sklopu istog kompleksa (2020), te obnova i adaptacija Prirodoslovnog muzeja u Zagrebu smještenog u povijesnoj plemićkoj palači na bedemima zagrebačkog Gornjeg grada (G. Rako, 2024).













U posljednje doba turističku ponudu hrvatskih manjih gradskih središta i prirodnih fenomena upotpunjuje brzorastući broj interpretacijsko-edukacijskih izložbenih centara za posjetitelje, njegujući u osebujnoj formi lokalne vrednote. Usporedno s tim, raste i broj novoobnovljenih i revitaliziranih povijesnih utvrda, dvoraca i drugih građevina, čiji se unutarnji prostori počesto privode sličnoj namjeni.

Knjižnice i arhivi

Najstarije knjižnice nastale su oko 3000. pr. Kr. u svetištima babilonsko-asirskoga kulturnoga kruga: otkriveni su ostaci sumerskih, amorićansko-kanaanskih, hetitskih te asirskih knjižnica. Kod starih Grka procvat znanosti prati i razvoj knjižnica. Doba helenizma obilježavaju velike knjižnice u Aleksandriji i Pergamu. Rimljani od II. st. pr. Kr. osnivaju privatne knjižnice. Prvu javnu knjižnicu u Rimu osnovao je Azinije Polion (39. pr. Kr.), a najveća je bila Trajanova knjižnica Ulpija; početkom IV. st. Rim broji 28 javnih knjižnica. To su monumentalne građevine s velikom dvoranom urešenom kipom božanstva i poprsjima učenjaka i pisaca. Svitci se čuvaju u pretincima simetrično poredanih drvenih ormara u zidnim nišama. U srednjem vijeku nestaju javne knjižnice, a pojavljuju se samostanske. Od IX. st. postoje stručno vođene velike javne knjižnice u arapskim gradovima (Bagdad, Kairo, Córdoba, Toledo). U XIII. st. franjevci i dominikanci uz kolegije razvijaju i knjižnice iz kojih će se razviti sveučilišne knjižnice, među kojima je prva i najvažnija ona Pariškog sveučilišta Sorbona (1253), a potom i druge u Engleskoj, Njemačkoj, Španjolskoj, Češkoj, Austriji. Doba humanizma i renesanse obilježio je porast bibliofilije, te se javljaju javne knjižnice, od kojih je prva osnovana 1441. u samostanu sv. Marka u Firenzi (Marciana), a potom i Laurenziana u Firenci, Marciana u Veneciji, Vaticana u Rimu. Pronalazak tiska sredinom XV. st. širi knjigu po Europi. Pojedine vladarske kuće osnivaju knjižnice koje će biti temelj kasnijih nacionalnih knjižnica. Godine 1537. Kraljevska knjižnica u Parizu dobiva pravo na besplatan primjerak svake knjige tiskane u Francuskoj. Knjižnice u doba baroka nalik su muzejima, velike dvorane prenatrpane neobičnim i rijetkim predmetima; knjige su smještene na policama, po potrebi sve do stropa.

Kroz XIX. st. sve veća produkcija knjiga, nastanak suvremenog sustava školovanja, otvaranje brojnih sveučilišta i sve veći postotak pismenog stanovništva doveli su do nastanka brojnih javnih, državnih, pokrajinskih, gradskih, sveučilišnih i drugih knjižnica koje se trebalo udomiti u namjenskim zgradama. Već krajem XVIII. st. arhitekti poput Étienne-Louisa Boulléa izrađuju prijedloge za arhitektonsko rješenje velike javne knjižnice (oko 1785). Istodobno, po uzoru na starije knjižnice iz vremena renesanse i baroka, samo u novom klasicističkom ruhu, grade se bibliotečne zgrade u sklopu sveučilišnih kampusa (knjižnica Virginijskog sveučilišta Thomasa Jeffersona, 1817–26). Među najmonumentalnije rane javne knjižnice ubraja se zgrada Bavarske državne biblioteke u Münchenu, podignuta prema projektu Friedricha von Gärtnera (1832–43). Nešto se kasnije gradi knjižnica Sainte-Geneviève u Parizu Henrya Labroustea (1843–50) koja se ubraja u najranije primjere neorenesanse u arhitekturi; ona predstavlja inovaciju u otvorenoj uporabi lijevanog željeza u unutrašnjosti, kojom se ostvario jedinstven, veliki i dobro osvijetljeni prostora za čitaonicu. Na sličan način Labrouste je projektirao i zgradu francuske Nacionalne biblioteke (1860–68) u Parizu, a inovativnošću stilskih i tehničkih rješenja ističe se i Bibliothéque de l’École de Droit podignuta u istom gradu 1876–78. prema projektu Louisa-Ernesta Lheureuxa. U zadnjim desetljećima XIX. st. osobito velik broj reprezentativnih zgrada javnih knjižnica podignut je u SAD-u  (Javna knjižnica u Bostonu McKima, Meada & Whitea, 1888–92).

Javne knjižnice XIX. st. sadrže nekoliko osnovnih tipova prostorija: čitaonice (općeg tipa, profesorske, za rijetke knjige, časopise, rukopise i sl.), prostore za kataloge, spremišta, administrativne prostore, ulazne i pomoćne prostore. Od XIX. st. namjenski se grade i zgrade arhiva, koje imaju brojne odlike srodne zgradama knjižnica, a kadšto se arhivi i knjižnice smještaju u zajedničkom sklopu. Nakon II. svj. rata knjižnice počinju, uz tiskanu, prikupljati i audiovizualnu građu, a potkraj XX. st. i elektroničke publikacije. U drugoj polovici XX. st. grade se prostrane knjižnice s velikim čitaonicama, velik dio građe na policama je u otvorenom pristupu, klasične kataloge zamjenjuju nizovi računala preko kojih se pretražuju domaće i svjetske baze podataka.

Najstarije poznate knjižnice u Hrvatskoj su one uz benediktinske samostane (iz X. i XI. st). Potkraj XI. st. osnovana je knjižnica Stolne crkve u Zagrebu (Metropolitana) te kaptolske knjižnice u Splitu, Trogiru i Hvaru. Od XII. st. djeluju knjižnice uz samostane templara, cistercita, dominikanaca, franjevaca, pavlina; najpoznatije od njih su knjižnice Dominikanskog samostana i samostana Male braće u Dubrovniku (XIII. st.), franjevačke knjižnice u Šibeniku, Zagrebu, Varaždinu i Zadru (XIII. st.) te na Visovcu, Košljunu, Trsatu, u Splitu (XV. st.), pavlinske u Remetama (XIII. st.) i Lepoglavi (XV. st.). U doba humanizma nastaju poznate privatne knjižnice. U XVII. st. isusovci za potrebe svojih škola osnivaju knjižnice uz kolegije u Dubrovniku, Zagrebu, Rijeci, Varaždinu i Požegi; iz takve kolegijske knjižnice u Zagrebu nastala je Nacionalna i sveučilišna knjižnica (NSK). Ulogu prve javne knjižnice u Splitu i Dalmaciji tijekom XVIII. st. (otvorena 1706) imat će sjemenišna knjižnica Biblioteca Pastritia. U XIX. st. osnivaju se knjižnice pojedinih znanstvenih zavoda i društava: Knjižnice Arheološkog muzeja u Splitu (1821) i Zagrebu (1846), Mornarička knjižnica u Puli (1865), Knjižnica JAZU (1868) i dr. Istodobno se počinju osnivati školske knjižnice: knjižnica gimnazije u Vinkovcima (1823), Zadru (1829). Gradske knjižnice otvaraju se u Poreču (1810), Zadru (1857), Rovinju (1859), Rijeci (1892), Splitu (1903), Karlovcu (1905), Zagrebu (1907).













Prva namjenski izgrađena zgrada knjižnice i arhiva u Hrvatskoj je zgrada Zemaljskog arhiva i Nacionalne i sveučilišne knjižnice (NSK) na Marulićevom trgu u Zagrebu. Podignuta je 1911–13. prema projektu arhitekta → Rudolfa Lubynskog i najvažniji je secesijski gesamtkunstwerk Zagreba i Hrvatske. Građena je od modernih materijala, željezne konstrukcije i armiranog betona kako bi se postigla otpornost na vatru. Središnji čitaonički prostor bazilikalno je uzdignut čime je omogućeno njegovo bogato osvjetljenje dnevnom svjetlošću. Pokriven je kupolom koju izvana naglašavaju alegorijske skulpture sova koje nose zemaljsku kuglu kao simboli mudrosti, a koje su središnji likovi ikonografskog programa figuralne opreme knjižnice. Na glavnom pročelju postavljeni su reljefi s alegorijskim kompozicijama koje upućuju na četiri fakulteta koji su početkom XX. st. činili zagrebačko sveučilište: teologiju, filozofiju, pravo i medicinu. Djelo su Roberta Frangeša Mihanovića, dok je reljef u zabatu na začelju zgrade (odn. južnom pročelju) djelo Rudolfa Valdeca i alegorija je prosvjete. Glavni prostori u unutrašnjosti, stubište i ulazna dvorana te velika i profesorska čitaonica, bogato su secesijski dekorirani, dobro su sačuvani i većim dijelom restaurirani. Do 1995. knjižnična građa je iseljena, a zgrada je u potpunosti pripala Hrvatskom državnom arhivu.







Gradska knjižnica u Zagrebu osnovana 1907. bila je isprva smještena u kuli Kamenitih vrata, a 1938. privremeno je preseljena u prostorije na prvom katu Novinarskog doma u Perkovčevoj 2 (→ Bruno Bauer, 1928–29), odakle je 1995. također privremeno preseljena u prostorije Starčevićevog doma na istoimenom trgu (Hönigsberg i Deutsch, 1985); 1967. s njom se spojilo nekoliko zagrebačkih knjižnica u knjižničnu mrežu, koja od 1978. djeluje pod nazivom Knjižnice grada Zagreba. U njihovom je sastavu i nekadašnja Radnička knjižnica (danas Knjižnica Božidara Adžije), koja djeluje u zgradi Radničkog doma, odn. komore (Jovan Korka, Đorđe Krekić, Đorđe Kiverov, 1937) od njegove izgradnje, a 2003. temeljito je obnovljena. Godine 2024. započela je izgradnja Gradske knjižnice Paromlin, kao dugo očekivani projekt (projektant: UPI-2M) koji bi uz izgradnju prostora središnje gradske knjižnice i društveno-kulturnog centra trebao obnoviti vrijednu industrijsku baštinu te revalorizirati prostor južno od Glavnog kolodvora.

Neposredno nakon II. svj. rata otvara se velik broj knjižnica u gotovo svakome mjestu. Knjižnični prostori uređuju se u postojećim zgradama većih gradskih središta i novoizgrađenim zgradama novih stambenih naselja. Tako je npr. zgrada bivše talijanske škole na Dolcu 1 u Rijeci adaptirana za potrebe Galerije likovnih umjetnosti i Naučne biblioteke (danas Sveučilišna knjižnica Rijeka; → Nada Šilović, 1954–56), kuća Gilming na Gornjem gradu u Osijeku adaptirana je za potrebe Gradske knjižnice, (danas Gradska i sveučilišna knjižnica; 1957), a Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića u Zagrebu smještena je u adaptirani prostor (→ Vjenceslav Richter, 1961–62) u prizemlju kuće Deutsch u Preradovićevoj 5 (→ Ignjat Fischer, 1928–29). Prva namjenski izgrađena, suvremena knjižnica u Hrvatskoj bila je Gradska knjižnica Ivan Goran Kovačić u Karlovcu (→ Mladen Vodička, 1976., dograđena 2007).













Jedan od najznačajnijih i najvećih projekata na području kulture u Hrvatskoj u drugoj polovici XX. st. bila je izgradnja Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (Marijan Hržić,  → Velimir Neidhardt, → Zvonimir Krznarić, → Davor Mance, 1978–95), koja je danas najveća knjižnica u Hrvatskoj, te na prostoru površine približno 36 000 m² udomljava približno 3,5 mil. jedinica raznovrsne građe.













Nakon hrvatskog osamostaljenja, te otvorenja NSK-a kao središnjeg kulturnog događaja 1990-ih, u Hrvatskoj se intenzivno uređuju prostori za smještaj knjižnica te grade nove zgrade. Tako je npr. u nekadašnjim domovima JNA u Šibeniku (I. Vitić, 1961) uređena Gradska knjižnica Juraj Šižgorić (2005), te u Splitu (I. Vitić, 1966) uređena Gradska knjižnica Marka Marulića (2008). Izgrađene su nove zgrade Knjižnice Filozofskog fakulteta u Zagrebu (Dina Vulin Ileković, Boris Ileković, A. Vulin, 2009), te Knjižnice Jelkovec kao jedine samostojeće građevine u sastavu Knjižnica Grada Zagreba (2012). Gradska knjižnica i čitaonica Metel Ožegović u Varaždinu (2021) uređena je u obnovljenoj palači Ritz. U jednoj od građevina (T-zgrada) već spomenutog bivšeg industrijskog kompleksa Rikard Benčić u Rijeci, potpunom je rekonstrukcijom uređena nova Gradska knjižnica Rijeka (S. Randić, 2023), kao najsuvremenija u Hrvatskoj. Iste je godine otvorena i nova suvremena zgrada Gradske knjižnice i čitaonice u Vinkovcima (Marko Milidrag) te zgrada Gradske knjižnice Požega (Boris Vučić Šneperger) u obnovljenoj i dograđenoj palači Prve požeške štedionice (Hönigsberg & Deutsch, 1907).































Među hrvatskim arhitektima koji su zapaženi po projektima knjižnica u inozemstvu ističu se → Andrija Mutnjaković koji je izgradio monumentalnu zgradu osebujne arhitektonske simbolike Nacionalne i sveučilišne knjižnice Kosova u Prištini (1982), te → Ante Josip Kostelac koji je izveo uređenje zgrade Gradske knjižnice u njemačkom Marburgu (1986–91).







Kazališta i koncertne dvorane

Prva se kazališta javljaju još u antičko doba. U staroj Grčkoj grade se amfiteatralno, povišenjem redova sjedišta za publiku, šireći se približno polukružno od mjesta izvođenja predstave (orkestra), koje se poslije uređuje i pozadinskom kamenom gradnjom (scena s proscenijem u prednjem planu). Taj se tip kazališta, uz preinake i građevinske dorade, zadržao i u starom Rimu, te se gradi u svakom značajnijem gradu na području rimskog utjecaja. U srednjem vijeku klasično kazalište posve zamire, ali se javljaju putujuće glumačke družine (histrioni) koje izvode razne igre i predstave po sajmištima, poslije i u dvorcima. Obnovom zanimanja za antiku, u renesansi se počinju graditi kazališta u bogatim gradovima (Vicenza, 1584); gradnjom kazališta za Cameratu Fiorentinu u Firenci (1598), kazališta se prilagođuju i potrebama opere, a gradnjom Teatra Farnese u Parmi (1618), kazalište utemeljuje svoj kasniji barokni oblik (velika pozornica opremljena mehanizmima za promjenu scena, bogato dekorirana arhitektura, proscenijski luk kao okvir za pozornicu, galerije i lože). Osim Italije i Francuske, kazališta osobito niču u Engleskoj, gdje se koncem XVI. st. u Londonu grade tri velike zgrade tzv. elizabetanskog kazališta.

Od XVIII. st. izgradnja javnih kazališnih zgrada intenzivirala se. Kazališta izlaze iz okvira plemićkih palača i vladarskih dvorova te postaju okupljališta pripadnika građanskoga sloja, poduzetnika i intelektualaca. Ona nisu samo hramovi muzike, opere, već i prosvjete, promicanja narodnog jezika, a predstavljaju vrata u daleke i egzotične svjetove, što se odražava i na arhitekturi kazališnih zgrada. Tehničke inovacije, korištenje željeza i kasnije čelika u graditeljstvu, omogućile su gradnju većih i sigurnijih kazališnih zgrada. Uvođenjem najprije plinske pa potom električne rasvjete smanjila se opasnost od požara, zbog koje se kazališne zgrade osobito u drugoj polovici XIX. st. podižu kao slobodnostojeći objekti.

U XIX. st. kazališta sadržavaju tri osnovne prostorne cjeline. Ulazni prostori s predprostorima (raskošna stubišta te foajei) namijenjeni su teatraliziranju ulaska i boravka u zgradi kao i druženju između činova predstava, pa su iznimno reprezentativno uređeni. Gledališta kao središnji prostori kazališta u to su doba građena kombiniranjem amfiteatralnog tipa kazališta i kazališta s ložama. U odnosu na barokno kazalište, smanjuje se broj loža, a raste broj mjesta u ostatku gledališta te na galerijama. Prostor pozornice u to se doba širi napuštanjem slikanih scenografija, karakterističnih za barokno razdoblje, i razvojem drvenih kulisa koje se uz pomoć tehničkih uređaja spuštaju i dižu s pozornice. U volumenu zgrade sva su tri dijela kazališta jasno istaknuta. Najraskošnije je riješeno glavno pročelje iza kojega se nalaze stubišta i foajei, gledalište je obično pokriveno kupolom koja ima važnu klimatizacijsku ulogu, dok visinom u korpusu kazališta najčešće dominira zadnji dio zgrade, tzv. toranj iznad pozornice.

Kako se radi o tehnički vrlo složenim građevinama za njihovu se izgradnju specijaliziraju tek rijetki arhitekti, odnosno arhitektonski biroi (Opera Garnier u Parizu kao najpoznatija kazališna zgrada XIX. st. prozvana je po njezinu projektantu). Osobiti značaj za područje Srednje Europe imao je arhitektonski biro Fellner i Helmer iz Beča koji je autor pedesetak kazališnih zgrada na širem prostoru srednje i istočne Europe.

U Hrvatskoj postoje ostatci nekoliko antičkih kazališta. Najbolje je očuvano Malo rimsko kazalište u Puli, izgrađeno u I. st. na padini brežuljka koji daje prirodnu kosinu za smještaj polukružnog gledališta. Pula je u isto doba imala i Veliko rimsko kazalište van zidina, od kojega su do danas očuvani tek rijetki ostatci. Rimsko kazalište iz I. st. postojalo je i u Saloni, gdje su očuvani svi elementi osnove te je moguća njegova vjerna predodžba. Tijekom Dioklecijanovog doba kazalište je dodatno raskošno ukrašeno, a scena je prilagođena novim kazališnim zahtjevima. Skromni ostatci rimskog kazališta (Isejski teatar) nađeni su i na poluotoku Prirovo u Visu, a vjeruje se da je izgrađeno na temeljima starijeg, grčkog. Iz antičkih vremena u nas su očuvani i neki amfiteatri, koji su, osim za borbe gladijatora, povremeno služili i za svojevrsna scenska uprizorenja, od kojih je svakako najčuveniji onaj u Puli. (→ sportska arhitektura)

























Svjetovno se kazalište javlja u Dubrovniku već od početka XIV. st., a u Zagrebu od XV. st. histrionskim predstavama zabavljača i svirača. Već početkom XVII. st. predstave su s javnih prostora postupno prešle u dvorane, pa je tako Hvar 1612. dobio kazalište adaptacijom gornjega dijela Arsenala, kao jedno od prvih građanskih kazališta u Europi; gledalište s ložama izgrađeno je 1803., a današnji neobarokni izgled potječe iz sredine XIX. st.  U Dubrovniku je kazališna dvorana otvorena 1682. u Orsanu (također arsenalu), a u Zadru se za kazališne potrebe 1680. adaptiralo skladište oružja. U prvoj polovici XVIII. st. i Split je dobio uređenu kazališnu dvoranu u zgradi gradske Vijećnice. U isusovačkim školskim kazalištima sjeverne Hrvatske (1607–1772) drame, koje tematiziraju biblijske, mitološke, hagiografske, povijesne ali i rodoljubne motive, izvodile su se u dobro opremljenim kolegijskim kazalištima i na javnim urbanim lokalitetima.







Prvo javno kazalište za svjetovne predstave u Zagrebu nalazilo se u nekadašnjem samostanu klarisa (danas Opatička 20), a potom u palači Pejačević-Amadé (Amadéovo kazalište), koje je djelovalo od 1797. do 1834 (danas Demetrova 1). Godine 1834. otvorena je na zagrebačkome Markovu trgu kazališna zgrada u klasicističkom stilu koju je novcem dobivenim na bečkoj lutriji dao podići trgovac Kristofor Stanković. Prvo kazališno zdanje u Rijeci podignuto je 1765., a krajem XVIII. st. započinje gradnja novoga kazališta (Teatar Adamić) kojega 1805. otvara ugledni riječki građanin i trgovac Andrija Ljudevit Adamić. Prvo kazalište u Zadru (Teatro Nobile) izgrađeno je 1783. na Kalelargi, na mjestu današnje kazališne zgrade (isprva Teatro Nazionale, danas Hrvatsko narodno kazalište Zadar) iz 1924.

Prvu suvremenu kazališnu zgradu izgradio je u Puli 1851–54. poduzetnik Pietro Ciscutti na Danteovu trgu. Ubrzo potom je prema projektu Ruggera Berlama izgradio novu veću kazališnu zgradu (Politeama Ciscutti, danas Istarsko narodno kazalište), koju je svečano inaugurirao 1881. U drugoj polovici XIX. st. i drugi su veći hrvatski gradovi dobili suvremene kazališne kuće koje su većim dijelom i danas u uporabi. Veliki val izgradnje kazališnih zgrada započeo je 1860-ih, kada se podižu kazališta u Splitu na prokurativama (Teatro Bajamonti, 1859., nakon požara 1882. do danas se očuvalo samo južno pročelje), Zadru blizu Trga tri bunara (Teatro nuovo – Teatro Verdi, 1865., oštećeno u II. svj. ratu, a potom uklonjeno), Dubrovniku (Teatro Bonda, danas Kazalište Marina Držića, Emil Vecchietti, 1865), Osijeku (danas HNK Osijek; Karl Klausner, 1866), Šibeniku (Teatro Mazzoleni, danas HNK Šibenik; Josip Slade, 1870), koja su odreda romantičarskog stilskog karaktera.







U razdoblju visokog i kasnog historicizma u zadnjim desetljećima XIX. st. arhitekturom kazališta u Hrvatskoj dominira arhitektonski biro Fellner i Helmer te neobarok kao stil. U to doba nastaju i najmonumentalnija kazališna zdanja u nas kao samostojeće građevine tehnički opremljene za najsloženije izvedbe. Najprije Hermann Helmer sam projektira kazališnu zgradu u Varaždinu (danas HNK Varaždin, 1870–73) u kojoj je bila i koncertna dvorana, restoran i kavana, prostorije za čitaonicu i nekoliko stanova. Potom je arhitektonski dvojac izveo velebno kazalište u Rijeci (danas HNK Ivana pl. Zajca, 1885), među prvima s metalnom krovnom konstrukcijom nad gledalištem, električnom rasvjetom i rotirajućom pozornicom, te kazalište u Zagrebu (danas Hrvatsko narodno kazalište, 1894–95) koje po svemu ne zaostaje za riječkim, te se prometnulo u središnju kazališnu kuću u nas; tijekom njegove izgradnje, isti su projektanti za potrebe kazališta dogradili zapadno krilo Hrvatskog doma, koje je u obnovi 1969. s kazalištem spojeno podzemnim prolazom. Istom razdoblju pripadaju i već spomenuto kazalište u Puli, te ona u Poreču (danas u sastavu Pučkog otvorenog učilišta, Domenico Pulgher, 1887) i Splitu (danas HNK Split, Emil Vecchietti i Ante Bezić, 1890–93) koje je nakon požara 1970. obnovljeno i dograđeno prema projektu → Božidara Rašice (1979).































Nakon plodnog razdoblja u kojem su izgrađene gotovo sve glavne kazališne kuće većih hrvatskih gradova, od početka XX. st. one se višekratno obnavljaju, dok se za potrebe novoosnovanih kazališnih družina dvorane kinematografa, društvenih domova i sl. adaptiraju u gradska kazališta. Iznimka od toga je izgradnja nove kazališne zgrade Gradskog kazališta Trešnja u Zagrebu (A. Mutnjaković, 1989–99).

Za izvedbu koncerata i manje zahtjevnih scenskih izvedbi od davnine se rabe prikladni prostori privatnih kuća, sakralnih građevina, društvenih domova i sl. U Zagrebu je naročito za tu svrhu izgrađena 1875–77. dvorana Hrvatskoga glazbenog zavoda u Gundulićevoj 6 (→ Franjo Klein), koja je gotovo 100 godina djelovala kao središnja takva dvorana u nas. Nju je zamijenila suvremena Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog izgrađena u duhu moderne na Radićevu trgu 4 (1958–73., M. Haberle, M. Jurković-Haberle i T. Zdvořak), i danas najveća dvorana te namjene u Hrvatskoj. U Splitu tu ulogu ima Hrvatski dom smješten u secesijskoj zgradi izgrađenoj prema projektu → Kamila Tončića 1908 (obnovljena 2020), dok se u Opatiji društvena i glazbeno-scenska događanja odavna odvijaju u Kristalnoj dvorani Hotela Kvarner (1913), a od 2017. u dvorani Kulturno turističkog centra Gervais izgrađenog na mjestu građevine koja je tijekom povijesti imala slične namjene. U sklopu Kulturnog centra Osijek otvorena je 2024. nova Koncertna dvorana Franjo Krežma, kao najmodernija takva zgrada u nas.

































Nakon II. svj. rata izgrađeni su mnogi kulturni centri i domovi s dvoranama prikladnim za scenske priredbe i koncerte. Među njima je i Spomen-dom Đuro Salaj u Slavonskom Brodu (M. Haberle, Hinko Jurković, 1961–72) s koncertno-kazališnom dvoranom te knjižnicom (danas Koncertna dvorana Ivane Brlić Mažuranić i Gradska knjižnica).







Kinematografi

Nakon pojave kinematografije (braća Lumière, 1895) raste potreba za osiguranjem prikladnih prostora za održavanje kino projekcija. U početku one su se održavale u provizornim prostorima, šatorima, zgradama kazališta i sl. Izgradnja namjenskih kina započinje tek u godinama uoči I. svj. rata. Prva su kina uglavnom građena u historicističkim oblicima, no javljaju se i secesijska kina (kino Eden-palast u Berlinu arhitekta Brune Tauta, 1910). Budući da su rane filmske nitratne vrpce bile iznimno zapaljive, zbog opasnosti od požara prva su se namjenski građena kina podizala od vatrootpornih materijala poput armiranog betona.

U Hrvatskoj je prvi stalni kinematograf, Salone Edison, otvoren 1906. u Rijeci u prizemlju kuće Adamić u Fiumari 13. Iste godine otvoreni su i stalni kinematografi u Puli – Internacional, koji je djelovao u baraci u blizini Tržnice, u Zagrebu – Pathé Bioskop, poslije Union u dvorišnoj zgradi Gajeve 1 na mjestu današnjeg hotela Dubrovnik, te Ćirilo-metodski bioskop u Masarykovoj na mjestu današnjeg kina Europa. Prvo stalno kino u Splitu, Kino Karaman, otvoreno 1907. u kasnije probijenom Ilićevom prolazu i danas djeluje. Među najstarije sačuvane namjenski građene zgrade za filmske projekcije u Hrvatskoj ubraja se kino Apollo u Ilici 31 u Zagrebu I. Fischera (1911–12., danas kazalište Kerempuh) i kino Urania u Osijeku podignuto prema projektu najvažnijeg osječkog arhitekta secesije → Viktora Aksmanovića (1912). Obje su zgrade bile višenamjenski objekti – osim kao kina služila su i za projekcije ozbiljnog i poučnog sadržaja, za kazališne predstave i dr. Od toga doba diljem Hrvatske grade se nove zgrade kinematografa ili adaptiraju postojeće. Tako se npr., u Zagrebu otvaraju kinematografi Helios u Frankopanskoj (1916., danas kazalište Gavella), Balkan Palace u Varšavskoj (→ Feliks Florschütz, 1924–25., donedavno Europa), kino Tuškanac streljana, odn. Edison Palace u zgradi streljane na Tuškancu (nakon 1929), u Rijeci Art-kino Croatia uređeno u zgradi Tiskarskog umjetničkog zavoda Miriam (Giovanni Maria Cureta, 1910., višekratno adaptirano od 1918), u Karlovcu kino Edison izgrađeno 1918–20. u duhu secesije (B. Bauer, → Edo Schön), a 2023. je obnovljeno u multimedijski centar; u duhu moderne arhitekture uoči II. svj. rata grade se kino Central u Požegi (Bogumil Fleissig, 1939., danas dvorana sv. Terezije Avilske) i Korzo u Osijeku (Ljudevit Pelzer, 1940), te stambena trokatnica s kinom u Kordunskoj 1 u Zagrebu (M. Haberle, 1941., danas Kinoteka) i dr. Od sredine 1990-ih broj posjetitelja kinematografa znatno se smanjuje te su mnogi prenamijenjeni; tako je npr. u Zagrebu Studio 3LHD adaptirao prostore kina Apolo u Ilici 90 u Teatar Histrioni (2007), kina Lika u Ilici 10 u Zagrebački plesni centar (2009) te kina Urania na Kvaternikovom trgu u poslovni i polivalentni javni prostor (2019). U novom mileniju broj posjetitelja je u ponovnom porastu, te se nova kina sa nizovima suvremeno opremljenih kino-dvorana (multipleks) otvaraju u sve brojnijim trgovačkim centrima.

































prometni terminali, prostori opremljeni i organizirani za prihvat i otpremu putnika ili robe (→ željeznički kolodvor; sv. 1; → autobusni kolodvor; sv. 1; morska i riječna → luka; sv. 1; → aerodrom; sv. 1).

turistička arhitektura, arhitektonsko stvaralaštvo koje obuhvaća građevine različitih namjena koje su izravno i neizravno vezane uz turizam a relevantne su za prostorno-arhitektonski turistički doživljaj i iskustvo te nesmetano odvijanje turizma u prostoru.

Arhitektura je važan čimbenik turističke i kulturne ponude. Stupanj turističke atraktivnosti naselja (gradova, sela) ovisi o stupnju njihove turističke prepoznatljivosti i pripremljenosti, tj. specifičnih prostornih karakteristika, kulture građenja te povijesnih ili suvremenih arhitektonskih ostvarenja. Iako se pojam turistička arhitektura često percipira kao arhitektura ugostiteljsko-turističke namjene, ona uključuje sve zgrade i složene arhitektonske sklopove određenog prostora koje stvaraju i oblikuju ukupan turistički doživljaj i zadovoljavaju sve potrebe turista. Za oblikovanje svjesnog i nesvjesnog doživljaja u turizmu relevantne su zgrade različitih namjena (prometna, ugostiteljsko-turistička, kulturna, vojna, vjerska, sportska, zdravstvena, stambena, poljoprivredna, memorijalna, infrastrukturna i dr.).

Arhitektura zajedno s krajolikom predstavlja konstruirani prostorni identitet jer utjelovljuje različite vrijednosti kao što su kultura građenja, kultura života i rada i dr. Turizam je izuzetno dinamična društveno-ekonomska pojava i može biti invazivan u prostoru ako se neplanski prepusti interesima kapitala i trendovima. Stoga je važno pažljivo održavanje ravnoteže kroz prostorno planiranje koje obuhvaća različite sektore, a uvažavajući njihov dugoročni razvoj.

Turizam, osim što predstavlja društveni, ekonomski, kulturni i politički fenomen, odraz je brojnih i složenih odnosa različitih sektorskih aktivnosti te se u ekonomskom smislu govori o turističkoj industriji. Turizam i arhitektura međusobno su isprepleteni složenim prostornoplanskim, arhitektonskim, ekonomskim, pravnim, društvenim, kulturnim, ekološkim, klimatskim ali i političko-upravljačkim odnosima. Ekspanzija turizma izravno ili neizravno utječe na prostornoplansku i arhitektonsko-građevinsku aktivnost, a povezana je s kulturom građenja u najširem smislu. Dok je u praksi jasan odnos između turizma i arhitekture (naručitelj, arhitekt, izvođač, korisnik) u teoriji se tom složenom odnosu ne pridaje dovoljno pažnje te nedostaju interdisciplinarna istraživanja različitih znanstvenih područja (tehničkih, društvenih, humanističkih i prirodnih znanosti).

Dugoročni razvoj turizma i interesa za turističku arhitekturu ovisi o kulturi građenja a time i kulturi društva. Poznato je kako su dijelovi ili cijeli arhitektonski sklopovi devastirani uslijed ratova, gradnje u službi razvoja ili ekonomske isplativosti, elementarnih nepogoda, dovodeći pritom do gubitka arhitektonskog ili prostornog identiteta. Stoga određivanje smjerova razvoja turizma na različitim razinama (lokalna i regionalna, državna, svjetska) predstavlja veliki izazov za vrednovanje, prenamjenu i unaprjeđenje postojeće ili građenje nove turističke arhitekture, a da se pri tome očuva arhitektonsko-građevinski i prostorni identitet. Država ili regija kojima je glavni izvor prihoda turizam, zbog interesa kapitala izloženi su brojnim izazovima te negativnim posljedicama vezanim uz očuvanje i unaprjeđenje prostorno-arhitektonskog a time i cjelokupnog identiteta. Prepoznavanje, stvaranje (planiranje i projektiranje), prezentiranje kao i upravljanje turističkom arhitekturom ima važan utjecaj na njezinu budućnost, ne samo s aspekta kulture već i drugih aspekata.

Iako je turizam prisutan kroz različita povijesna vremenska razdoblja, početci suvremenog turizma vežu se uz sredinu XVIII. st. kada su članovi viših društvenih slojeva iz zapadnoeuropskih i sjevernoeuropskih zemalja odlazili na duža putovanja (tzv. Grand Tour – veliko putovanje po Europi koje je obuhvaćalo npr. Francusku, Njemačku, Italiju i Grčku) zbog upoznavanja s poviješću, umjetnošću i kulturnom baštinom, što se smatralo novim načinom obrazovanja. Suvremeni turizam veže se uz razvoj tehnologije, medicine i pojavu viška slobodnog vremena. Razvoj turizma može se razmatrati po pojedinim vremenskim razdobljima, a turističko područje po ciklusu razvoja, dok se turistička arhitektura može razmatrati prema namjeni.

Namjene turističke arhitekture dijele se na zagrade i druge građevine za dolazak i odlazak turista (→ željeznički kolodvor; sv. 1; → autobusni kolodvor; sv. 1; morska i riječna → luka; sv. 1; → aerodrom; sv. 1; ulični prostori, parkirališta), zgrade za smještaj (hoteli, kampovi, hosteli, turistička naselja, stanovi za odmor i dr.), zgrade za zadržavanje, uživanje i konzumaciju (središta mjesta i naselja, trgovi i ulice te drugi javni prostori, → zgrade za kulturu – muzeji, galerije, kazališta, knjižnice, i dr., arhitektonska baština, zgrade za konzumaciju doživljaja – zabavni parkovi, kockarnice i dr., zgrade za konzumaciju hrane i pića – restorani, barovi i dr., → trgovačke zgrade i prostori) te zgrade za sport, rekreaciju te unaprjeđenje zdravlja (terme i lječilišta, igrališta, kupališta, bazeni, slobodne plaže, parkovi, zelena područja i površine, stadioni, zgrade za sport, planinarske staze, šetnice i dr; → sportska arhitektura, → zdravstvena arhitektura). Razvoj suvremenog turizma u Hrvatskoj i svijetu može se podijeliti u nekoliko razdoblja, uvažavajući posebitosti pojedinih makroregija ili kontinenata (npr. Mediteran, Alpe, Azija, Amerika, Afrika i dr.).

Razdoblje otkrivanja putovanja (1765–1880) karakterizira zanemariv broj turista, pretežno željnih avanture i istraživanja, koji su u nedostatku infrastrukture (s iznimkom tradicionalnih lječilišta – budućih toplica) odsjedali u privatnom smještaju, uglavnom koncentrirani na samo neka naselja (npr. zbog lakše dostupnosti naselja uz Jadran).

Razdoblje Belle Epoque (1880–1914) podrazumijeva prvu etapu širenja i razvoja turizma (najviše uz sjeveroistočnu i istočnu obalu Jadrana zbog željezničke i pomorske povezanosti), oslonjenog uglavnom na bogatu višu društvenu klasu. U tom se razdoblju javlja nova turistička arhitektura kao što su palace ili grand hoteli sa sve većim brojem soba, iskorištavaju se klimatske prednosti podneblja za unaprjeđenje zdravlja (zdravstveni turizam), a razvija se raznovrsna turistička infrastruktura (npr. uređuju se planinarske staze, u planinama se grade skloništa, lovačke kuće, planinarski domovi i dr.).

Razdoblje turizma između dva svjetska rata (1914–1945), nakon sloma Belle Epoque tijekom I. svj. rata, karakterizira spori oporavak; razvija se turizam sa srednjom društvenom klasom, pretežno se grade manji hoteli, kuće za odmor ili se iznajmljuju privatne sobe, usporedno se razvija zimski i ljetni turizam (uz obalu Mediterana, u planinama).

Razdoblje masovnog turizma (1945–85) podrazumijeva sudjelovanje širokih masa (nižih društvenih slojeva), visoku stopu rasta turističkog prometa, intenzivnu gradnju hotela, autokampova i infrastrukture, postupni razvoj različitih vrsta turizma.

Razdoblje stagnacije (1985–99) obilježeno je razvojem turizma kroz globalizaciju i liberalizaciju, dominantnim padom broja gostiju uz povremene poraste, promjenom orijentacije turizma s tržišta »prodavača« na tržište »kupca«, sve većom globalnom konkurencijom, naglim razvojem različitih vrsta turizma – aktivnog odmora i boravka u prirodi (specijalizirani sportovi poput brdskog biciklizma, riječnog raftinga, parajedriličarstva (paraglidinga), sportskog penjanja, i dr.) zabavnih parkova i specijaliziranih manifestacija (npr. koncerti klasične glazbe, sportska natjecanja, filmski festivali, i dr.), razvojem cjelogodišnjeg turizma.

Razdoblje novih smjerova razvoja (1999–) karakterizira rastuća konkurencija među turističkim destinacijama u regiji i na globalnoj razini, raznovrsni načini privlačenja turista (npr. izravnim zračnim linijama), razvoja prepoznatljive izvornosti i autentičnosti, sve veći značaj mjera zaštite okoliša u turizmu (promet, vanjski sadržaji, informiranje gostiju i djelatnika, zbrinjavanje otpada), sve veći broj istraživanja zasnovanih na kvantitativnim ekonomskim pokazateljima, utjecaja klimatskih promjenama na turizam i dr.

Svako od navedenih razdoblja gradi i koristi različite tipove, karakteristike i stilove turističke arhitekture koji pak ovise o razvoju tehnologije, razvoju turizma i njegovim trendovima, a rezultat su angažiranosti društva kao i kulture građenja. Kultura građenja negdje je dovela do novih arhitektonskih i urbanističkih vrijednosti, a negdje do osiromašenja regionalnih arhitektonskih karakteristika i narušene estetike.

Razvoj zgrada za smještaj u Hrvatskoj

Turizam u Hrvatskoj ima nekoliko etapa razvoja pa se shodno tome osvješćivala važnost arhitekture u turističkoj prepoznatljivosti i razvoju pojedinih područja. Stoga su arhitekti važni dionici u planiranju i izgradnji prostornog identiteta i turističke prepoznatljivosti.

Početci

Već u doba antičke Grčke ljudi su poduzimali višednevna putovanja radi trgovine ili kako bi se poklonili svetištima, prisustvovali Olimpijskim igrama ili dionizijskim svetkovinama. U Rimsko doba, usputne stanice na cestama gdje se mogla zamijeniti zaprega te pronaći prenoćište i hrana bile su tabernae za bolje stojeće putnike, cauponae i popine za one slabijeg imovinskog stanja te o trošku države održavani mansio za službenike i putnike po službenoj dužnosti (u nas npr. Aquae Ballissae – Daruvarske toplice, Mannieana – Pakrac, Maurianis – Donji Miholjac). U srednjem vijeku ulogu tih postaja preuzimaju samostanski hospiciji (gostinjci) zasnovani na premisi kršćanske brige za potrebite te lokalne krčme. Na područjima pod osmanskom vlašću u XVI. i XVII. st. hanovi i karavan-saraji (gostionice s prenoćištem i konačišta na trgovačkom putu za prihvaćanje i smještaj karavana) bili su važan element urbane i prometne infrastrukture (npr. Maškovića han u Vranji) (→ islamska arhitektura). U XVIII. st. počele su se intenzivnije graditi ceste prilagođene kolnomu prometu, s konačištima za putnike, te mogućnošću opskrbe hranom, vodom i potrepštinama za životinje na udaljenostima prikladnima za dnevne etape putovanja, npr. Karolinska cesta (1727), Jozefinska cesta (1770–79), Lujzinska cesta (1809) (→ cestovni promet).







Svratišta i gostionice gradile su se i u našim većim gradovima. Tako je npr. u Karlovcu već 1779. postojala gostionica K orlu u kojoj je 1783. odsjeo kralj Josip II. (početkom XIX. st. proširena je u Haulikovu ulicu i preimenovana u K zlatnom sidru, 1894. na tom je mjestu izgrađen hotel Central). U Zagrebu je jedno od prvih svratišta bilo K austrijskom prestolonasljedniku otvoreno 1813. u Ilici 14, poslije preimenovano u Jägerhorn, danas Lovački rog, a slijedilo ga je niz drugih svratišta otvorenih u donjogradskoj jezgri tijekom XIX. st.

Pojava prvih hotela u doba razvoja prometnih mreža u XIX. st.

Razvojem poštanskog i putničkog prometa diližansama (→ zaprežna vozila; sv. 1), dužobalnih parobrodarskih linija (→ parobrod; sv. 1) te napose dolaskom → željeznice (sv. 1 )(u Čakovec 1860., Zagreb 1862., Karlovac 1865., Rijeku 1873), broj međugradskih putnika stalno se povećavao. Stoga se u drugoj polovici XIX. st. mnoga dotadašnja svratišta preuređuju u prve hotele ili se grade novi, koji putnicima nude udobniji smještaj, bolju uslugu te postaju gradska središta društvenog života. Oblikom su bili nalik gradskim kućama ili palačama, uglavnom ugrađenima u gradski blok. U Zagrebu su to bili hotel Pruckner podignut 1844. u Ilici 44 (na mjestu gdje se od druge polovice XVIII. st. nalazilo svratište K bijelom volu), hotel K Caru austrijanskomu u Ilici 4 (1867), hotel Grand u Ilici 6 (1891., arhitekt → K. Waidmann), hotel Imperial u Frankopanskoj 8 (1893), Croatia na Strossmayerovom trgu 10 (poslije Palace; 1905) i dr. U Rijeci su izgrađeni hotel Europa (1874., G. Bruni) na mjestu starijeg hotela, De la Ville (1874., I. Bakarčić), Lloyd (1882), Kontinental (1888), Emigranti (1905) s 500 soba za putnike na prekooceanskim brodovima, Bristol (1908/09., E. Ambrosini); uoči I. svj rata u Rijeci je poslovalo 20 hotela. U istom su razdoblju izgrađeni gradski hoteli De la Ville (poslije Bellevue; 1867) i Troccoli (poslije Central; 1887) u Splitu, Krka u Šibeniku (1882/83), Grand u Vukovaru (1895–97., V. Nikolić), Grand u Zadru (1888), K zlatnom janjetu u Požegi (1895), Royal u Osijeku (1904/05., I. Domes), Croatia u Pakracu (1912) i dr.



















Razdoblje elitnog turizma do I. svj. rata

Razvoj željezničke mreže u Europi u XIX. st. potaknuo je pojavu turizma kao oblika putovanja radi zdravlja, a potom i razonode. U drugoj polovici tog stoljeća i u nas se počinju razvijati cjelogodišnja ili pretežno zimska turistička središta s luksuznim hotelima bogate historicističke dekoracije smještenima u brižno oblikovanim perivojima, isprva namijenjeni liječenju i oporavku, a potom i mondenoj zabavi. Među prvima je takvim hotelima otvoren Garni u Lipiku (poslije Kurhotel; 1872), a na jadranskoj obali u Opatiji: Villa Angiolina (1844., od 1882. iznajmljuje se kao vila za odmor), hoteli Kvarner (1884., proširen 1909. kavanom i Kristalnom dvoranom) i Kronprinzessin Stephanie (poslije Imperial; 1884/85., Franz Wilhelm) koji su dali impuls razvoju Opatije kao klimatskog lječilišta europske elite, a njih su slijedili i brojni drugi. U Crikvenici su otvoreni hoteli Therapia (1894/95) i Miramare (1900., K. Rimanoczy), na Velom Brijunu Brioni (1896), Neptun I (oko 1907), Carmen (1907), Neptun II (1910) i Neptun III (1911) arhitekta Eduarda Kramera, u Lovranu Grand hotel Lovran (danas Klinička ortopedska bolnica; 1904–09., Albert Pio), a u Malom Lošinju Vindbona (1887), dok su među prvim luksuznim hotelima u Dubrovniku bili Petka (prije 1886), Imperijal (1897), Odak (1913), Grand hotel Lapad (1914) i dr., u Hvaru Kaiserin Elisabeth (poslije Palace; 1903), a u Korčuli De la Ville (1912). U Puli je izgrađen hotel Riviera (1908/09), u Rijeci hotel Sanatorij (1910) namijenjen lječilišnom turizmu i Jadran (1914) s morskim kupalištem, u Poreču Riviera (1910., F. von Krauss) te u Rovinju Adriatic (1913).













Razdoblje međuraća

U međuratnom razdoblju elitni gosti odmarališnih mjesta uglavnom izostaju, a pretežno domaći turisti njima se ponajviše koriste u ljetnim mjesecima. Usprkos tome, brojna se jadranska mjesta priključuju turističkom razvoju ili ga intenziviraju te se u njima otvaraju novi hoteli i pansioni, ponajprije na Kvarneru (Rab, Krk, Crikvenica, Novi Vinodolski) i u Dalmaciji (Kaštela, Split, Dubrovnik). Među važnijim ostvarenjima hotelske arhitekture tog razdoblja ističu se klasicistički hotel Esplanade u Zagrebu s interijerima uređenim (1922–25; → D. Sunko) u duhu art-décoa, namijenjen putnicima Orient-Expressa, te Hotel Milinov istog arhitekta (danas Dubrovnik; 1928/29) u duhu ekspresivne figuracije art décoa. Lišenošću dekoracije uz uvažavanje tradicionalnih oblika i građe primorske kuće odlikuje se hotel Imperial u Splitu (poslije Park; 1921., → F. Kaliterna, V. Ivanišević). Među modernističkim hotelskim zgradama tog razdoblja ističe se hotel Grand u Lopudu (1934–36., → N. Dobrović), Iliria u Biogradu (1934; V. M. Karaganjan), Splendid u Dubrovniku (1936., → D. Galić), Ambasador u Splitu (1935–37., → J. Kodl), Ko-op u Ulcinju (1937, → M. Haberle i → H. Bauer).



















U istom razdoblju jača planinarstvo kao oblik rekreacijskog turizma, te se diljem hrvatskih planina grade planinarski domovi, među kojima se arhitekturom ističu oni → Stjepana Planića: Kalnik na Kalniku (1934), Josip Svoboda na Psunju (1935), drveni Đački dom (1934., izgorio, 1987. adaptiran u Dom Crvenog križa) te Tomislavov dom (1935., prvi kat doma izgorio 1968., prema njegovu projektu poslije obnovljen i dograđen kat) na Medvednici.

Razdoblje nakon II. svj. rata

U razdoblju nakon razaranja II. svj. rata i promjene društvenih prilika, postojeći turistički kapaciteti isprva se stavljaju u službu odmora radnika, a među novoizgrađenima prednjače dječja, omladinska, radnička, sindikalna, vojna odmarališta paviljonskog tipa, maksimizirane ekonomičnosti.

Ponovno otvaranje zemlje strancima, te napose dovršetak izgradnje Jadranske magistrale (1965) i zračnih luka Dubrovnik (1962) i Split (1965) pokrenuli su sredinom 1960-ih doba masovnog turizma, sada okrenutom stranom gostu. Od polovice 1960-ih diljem naše obale osnivaju se hoteli, hotelski kompleksi te auto-kampovi namijenjeni ubiranju turističkih prihoda u ljetnim mjesecima. Najčešće se grade van urbaniziranih područja, zauzimajući najljepše dijelove obale. Tipološki su i oblikovno u rasponu od golemih hotelskih zdanja što iskaču iz krajolika, do podneblju, tradicijskim materijalima, pa i visinom prilagođenih kompleksa u službi ugode boravka. Usporedno s intenzivnom izgradnjom na Jadranskoj obali, u istom razdoblju grade se i gradski hoteli te oni u kontinentalnom području.

Preizgrađenost i devastaciju obale kakva se može očekivati u područjima masovnog turizma, djelomično je uspješno i na vrijeme zauzdao razvoj prostornog planiranja u nas. Prvi regionalni prostorni plan u Hrvatskoj, koji je između ostalog sadržavao i razvoj turizma, bio je za tadašnji Kotar Krapinu 1956–58 (Urbanistički institut Hrvatske). Zatim je uslijedilo osmišljavanje metode izradbe regionalnih prostornih planova turizma za Šibensko područje i Makarsku rivijeru 1962 (Arhitektonski fakultet) te Regionalni prostorni plan razvoja turizma i rekreacionih centara Slavonije 1966. i Regionalni prostorni plan Istre 1969. Za stvaranje pretpostavki održivog turizma osobito su bili važni planovi nastali pod pokroviteljstvom UN-ovog Programa za razvoj – Regionalni plan južni Jadran izrađen 1968–69. te Koordinacioni regionalni prostorni plan za Gornji Jadran 1970–72. Nadalje, Urbanistički institut Hrvatske izradio je 1974–75. složeni program izgradnje mreže hotela osmišljenog i poznatog kao Hotelski sistem Slavonija kojim su identificirane lokacije te opsezi i sadržaji planiranog smještajnog kapaciteta, dok je Urbanistički zavod Dalmacije iz Splita 1977. izradio Koordinacioni prostorni plan Dalmacije.

U prvom poslijeratnom razdoblju, među ostalim se ističu realizacije hotela Jadran u Tučepima (1948/49; B. Bon), Plitvice na Plitvičkim jezerima (1955–58., M. Haberle), Pelegrin u Kuparima (1963., D. Finci), Excelsior u Dubrovniku (1963., → N. Šegvić), gradskih hotela Jugoslavija u Novom Beogradu (1955–59., → L. Horvat), Jadran u Šibeniku (1957–59., → I. Vitić), International u Zagrebu (1957–71., → B. Tušek), Korana u Karlovcu (1960–64., B. Tušek), Marjan u Splitu (1962–63., → L. Perković), te Dječje odmaralište u Krvavici (1963–64., R. Marasović) i moteli poduzeća Sljeme u Biogradu, Preluci kraj Rijeke i Trogiru (1965., I. Vitić).

























U razdoblju intenzivne hotelske izgradnje na našoj obali, turističkom su se arhitekturom istaknuli brojni arhitekti, među kojima su:

→ Zdravko Bregovac – u Rapcu hotelska naselja St. Andrea (1963), Girandella (1969) i Maslinica (1970), u Malom Lošinju hoteli Helios (1960) i Bellevue (1966), na Plitvičkim jezerima Bellevue (1963) i Jezero (1970), u Rapcu Lanterna (1966), Fortuna (1971) i Apollo (1971), u Opatiji Ambasador (1966) i Paris (1971), na Bledu Golf (1969), u Mošćeničkoj Dragi Marina (1970), u Zadru Novi Park i Barbara (1970), na Rabu Eva (1971., s → D. Turatom), u Baru Bar (1982), u Korenici motel Borje (1975), uz Maslenički most Plitvice (1984), u Lučkom kraj Zagreba Plitvice (1986., s → I. Pitešom), i dr;













→ Andrija Čičin-Šain – u Opatiji hotel Adriatic (1963; pokraj njega je 1971. izgrađen Adriatic II B. Žnidareca), u Njivicama hotel Jadran (1964., sa → Ž. Vincekom), u Dubrovniku Libertas (1968–74), Lero (1969) i Palace (1969–72., sa Ž. Vincekom), u Rovinju turističko naselje Villas Rubin (1969–79);







→ Ante Rožić, → Julije De Luca, → Matija Salaj i → Bernardo Bernardi – u Brelima hoteli Mirna (1964) i Maestral (1965); A. Rožić u Brelima Turistički centar (1970., interijer B. Bernardi) i hotel Berulia (1971., interijer B. Bernardi), u Tučepima hotel Alga (1976) i apartmansko naselje Afrodita (1976–78), u Makarskoj hotel Meteor (1970–73), Biokovo (1979) i Park (2007); J. De Luca u Brelima Soline (1973–83), u Poreču Neptun (1966–68), Kristal (1967–70), Rubin (1972), Dijamant (1975) i Pical (1976–80), u Dubrovniku Belvedere (1983–85., s M. Bertićem i J. Dumančićem), u Rabu International (1972); M. Salaj u Poreču Mediteran (1971) i Galijot (1980), Termal u Daruvaru (1979), Lipik u Lipiku (1979), Dunav u Vukovaru (1979); B. Bernardi u Korčuli Marko Polo (1967) i Liburna (1985);

























→ Antun Šatara – u Jelsi hotelski kompleksi Jadran (1963–68) i Mina (1969), u Vrboskoj Adriatic (1965–69., s P. Mudnićem) i Delfin (1969), u Hvaru hotelsko naselje Sirena (s → I. Radićem, 1968) i rekonstrukcija hotela Slavija (1976–77., realizacija 1986) te u Veloj Luci hotel Jadran (1966–68);

→ Lovro Perković – u Primoštenu Zora (1966), Slava (1966–67) i Marina Lučica (1969), u Hvaru hoteli Adriatic (1965) i Palace (1968);







→ Ivo Bartolić – Panonija u Sisku (1966), Park u Čakovcu (1967), Istra na Crvenom otoku kraj Rovinja (1969), Materada u Poreču (1971), Eden u Rovinju (1971., s → M. Begovićem), hotelski sklop u Dagomisu kraj Sočija u Rusiji (1973–76);













→ Igor Emili – hotelski sklop Uvala Scott kraj Kraljevice (1969–70), motel Villa Lostura u Klenovici (1971);







→ Boris Magaš – hotelski kompleksi Solaris kraj Šibenika (prva faza, hoteli Jure i Niko, 1967–68) i Haludovo u Malinskoj na Krku (1969–72., Ribarsko selo s D. Turatom);













→ Darko Turato u Crikvenici turističko naselje Ad Turres (1970), u Selcu hotel Selce (1985);







→ Petar Kušan – u Platu hotel Plat (1971), u Krku Koralj (1972) i u Tuheljskim Toplicama Turističko-rekreacijski centar Mihanović (1980–83), u Velom Lošinju turističko naselje Punta (1983);







→ Jerko Rošin – hoteli Kaktus u Supetru na Braču (1977), Pelegrin u Brelima (1978; danas zapušten), rekonstrukcija i dogradnja hotela Maestral u Brelima (1975., 1979).

U duhu prostornog plana Sjeverni Jadran, na našoj obali nastaju uspjela turistička naselja Juraja Matijevića, Dinka Milasa i drugih: Červar-Porat (1977), Mareda (1981), Barbariga (1984). U istom razdoblju, u kontinentalnoj Hrvatskoj nastavljaju se graditi gradski hoteli u Osijeku Osijek (1975–77; → R. Miščević, D. Bradić,), u Zagrebu Panorama (danas Zonar, 1964–68; → S. Jelinek) i Intercontinental (danas Westin, 1968–75; William Bonham).













Sredinom 1980-ih nastupa razdoblje stagnacije u turizmu, pa tako i u području izgradnje novih turističkih kapaciteta. U tom se razdoblju javlja manji broj realizacija, a ističu se hoteli građeni uoči Univerzijade 1987. u Zagrebu: novi trakt hotela Dubrovnik (1967–87., → Nikola i → Ines Filipović), hotel za samce (Hotel I) u Remetincu (1986., → Đ. Mirković), hotel za samce Ministarstva unutarnjih poslova (1987., → T. Odak), Hotel Sheraton (1986–95., → M.Turkulin, I. Kolbah, S. Stipančić, M. Tončić), hotel Holliday Inn (1986–87; V. Ožanić).













Turistička arhitektura u samostalnoj RH

Uspostavom hrvatske neovisnosti, u uvjetima promjene društvenog sustava, privatizacije i izostanka posjeta stranih turista tijekom Domovinskog rata i neposredno nakon njega, tijekom 1990-ih su mnogi turistički kompleksi prestali s radom, zapušteni su ili devastirani, a novi su se gradili samo iznimno (npr. hotel Velebno u Baškim Oštarijama, 1993., I. Piteša). Tek krajem tog desetljeća počinje razdoblje značajnijeg oporavka turizma i povratak gostiju, koji od 2010-ih ponovno bilježi rekordne brojke, što je popraćeno značajnim ulaganjima u obnovu postojećih kapaciteta i izvedbu novih. Grade se tipološki različite vrste hotela, od baštinskih (heritage) uređenih u povijesnoj građevini u urbaniziranom okolišu, uglavnom s manjim brojem soba, do velikih luksuznih hotelskih zdanja, uz raznovrsnost izričaja suvremene arhitekture. Dosizanjem vršnih rezultata u 2020-ima, sve se češće spominje pojam održivog turizma i razmatraju mjere za njegovo ostvarenje. Većina danas napuštenih hotelskih kompleksa ne može se isplativo obnoviti kako bi ispunili suvremene turističke standarde, a pritom je malo njih zaštićeno kao kulturno baština. Stoga su neki predviđeni za rušenje (npr. hotel Pelegrin u Kuparima D. Fincija), rijetki od njih imaju svoju budućnost kao baštinski hoteli (motel Sljeme I. Vitića), dok je sudbina ostalih neizvjesna.







Neki od brojnih hotela izgrađenih i adaptiranih u novom mileniju, djela su → Dinka Kovačića – hoteli Uvala u Dubrovniku (2003) i Bretanide u Bolu (1985., 2006), → Borisa Podrecce – Falkensteiner Punta Skala Resort u Petrčanima (2005), Valamar Lacroma u Dubrovniku (2011) i Hyatt Regency Zadar (2024), → Studja 3LHD – Lone u Rovinju (2010–11), LN Garden u Guangzhou u Kini (2014–18), Grand Park u Rovinju (2017–19), Keight hotel Opatija (2024), → Lee Pelivan i → Tome Plejića – boutique hostel Forum u Zadru (2012), hotel Amarin u Rovinju (2016), Zonar u Zagrebu (2023), → Nikole Bašića – hotel D-Resort u Šibeniku (2015) i Villa Nai 3.3 na Dugom Otoku (2021), → Idisa Turata – hotel Navis u Opatiji (2016) i hotel Roxanich u Motovunu (2019), → Nene Kezića – hotel Ambasador u Splitu (2022., s E. Šverkom i N. Roje), → Emila Šverka – Cornaro (2012–18., s A. Šverkom), Park (2015., preuređenje i nadogradnja), Amfora (2020), Ambasador (2022., s N. Kezićem i N. Roje) i Cora (2024., s A. Šverkom) u Splitu, Krunoslav Ivanišin i Lulzim Kabash – MET boutique hotel u Zagrebu (2023), i dr.























































Meštrović, Matko (Brna na Korčuli, 12. XI. 1933), povjesničar umjetnosti i društveni teoretičar, jedan od prvih teoretičara dizajna koji je afirmirao ulogu i važnost dizajnerskoga planiranja u industrijskoj proizvodnji.

Diplomirao je 1958. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1978. doktorirao disertacijom Teorija dizajna. Bio je na studijskom boravku u Parizu 1961., te na više američkih sveučilišta 1969–70.  Javno djelovanje započeo je 1956. kao likovni kritičar. Od 1964. radio je u → Centru za industrijsko oblikovanje na promicanju metodologije i prakse dizajna u nas, a od 1969. na Radio-televiziji Zagreb. Od 1987. do 1992. bio je direktor Zavoda za kulturu Hrvatske. Sudjelovao je u osnivanju interdisciplinarnog i interfakultetskog → Studija dizajna Sveučilišta u Zagrebu 1989., gdje je od 1991. predavao. Od 1993. do umirovljenja 2003. bio je znanstveni savjetnik u Ekonomskom institutu u Zagrebu. Bio je član umjetničke skupine Gorgona te jedan od osnivača i glavnih teoretičara međunarodnoga umjetničkog pokreta nove tendencije (1961). Njegovi radovi, koji uključuju velik broj kritika, eseja, znanstvenih i stručnih članaka te desetak autorskih knjiga, obuhvaćaju interdisciplinarnu kritičku teoriju, kritiku umjetnosti, teoriju dizajna i kritičko-teorijsko promišljanje tehnologije i medija. Medu knjigama ističu se Od pojedinačnog općem (1967), Metodologija industrijskog dizajna (1968), Obrisi bez obrasca (1978), Teorija dizajna i problemi okoline (1980), Svijet, svijest i zavisnost (1983), Roba i sloboda (1995), Vrijeme zbilje (2002), Prema novom usmjerenju (2011), Razgovori sa mnom (2024), i dr. Sudjelovao je u uspostavljanju vizualnog identiteta Radio-televizije Zagreb početkom 1970-ih. Bio je glavni urednik časopisa Dizajn (1968–69) te član uredništva časopisa Bit International (1968–72). Dobitnik je Nagrade Hrvatskoga dizajnerskog društva za životno djelo (2018).

Hrvatska udruga za organizaciju građenja (HUOG), udruženje gospodarstvenika, stručnjaka, znanstvenika, istraživača, obrazovnih djelatnika koji djeluju u stručnom, znanstveno-istraživačkom i obrazovnom području organizacije građenja. Glavni inicijatori za osnivanje bili su djelatnici Zavoda za organizaciju i ekonomiku građenja Građevinskoga fakulteta u Zagrebu. Na Trećem jugoslavenskom simpoziju o organizaciji građenja 1989. osnovano je Društvo za organizaciju građenja Hrvatske, a prvi predsjednik bio je Danijel Režek. Svrha osnivanja bila je promicanje primjene znanstvenih postignuća, poticanje suvremenoga vođenja projekata te razvoja tehnologije i organizacije građevinske proizvodnje, poticanje organizacije građenja u gospodarstvu i briga o etici poziva. Godine 1998. uz promjene u Statutu naziv društva promijenjen je u današnji. HUOG samostalno i u suradnji izdaje knjige, sveučilišne udžbenike i zbornike sažetaka sa skupova. Suorganizator je skupova, radionica, domaćih i međunarodnih konferencija vezanih uz područje organizacije, tehnologije i menadžmenta u graditeljstvu s ciljem stvaranja mreže stručnjaka, znanstvenika, istraživača i drugih osoba zainteresiranih za podizanje izvrsnosti u graditeljstvu. Od 2024. predsjednik je Ivica Završki.

Hrvatska komora inženjera građevinarstva (HKIG), strukovna organizacija inženjera građevinskih struka. Osnovana je 2009. u Zagrebu. Nastala je iz strukovnog razreda građevinskih inženjera Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu koja je djelovala od 1998. Djeluje putem više područnih odbora (Osijek, Varaždin, Rijeka, Split, Zadar, Dubrovnik, Zagreb), a njezini su članovi inženjeri građevinarstva, inženjeri gradilišta građevinske struke i voditelji radova. Zadatci su Komore unapređenje inženjerske djelatnosti radi zaštite javnog interesa, čuvanja ugleda i prava ovlaštenih inženjera te osiguravanja uvjeta za pravilno obavljanje poslova projektiranja i stručnoga nadzora građenja; skrb i provođenje stručnog usavršavanja članova u suradnji s fakultetima i drugim znanstvenim ustanovama; suradnja s resornim ministarstvom, drugim državnim tijelima i komorama te međunarodnim organizacijama. U obavljanju javnih djelatnosti vodi imenike, upisnike i evidencije koji su javne knjige, a isprave koje izdaje javne su isprave. HKIG organizira stručni skup Dani Hrvatske komore inženjera građevinarstva te izdaje prateći zbornik sažetaka, stručne publikacije i priručnike te suizdavački potpomaže časopis → Građevinar. Predsjednica je Komore od 2022. Nina Dražin Lovrec.

Hrvatski savez građevinskih inženjera (HSGI), udruga građevinskih stručnjaka osnovana kao savez regionalnih, gradskih i strukovnih udruga i organizacija građevinske struke. Sljednik je Kluba inžinira i arhitekta utemeljenoga 1878. u Zagrebu. Više puta mijenjao je ime; od 1992. djelovao je kao Hrvatsko društvo građevinskih inženjera i postao sastavni dio Hrvatskog inženjerskog saveza, a 1997. promijenio je naziv u današnji. Danas HSGI udružuje više od 3000 inženjera u temeljnim društvima i posebnim specijaliziranim strukovnim udruženjima, članovima Saveza. Djeluje s ciljem okupljanja inženjerskih udruga radi unapređenja graditeljske struke i promicanja etike inženjerskog poziva; usklađuje rad članova i daje im poticaj u znanstvenoistraživačkom radu u području graditeljstva; skrbi o stručnom usavršavanju putem seminara i predavanja koji su dio sustava trajnog obrazovanja građevinara ili priprema stručnih ispita, organizira simpozije i savjetovanja te stručna predavanja; surađuje s domaćim i inozemnim udrugama, odgovarajućim ministarstvima te znanstvenim ustanovama i građevinskim fakultetima. HSGI je od 1953. izdavač časopisa → Građevinar, a danas i zbornika radova Sabora hrvatskih graditelja, znanstvenih i stručnih knjiga te udžbenika fakulteta za građevinarstvo u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku. Predsjednica je Saveza od 2017. Mirna Amadori.