Medak, Damir (Dubrovnik, 19. VIII. 1968), geodet, stručnjak za geomatiku i geoinformatiku.

Diplomirao je 1993. na → Geodetskome fakultetu u Zagrebu, a doktorirao 1999. na Tehničkom sveučilištu u Beču (TU Wien). U Zavodu za višu geodeziju Geodetskoga fakulteta zaposlio se 1993., a od 2005. djeluje u Zavodu za geomatiku (Katedra za geoinformatiku). Od 2012. redoviti je profesor. Predaje kolegije Baze podataka, Baze prostornih podataka, Analiza prostornih podataka, Modeliranje geoinformacija, Mobilna izmjera i GIS, Programsko inženjerstvo u geomatici i Programiranje u geoinformacijskim sustavima. Bio je prodekan (2009–11., od 2019) te dekan Fakulteta (2015–19). U sklopu svog znanstveno-istraživačkog rada bavio se geoinformatikom i geomatičkim inženjerstvom u zaštiti okoliša, provodio je prostorno-vremensku analizu podataka prikupljenih mrežom senzora u šumskom ekosustavu te metodama strojnog učenja u geoinformatici i daljinskim istraživanjima. Član je → Akademije tehničkih znanosti Hrvatske (od 2004), Znanstvenog vijeća za promet pri HAZU-u (od 2014) i Vijeća Tehničkog područja Sveučilišta u Zagrebu (od 2015). Glavni je urednik časopisa → Geodetski list (od 2005).

Köröskényi, Vjekoslav (Varaždin, 8. VI. 1839 – Zagreb, 22. II. 1909), geodet i kartograf, prvi stručni predavač geodetskih predmeta u nas.

Studirao je na Joanneumu u Grazu (danas TU Graz) i Tehničkoj visokoj školi u Beču (danas TU Wien), a doktorirao u Rostocku 1867. Od 1860. bio je zaposlen na Kraljevskome gospodarsko-šumarskom učilištu u Križevcima, od 1870. kao profesor. Predavao je algebru, aritmetiku, geometriju, fiziku, risanje tlovidno, graditeljstvo i graditeljsko risanje, te geodeziju. Nadzirao je graditeljske predmete i vodio vježbe iz geodezije. Bio je namjesni ravnatelj učilišta 1874–78. Kao mjernik radio je u poglavarstvu grada Križevaca (1870–75) gdje je 1873. izradio osnovu za rekonstrukciju barokne crkve Majke Božje Koruške. Dodijeljen je na službu Zemaljskoj vladi u Zagrebu 1879. te je sljedeće godine umirovljen. Ponovno je 1883. dodijeljen Bogoštovno-nastavnom odjelu Kraljevske zemaljske vlade, te je umirovljen 1888. Na Pravnome fakultetu u Zagrebu predavao je kolegij Praktična narodna ekonomija 1897–09.

Bio je prvi stručni predavač geodetskih kolegija na učilištu u Križevcima, prvoj školi u kojoj se sustavno predavala geodezija. Autor je prvoga udžbenika iz geodezije na hrvatskom jeziku Geodäsija. Uputa u šumsku mjeračinu, poljomjerstvo, razanje i visinomjerstvo (1874). U njemu je osmislio prikladne izraze na hrvatskom jeziku za pojedine geodetske pojmove. Udžbenik je koncepcijski bio novina na europskoj razini, jer su prvi put sve funkcije jednog instrumenta opisane u cijelosti na jednome mjestu. Autor je i djela Uporaba diferencijalnogaračuna kod teorije krivih crta u ravnini (1875). Napisao je niz stručnih radova o voćarstvu i vinogradarstvu. Bio je član Hrvatsko-slavonskoga šumarskog društva obnovljenoga 1876., tajnik 1882–86., dok je 1884. proglašen članom utemeljiteljem. Bio je dopisni član Društva čeških fizičara i matematičara u Pragu. Osnovao je zakladu za stipendiranje hrvatskih studenata na visokim tehničkim školama u inozemstvu.

Kapović, Zdravko (Opuzen, 1. IV. 1948), geodet, stručnjak za geodetske radove u niskogradnji te određivanje pomaka i deformacija građevnih objekata.

Na Geodetskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1974. i doktorirao 1993. disertacijom Prilog određivanju i analizi pomaka deformacija mostova s posebnim osvrtom na temperaturne utjecaje (mentor Z. Narobe). Kao stručni suradnik radio je 1974–77. u Zavodu za katastar i geodetske poslove grada Zagreba. Od 1977. bio je zaposlen na Geodetskome fakultetu gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 2003. Predavao je kolegije Uvod u geodeziju, Inženjerska geodezija, Pomaci i deformacije, Geodetski nadzor i kontrola objekata niskogradnje te Organizacija geodetskih radova. Bio je voditelj Zavoda za inženjersku geodeziju (1995–2001) i studija Inženjerska geodezija (1997–2001), te dekan (2003–07). Umirovljen je 2013. Predavao je i na Građevinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.

Znanstveno i stručno bavio se istraživanjima vezanima uz projektiranje, gradnju i eksploataciju velikih infrastrukturnih, građevnih objekata. Kao dugogodišnji suradnik → Instituta građevinarstva Hrvatske, Građevinskoga fakulteta u Zagrebu i Hrvatskog instituta za mostove i konstrukcije sudjelovao je u više od 900 znanstveno-stručnih studija vezanih uz ispitivanje konstrukcija, posebice mostova, te bio voditelj više znanstvenih i znanstveno-stručnih projekata. Uz mnoštvo objavljenih radova, skripta i uredničkih knjiga, autor je sveučilišnog udžbenika Geodezija u niskogradnji (2010). Bio je predsjednik → Hrvatskog geodetskog društva 1996–2004. Od 2014. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Janković, Mate (Mato) (Budva, 29. VI. 1909 – Zagreb, 27. V. 1991), geodet, stručnjak za praktičnu geodeziju.

Diplomirao je 1936. na Geodetskom odjelu tehničke visoke škole u Pragu. Od 1937. radio je na komasacijskim i vodoprivrednim radovima diljem Vojvodine te na katarskom premjeru Subotice. Od dolaska u Savsku banovinu 1941. radio je u Odjelu za ceste Banovine Hrvatske i poslije u Ravnateljstvu za javne radove Odjela za državnu izmjeru. Radio je na terenskim radovima triangulacije, poligonometrije i nivelmana za potrebe izmjera gradova te na komasacijskim i vodoprivrednim problemima regulacije Dunava. Nakon II. svj. rata radio je u Ministarstvu građevina, te u Geodetskoj upravi NR Hrvatske kao šef Odsjeka za triangulaciju i nivelman. Na Geodetskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu bio je 1946. honorarni nastavnik, 1948. docent, a u zvanje redovitoga profesora izabran je 1956. na tadašnjem Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu (od 1962. → Geodetski fakultet). Predavao je kolegije Premjer i regulacija gradova, Geodetski premjer, Poligonometrija, Geodezija u inženjerskim radovima i Geodetsko crtanje. Bio je prodekan (1961–64), prodekan i predsjednik Savjeta (1966–68), te dekan Fakulteta (1964–66). Umirovljen je 1979.

U središtu njegova znanstvenog i stručnog zanimanja bili su poligonometrija, primjena geodezije u inženjerskim radovima i određivanje deformacija geodetskim metodama. Surađivao je u realizaciji hidroenergetskih sustava i mnogobrojnih brana, mostova i tunela diljem Hrvatske. Bio je član stalnoga komiteta Međunarodne geodetske federacije (FIG), te je njegovom inicijativom na Kongresu u Beču 1962. osnovano posebno povjerenstvo za inženjersku geodeziju, kojim je rukovodio 1965. na kongresu u Rimu. Objavio je više od 300 znanstvenih i stručnih radova. Autor je udžbenika Poligonometrija (1951), Primijenjena geodezija I (1957) i Inženjerska geodezija I (1968., 1982²), II (1966., 1981²), III (1980), te autor i urednik Spomenice Geodetskog fakulteta 1919–1969 (1970). Bio je glavni urednik → Geodetskog lista 1948–86. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1974.

Feil, Ladislav (Zrenjanin, 18. V. 1947 – Zagreb, 1. VIII. 2007), geodet, stručnjak za područje teorije pogrešaka i računa izjednačenja.

Na Geodetskome fakultetu (GF) u Zagrebu diplomirao je 1972. i doktorirao 1985. disertacijom Prilog razmatranju modela ocjene točnosti u nivelmanu visoke točnosti (mentor → S. Klak). Od 1972. bio je zaposlen na GF-u, od 1997. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Teorija pogrešaka i račun izjednačenja I i II (od 2005. Analiza i obrada geodetskih razmjera), Posebni algoritmi računa izjednačenja, Analiza pouzdanosti geodetskih mjerenja i Analiza i obrada geodetskih mjerenja. Predavao je i na fakultetima u Ljubljani i Sarajevu. Bio je pročelnik Katedre za analizu i obradu geodetskih mjerenja i predstojnik Zavoda za geomatiku od 2005., prodekan (1989–91. i 1995–2003), te dekan GF-a (1991–95).

Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa bili su specijalističko područje teorije pogrešaka geodetskih mjerenja, izjednačavanje geodetskih mjerenja, geometrijski nivelman, visinomjerstvo i analiza stabilnosti građevinskih objekata. Bio je voditelj triju znanstvenih projekata verificiranih od Ministarstva znanosti i tehnologije RH i dvaju znanstvenih projekata za potrebe Državne geodetske uprave te je aktivno sudjelovao u realizaciji devet znanstvenih projekata pri GF-u. Uz mnoštvo objavljenih radova autor je sveučilišnih udžbenika Teorija pogrešaka i račun izjednačenja I i II (1989. i 1990). Važan je njegov znanstveni prinos suautorstvo definicije i realizacije novoga hrvatskog visinskog datuma HRVD71 i visinskog sustava HRVS71 koji je odlukom Vlade RH uveden u službenu uporabu na teritoriju RH. Za osobite zasluge u znanosti odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom »Ruđera Boškovića« 2006.

Donassy, Vjekoslav (Kutina, 9. VI. 1925 – Zagreb, 24. II. 2005), geodet, stručnjak za fotogrametriju i interpretaciju uz nju vezanih fotografskih snimaka.

Diplomirao je 1951. na Geodetskom odjelu Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta u Zagrebu (→ Geodetski fakultet), habilitirao se 1963. tezom Snimanje kanjona rijeke Cetine, a doktorirao je 1978. disertacijom Unapređenje tehnike snimanja u terestričkoj fotogrametriji. Od 1952. bio je zaposlen na Geodetskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (poslije Zavod za fotogrametriju na Geodetskome fakultetu), od 1980. kao redoviti profesor. Iz područja fotogrametrije objavio je nekoliko važnih djela – sveučilišni udžbenik Fotogrametrija II (1973., 1987), te knjige Fotografija. Fotografski i nefotografski postupci snimanja u fotogrametriji i daljinskom istraživanju (1983) i Daljinska istraživanja u geoznanostima (sa Z. Tomašegovićem i M. Olujićem, 1983). Sudjelovao je na mnogobrojnim savjetovanjima u zemlji i inozemstvu, a rezultate svojih istraživanja objavljivao je u → Geodetskom listu (1961–66), Zborniku radova Geodetskog fakulteta (1975–84) te Biltenu Savjeta za daljinska istraživanja i fotointerpretaciju JAZU (1981–82). Autor je patenta Stereomikrometar s paralelnim vođenjem (1970).

Urbanistički institut Hrvatske, projektna organizacija za prostorno i urbanističko planiranje, osnovana 1947. u Zagrebu pod imenom Urbanistički institut NRH (poslije SRH, odn. Hrvatske). Niz godina bio je središnja takva organizacija u zemlji, provodeći znanstvenoistraživački rad, programiranje, planiranje i projektiranje u vezi s uređenjem prostora, gradova i naselja te zaštitom i očuvanjem okoliša.

Osnovan je Odlukom Ministarstva građevina NRH u sastavu državne uprave. Prvi direktor i inicijator osnutka bio je → Vlado Antolić. Isprva okupivši tek petnaestak zaposlenih, stvorena je stalno rastuća jezgra koja je trebala unaprijediti urbanističku praksu i pružiti potporu intenzivnoj obnovi zemlje u poslijeratnom razdoblju. Već 1948. izrađuju se urbanistički planovi (direktivne regulacione osnove) 38 gradova – Zagreba, Siska, Karlovca, Rijeke, Varaždina, Slavonskog Broda i dr. Prešavši pod nadležnost zagrebačke gradske uprave, iz sastava Instituta izdvojio se 1951. Zavod za urbanizam Narodnoga odbora grada Zagreba (isprva Biro za urbanizam, od 1957. → Urbanistički zavod grada Zagreba). Godine 1954. Institut postaje ustanova sa samostalnim financiranjem, te se osamostaljuju riječka podružnica (→ Urbanistički institut Rijeka) i splitska podružnica (→ Urbanistički zavod Dalmacije – Split), koje su neko vrijeme djelovale u njegovu sastavu.

Iskorak u razvoju domaće prostornoplanerske prakse predstavljala je Metodologija regionalnog prostornog planiranja koju je Institut izradio 1954–56., a njezinu prvu implementaciju Regionalni prostorni plan Kotara Krapina, koji je od tada bio uzorom prostornog planiranja u Jugoslaviji. Važno razdoblje u povijesti Instituta obilježilo je djelovanje vezano uz Jadransku obalu i turizam. Godine 1959. Urbanističko društvo Hrvatske pokrenulo je inicijativu za reguliranje izgradnje na obali i otocima, zbog otpočete intenzivne izgradnje hotelskih i apartmanskih zgrada, neplanskog širenja gradskih naselja, neprikladnog izbora trase Jadranske magistrale i sl. Odazvavši se inicijativi, Institut je izradio niz prostornih studija i planova, među kojima se ističu metodološka studija Planiranje turističkih područja na Jadranu (1963), Program dugoročnog razvoja i plan prostornog uređenja jadranskog područja (1964–67), te niz projekata izrađenih u sklopu zajedničkih programa za razvoj UN-a i jugoslavenske vlade Projekt Južni Jadran (1969) i Projekt Gornji Jadran (1972). Na osnovi toga izrađeni su i planovi prvih turističkih apartmanskih naselja, npr. Červar–Porata (1971., 1975–77). Istom razdoblju pripadaju i kontinentalni Regionalni prostorni plan razvoja turizma i rekreacionih centara Slavonije i Baranje (1966) te Generalni uređajni plan Nacionalnog parka Plitvice (1971).

Prateći razvoj zakonodavstva i struke, Institut postaje nositeljem sve kompleksnijih zadaća iz širokog područja prostornog planiranja, urbanizma i arhitekture, usporedno razvijajući znanstvenoistraživačku osnovu. Među prostornim planovima ističe se niz prostornih planova manjih područja, npr. Makarske (1967), Istre (1969), Zagrebačke regije (1972–77), Općine Županja (1979), Općine Duga Resa (1983), područja posebne namjene Kumrovec–Kozjansko (1980), Nacionalnog parka Kornati (1987), Zajednice općina Siska (1986), što je rezultiralo suradnjom na izradbi Prostornog plana SR Hrvatske (1974) i izradbom Prijedloga prostornog plana SR Hrvatske (1987). Generalnim urbanističkim planovima do 1987. obuhvaćeno je 120 gradova i naselja s više od 300 elaborata, a ističu se oni gradova (Osijek, Karlovac, Sisak, Vinkovci, Velika Gorica, Poreč, Makarska, Vukovar i dr.), naselja gradskog karaktera (Opuzen, Perušić, Karlobag, Lički Osik, Marija Bistrica, Fažana, Vrata–Fužine–Lič, Skrad, Oroslavje), naselja i cjelina svojstvenog karaktera (Kumrovec, Jasenovac, Krapinske Toplice i Stubičke Toplice, Podgora, Premantura, Borje, Vrsar), turističkih područja (Dajla–Nudo–Mareda–Pineta, Poreč–Tar–Vabriga–Lanterna). Institut je do 1987. izradio i više od 1000 detaljnih, odn. provedbenih urbanističkih planova, a od 254 grada i naselja za koje su se radili planovi te vrste, za 63 su izrađena više od tri plana (npr. Zagreb 79). Na osnovi provedbenih urbanističkih planova su se tijekom 1970. radili urbanistički projekti uglavnom stambenih naselja, kojima je Institut ostvario značajna postignuća (npr. zagrebačke Dugave 1976., Sloboština 1978., Mirogoj – Gaj urni). Osim navedenoga, u razdoblju do 1987. Institut je ostvario niz značajnih arhitektonskih realizacija integriranih s urbanističkim i pejzažnim sklopovima, a posebno se ističu Nacionalna i sveučilišna biblioteka (natječaj 1978–81), Krematorij (natječaj 1983–85), sportski centar Cibona (1985–87), upravna zgrada INA-trgovine (1986–87) u Zagrebu, turističko stambeno naselje Mareda i dr. Institut je 1987. obuhvaćao tri zavoda (za prostorno planiranje, za urbanističko planiranje, za provedbeno planiranje i arhitekturu) i Centar za znanstvenoistraživački rad, a imao je više od 130 zaposlenih.

U novim društvenim okolnostima prelaska ingerencije nad prostornim planiranjem u nadležnost proračunski financiranih ustanova većih jedinica lokalne samouprave, od 1996. Institut djeluje kao dioničko društvo, a od 2009. kao društvo s ograničenom odgovornošću. Godine 2022. imao je interdisciplinarni tim od petnaestak zaposlenika, a bavio se prostornim planiranjem i urbanizmom, arhitektonskim projektiranjem, izradbama prostorno-programskih studija, zaštitom okoliša, krajobraznom arhitekturom, infrastrukturnim planiranjem, vođenjem projekata i savjetovanjem.

Tijekom 70 godina rada, u Institutu je izrađeno više od 9000 različitih radova i projekata, na izradbi kojih je radilo gotovo 400 djelatnika. Među njima se osobitim doprinosom ističu: V. Antolić, Aleksandar Bašić, Drago Bradić, Duška Bradić, → Ivan Čižmek, Vojislav Dević, Viktor Duško Hećimović, → Marijan Hržić, Vladimir Ivanović, → Branko Kincl, → Dragutin Kiš, → Miroslav Kollenz, → Neven Kovačević, →  Zvonimir Krznarić, → Ninoslav Kučan, Ivan Lay, → Davor Mance, → Mirko Maretić, Antun Marinović, Juraj Matijević, → Dinko Milas, → Radovan Miščević, → Velimir Neidhardt, Antun Paunović, Branko Petrović, → Goran Rako, → Matija Salaj, → Emil Seršić, Zdravko Švigir, Mladen Uglješić, → Antun Ulrich, Branko Vasiljević, → Fedor Wenzler i dr.

Hrvatska komora arhitekata (HKA), strukovna organizacija ovlaštenih arhitekata i arhitekata urbanista koji u skladu s posebnih propisima obavljaju poslove u djelatnosti projektiranja, gradnje, nadzora građenja i prostornog uređenja. Osnovana je 2009. u Zagrebu, a danas djeluje putem više područnih odbora (Zagreb, Zadar, Varaždin, Split, Rijeka, Istra, Osijek, Karlovac, Dubrovnik). Sljednik je strukovnog razreda arhitekata Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu koja je djelovala od 1998. Članovi Komore dodatno mogu biti i krajobrazni arhitekti, inženjeri gradilišta i/ili voditelji radova arhitektonske struke. Komora promiče arhitekturu i kulturu građenja te unapređenje arhitektonske djelatnosti; čuva ugled struke i prava članova te vodi popis ovlaštenih arhitekata; unapređuje i osigurava uvjete poslovanja promičući materijalne interese struke kao i naručitelja usluga; provodi stručno usavršavanje svojih članova u suradnji s fakultetima, znanstvenim ustanovama i drugih stručnim organizacijama; surađuje s nadležnim ministarstvom u izradbi zakonske regulative iz područja graditeljstva i prostornoga uređenja, kulture, očuvanja kulturne baštine i zaštite okoliša; organizira natječaje iz područja arhitekture, urbanizma i krajobrazne arhitekture. HKA sudjeluje u radu Vijeća arhitekata Europe (ACE) i Europskog foruma za arhitektonske politike (EFAP), suorganizator je stručnog skupa Dani arhitekata. Izdavačka djelatnost sastoji se od priručnika, stručnih publikacija i dr. Predsjednica je Komore od 2020. Rajka Bunjevac.

Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata (HDKA), udruženje osnovano 1992. u Zagrebu koje koordinira strukovne interese krajobraznih arhitekata na području Republike Hrvatske te uspostavlja odnose s drugim nacionalnim i međunarodnim organizacijama i institucijama. Djeluje s ciljem afirmiranja i razvijanja krajobrazne arhitekture održivoga uređenja prostora, očuvanja i zaštite krajobraza, prirode i okoliša, podizanja razine kvalitete življenja i kulture. Sljednik je Udruženja pejzažnih arhitekata Jugoslavije osnovanoga 1983. u Dubrovniku. Sudjeluje u stručnoj i znanstvenoj izobrazbi krajobraznih arhitekata. Od 1994. član je Međunarodne organizacije krajobraznih arhitekata (IFLA), a od 2010. Europske organizacije krajobraznih arhitekata (EFLA). Od 2011. redovito sudjeluje u programu Svjetski mjesec krajobrazne arhitekture koji je 2006. pokrenula IFLA, a od 2014. suorganizator je godišnjega međunarodnog stručnog skupa Krajobraz–krajina–pejzaž.

Udruženje hrvatskih arhitekata (UHA), strukovni savez regionalnih, županijskih i gradskih društava arhitekata osnovan 1951. u Zagrebu. Povijesni je sljednik → Kluba inžinira i arhitekata (tijekom djelovanja promijenio je više naziva, od 1945. nosio je naziv Društvo inženjera i tehničara Hrvatske) te → Kluba hrvatskih arhitekata. Nakon djelovanja putem različitih organizacijskih oblika, sekcija arhitekata izdvojila se 1950. iz Društva inženjera i tehničara Hrvatske i 1951. osnovala Društvo arhitekata Hrvatske. Prvi predsjednik bio je → Josip Seissel. Od 1960. Društvo je djelovalo pod nazivom Savez arhitekata Hrvatske a 1993. promijenilo je naziv u današnji.

Jedanaest gradskih i regionalnih društava sačinjavaju mrežu članova UHA-e koji djeluju s ciljem razvijanja kvalitetne arhitekture i prostorne prakse, a organizacijom vlastitih programskih, izdavačkih i edukativnih aktivnosti pridonose arhitektonskoj profesiji. Kao član Međunarodnoga udruženja arhitekata (UIA) Udruženje slijedi suvremene tendencije u predstavljanju arhitektonske kulture i promiče dostignuća hrvatske arhitekture u svijetu. Čuva ugled arhitekata te sudjeluje u aktivnostima zaštite okoliša i povezanosti s drugim područjima ljudskoga stvaralaštva. Udruženje dodjeljuje nagrade: od 1959. »Viktor Kovačić« za životno djelo te godišnju za posebno dostignuće u području arhitektonskoga projektiranja, znanstvenoistraživačkoga rada i izvedbe arhitektonskoga djela, od 1983. »Drago Galić« za dostignuća u stambenoj arhitekturi, od 1989. »Bernardo Bernardi« za ostvarenja u oblikovanju unutrašnjeg interijera i od 1996. »Neven Šegvić« za publicistički, kritički, znanstvenoistraživački i teorijski rad u području arhitekture. Samostalno i u suradnji organizira simpozije, konferencije, znanstvene i druge skupove te izložbe, a trijenalno izložbu arhitektonskoga stvaralaštva Zagrebački salon. Izdavačka djelatnost sastoji se od kataloga izložbi, knjiga, te časopisa → Arhitektura i → Čovjek i prostor. U suradnji s Hrvatskom radio-televizijom Udruženje je 2018. pokrenulo dokumentarni serijal Čovjek i prostor kojim se predstavljaju najuspješnija godišnja ostvarenja, a 2020. u suradnji s Hrvatskom komorom arhitekata izradbu Digitalne zbirke izdanja časopisa koja se kontinuirano nadograđuje. Predsjednica je od 2023. → Mia Roth-Čerina.

rurizam, djelatnost koja se bavi prostornim uređenjem, prostornim planiranjem i regulacijom ruralnoga prostora. Interdisciplinarna je, ali ne isključuje specijalnost i specifičnost u smislu zasebne struke i znanosti. Najčešće se veže uz tehničko znanstveno područje i polja → urbanizam, → arhitektura i → graditeljsko nasljeđe, odnosno uz uređenje i → prostorno planiranje i gradnju. Uz rurizam se povezuju i druge discipline koje se bave poviješću, izazovima ili planiranjem ruralnih prostora: geografija (ruralna geografija), agronomija, sociologija (ruralna sociologija), ekonomija (ruralna ekonomija), ekologija (ruralna ekologija), ruralna etnologija, psihologija (ruralna psihologija), turizam (ruralni turizam), kultura (ruralna kultura), ruralna ekologija, geodezija (komasacija, katastar), glazba i dr.

Rurizam obrađuje dvije osnovne skupine prostora: samo naselje (intravilan) i poljoprivredne površine izvan naselja (ekstravilan). Unutar naselja rurizam se odnosi na uređenje naslijeđenoga stanja, plan i izgradnju proširenja naselja (kako bi se sačuvala ili promijenila prostorna struktura) te plan i izgradnju potpuno novoga naselja. Izvan naselja provode se komasacija i melioracija zemljišta (geodetska i fizička) te poljoprivredna proizvodnja (intenzivna, ekološka, biodinamička, kemijska i dr.). Rurizam u naseljima podrazumijeva koordinirane radove kojima se poboljšava kvaliteta života pojedinca (kuća i okućnica) i zajednice, a obuhvaća tehničke radove (tehnička infrastruktura – prometnice, vodovodna, kanalizacijska, plinska, niskonaponska i visokonaponska mreža, zbrinjavanje otpadnih voda, zbrinjavanje otpada, elektroopskrba i dr.) i društvene radove (društvena infrastruktura – zgrade za odgoj i obrazovanje, zdravstvo, trgovinu, kulturu, ugostiteljstvo i turizam, industriju i dr.). Analiza geneze ruralnih prostora prepoznaje dvije osnovne skupine čimbenika prostornog razvoja: prirodne, odnosno fizičko-geografske (geološki sastav, vegetacija, tlo, klima, konfiguracija terena, vode i dr.), te antropogene (povijesno-politički uvjeti, socijalni sustavi, migracije, struktura obitelji, sanitarno-tehnički uvjeti i dr.).







Tipologija ruralnih naselja

Tipologija ruralnih naselja dijeli se prema: prostornoj strukturi (zbijena naselja, linijska te raštrkana sa zaseocima), genezi nastanka (spontano nastala naselja, naselja nastala pod nekom intervencijom ili pod izravnom intervencijom vlasti – ekonomski, sigurnosni ili socijalni razlozi) te funkciji (izrazito primarna proizvodnja, miješane funkcije ili mijenjanje funkcija pod različitim stupnjem utjecaja grada). Nekada su u ruralnim prostorima prevladavale dvije funkcije (poljoprivredna i stambena), dok danas takva naselja često imaju više funkcija.

Zbijena i linijska ruralna naselja imaju veću ili manju zbijenost. Zbijena ruralna naselja (zgusnuta, u gomili) dijele se na ona s jezgrom geometrijskog (pravilnog ili nepravilnog pravokutnika ili kvadrata) ili okruglog (eliptičnog ili kružnog) oblika. Linijska naselja (naselja u nizu) imaju dva oblika: pravilan (često zvano ušoreno naselje) i nepravilan (naselje nastalo spontano). Nepravilno linijsko naselje javlja se uz cestu, šumu, brežuljak i rijeku. Linijska naselja dijele se na ona s različitim kombinacijama pravilnoga ili nepravilnog pravokutnog ili kvadratičnog trga (mogu imati i okrugli) u odnosu na glavnu ulicu. Neka naselja imaju više trgova, s time da je jedan dominantan. Linijska geometrijska naselja vežu se uz nizinska područja i intenzivnu poljoprivredu, voćarstvo i vinogradarstvo. Linijska naselja novijega datuma vežu se uz sekundarnu disperziju u odnosu na grad. U Hrvatskoj linijska naselja razvila se razvojem prometa i prometnica. Raštrkana naselja (rastresita, disperzna, razbijena) sa zaseocima su nepravilno aglomerirana bez izrazito oštre granice naseljenosti. Takva naselja vežu se uz brdovita, gorska i planinska područja. Zaselci su skupine od četiri, pet do najviše desetak kuća. Zaselak je uvijek zbijenoga tipa i nepravilna tlocrta, tako da je dio naselja u obliku zaselaka zapravo raštrkano selo ako se gleda statistička cjelina koja tvori naselje. Zaselci se još nazivaju susjedstva i vicinati, u balkanskim zemljama mahale i komšiluci. U Hrvatskoj su često skupljeni oko veće aglomeracije s crkvom, te zajedno tvore naselje. Ruralna naselja po broju stanovnika dijele se na: mala (do 500 stanovnika), srednja (500–2000), veća (2000–3000), velika (3000–5000), jako velika (više od 5000).







Ruralna naselja mogu se razlikovati i po prostornoj strukturi u odnosu na stambene i eksploatacijske jedinice (mjesta proizvodnje), tj. kuće i obradive površine (njive, polja, voćnjaci, vinogradi) ili prostore intenzivnog uzgoja životinja (tovilišta, farme). Tako se naselja dijele na ona u kojima su jedinice stanovanja u prostornom dodiru s eksploatacijskom jedinicom i ona u kojima su te dvije temeljne jedinice ruralne uporabe međusobno prostorno razdvojene. Navedeno je moguće i kod raštrkanih naselja. Tipovi i oblici naselja mijenjanju se kroz vrijeme. Prvobitno zbijena naselja mogu postati rastresita ili obrnuto. Sekundarnu disperziju supstitucijom pokazuju primjerice naselja u planinama koja se sele u dolinu gdje su manje zbijena. Duž dolina i putova, primarno zbijena sela počinju razvijati predgrađa, izduživati se, te na taj način katkad i međusobno spajati, kao što je primjer na južnoj granici prigorja Moslavačke gore, gdje je došlo do sekundarne disperzije interpolacijom.

Industrija u ruralnim područjima

Razvojem industrijskoga načina poljoprivredne proizvodnje stvorena su naselja – pustare, koja tvore protourbane tipove uz jasno zoniranje površina. U Hrvatskoj takva su naselja karakteristična za Slavoniju i Baranju (Sokolovac, Sudaraš, Širine, Vereš Majur, Zlatna Greda, Mirkovac, Malo Kneževo, Jasenovac i dr.). Također su poznata i cerealna sela (velike žitne kulture). U industrijsko doba na selu u prvom redu prevladavaju prehrambena i drvno-prerađivačka industrija. Neke industrijske grane u ruralnim naseljima traže smještaj radi blizine sirovina, bilo mineralnih, bilo poljoprivrednih. S gušćom i svuda izgrađenom prometnom mrežom, različite prometne lokacije postale su za industriju privlačne i ondje gdje nema gradskih naselja. Nekim industrijama i tehnologijama samo regrutiranje viška radnika postalo je zanimljivo da podignu postrojenja u ruralnom prostoru, kako zbog cijene rada i smještaja, tako i pod utjecajem državnih ili lokalnih vlasti u njihovoj namjeri da razvijaju pojedina područja (Kerestinec, Novska).

Povijest reguliranja i uređenja ruralnih prostora i naselja u Hrvatskoj

Povijest reguliranja i uređenja ruralnih prostora i naselja u Hrvatskoj može se pratiti od prapovijesnog (ostatci prapovijesnih naselja na području Vukovara, Vinkovaca, Požege, Šibenika i dr.), preko antičkog razdoblja (sačuvana antička grčka podjela zemljišta kao sustav putova i terasiranih parcela u Starogradskom polju na Hvaru), srednjeg (otoci Cres i Krk, Pelješac) i novog vijeka do suvremenog razdoblja. U srednjem vijeku vlastelinska zemlja bila je podijeljena na alodijalni posjed (koji je vlastelin zadržavao za sebe) i na kmetska selišta (sessiones), koja je vlastelin davao na obradbu seljacima.







Planiranjem i izgradnjom prometnica u XVIII. i XIX. st. na teritoriju Vojne krajine planski su se osnivala nova naselja (zbog sigurnosti i kontrole bilo je zabranjeno podizanje kuća na osami). Tako je na području Ogulinske graničarske pukovnije 1793. bio utvrđen zemljišni posjed za šest sela i projektiran određen broj kuća (Leskovac, Grabovac, Drežnik, Sadilovac, Vaganac i Rešetar), dok su na području Otočke graničarske pukovnije bili podignuti Petrovo Selo, Željava i Priboj, a Ličke graničarske pukovnije Srb i Suhaja. Pri izgradnji cestovnih prometnica u Gorskom kotaru planiran je i izgrađen Mrkopalj (regulacijski plan iz 1753). Uz cestu koja je spajala sjevernu i južnu Hrvatsku preko krševitog Velebita u prvoj polovici XIX. st. izgrađen je Podprag. Plavljenje rijeke Drave bio je razlog zbog kojega su se u tom području planirala linijska ruralna naselja Ždala (oko 1770), Gola (1822), Gotalovo (1828) i Ferdinandovac (1844). Zbog eksploatacije šume u Slavoniji osnovana su sela Josipovac (1881), Jurjevac (1881) i Krndija (1882). Pokretanje drvno-prerađivačke industrije 1884. potaknulo je osnivanje naselja Belišće.

Između dva svjetska rata došlo je do kolonizacije naselja u Slavoniji. U tom razdoblju na regulaciji i poboljšanju uvjeta života u ruralnim naseljima aktivno su djelovali zaposlenici Tehničkoga odjela Škole narodnog zdravlja iz Zagreba. Među ostalim radili su na regulaciji Mraclina, Ludbreških Sesveta, Mandra na Pagu, Donjega Kraljevca (nakon požara 1934) i Brezovca Žumberačkog (nakon požara 1937). Hrvatska seljačka stranka 1938–41. organizirala je obnovu ruralnoga naselja Kolarec nakon požara koji ga je potpuno uništio 1938. Obnova je bila povjerena graditelju Srećku Florschützu koji ju je temeljio na tradicionalnom kao i na suvremenim načelima graditeljstva toga vremena, a predstavlja jedinstven primjer totalnog dizajna planiranog ruralnog naselja na području Hrvatske. Arhitekt Marko Vidaković obranio je 1939. na Tehničkom fakultetu u Beogradu doktorsku disertaciju Analiza strukture i predlog za regulaciju Podravskog Đurđevca, na primjerima hrvatskih sela s naglaskom na Đurđevac.















Nakon II. svj. rata brojni arhitekti radili su na obnovi i novoj prostornoj regulaciji ruralnih naselja. Među njima ističu se → Josip Seissel, → Stjepan Planić, Riko Marasović, Miro Marasović, Ivo Kurtović, Dragan Petrik, → Aleksandar Freudenreich, Ljudevit Pelzer, Vladimir Šilhard, → Neven Šegvić i dr.

Ruralna naselja treba poznavati kako bi ih se očuvalo u oblicima koje imaju i koji im odražavaju postanak i nekadašnje funkcije. Ona danas sve više gube poljodjelsko stanovništvo, a često postaju napuštena ili rezidencijalnim naseljima drukčije svrhe, kao što je turizam i sekundarno stanovanje gradskog stanovništva ili stanovništva koje se povlačilo iz gradskih uvjeta.

Visokoškolska nastava rurizma

Na → Tehničkom fakultetu u Zagrebu (sv. 4) 1945–51. održavali su se kolegiji Rurizam I i Rurizam II te Vježbe za izgradnju sela I i II i Vježbe iz rurizma I i II, s ciljem izgradnje humanijega i zdravijeg stanovanja kao i obnove djelomično ili u cijelosti porušenih ruralnih naselja. Predmet Gospodarsko zgradarstvo obuhvaćao je projektiranje industrijskih i poljoprivrednih zgrada.

Kao redovni kolegij Rurizam se izvodi od akademske godine 2019/2020. na → Građevinskom i arhitektonskom fakultetu Osijek.

Hrvatska tehnička enciklopedija (3. sv.)

__ prapovijesno graditeljstvo (planirano: 100 (150) redaka; postignuto: 245 redaka osnovnog teksta)

Autor: Z. Karač

Područje: arhitektura

Uže područje: arhitektura, urbanizam, graditeljstvo

Kategorija: opći pojmovi

________________________

prapovijesno graditeljstvo, umijeće građenja nastambi i naselja te organizacije životnog prostora u najstarijim razdobljima čovjekove evolucije, prije pojave pisma. Prapovijest je u različitim područjima svijeta nejednako trajala pa najraniji zapisi klinastim pismom i hijeroglifima na Bliskom istoku datiraju iz IV. tisućljeća pr. Kr., no ponegdje se i danas otkrivaju izolirana plemena na predcivilizacijskom stupnju razvoja. U Hrvatskoj su se dodiri ilirskih i drugih domicilnih zajednica s pisanim kulturnim utjecajima dogodili o. 400. g. pr. Kr. na početkom grčke urbane kolonizacije Jadrana (razdoblje protohistorije), a daljnje širenje pisma i prvih povijesnih izvora u dubinu današnjih hrvatskih područja potrajalo je do pune uspostave rimske vlasti u sjevernom Iliriku (poč. I. st.), kada naši prostori konačno izlaze iz prapovijesti.

Prapovijesna naselja i arhitektura u Hrvatskoj

Iako najstariji tragovi života pračovjeka u špiljama na tlu Hrvatske datiraju od predašelejenskoga kulturnog sloja donjeg paleolitika (kameni artefakt iz špilje Šandalja I. kod Pule, možda stariji od 1,7 milijuna godina), prve građene nastambe i naselja pripadaju ranoneolitičkoj starčevačkoj kulturi, što znači da su najstariji primjeri arhitekture u Hrvatskoj nastali prije oko 8300 godina.

Špiljska staništa

Duga razdoblja paleolitika i mezolitika obilježena su predurbanim formacijama ljudskih prebivališta bez gradnji, kada su populacije lovaca i sakupljača zakloništa nalazila u prilagođenim prirodnim špiljama ili na otvorenom. U Hrvatskoj je identificirano više od 30 nastanjenih špilja (u 4 su nađeni osteološki ostaci pračovjeka) korištenih tijekom starijega kamenog doba, među kojima su najstarija neandertalska staništa musterijenske kulture špilja Vindija kod Donje Voće (tragovi naseljenja od o. 200.000 g. pr. Kr.) i Hušnjakovo u Krapini (o. 130.000 g. pr. Kr.); važne su i špilje Veternica iznad Zagreba, Šandalja II. kod Pule, Bukovac kod Lokava, Pupičina i Vešanska peć iznad Vranjske drage u Istri, Mujina pećina kod Kaštela, Kopačina na Braču, i dr. Neke su špilje korištene i tijekom mlađih prapovijesnih razdoblja, čak i do srednjeg vijeka (Romualdova pećina iznad Limskog kanala), stvarajući u unutrašnjosti debele kulturne nanose (npr. u Veloj spili na Korčuli stratigrafija slojeva može se pratiti do dubine od 9 m).

Drugi oblik paleolitičkog staništa karakterističan za nomadske skupine, nalazišta su na otvorenom (Punikve kod Ivanca, Donje Pazarište u Lici i Lopar na Rabu gdje je već u doba mezolitika indicirano naselje dužeg trajanja, možda sa šatorastim nastambama).

Naselja i prvi urbanizam

S pojavom stacionarnog načina života od razdoblja neolitika razvijaju se prva građena naselja (→ urbanizam) u dva temeljna tipa koja će kontinuirati tijekom cijele prapovijesti, do rimskoga doba – nizinska tell naselja blago podignutih platoa nastalih dugim preslojavanjem in situ, približno kružnih oblika, ponekad s umjetnim vodenim opkopima, nasipima, kasnije i palisadama, smještena uz obale rijeka, te visinska gradinska naselja podignuta na istaknutim prirodno utvrđenim brežuljcima, često dodatno fortificiranima prstenastim bedemima. Unatoč novom umijeću građenja, kao treći tip prebivališta i nadalje su u funkciji ranije korištene paleolitičke špilje, a uređuju se i neke do tada nenaseljene (npr. špilje Nakovana i Gudnja na Pelješcu, Grapčeva i Markova špilja na Hvaru, Vorganjska peć kod Baške na Krku, Vrlovka nedaleko Ozlja).

U razdoblju neolitika (datacije za Hrvatsku o. 6300–4000. g. pr. Kr.) naselja su formirana ili kao povišeni semigradinski sklopovi (Bapska, Sarvaš, Danilo, Bribir) ili kao nizinska staništa na višeslojnim terasama.

Tell naselja. – Najraniji ravničarski habitat površine 1,2 ha istražen je na lokalitetu „Tržnica“ u Vinkovcima, datiran u sam početak mlađega kamenog doba i vjerojatno je najstarije građeno naselje u Hrvatskoj (VII. tisućljeće pr. Kr.), a poznati neolitički primjeri su i vinkovački tell Ervenica, Dužine kraj Zadubravlja, Pepelane kod Virovitice s 9 preslojenih stambenih horizonata, Brezovljani kod Križevaca gdje se naselje na padini prostiralo na čak 18 ha, kružni tell Hermanov vinograd kod Osijeka s obrambenim opkopom u močvari i dr. Kompleksno kasnoneolitičko naselje je Sopot na Bosutu nedaleko Vinkovaca, eliptični humak s opkopom, promjera 113 x 98 m, izgrađen samo uz rubove dok je sredina naselja kao svojevrsni trg bila prazna (istome sopotskom sloju pripadaju i obližnje aglomeracije u Otoku i Oroliku).

U eneolitiku (okvirno 4000–2500. g. pr. Kr.) javljaju se složenija protourbana naselja, često na uzdignutim lesnim terasama, utvrđena palisadama, ponegdje s više stambenih cjelina okupljenih uz istaknuto kultno mjesto, poput Vučedola – prapovijesnog lokaliteta europske važnosti, s tri odijeljena naseobinska platoa (ukupne površine oko 5 ha) razvijena oko akropole „Gradac“ položene visoko iznad Dunava.

Gradinska naselja. – Tijekom brončanog (o. 2500–1000. g. pr. Kr.) i željeznog doba (ovisno o regiji o. 1000. g. pr. Kr., do kraja I. st. pr. Kr.) nastaju brojne gradine, isprva kao osmatračnice i povremeni refugiji okolnih nizinskih naselja, potom kao kultna mjesta ili prostori razmjene i socijalizacije susjednih zajednica, kasnije i kao stalna utvrđena naselja ilirske populacije (obilježena toponimima – Grad, Gradina, Gradišće, Gradac, Straža i sl.). Najviše ih je u jadranskoj zoni: u Istri gdje ih nazivaju kasteljerima evidentirano je oko 450 gradina, u sjevernoj Dalmaciji oko 400, u velebitskom zaleđu 150, brojne su i na otocima itd. Gradinska su naselja smještena na brdskim vrhovima, kružnih su i ovalnih oblika prilagođenih terenu, utvrđena megalitskim kamenim zidovima ili nasutim bedemima, ponegdje sa složenim sustavom gradinskoga ulaza. Posve istraženi primjer u Istri je → Monkodonja kod Rovinja (1800–1200. g. pr. Kr.), ovalna gradina dimenzija 250 x 160 m, izvorno naseljena s oko 1000 žitelja, štićena koncentričnim suhozidnim bedemima (3 m visokim i 3 m širokim) te povišenim akropolskim platoom; pravokutne kuće složene u redove naznaka su protourbane prostorne organizacije. Dojmljive brončanodobne gradine su na Velom Brijunu te → Nezakcij nedaleko Valture s monumentalnim zidinama (predrimsko središte ilirskog plemena Histra); jedinstveni sustav čine trojni kasteljeri Picugi kraj Poreča, a valja istaknuti još i Vrčin kod Vodnjana, Beram te Kaštel kod Buja. U Dalmaciji izdvajaju se liburnske gradine → Bribirska glavica zaravnjenog platoa, Radovin, Nadin (→ Nedinum) te iz novije željeznodobne faze Jagodnja u zaleđu Biograda fortificirana s više koncentričnih kamenih pojaseva. U Lici su ključna japodska gradinska naselja Kompolje i dvojna gradina Veliki i Mali Vital kod Prozora; na Banovini kasnobrončanodobna i halštatska utvrda Kolapijana Turska kosa kod Topuskog; na Žumberku gradina Budinjak površine čak 4 ha; u Slavoniji željeznodobni lokalitet Damića gradina u Starim Mikanovcima izvorno utvrđena zemljanim nasipom, vodenim opkopom i palisadama (117 x 125 m, visine humka 9 m).

U latenskom razdoblju (mlađe željezno doba, IV–I. st. pr. Kr.) na nekim kontinentalnim lokalitetima nastaju fortifikatorno usavršeni keltski oppidumi Skordiska sa specifično građenim bedemima ojačanim palisadama (tzv. murus gallicus), poput Dirova brijega u Vinkovcima dimenzija 180 x 230 m sa zemljanim nasipom visine 3 m, i Kuzelina kod Sesveta, a u to je vrijeme utvrđivano i latensko naselje na najvišoj točki zagrebačkoga Gradeca. Na supstratu starijega željeznodobnog staništa u Sisku se u posljednjoj predrimskoj fazi na obje obale Kupe razvilo veliko keltsko naselje Segestica, otvorenog tipa, s pravilnom planimetrijom protourbanih odlika.

Umijeće građenja i prva arhitektura

U špiljama paleolitika tragovi arhitekture su rijetki (npr. ograđena vatrišta i zazidi kultnih niša u Veternici) ili datiraju iz mlađih etapa korištenja (suhozidna pregrada u Nakovani). Ulazi naseljenih špilja uglavnom su orijentirani k jugu, a u unutrašnjosti su zbog svjetlosti i sunčeve topline korišteni samo prednji dijelovi prostora (do dubine od 30 m), iako neke špilje imaju i više dvorana.

Stambena arhitektura. – Razvija se od ranog neolitika kada se javljaju isključivo jamski objekti – zemunice, ukopane ili češće poluukopane do dubine od 1 m, približno kružnih ili nepravilnih tlocrta promjera 3–5 m koje su, sudeći po obodnim otiscima kosih rupa za kolce, bile natkrivene šatorastim krovom i pokrovom od slame, trske, lišća ili životinjskih koža. Najstarije zemunice, ujedno i prvi primjeri arhitekture u Hrvatskoj, istraženi su u Vinkovcima (lok. „Tržnica“, starčevačko naselje, o. 6300. g. pr. Kr.), a zemunice nalazimo na nizu neolitičkih lokaliteta: Vučedolu, Danilu, Malom Korenovu, iz novijih razdoblja u Goričanu i dr. Velike zemunice izduženih tlocrta koje su možda objekti kolektivnog stanovanja postojale su u Pepelanama („T“ tlocrt s krakovima od 25 i 10 m, s podnicama u više nivoa i ukopanim otpadnim jamama) i Galovu kod Slavonskog Broda (17 x 5 m), dok su višeprostorne zemunice prisutne u Zadubravlju (11 x 9,5 m). U Brezovljanima su uz rubove zemuničkih objekta urezane klupe, a u naselju je utvrđena diferencijacija na stambene i radioničke građevine u kojima su se nalazile kupolaste peći za keramiku. Na većini neolitičkih lokaliteta u zemunicama su nađena ognjišta, no iznimka je Zadubravlje gdje je otkriveno samo jedno veliko ognjište na otvorenom, vjerojatno za zajedničku pripremu hrane.

Drugi tip prapovijesnog stanovanja, karakterističan za mlađa razdoblja, su nadzemne kuće složenije konstrukcije. U sopotskome kasnoneolitičkom naselju kod Otoka identificirana je prva poznata brvnara s horizontalno položenim deblima (V. tisućljeće pr. Kr.) no do pojave tvrdih metalnih oruđa s kojima se moglo rezati stabla takvi su objekti rijetki. Stoga je tipičan model kuće najčešće izveden od rudimentarne skeletne konstrukcije s pobodenim tanjim kolacima uz rubove četverokutnih tlocrta zaobljenih uglova, između kojih je ispletena stijenka od šiba omazana lijepom od ilovače pomiješane sa slamom. Podnice su od nabijene gline, u unutrašnjosti su česte ukopane jame za spremanje hrane ili otpadne jame, a u sredini prostora je ograđeno ognjište. Na kasnoneolitičkom lokalitetu Sopot kod Vinkovaca uvjerljivo je rekonstruirana skupina kuća tog tipa, jednoprostornih tlocrta s dvostrešnim krovom pokrivenim trstikom. Takvi su objekti rašireni na svim našim područjima – od Podunavlja (eneolitički Vučedol s troprostornim kolibama) do jadranske zone (Bribir i druge gradine), i to tijekom svih prapovijesnih razdoblja (posljednji su predrimski primjeri latenske kanatne kuće u Segestici).

Na dalmatinskim gradinama osim kružnih zemunica u najranijoj fazi (Danilo), kasnije se javljaju i nadzemne četverokutne kuće od pletera ili od suhozidne strukture (Bribir), a u doba danilske neolitičke kulture već se nalaze i kružni suhozidni tlocrti (npr. u Smilčiću, VI–V. tisućljeće pr. Kr.) koji se smatraju prototipom bunje ili kažuna, učestalije građeni od brončanog doba.

Najrjeđi stambeni oblik su kuće sojeničkog tipa, za sada poznate sa samo nekoliko nizinskih lokaliteta, izvedene na povišenim drvenim platformama uz naplavne obale Vuke kod Vukovara ili uz Savu (Novigrad, XIII. st. pr. Kr.).

Gospodarska arhitektura. – Javlja se u naseobinskim sklopovima već od ranog neolitika, primjerice u Zadubravlju, gdje su postojali na kolcima odignuti vjerojatno pleterni objekti za pohranu plodina te radne jame na otvorenom, a u tom je naselju otkriven i kopani bunar dubine 5 m. Na više lokaliteta istražene su posebne keramičarske zemunice (npr. u Brezovljanima), ali i nadzemne kuće s polukružno nadsvođenim lončarskim pećima.

Religijska arhitektura. – Tragovi kultnih građevina su rijetki i nesigurnih atribucija; naslućuju se u ranoneolitičkom naselju Dužine – Zadubravlje u ograđenom gotovo kružnom prostoru (13 x 11 m) u središtu naselja koji je mogao imati obrednu namjenu. Monumentalna arhitektura, vjerojatno u funkciji kulta ljevača bakra, postojala je na vučedolskoj akropoli „Gradac“ gdje su otkrivene podnice iznimno velikih objekata specifičnih tlocrta – u sloju badenske kulture (3500–3150. g. pr. Kr.) dvije apsidne kuće (veća je dim. 13,3 x 8,5 m) te u mlađem sloju vučedolske kulture (3000–2400. g. pr. Kr.) veliki dvoprostorni megaron s lončarskom peći i ognjištem (15,4 x 9,6 m). Špilja Nakovana u posljednjoj je predrimskoj fazi služila kao ilirsko svetište s falusoidnim stalagmitom u fokusu prostora; tragovi histarskog hrama prepoznati su u Nezakciju, možda i u nekim suhozidnim građevinama na akropoli Monkodonje, a najstariji primjer kultne megalitske arhitekture u Hrvatskoj (srednje brončano doba, o. 1500. g. pr. Kr.) jest toloidna kamena građevina u obliku košnice na lokalitetu Mali Sv. Anđeo kod Poreča (→ sakralna arhitektura).

Grobna arhitektura. – Tijekom prapovijesnih razdoblja poznati su različiti oblici sahrane pokojnika (inhumacija, incineracija, grobna polja sa žarama), no kao izraziti tip sepulkralne arhitekture na izmaku srednjega brončanog doba javljaju se tumuli, primjerice Maklavun kod Sošića u Istri (o. 1600. g. pr. Kr.) u središtu kojega se nalazi veliki pogrebni tolos mikenskog tipa, promjera 16 m s pristupnim dromosom. Tumuli se mnogo češće podižu tijekom starijega željeznog doba (uglavnom su datirani u VIII–VI. st. pr. Kr.), formirani kao pravilne kružne gomile nad grobnom komorom zidanom kamenom. Jedan od najvećih europskih tumula očuvan je kod Jalžabeta (lokalitet „Gomila“), promjera 75 m, visine 8-10 m; iako je još neistražen nedavno je teško devastiran. I u nedalekom Martijanecu stoji divovski tumul „Gamula“ (promjera 80 m, visine 15 m) te nešto manji nazvan „Gamulica“. Veće nekropole tog tipa su kod Budinjaka (141 humak promjera 5-20 m, među njima i tzv. „kneževski tumuli“ s grobnim prilozima izrazite reprezentativnosti), Kaptola nedaleko Požege, uz gradinsko naselje (na lokalitetu „Čemernica“ je 14 tumula, na „Gradcima“ 30; promjera su do 50 m, visine 2 m) i Goričana kod Čakovca (30 tumula plitke siluete, promjera do 30 m). Željeznodobnih tumula ima i u Dalmaciji, poput triju grobnih gomila između sela Krneza i Podvršja u zaleđu Nina.

Fortifikacijska arhitektura. – Utvrde se javlja samo kao dio urbanističkoga koncepta (ne i kao pojedinačne građevine), uglavnom na rubovima naselja – kod tell lokaliteta u vidu vodenih opkopa i nasipa, na gradinskim sklopovima kontinentalne zone kao zemljani bedemi često pojačani palisadama, a na jadranskim gradinama očuvane su fortifikacije u obliku pojaseva kamenih suhozida, ponegdje megalitske strukture (→ fortifikacijsko graditeljstvo).

Prezentacijski i edukativno najzanimljiviji arheološki parkovi uređeni su na prapovijesnim lokalitetima: Monkodonja, Nezakcij, Hušnjakovo u Krapini, Vučedol i Sopot.

___

LIT.: A. Benac (ur.): Utvrđena ilirska naselja [zbornik kolokvija]. Sarajevo, 1975. – T. Težak-Gregl: Prilog poznavanju neolitičkih naselja i naseobinskih objekata u središnjoj Hrvatskoj. Opvscvla archaeologica, 19(1995) 1, str. 11-16. – S. Forenbaher: Vučedol: graditeljstvo i veličina vučedolske faze naselja. Opvscvla archaeologica, 19(1995) 1, str. 17-25. – S. Dimitrijević, T. Težak-Gregl, N. Majnarić-Pandžić: Prapovijest [Povijest umjetnosti u Hrvatskoj, knj. 1.]. Zagreb, 1998. – M. Krznarić-Škrivanko: Neki naseobinski pokazatelji na eponimnom lokalitetu sopotske kulture. Opvscvla archaeologica, 27(2003) 1, str. 63-69. – A. Durman (ur.): Stotinu hrvatskih arheoloških nalazišta. Zagreb, 2006. – K. Buršić Matijašić: Gradine Istre. Povijest prije povijesti, Pula, 2007. – K. Buršić Matijašić: Gradinska naselja. Gradine Istre u vremenu i prostoru, Zagreb, 2008. – T. Težak-Gregl: Uvod u prapovijesnu arheologiju. Zagreb, 2011. – F. Sirovica: Pod kod Bruške – Analiza nalazišta s osvrtom na problematiku pretpovijesne suhozidne arhitekture, Opvscvla arcaeologica, 37-38(2014) 1, str. 50-93. – Monkodonja. Istraživanje protourbanog naselja brončanog doba Istre. Knjiga 1. Iskopavanje i nalazi građevina. Pula, 2015.

1. Karač

______________________________

(DOPUNE ZA MREŽNO IZDANJE)

Ostali podatci

__

Vidi još:

→ arhitektura, grad, fortifikacijsko graditeljstvo, urbanizam

__

Što pročitati?

1975. Benac (ur.): Utvrđena ilirska naselja [zbornik kolokvija]. Sarajevo, 1975.
1976. Težak-Gregl: Prilog poznavanju neolitičkih naselja i naseobinskih objekata u središnjoj Hrvatskoj. Opvscvla archaeologica, 19(1995) 1, str. 11-16.
1977. Forenbaher: Vučedol: graditeljstvo i veličina vučedolske faze naselja. Opvscvla archaeologica, 19(1995) 1, str. 17-25.
1978. Dimitrijević, T. Težak-Gregl, N. Majnarić-Pandžić: Prapovijest [Povijest umjetnosti u Hrvatskoj, knj. 1.]. Zagreb, 1998.
1979. Krznarić-Škrivanko: Neki naseobinski pokazatelji na eponimnom lokalitetu sopotske kulture. Opvscvla archaeologica, 27(2003) 1, str. 63-69.
1980. Durman (ur.): Stotinu hrvatskih arheoloških nalazišta. Zagreb, 2006.
1981. Buršić Matijašić: Gradine Istre. Povijest prije povijesti, Pula, 2007.
1982. Buršić Matijašić: Gradinska naselja. Gradine Istre u vremenu i prostoru, Zagreb, 2008.
1983. Težak-Gregl: Uvod u prapovijesnu arheologiju. Zagreb, 2011.
1984. Sirovica: Pod kod Bruške – Analiza nalazišta s osvrtom na problematiku pretpovijesne suhozidne arhitekture, Opvscvla arcaeologica, 37-38(2014) 1, str. 50-93.

Monkodonja. Istraživanje protourbanog naselja brončanog doba Istre. Knjiga 1. Iskopavanje i nalazi građevina. Pula, 2015.

__

Mrežne poveznice:

Vukovar, Muzej vučedolske kulture: https://vucedol.hr/

__

Iz arhive LZMK:

1966. Stipčević (Al. S.): Prethistorija. Enciklopedija likovnih umjetnosti, sv. 4, 1966., str. 19.
1967. Težak-Gregl (T. T. G..): Prapovijest. Enciklopedija hrvatske umjetnosti, sv. 2, 1996., str. 87-89.

Prapovijesna umjetnost. Likovni leksikon, 2014., str. 755-756.

Prapovijest. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje, 2013-2025.

https://enciklopedija.hr/clanak/prapovijest

___

Što posjetiti?

Zagreb, Arheološki muzej

Osijek, Arheološki muzej

Pula, Arheološki muzej Istre

Zadar, Arheološki muzej

Split, Arheološki muzej

Vučedol, muzej i arheološki park kod Vukovara (sklop višeslojnih prapovijesnih naselja)

Monkodonja, arheološki park kod Rovinja (brončanodobno gradinsko naselje, XIX–XIII. st. pr. Kr.)

Sopot, arheološki park kod Vinkovaca (kasnoneolitičko tell naselje, V. tisućlj. pr. Kr.)

Hušnjakovo, muzej i arheološki park kod Krapine (paleolitička naseobinska spilja neandertalaca, od o. 130.000 g. pr. Kr.)

zgrade namijenjene predškolskom, osnovnom i srednjoškolskom odgoju i obrazovanju (dječji vrtić, osnovna i srednja škola) te višem obrazovanju i znanstvenom istraživanju (fakultet, institut).

zgrade za kulturu, građevine namijenjene smještaju i odvijanju kulturnih sadržaja, tj. izlaganju i pohrani umjetničkih djela i muzejskih zbirki (muzeji, galerije, umjetnički paviljoni), smještaju knjižničnih zbirki (knjižnice ili biblioteke), zbirki dokumenata i druge arhivske građe (arhivi), izvođenju scenskih i muzičko-scenskih priredbi (kazališta, koncertne dvorane), projekciji filmova (kinematografi) i dr. Te građevine svojom reprezentativnošću, monumentalnošću i položajem u urbanom okruženju nerijetko pripadaju skupini najvažnijih arhitektonskih ostvarenja svoga vremena. U današnje su doba funkcionalno, tehnološki i organizacijom prostora potpuno podređene zadovoljavanju specifičnih zahtjeva sadržaja za kojeg se grade.

Muzeji i galerije

Umjetnine i ostali predmeti sakupljali su se već u starom vijeku. U antičkoj Grčkoj i Rimu bile su poznate pinakoteke (zbirke slika); u srednjem vijeku umjetnički predmeti čuvali su se u crkvenim riznicama, osobito stolnih crkava. Današnji tip zbirke umjetnina i rijetkosti javio se u doba renesanse u Italiji (Lorenzo de’ Medici osnovao je u Firenci park skulptura sa zbirkom antičke plastike, a njegov sin Cosimo I. u palači Uffizi zbirku slika koja je 1581. bila otvorena javnosti; papa Julije II. osnovao je Vatikanski muzej skulptura).

U razdoblju prosvjetiteljstva, sredinom i u drugoj polovici XVIII. st., intenzivirao se proces otvaranja javnosti velikih dvorskih kolekcija u Europi. Tako je u kompleksu dvorca Sanssouci kraj Potsdama pruski kralj Fridrik II. Veliki otvorio javnosti zbirku pruskih kraljeva, a gotovo istodobno u Beču car i kralj Josip II. otvorio habsburške zbirke. Prvim modernim muzejom smatra se British Museum u Londonu osnovan 1753.

Kroz XIX. st. zgrade muzeja prostorno se usložnjavaju. Osim prostora u kojemu se izlažu djela sadrže i depoe, knjižnice, restauratorske radionice, administrativne prostorije i sl. Rani reprezentativni primjeri namjenski građenih muzejskih zgrada javljaju se početkom XIX. st., osobito u Bavarskoj i Pruskoj. Prvi muzej skulpture, Gliptoteka u Münchenu, otvoren je u zgradi koju je 1816–30. projektirao Leo von Klenze, koji je u tom gradu 1826–36. izgradio i galeriju slika (Stara pinakoteka). U središtu Berlina, izgrađen je 1825–30. Stari muzej prema projektu Karla Friedricha Schinkela. Iz toga doba datira i Novo krilo muzeja u Vatikanu Raffaelea Sterna (1817–22).

U drugoj polovici XIX. st. sagrađen je ogroman broj muzejskih zgrada u svim većim gradovima Europe, kao i na arheološkim nalazištima i drugim mjestima. Muzeji su se, obzirom na namjenu, iznimno diverzificirali i specijalizirali, pa se osim umjetničkih, javljaju i etnografski, prirodoslovni, povijesni, vojni, arheološki, školski, obrtnički, sveučilišni i drugi tipovi muzeja. Pojedine muzejske zgrade odlikuju se smjelom uporabom novih materijala poput lijevanog željeza i stakla (Prirodoslovni muzeji Sveučilišta u Oxfordu, 1854–60. i u Londonu, 1873–80). Osobito veliki broj muzejskih zgrada podignut je u habsburškoj prijestolnici Beču: Muzej ratne povijesti u kompleksu vojnog Arsenala (1850–56), Austrijski muzej za umjetnost i industriju (danas Muzej primijenjenih umjetnosti, 1869–71) te Muzej povijesti umjetnosti i Prirodoslovni muzej (1871–91).

U XX. st. muzeji iz starih zgrada i dvoraca prelaze u novoizgrađene moderne zgrade, funkcionalno i tehnološki prilagođene određenoj vrsti eksponata: Guggenheimov muzej u New Yorku (Frank Lloyd Wright, 1959), Nova nacionalna galerija u Berlinu (Ludwig Mies van der Rohe, 1968), Nacionalni muzej moderne umjetnosti u Centru Georges Pompidou u Parizu (Renzo Piano i Richard Rogers, 1977), Guggenheimov muzej u Bilbau (Frank Gehry, 1997) i dr.

U Hrvatskoj se u prvoj polovici XIX. st. također započinju intenzivno razvijati muzejske institucije. Već je 1843. austrijski časnik Laval Nugent u svojoj rezidenciji na Trsatu otvorio privatni muzej sa zbirkom antičkih skulptura. U sklopu Narodnog doma u Opatičkoj ulici u Zagrebu djeluje od 1846. Narodni muzej zamišljen kao ključna nacionalna institucija hrvatskog naroda, koji je nakon II. svj. rata rasformiran osamostaljenjem pojedinih zbirki.

Malo je, međutim, građevina namjenski podignuto kako bi služilo muzejskoj svrsi. Na prvom mjestu ističe se palača Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (→ Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, sv. 4) na Zrinskom trgu u Zagrebu (→ Friedrich Schmidt, 1877–84) koja je od početka zamišljena i kao muzejska zgrada. U svojim donjim etažama služila je potrebama Arheološkog odjela Narodnog muzeja, a na trećem katu smještena je Strossmayerova galerija starih majstora.







Pri gradnji neorenesanse zgrade Obrtne škole i internata na današnjem Trgu Republike Hrvatske u Zagrebu (→ Herman Bollé, 1887–91) mali je prostor u prizemlju ostavljen za potrebe → Muzeja za umjetnost i obrt, koji pak danas zauzima veći dio jedne od najistaknutijih muzejskih zgrada u nas (muzej je rekonstruiran između 1957. i 1962. prema projektu → Stjepana Planića i → Lavoslava Horvata, kada je adaptirano potkrovlje, dok je cjelovita rekonstrukcija zgrade s novim postavom izvršena 1985). U Zagrebu je 1902–03. podignuta i secesijska zgrada Trgovačkog i obrtničkog muzeja prema projektu → Vjekoslava Bastla; godine 1919. prenamijenjena je u → Etnografski muzej. Najreprezentativnija zgrada muzeja podignuta u Hrvatskoj prije raspada Austro-Ugarske Monarhije svakako je zgrada Arheološkog muzeja u Splitu, podignuta 1912–14. prema projektu bečkih arhitekata Friedricha Ohmanna i Augusta Kirsteina, s pročeljima u kombinaciji historicističkih i secesijskih motiva i originalnim referencama na lokalno graditeljstvo. U zgrade za izlaganje umjetnina ubraja se i zagrebački Umjetnički paviljon, izvorno podignut za Milenijsku izložbu u Budimpešti 1896. prema projektu mađarskih arhitekata Florisa Korba i Kalmana Giergla. Od dijelova paviljona prebačenih u Zagreb sagrađena je 1897–98. nova građevina prema dijelom izmijenjenom projektu bečkih arhitekata → Fellnera i Helmera, svečano otvorena izložbom Hrvatskog salona.



















U prvoj polovici XX. st. nastavio se trend otvaranja specijaliziranih muzeja, koji su uglavnom bivali udomljeni u postojećim prilagođenim prostorima reprezentativnih gradskih palača. Takvi su, npr. u Zagrebu Hrvatski školski muzej uređen 1901. u palači Hrvatskog učiteljskog doma (→ Hönigsberg i Deutsch, 1888), Moderna galerija (danas Nacionalni muzej moderne umjetnosti) uređen 1934. u historicističkoj palači Vranyczany u Hebrangovoj 1 (Otto von Hofer, 1883), Arheološki muzej uređen 1945. u palači Vranyczany-Dobrinović na Zrinskom trgu 19 (Ferdinand Kondrat, 1878–79), ili u Puli Arheološki muzej Istre otvoren 1930. u zgradi nekadašnje austrijske gimnazije (1890). Koncem tog je razdoblja novoizgrađen reprezentativni izložbeni paviljon Dom hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu (→ Ivan Meštrović s L. Horvatom, → Haroldom Bilinićem i dr., 1934–38), kao kapitalno ostvarenje hrvatske moderne arhitekture.



















Nakon II. svj. rata intenzivnije su se počele graditi zgrade u potpunosti prilagođene suvremenim zahtjevima muzejske i galerijske djelatnosti. Slučaj je htio da prve od njih budu, kao istaknuta djela hrvatske moderne arhitekture, izgrađene van Hrvatske – Muzej radničkog pokreta i narodne revolucije u Novom Sadu (danas Muzej suvremene umjetnosti; → Ivan Vitić, 1959) i Muzej narodne revolucije BiH u Sarajevu (danas Historijski muzej BiH; → Boris Magaš, → Edo Šmidihen i Radovan Horvat, 1963). Nakon toga grade se Galerija naivne umjetnosti u Hlebinama (→ Miroslav Begović, 1968–85), Arheološki muzej u Zadru (→ Mladen Kauzlarić, 1973), Muzej revolucije u Rijeci (danas Muzej grada Rijeke; → Neven Šegvić, 1972–76), Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (M. Kauzlarić, 1976).

























U istom su se razdoblju na novim muzeološkim spoznajama nastavile uređivati povijesne zgrade za muzejsko-galerijske namjene. Tako je u obiteljskoj kući Meštrović na Mejama u Splitu (I. Meštrović, L. Horvat, 1931–39) uređena 1952. Galerija Meštrović, a u kiparovu stambenom i radnom kompleksu u Mletačkoj ulici u Zagrebu, nastalom 1924. njegovom adaptacijom dviju kuća iz XVIII. st., uređen je Atelier Meštrović (M. Begović, 1961–63). U modernističkim prostorima Zagrebačkog velesajma na Savskoj cesti (→ Marijan Haberle, 1949) uređen je 1959. Tehnički muzej (→ Tehnički muzej Nikola Tesla, sv. 4). Kneževa palača u Šibeniku iz XIII–XIV. st. rekonstruirana je i dograđena (→ Ante Vulin, 1972–75) kako bi zadovoljavala suvremenim potrebama Muzeja grada Šibenika. U baroknom dvorcu obitelji Oršić u Gornjoj Stubici iz XVIII. st. uređen je 1973. Muzej seljačkih buna, a u preuređenim prostorima samostana sv. Marije osnovanog u XI. st. u Zadru udomljena je 1976. Stalna izložba crkvene umjetnosti. U Zagrebu je na Gornjem gradu 1979–82. → Igor Emili izveo rekonstrukciju i adaptaciju zgrade isusovačkoga samostana u izložbeni prostor (danas Galerija Klovićevi dvori), dok je središnje krilo zgrade Realne gimnazije i Trgovačke škole (Ludwig i Hülssner, 1894–95) na Rooseveltovom trgu u Zagrebu uređeno u Muzej Mimara (→ Berislav Šerbetić, → Ivan Piteša, → Mihajlo Kranjc, → Matija Salaj, 1987). Specifični muzealski  poduhvat u svjetskim razmjerima predstavlja i poslijeratno uređenje Starog sela Kumrovec u etnološki muzej na otvorenom s 40-ak autentičnih seoskih građevina, osnovan 1953.













Nakon osamostaljenja Hrvatske, a osobito u XXI. st., nezapamćenim se intenzitetom grade nove muzejske zgrade suvremenog izričaja i inovativnih muzejskih koncepcija. Među njima se ističu Muzej Lapidarium u Novigradu (→ Idis Turato, → Saša Randić, 2003–08), Arheološki muzej Narona u Vidu kraj Metkovića (→ Goran Rako, 2004-07), Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu (→ Igor Franić, 2009), Muzej antičkog stakla u Zadru (→ Branko Silađin, 2009), Muzej apoksiomena u Malom Lošinju (I. Turato, S.Randić, 2009), Muzej krapinskih neandertalaca (→ Željko Kovačić, 2010), Muzej sinjske alke (→ Ante Kuzmanić, 2009-15), Muzej vučedolske kulture (G. Rako, 2015) i dr.











































U istom je razdoblju realizirano i nekoliko adaptacija povijesnih građevina u suvremene muzejske prostore, kakvi su Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci uređen u zapadnom krilu (tzv. H zgrada) negdašnjeg industrijskog kompleksa Rikard Benčić (→ Dinko Peračić, 2017) i Muzej grada Rijeke uređen u Palači šećerane u sklopu istog kompleksa (2020), te obnova i adaptacija Prirodoslovnog muzeja u Zagrebu smještenog u povijesnoj plemićkoj palači na bedemima zagrebačkog Gornjeg grada (G. Rako, 2024).













U posljednje doba turističku ponudu hrvatskih manjih gradskih središta i prirodnih fenomena upotpunjuje brzorastući broj interpretacijsko-edukacijskih izložbenih centara za posjetitelje, njegujući u osebujnoj formi lokalne vrednote. Usporedno s tim, raste i broj novoobnovljenih i revitaliziranih povijesnih utvrda, dvoraca i drugih građevina, čiji se unutarnji prostori počesto privode sličnoj namjeni.

Knjižnice i arhivi

Najstarije knjižnice nastale su oko 3000. pr. Kr. u svetištima babilonsko-asirskoga kulturnoga kruga: otkriveni su ostaci sumerskih, amorićansko-kanaanskih, hetitskih te asirskih knjižnica. Kod starih Grka procvat znanosti prati i razvoj knjižnica. Doba helenizma obilježavaju velike knjižnice u Aleksandriji i Pergamu. Rimljani od II. st. pr. Kr. osnivaju privatne knjižnice. Prvu javnu knjižnicu u Rimu osnovao je Azinije Polion (39. pr. Kr.), a najveća je bila Trajanova knjižnica Ulpija; početkom IV. st. Rim broji 28 javnih knjižnica. To su monumentalne građevine s velikom dvoranom urešenom kipom božanstva i poprsjima učenjaka i pisaca. Svitci se čuvaju u pretincima simetrično poredanih drvenih ormara u zidnim nišama. U srednjem vijeku nestaju javne knjižnice, a pojavljuju se samostanske. Od IX. st. postoje stručno vođene velike javne knjižnice u arapskim gradovima (Bagdad, Kairo, Córdoba, Toledo). U XIII. st. franjevci i dominikanci uz kolegije razvijaju i knjižnice iz kojih će se razviti sveučilišne knjižnice, među kojima je prva i najvažnija ona Pariškog sveučilišta Sorbona (1253), a potom i druge u Engleskoj, Njemačkoj, Španjolskoj, Češkoj, Austriji. Doba humanizma i renesanse obilježio je porast bibliofilije, te se javljaju javne knjižnice, od kojih je prva osnovana 1441. u samostanu sv. Marka u Firenzi (Marciana), a potom i Laurenziana u Firenci, Marciana u Veneciji, Vaticana u Rimu. Pronalazak tiska sredinom XV. st. širi knjigu po Europi. Pojedine vladarske kuće osnivaju knjižnice koje će biti temelj kasnijih nacionalnih knjižnica. Godine 1537. Kraljevska knjižnica u Parizu dobiva pravo na besplatan primjerak svake knjige tiskane u Francuskoj. Knjižnice u doba baroka nalik su muzejima, velike dvorane prenatrpane neobičnim i rijetkim predmetima; knjige su smještene na policama, po potrebi sve do stropa.

Kroz XIX. st. sve veća produkcija knjiga, nastanak suvremenog sustava školovanja, otvaranje brojnih sveučilišta i sve veći postotak pismenog stanovništva doveli su do nastanka brojnih javnih, državnih, pokrajinskih, gradskih, sveučilišnih i drugih knjižnica koje se trebalo udomiti u namjenskim zgradama. Već krajem XVIII. st. arhitekti poput Étienne-Louisa Boulléa izrađuju prijedloge za arhitektonsko rješenje velike javne knjižnice (oko 1785). Istodobno, po uzoru na starije knjižnice iz vremena renesanse i baroka, samo u novom klasicističkom ruhu, grade se bibliotečne zgrade u sklopu sveučilišnih kampusa (knjižnica Virginijskog sveučilišta Thomasa Jeffersona, 1817–26). Među najmonumentalnije rane javne knjižnice ubraja se zgrada Bavarske državne biblioteke u Münchenu, podignuta prema projektu Friedricha von Gärtnera (1832–43). Nešto se kasnije gradi knjižnica Sainte-Geneviève u Parizu Henrya Labroustea (1843–50) koja se ubraja u najranije primjere neorenesanse u arhitekturi; ona predstavlja inovaciju u otvorenoj uporabi lijevanog željeza u unutrašnjosti, kojom se ostvario jedinstven, veliki i dobro osvijetljeni prostora za čitaonicu. Na sličan način Labrouste je projektirao i zgradu francuske Nacionalne biblioteke (1860–68) u Parizu, a inovativnošću stilskih i tehničkih rješenja ističe se i Bibliothéque de l’École de Droit podignuta u istom gradu 1876–78. prema projektu Louisa-Ernesta Lheureuxa. U zadnjim desetljećima XIX. st. osobito velik broj reprezentativnih zgrada javnih knjižnica podignut je u SAD-u  (Javna knjižnica u Bostonu McKima, Meada & Whitea, 1888–92).

Javne knjižnice XIX. st. sadrže nekoliko osnovnih tipova prostorija: čitaonice (općeg tipa, profesorske, za rijetke knjige, časopise, rukopise i sl.), prostore za kataloge, spremišta, administrativne prostore, ulazne i pomoćne prostore. Od XIX. st. namjenski se grade i zgrade arhiva, koje imaju brojne odlike srodne zgradama knjižnica, a kadšto se arhivi i knjižnice smještaju u zajedničkom sklopu. Nakon II. svj. rata knjižnice počinju, uz tiskanu, prikupljati i audiovizualnu građu, a potkraj XX. st. i elektroničke publikacije. U drugoj polovici XX. st. grade se prostrane knjižnice s velikim čitaonicama, velik dio građe na policama je u otvorenom pristupu, klasične kataloge zamjenjuju nizovi računala preko kojih se pretražuju domaće i svjetske baze podataka.

Najstarije poznate knjižnice u Hrvatskoj su one uz benediktinske samostane (iz X. i XI. st). Potkraj XI. st. osnovana je knjižnica Stolne crkve u Zagrebu (Metropolitana) te kaptolske knjižnice u Splitu, Trogiru i Hvaru. Od XII. st. djeluju knjižnice uz samostane templara, cistercita, dominikanaca, franjevaca, pavlina; najpoznatije od njih su knjižnice Dominikanskog samostana i samostana Male braće u Dubrovniku (XIII. st.), franjevačke knjižnice u Šibeniku, Zagrebu, Varaždinu i Zadru (XIII. st.) te na Visovcu, Košljunu, Trsatu, u Splitu (XV. st.), pavlinske u Remetama (XIII. st.) i Lepoglavi (XV. st.). U doba humanizma nastaju poznate privatne knjižnice. U XVII. st. isusovci za potrebe svojih škola osnivaju knjižnice uz kolegije u Dubrovniku, Zagrebu, Rijeci, Varaždinu i Požegi; iz takve kolegijske knjižnice u Zagrebu nastala je Nacionalna i sveučilišna knjižnica (NSK). Ulogu prve javne knjižnice u Splitu i Dalmaciji tijekom XVIII. st. (otvorena 1706) imat će sjemenišna knjižnica Biblioteca Pastritia. U XIX. st. osnivaju se knjižnice pojedinih znanstvenih zavoda i društava: Knjižnice Arheološkog muzeja u Splitu (1821) i Zagrebu (1846), Mornarička knjižnica u Puli (1865), Knjižnica JAZU (1868) i dr. Istodobno se počinju osnivati školske knjižnice: knjižnica gimnazije u Vinkovcima (1823), Zadru (1829). Gradske knjižnice otvaraju se u Poreču (1810), Zadru (1857), Rovinju (1859), Rijeci (1892), Splitu (1903), Karlovcu (1905), Zagrebu (1907).













Prva namjenski izgrađena zgrada knjižnice i arhiva u Hrvatskoj je zgrada Zemaljskog arhiva i Nacionalne i sveučilišne knjižnice (NSK) na Marulićevom trgu u Zagrebu. Podignuta je 1911–13. prema projektu arhitekta → Rudolfa Lubynskog i najvažniji je secesijski gesamtkunstwerk Zagreba i Hrvatske. Građena je od modernih materijala, željezne konstrukcije i armiranog betona kako bi se postigla otpornost na vatru. Središnji čitaonički prostor bazilikalno je uzdignut čime je omogućeno njegovo bogato osvjetljenje dnevnom svjetlošću. Pokriven je kupolom koju izvana naglašavaju alegorijske skulpture sova koje nose zemaljsku kuglu kao simboli mudrosti, a koje su središnji likovi ikonografskog programa figuralne opreme knjižnice. Na glavnom pročelju postavljeni su reljefi s alegorijskim kompozicijama koje upućuju na četiri fakulteta koji su početkom XX. st. činili zagrebačko sveučilište: teologiju, filozofiju, pravo i medicinu. Djelo su Roberta Frangeša Mihanovića, dok je reljef u zabatu na začelju zgrade (odn. južnom pročelju) djelo Rudolfa Valdeca i alegorija je prosvjete. Glavni prostori u unutrašnjosti, stubište i ulazna dvorana te velika i profesorska čitaonica, bogato su secesijski dekorirani, dobro su sačuvani i većim dijelom restaurirani. Do 1995. knjižnična građa je iseljena, a zgrada je u potpunosti pripala Hrvatskom državnom arhivu.







Gradska knjižnica u Zagrebu osnovana 1907. bila je isprva smještena u kuli Kamenitih vrata, a 1938. privremeno je preseljena u prostorije na prvom katu Novinarskog doma u Perkovčevoj 2 (→ Bruno Bauer, 1928–29), odakle je 1995. također privremeno preseljena u prostorije Starčevićevog doma na istoimenom trgu (Hönigsberg i Deutsch, 1985); 1967. s njom se spojilo nekoliko zagrebačkih knjižnica u knjižničnu mrežu, koja od 1978. djeluje pod nazivom Knjižnice grada Zagreba. U njihovom je sastavu i nekadašnja Radnička knjižnica (danas Knjižnica Božidara Adžije), koja djeluje u zgradi Radničkog doma, odn. komore (Jovan Korka, Đorđe Krekić, Đorđe Kiverov, 1937) od njegove izgradnje, a 2003. temeljito je obnovljena. Godine 2024. započela je izgradnja Gradske knjižnice Paromlin, kao dugo očekivani projekt (projektant: UPI-2M) koji bi uz izgradnju prostora središnje gradske knjižnice i društveno-kulturnog centra trebao obnoviti vrijednu industrijsku baštinu te revalorizirati prostor južno od Glavnog kolodvora.

Neposredno nakon II. svj. rata otvara se velik broj knjižnica u gotovo svakome mjestu. Knjižnični prostori uređuju se u postojećim zgradama većih gradskih središta i novoizgrađenim zgradama novih stambenih naselja. Tako je npr. zgrada bivše talijanske škole na Dolcu 1 u Rijeci adaptirana za potrebe Galerije likovnih umjetnosti i Naučne biblioteke (danas Sveučilišna knjižnica Rijeka; → Nada Šilović, 1954–56), kuća Gilming na Gornjem gradu u Osijeku adaptirana je za potrebe Gradske knjižnice, (danas Gradska i sveučilišna knjižnica; 1957), a Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića u Zagrebu smještena je u adaptirani prostor (→ Vjenceslav Richter, 1961–62) u prizemlju kuće Deutsch u Preradovićevoj 5 (→ Ignjat Fischer, 1928–29). Prva namjenski izgrađena, suvremena knjižnica u Hrvatskoj bila je Gradska knjižnica Ivan Goran Kovačić u Karlovcu (→ Mladen Vodička, 1976., dograđena 2007).













Jedan od najznačajnijih i najvećih projekata na području kulture u Hrvatskoj u drugoj polovici XX. st. bila je izgradnja Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (Marijan Hržić,  → Velimir Neidhardt, → Zvonimir Krznarić, → Davor Mance, 1978–95), koja je danas najveća knjižnica u Hrvatskoj, te na prostoru površine približno 36 000 m² udomljava približno 3,5 mil. jedinica raznovrsne građe.













Nakon hrvatskog osamostaljenja, te otvorenja NSK-a kao središnjeg kulturnog događaja 1990-ih, u Hrvatskoj se intenzivno uređuju prostori za smještaj knjižnica te grade nove zgrade. Tako je npr. u nekadašnjim domovima JNA u Šibeniku (I. Vitić, 1961) uređena Gradska knjižnica Juraj Šižgorić (2005), te u Splitu (I. Vitić, 1966) uređena Gradska knjižnica Marka Marulića (2008). Izgrađene su nove zgrade Knjižnice Filozofskog fakulteta u Zagrebu (Dina Vulin Ileković, Boris Ileković, A. Vulin, 2009), te Knjižnice Jelkovec kao jedine samostojeće građevine u sastavu Knjižnica Grada Zagreba (2012). Gradska knjižnica i čitaonica Metel Ožegović u Varaždinu (2021) uređena je u obnovljenoj palači Ritz. U jednoj od građevina (T-zgrada) već spomenutog bivšeg industrijskog kompleksa Rikard Benčić u Rijeci, potpunom je rekonstrukcijom uređena nova Gradska knjižnica Rijeka (S. Randić, 2023), kao najsuvremenija u Hrvatskoj. Iste je godine otvorena i nova suvremena zgrada Gradske knjižnice i čitaonice u Vinkovcima (Marko Milidrag) te zgrada Gradske knjižnice Požega (Boris Vučić Šneperger) u obnovljenoj i dograđenoj palači Prve požeške štedionice (Hönigsberg & Deutsch, 1907).































Među hrvatskim arhitektima koji su zapaženi po projektima knjižnica u inozemstvu ističu se → Andrija Mutnjaković koji je izgradio monumentalnu zgradu osebujne arhitektonske simbolike Nacionalne i sveučilišne knjižnice Kosova u Prištini (1982), te → Ante Josip Kostelac koji je izveo uređenje zgrade Gradske knjižnice u njemačkom Marburgu (1986–91).







Kazališta i koncertne dvorane

Prva se kazališta javljaju još u antičko doba. U staroj Grčkoj grade se amfiteatralno, povišenjem redova sjedišta za publiku, šireći se približno polukružno od mjesta izvođenja predstave (orkestra), koje se poslije uređuje i pozadinskom kamenom gradnjom (scena s proscenijem u prednjem planu). Taj se tip kazališta, uz preinake i građevinske dorade, zadržao i u starom Rimu, te se gradi u svakom značajnijem gradu na području rimskog utjecaja. U srednjem vijeku klasično kazalište posve zamire, ali se javljaju putujuće glumačke družine (histrioni) koje izvode razne igre i predstave po sajmištima, poslije i u dvorcima. Obnovom zanimanja za antiku, u renesansi se počinju graditi kazališta u bogatim gradovima (Vicenza, 1584); gradnjom kazališta za Cameratu Fiorentinu u Firenci (1598), kazališta se prilagođuju i potrebama opere, a gradnjom Teatra Farnese u Parmi (1618), kazalište utemeljuje svoj kasniji barokni oblik (velika pozornica opremljena mehanizmima za promjenu scena, bogato dekorirana arhitektura, proscenijski luk kao okvir za pozornicu, galerije i lože). Osim Italije i Francuske, kazališta osobito niču u Engleskoj, gdje se koncem XVI. st. u Londonu grade tri velike zgrade tzv. elizabetanskog kazališta.

Od XVIII. st. izgradnja javnih kazališnih zgrada intenzivirala se. Kazališta izlaze iz okvira plemićkih palača i vladarskih dvorova te postaju okupljališta pripadnika građanskoga sloja, poduzetnika i intelektualaca. Ona nisu samo hramovi muzike, opere, već i prosvjete, promicanja narodnog jezika, a predstavljaju vrata u daleke i egzotične svjetove, što se odražava i na arhitekturi kazališnih zgrada. Tehničke inovacije, korištenje željeza i kasnije čelika u graditeljstvu, omogućile su gradnju većih i sigurnijih kazališnih zgrada. Uvođenjem najprije plinske pa potom električne rasvjete smanjila se opasnost od požara, zbog koje se kazališne zgrade osobito u drugoj polovici XIX. st. podižu kao slobodnostojeći objekti.

U XIX. st. kazališta sadržavaju tri osnovne prostorne cjeline. Ulazni prostori s predprostorima (raskošna stubišta te foajei) namijenjeni su teatraliziranju ulaska i boravka u zgradi kao i druženju između činova predstava, pa su iznimno reprezentativno uređeni. Gledališta kao središnji prostori kazališta u to su doba građena kombiniranjem amfiteatralnog tipa kazališta i kazališta s ložama. U odnosu na barokno kazalište, smanjuje se broj loža, a raste broj mjesta u ostatku gledališta te na galerijama. Prostor pozornice u to se doba širi napuštanjem slikanih scenografija, karakterističnih za barokno razdoblje, i razvojem drvenih kulisa koje se uz pomoć tehničkih uređaja spuštaju i dižu s pozornice. U volumenu zgrade sva su tri dijela kazališta jasno istaknuta. Najraskošnije je riješeno glavno pročelje iza kojega se nalaze stubišta i foajei, gledalište je obično pokriveno kupolom koja ima važnu klimatizacijsku ulogu, dok visinom u korpusu kazališta najčešće dominira zadnji dio zgrade, tzv. toranj iznad pozornice.

Kako se radi o tehnički vrlo složenim građevinama za njihovu se izgradnju specijaliziraju tek rijetki arhitekti, odnosno arhitektonski biroi (Opera Garnier u Parizu kao najpoznatija kazališna zgrada XIX. st. prozvana je po njezinu projektantu). Osobiti značaj za područje Srednje Europe imao je arhitektonski biro Fellner i Helmer iz Beča koji je autor pedesetak kazališnih zgrada na širem prostoru srednje i istočne Europe.

U Hrvatskoj postoje ostatci nekoliko antičkih kazališta. Najbolje je očuvano Malo rimsko kazalište u Puli, izgrađeno u I. st. na padini brežuljka koji daje prirodnu kosinu za smještaj polukružnog gledališta. Pula je u isto doba imala i Veliko rimsko kazalište van zidina, od kojega su do danas očuvani tek rijetki ostatci. Rimsko kazalište iz I. st. postojalo je i u Saloni, gdje su očuvani svi elementi osnove te je moguća njegova vjerna predodžba. Tijekom Dioklecijanovog doba kazalište je dodatno raskošno ukrašeno, a scena je prilagođena novim kazališnim zahtjevima. Skromni ostatci rimskog kazališta (Isejski teatar) nađeni su i na poluotoku Prirovo u Visu, a vjeruje se da je izgrađeno na temeljima starijeg, grčkog. Iz antičkih vremena u nas su očuvani i neki amfiteatri, koji su, osim za borbe gladijatora, povremeno služili i za svojevrsna scenska uprizorenja, od kojih je svakako najčuveniji onaj u Puli. (→ sportska arhitektura)

























Svjetovno se kazalište javlja u Dubrovniku već od početka XIV. st., a u Zagrebu od XV. st. histrionskim predstavama zabavljača i svirača. Već početkom XVII. st. predstave su s javnih prostora postupno prešle u dvorane, pa je tako Hvar 1612. dobio kazalište adaptacijom gornjega dijela Arsenala, kao jedno od prvih građanskih kazališta u Europi; gledalište s ložama izgrađeno je 1803., a današnji neobarokni izgled potječe iz sredine XIX. st.  U Dubrovniku je kazališna dvorana otvorena 1682. u Orsanu (također arsenalu), a u Zadru se za kazališne potrebe 1680. adaptiralo skladište oružja. U prvoj polovici XVIII. st. i Split je dobio uređenu kazališnu dvoranu u zgradi gradske Vijećnice. U isusovačkim školskim kazalištima sjeverne Hrvatske (1607–1772) drame, koje tematiziraju biblijske, mitološke, hagiografske, povijesne ali i rodoljubne motive, izvodile su se u dobro opremljenim kolegijskim kazalištima i na javnim urbanim lokalitetima.







Prvo javno kazalište za svjetovne predstave u Zagrebu nalazilo se u nekadašnjem samostanu klarisa (danas Opatička 20), a potom u palači Pejačević-Amadé (Amadéovo kazalište), koje je djelovalo od 1797. do 1834 (danas Demetrova 1). Godine 1834. otvorena je na zagrebačkome Markovu trgu kazališna zgrada u klasicističkom stilu koju je novcem dobivenim na bečkoj lutriji dao podići trgovac Kristofor Stanković. Prvo kazališno zdanje u Rijeci podignuto je 1765., a krajem XVIII. st. započinje gradnja novoga kazališta (Teatar Adamić) kojega 1805. otvara ugledni riječki građanin i trgovac Andrija Ljudevit Adamić. Prvo kazalište u Zadru (Teatro Nobile) izgrađeno je 1783. na Kalelargi, na mjestu današnje kazališne zgrade (isprva Teatro Nazionale, danas Hrvatsko narodno kazalište Zadar) iz 1924.

Prvu suvremenu kazališnu zgradu izgradio je u Puli 1851–54. poduzetnik Pietro Ciscutti na Danteovu trgu. Ubrzo potom je prema projektu Ruggera Berlama izgradio novu veću kazališnu zgradu (Politeama Ciscutti, danas Istarsko narodno kazalište), koju je svečano inaugurirao 1881. U drugoj polovici XIX. st. i drugi su veći hrvatski gradovi dobili suvremene kazališne kuće koje su većim dijelom i danas u uporabi. Veliki val izgradnje kazališnih zgrada započeo je 1860-ih, kada se podižu kazališta u Splitu na prokurativama (Teatro Bajamonti, 1859., nakon požara 1882. do danas se očuvalo samo južno pročelje), Zadru blizu Trga tri bunara (Teatro nuovo – Teatro Verdi, 1865., oštećeno u II. svj. ratu, a potom uklonjeno), Dubrovniku (Teatro Bonda, danas Kazalište Marina Držića, Emil Vecchietti, 1865), Osijeku (danas HNK Osijek; Karl Klausner, 1866), Šibeniku (Teatro Mazzoleni, danas HNK Šibenik; Josip Slade, 1870), koja su odreda romantičarskog stilskog karaktera.







U razdoblju visokog i kasnog historicizma u zadnjim desetljećima XIX. st. arhitekturom kazališta u Hrvatskoj dominira arhitektonski biro Fellner i Helmer te neobarok kao stil. U to doba nastaju i najmonumentalnija kazališna zdanja u nas kao samostojeće građevine tehnički opremljene za najsloženije izvedbe. Najprije Hermann Helmer sam projektira kazališnu zgradu u Varaždinu (danas HNK Varaždin, 1870–73) u kojoj je bila i koncertna dvorana, restoran i kavana, prostorije za čitaonicu i nekoliko stanova. Potom je arhitektonski dvojac izveo velebno kazalište u Rijeci (danas HNK Ivana pl. Zajca, 1885), među prvima s metalnom krovnom konstrukcijom nad gledalištem, električnom rasvjetom i rotirajućom pozornicom, te kazalište u Zagrebu (danas Hrvatsko narodno kazalište, 1894–95) koje po svemu ne zaostaje za riječkim, te se prometnulo u središnju kazališnu kuću u nas; tijekom njegove izgradnje, isti su projektanti za potrebe kazališta dogradili zapadno krilo Hrvatskog doma, koje je u obnovi 1969. s kazalištem spojeno podzemnim prolazom. Istom razdoblju pripadaju i već spomenuto kazalište u Puli, te ona u Poreču (danas u sastavu Pučkog otvorenog učilišta, Domenico Pulgher, 1887) i Splitu (danas HNK Split, Emil Vecchietti i Ante Bezić, 1890–93) koje je nakon požara 1970. obnovljeno i dograđeno prema projektu → Božidara Rašice (1979).































Nakon plodnog razdoblja u kojem su izgrađene gotovo sve glavne kazališne kuće većih hrvatskih gradova, od početka XX. st. one se višekratno obnavljaju, dok se za potrebe novoosnovanih kazališnih družina dvorane kinematografa, društvenih domova i sl. adaptiraju u gradska kazališta. Iznimka od toga je izgradnja nove kazališne zgrade Gradskog kazališta Trešnja u Zagrebu (A. Mutnjaković, 1989–99).

Za izvedbu koncerata i manje zahtjevnih scenskih izvedbi od davnine se rabe prikladni prostori privatnih kuća, sakralnih građevina, društvenih domova i sl. U Zagrebu je naročito za tu svrhu izgrađena 1875–77. dvorana Hrvatskoga glazbenog zavoda u Gundulićevoj 6 (→ Franjo Klein), koja je gotovo 100 godina djelovala kao središnja takva dvorana u nas. Nju je zamijenila suvremena Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog izgrađena u duhu moderne na Radićevu trgu 4 (1958–73., M. Haberle, M. Jurković-Haberle i T. Zdvořak), i danas najveća dvorana te namjene u Hrvatskoj. U Splitu tu ulogu ima Hrvatski dom smješten u secesijskoj zgradi izgrađenoj prema projektu → Kamila Tončića 1908 (obnovljena 2020), dok se u Opatiji društvena i glazbeno-scenska događanja odavna odvijaju u Kristalnoj dvorani Hotela Kvarner (1913), a od 2017. u dvorani Kulturno turističkog centra Gervais izgrađenog na mjestu građevine koja je tijekom povijesti imala slične namjene. U sklopu Kulturnog centra Osijek otvorena je 2024. nova Koncertna dvorana Franjo Krežma, kao najmodernija takva zgrada u nas.

































Nakon II. svj. rata izgrađeni su mnogi kulturni centri i domovi s dvoranama prikladnim za scenske priredbe i koncerte. Među njima je i Spomen-dom Đuro Salaj u Slavonskom Brodu (M. Haberle, Hinko Jurković, 1961–72) s koncertno-kazališnom dvoranom te knjižnicom (danas Koncertna dvorana Ivane Brlić Mažuranić i Gradska knjižnica).







Kinematografi

Nakon pojave kinematografije (braća Lumière, 1895) raste potreba za osiguranjem prikladnih prostora za održavanje kino projekcija. U početku one su se održavale u provizornim prostorima, šatorima, zgradama kazališta i sl. Izgradnja namjenskih kina započinje tek u godinama uoči I. svj. rata. Prva su kina uglavnom građena u historicističkim oblicima, no javljaju se i secesijska kina (kino Eden-palast u Berlinu arhitekta Brune Tauta, 1910). Budući da su rane filmske nitratne vrpce bile iznimno zapaljive, zbog opasnosti od požara prva su se namjenski građena kina podizala od vatrootpornih materijala poput armiranog betona.

U Hrvatskoj je prvi stalni kinematograf, Salone Edison, otvoren 1906. u Rijeci u prizemlju kuće Adamić u Fiumari 13. Iste godine otvoreni su i stalni kinematografi u Puli – Internacional, koji je djelovao u baraci u blizini Tržnice, u Zagrebu – Pathé Bioskop, poslije Union u dvorišnoj zgradi Gajeve 1 na mjestu današnjeg hotela Dubrovnik, te Ćirilo-metodski bioskop u Masarykovoj na mjestu današnjeg kina Europa. Prvo stalno kino u Splitu, Kino Karaman, otvoreno 1907. u kasnije probijenom Ilićevom prolazu i danas djeluje. Među najstarije sačuvane namjenski građene zgrade za filmske projekcije u Hrvatskoj ubraja se kino Apollo u Ilici 31 u Zagrebu I. Fischera (1911–12., danas kazalište Kerempuh) i kino Urania u Osijeku podignuto prema projektu najvažnijeg osječkog arhitekta secesije → Viktora Aksmanovića (1912). Obje su zgrade bile višenamjenski objekti – osim kao kina služila su i za projekcije ozbiljnog i poučnog sadržaja, za kazališne predstave i dr. Od toga doba diljem Hrvatske grade se nove zgrade kinematografa ili adaptiraju postojeće. Tako se npr., u Zagrebu otvaraju kinematografi Helios u Frankopanskoj (1916., danas kazalište Gavella), Balkan Palace u Varšavskoj (→ Feliks Florschütz, 1924–25., donedavno Europa), kino Tuškanac streljana, odn. Edison Palace u zgradi streljane na Tuškancu (nakon 1929), u Rijeci Art-kino Croatia uređeno u zgradi Tiskarskog umjetničkog zavoda Miriam (Giovanni Maria Cureta, 1910., višekratno adaptirano od 1918), u Karlovcu kino Edison izgrađeno 1918–20. u duhu secesije (B. Bauer, → Edo Schön), a 2023. je obnovljeno u multimedijski centar; u duhu moderne arhitekture uoči II. svj. rata grade se kino Central u Požegi (Bogumil Fleissig, 1939., danas dvorana sv. Terezije Avilske) i Korzo u Osijeku (Ljudevit Pelzer, 1940), te stambena trokatnica s kinom u Kordunskoj 1 u Zagrebu (M. Haberle, 1941., danas Kinoteka) i dr. Od sredine 1990-ih broj posjetitelja kinematografa znatno se smanjuje te su mnogi prenamijenjeni; tako je npr. u Zagrebu Studio 3LHD adaptirao prostore kina Apolo u Ilici 90 u Teatar Histrioni (2007), kina Lika u Ilici 10 u Zagrebački plesni centar (2009) te kina Urania na Kvaternikovom trgu u poslovni i polivalentni javni prostor (2019). U novom mileniju broj posjetitelja je u ponovnom porastu, te se nova kina sa nizovima suvremeno opremljenih kino-dvorana (multipleks) otvaraju u sve brojnijim trgovačkim centrima.



























prometni terminali, prostori opremljeni i organizirani za prihvat i otpremu putnika ili robe (→ željeznički kolodvor; sv. 1; → autobusni kolodvor; sv. 1; morska i riječna → luka; sv. 1; → aerodrom; sv. 1).

zgrade s uređenim površinama za povremeni smještaj (hoteli, moteli, hosteli, odmarališta, kampovi, apartmanska naselja) i samostojeći ugostiteljski objekti za posluživanje hrane i pića

Meštrović, Matko (Brna na Korčuli, 12. XI. 1933), povjesničar umjetnosti i društveni teoretičar, jedan od prvih teoretičara dizajna koji je afirmirao ulogu i važnost dizajnerskoga planiranja u industrijskoj proizvodnji.

Diplomirao je 1958. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1978. doktorirao disertacijom Teorija dizajna. Bio je na studijskom boravku u Parizu 1961., te na više američkih sveučilišta 1969–70.  Javno djelovanje započeo je 1956. kao likovni kritičar. Od 1964. radio je u → Centru za industrijsko oblikovanje na promicanju metodologije i prakse dizajna u nas, a od 1969. na Radio-televiziji Zagreb. Od 1987. do 1992. bio je direktor Zavoda za kulturu Hrvatske. Sudjelovao je u osnivanju interdisciplinarnog i interfakultetskog → Studija dizajna Sveučilišta u Zagrebu 1989., gdje je od 1991. predavao. Od 1993. do umirovljenja 2003. bio je znanstveni savjetnik u Ekonomskom institutu u Zagrebu. Bio je član umjetničke skupine Gorgona te jedan od osnivača i glavnih teoretičara međunarodnoga umjetničkog pokreta nove tendencije (1961). Njegovi radovi, koji uključuju velik broj kritika, eseja, znanstvenih i stručnih članaka te desetak autorskih knjiga, obuhvaćaju interdisciplinarnu kritičku teoriju, kritiku umjetnosti, teoriju dizajna i kritičko-teorijsko promišljanje tehnologije i medija. Medu knjigama ističu se Od pojedinačnog općem (1967), Metodologija industrijskog dizajna (1968), Obrisi bez obrasca (1978), Teorija dizajna i problemi okoline (1980), Svijet, svijest i zavisnost (1983), Roba i sloboda (1995), Vrijeme zbilje (2002), Prema novom usmjerenju (2011), Razgovori sa mnom (2024), i dr. Sudjelovao je u uspostavljanju vizualnog identiteta Radio-televizije Zagreb početkom 1970-ih. Bio je glavni urednik časopisa Dizajn (1968–69) te član uredništva časopisa Bit International (1968–72). Dobitnik je Nagrade Hrvatskoga dizajnerskog društva za životno djelo (2018).

Hrvatska udruga za organizaciju građenja (HUOG), udruženje gospodarstvenika, stručnjaka, znanstvenika, istraživača, obrazovnih djelatnika koji djeluju u stručnom, znanstveno-istraživačkom i obrazovnom području organizacije građenja. Glavni inicijatori za osnivanje bili su djelatnici Zavoda za organizaciju i ekonomiku građenja Građevinskoga fakulteta u Zagrebu. Na Trećem jugoslavenskom simpoziju o organizaciji građenja 1989. osnovano je Društvo za organizaciju građenja Hrvatske, a prvi predsjednik bio je Danijel Režek. Svrha osnivanja bila je promicanje primjene znanstvenih postignuća, poticanje suvremenoga vođenja projekata te razvoja tehnologije i organizacije građevinske proizvodnje, poticanje organizacije građenja u gospodarstvu i briga o etici poziva. Godine 1998. uz promjene u Statutu naziv društva promijenjen je u današnji. HUOG samostalno i u suradnji izdaje knjige, sveučilišne udžbenike i zbornike sažetaka sa skupova. Suorganizator je skupova, radionica, domaćih i međunarodnih konferencija vezanih uz područje organizacije, tehnologije i menadžmenta u graditeljstvu s ciljem stvaranja mreže stručnjaka, znanstvenika, istraživača i drugih osoba zainteresiranih za podizanje izvrsnosti u graditeljstvu. Od 2024. predsjednik je Ivica Završki.

Hrvatska komora inženjera građevinarstva (HKIG), strukovna organizacija inženjera građevinskih struka. Osnovana je 2009. u Zagrebu. Nastala je iz strukovnog razreda građevinskih inženjera Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu koja je djelovala od 1998. Djeluje putem više područnih odbora (Osijek, Varaždin, Rijeka, Split, Zadar, Dubrovnik, Zagreb), a njezini su članovi inženjeri građevinarstva, inženjeri gradilišta građevinske struke i voditelji radova. Zadatci su Komore unapređenje inženjerske djelatnosti radi zaštite javnog interesa, čuvanja ugleda i prava ovlaštenih inženjera te osiguravanja uvjeta za pravilno obavljanje poslova projektiranja i stručnoga nadzora građenja; skrb i provođenje stručnog usavršavanja članova u suradnji s fakultetima i drugim znanstvenim ustanovama; suradnja s resornim ministarstvom, drugim državnim tijelima i komorama te međunarodnim organizacijama. U obavljanju javnih djelatnosti vodi imenike, upisnike i evidencije koji su javne knjige, a isprave koje izdaje javne su isprave. HKIG organizira stručni skup Dani Hrvatske komore inženjera građevinarstva te izdaje prateći zbornik sažetaka, stručne publikacije i priručnike te suizdavački potpomaže časopis → Građevinar. Predsjednica je Komore od 2022. Nina Dražin Lovrec.

Hrvatski savez građevinskih inženjera (HSGI), udruga građevinskih stručnjaka osnovana kao savez regionalnih, gradskih i strukovnih udruga i organizacija građevinske struke. Sljednik je Kluba inžinira i arhitekta utemeljenoga 1878. u Zagrebu. Više puta mijenjao je ime; od 1992. djelovao je kao Hrvatsko društvo građevinskih inženjera i postao sastavni dio Hrvatskog inženjerskog saveza, a 1997. promijenio je naziv u današnji. Danas HSGI udružuje više od 3000 inženjera u temeljnim društvima i posebnim specijaliziranim strukovnim udruženjima, članovima Saveza. Djeluje s ciljem okupljanja inženjerskih udruga radi unapređenja graditeljske struke i promicanja etike inženjerskog poziva; usklađuje rad članova i daje im poticaj u znanstvenoistraživačkom radu u području graditeljstva; skrbi o stručnom usavršavanju putem seminara i predavanja koji su dio sustava trajnog obrazovanja građevinara ili priprema stručnih ispita, organizira simpozije i savjetovanja te stručna predavanja; surađuje s domaćim i inozemnim udrugama, odgovarajućim ministarstvima te znanstvenim ustanovama i građevinskim fakultetima. HSGI je od 1953. izdavač časopisa → Građevinar, a danas i zbornika radova Sabora hrvatskih graditelja, znanstvenih i stručnih knjiga te udžbenika fakulteta za građevinarstvo u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku. Predsjednica je Saveza od 2017. Mirna Amadori.

Prostoria d. o. o., poduzeće za proizvodnju dizajnerskog namještaja sa sjedištem u Svetom Križu Začretju. Tvornica namještaja počela je s probnim radom 2011. pod imenom Kvadra, a od 2015. djeluje pod današnjim imenom. Proizvodi ojastučeni namještaj (sjedeće garniture, garniture na razvlačenje, fotelje, taburei, naslonjači), stolice, barske stolice, stolove, stoliće, police, ležaljke, klupe, i dr. Uglavnom se koristi domaćim materijalima, osobito masivnim drvom, a većina proizvodnje odvija se unutar tvornice. Izvozi u više od 60 zemalja svijeta. Otvorila je salone u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Beogradu, Berlinu, Chicagu, a nastupa na sajmovima u Milanu, Kölnu, Parizu. U 2003. zapošljavala je približno 200 radnika.

Poduzeće je orijentirano prema dizajnerskom namještaju prepoznatljiva suvremenog dizajna temeljenoga na zasadama modernizma. Razvija integrativni pristup i predstavlja suradničku platformu koja njeguje i potiče kontinuiranu razmjenu znanja i iskustava među svim sudionicima u proizvodnji namještaja. U posljednjih se desetak godina prometnula u glavnog pokretača i motivatora hrvatske scene produkt-dizajna. Realizirajući njihove zamisli, pomogla je etabliranju domaćih studija dizajna i pojedinaca, kao što su → Numen/For Use (Sven Jonke, Christoph Katzler, Nikola Radeljković – sjedeće kolekcije Buffa i Rei, naslonjači Polygon, Toggle, Oblique i Trifidae, stolice Oblikant, Bik i Dobra, sofe Revolve /zajedno s Ivanom Borovnjak i Robertom Bratović, Layout, Absent, Segment, Klaster, Combine i Fade, stolić Avet te kolekcije za vanjske prostore Osmo i Jugo), Grupa (Filip Despot, Ivana Pavić, Tihana Taraba – kolekcije Monk, 3-angle i Tinker, sofa Echo, stolica Piun i police Shtef), Neisako (Neven i Sanja Kovačić – kolekcije Up-Lift i Pil-low, naslonjač-ležaljka Kontrapunkt i vješalica Simetria), SMPDO (→ Simon Morasi Piperčić – kolekcije Strain i Rhomb te modularni sustavi Convert), Sanja Knezović (kolekcije Strain i Rhomb), → Studio 3LHD (kolekcije za vanjske prostore Umomoku i modularne police Shtef), Projectum (Lea Aviani – kolekcija Bavul), Studio RU:T (Tvrtko Bojić, Karla Paliska – sustav polica Knif), a surađuju i sa stranim dizajnerima (Layer – Benjamin Hubert iz Velike Britanije, Altherr Désile Park iz Španjolske, Meike Harde i Studio Böttcher Henssler Kayser iz Njemačke). Namještaj Prostorije rađen za poznatog naručitelja osnova je mnogobrojnih projekata uređenja prostora ureda, zračnih luka, hotela, domova i dr. koje potpisuju utjecajni arhitekti, otvarajući tako vrata primjeni totalnog dizajna.

Radna grupa Zagreb, skupina arhitekata osnovana 1932. na poticaj → Ernesta Weissmanna; uz njega sačinjavali su je → Vlado Antolić, → Josip Pičman, → Josip Seissel, Viktor Duško Hećimović, Zvonimir Kavurić i Bogdan Teodorović.

Sudjelovala je na mnogim natječajima, izložbama i diskusijama, zastupajući uvijek etički stav autora. Na IV. izložbi skupine → Zemlja 1932. istupila je s potpuno novim stavovima, osobito s obzirom na stambene prilike na zagrebačkoj periferiji, pri čemu je, analizirajući srž urbane, komunalne, zdravstvene i socijalne problematike najnižih društvenih slojeva, dala sliku o gradu i njegovu građenju izvan priznatoga urbanog razvoja. S takvim je progresivnim pristupom 1933. na IV. kongresu u Ateni kao nacionalna sekcija za Jugoslaviju službeno primljena u članstvo međunarodne organizacije CIAM (Congrès internationaux d’architecture moderne), jednog od glavnih generatora urbanističke teorije i prakse od 1928. do 1959., rad koje je bio usredotočen na formuliranje univerzalnog modela urbane reorganizacije. Prema uzoru Radne grupe Zagreb osnovano je više skupina i u drugim zemljama. Članovi skupine izradili su projekt paviljonskoga sklopa Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta u Zagrebu (djelomično izveden 1932–40; I., II. i III. paviljon), kojim su anticipirali organski pristup arhitekturi.

Premda je djelovala tek nešto više od godine dana, sudjelovanje Radne grupe Zagreb u radu CIAM-a potvrda je njezine pripadnosti najznačajnijim europskim arhitektonskim krugovima i uključenosti u najaktualnija događanja u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Iako je socijalna osjetljivost tada bila jedna od glavnih značajki arhitekture, jedino je Radna grupa Zagreb na temelju iscrpnih analiza postojećih socijalno-ekonomskih uvjeta jasno definirala zahtjev za gradnju kvalitetnih stanova socijalno ugroženih slojeva primjenom suvremenih metoda, standardizacijom i industrijalizacijom građevne produkcije.

Vlahović, Dragomir (Maji) (Zagreb, 1. X. 1945), arhitekt, zapažen po realizacijama obiteljskih kuća.

Diplomirao je 1970. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Završio je poslijediplomski studij Razvoj i kritika savremene arhitekture na Arhitektonskome fakultetu u Beogradu. Radio je 1970–75. u Zavodu za urbanizam općine Samobor i birou Interinženjering u Zagrebu, a od 1976. samostalno. Na Arhitektonskome fakultetu radio je od 1981., isprva kao honorarni asistent, a od 2006. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Arhitektonsko projektiranje III–V, Japanska prostorna koncepcija i dr. Duboko promišljajući svoju arhitekturu temeljenu na zasadama velikana moderne arhitekture i suvremenih kretanja, kao arhitekt-praktičar izveo je niz obiteljskih kuća. Među njima se ističu kuće Gajski-Petercol (1971), Lindić (1978), Kovač (1979–86), Profeta (1980), Gmaz (1982), Ferjanić (»Crna kuća III«; 2002) u Samoboru, Kolovrat-Raubar (»Crna kuća«, 1986), Tomljenović-Marcijuš (»Indigo-plava kuća«; 1995) i Kramer (»Monokromno siva kuća«; 2002–04) u Zagrebu, kuće Benkotić (1989) i Benkotić-Kobas (1991) u Lučkom, i dr. Realizirao je niz adaptacija i uređenja interijera. Sudjelovao je na mnogobrojnim natječajima, među kojima i Tokyo International Lighting Design Competition (1977., počasna nagrada za rasvjetno tijelo). Dobitnik je Velike nagrade Zagrebačkog salona (1991) i Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (2014).

Turato, Idis (Rijeka, 10. I. 1965), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, autor niza projekata uglavnom na riječkome području.

Diplomirao je 1991. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 2012. disertacijom Arhitektura »gotovih elemenata« – projektiranje metodom slaganja i prilagođavanja ranije pripremljenih sklopova i fragmenata (mentori → M. Hržić i → D. Tušek). Od 1992. vodio je sa → Sašom Randićem arhitektonski biro Randić-Turato u Rijeci, a od 2009. djeluje samostalno. Od 2011. zaposlen je na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, od 2021. u zvanju redovitoga profesora. U okviru Katedre za arhitektonsko projektiranje predaje kolegije Prakticiranje arhitekture, Radionica arhitektonskog projektiranja III i dr. Gostujući je profesor na arhitektonskim fakultetima u Beogradu, Splitu i Ljubljani. Godine 2020. s Martinom Mataijom i Dorom Sipinom osnovao je projektantski biro mataija x sipina x turato.

Za djelovanja s Randićem izradio je niz projekata, od javnih objekata do infrastrukturnih, te niz prostornih planova, posebice u Rijeci. Među ostvarenjima iz toga razdoblja ističu se: Rektorat Sveučilišta u Rijeci (1996), stambeno-poslovne zgrade u Supilovoj ulici 6–8 (1997), pješački most Vrata Jadrana (1999), Ekonomski fakultet (2000), višestambene zgrade u Marčeljevoj dragi (2001), nadogradnja Tehničkoga fakulteta (2002), poslovna zgrada na Korzu 11 (2005), Centar Zagrad (2007), Dvorana Ivana Pavla II. u sklopu svetišta Majke Božje Trsatske (2008) – sve u Rijeci, Osnovna škola Fran Krsto Frankopan (2005) i Dječji vrtić Katarina Frankopan (2009) u Krku, Muzej Lapidarium u Novigradu (2006) i Muzej Apoksiomena u Malom Lošinju (2009–15). Iz kasnije faze djelovanja značajni su izvedeni projekti: sportska dvorana i trg u Krku (2013), obiteljske kuće Gumno u Risici (2014), Drvena kuća u Klimnu (2016), Bedrock u Brzecu (2018) – sve na Krku, obiteljska kuća Nest and Cave u Voloskom (2014), hotel Navis u Opatiji (2016), Plivalište Vukovar (2017) i hotel i vinarija Roxanich u Motovunu (2019).

Na Venecijanskom bijenalu predstavljao je Hrvatsku 2006. i 2010., a 2021. bio je kustos Hrvatskoga paviljona. Stručne članke i kritike objavljuje u periodici Oris, Čovjek i prostor, Prostor, Novi list, Jutarnji list, Vjesnik i dr. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima »Viktor Kovačić« (2003., 2008., 2009., 2013), »Vladimir Nazor« (2005) i »Drago Galić« (2012). Njegovi su projekti deset puta bili nominirani za nagradu Mies Van der Rohe Europske unije za suvremenu arhitekturu.

Šilović, Nada (Zagreb, 2. IV. 1924 – Zagreb, 13. III. 2009), arhitektica i urbanistica, istaknula se posebice projektiranjem stambene arhitekture.

Diplomirala je 1948. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje je 1977. magistrirala radom Problemi prostornog planiranja izletničke rekreacije (mentor → A. Marinović-Uzelac). Godine 1948–56. radila je u → Građevno projektnom zavodu u Rijeci, potom se zaposlila u poduzeću za projektiranje Plan u Šibeniku. Od 1963. do umirovljenja 1980. radila je u → Urbanističkom zavodu grada Zagreba.

Balansirajući između odrednica zagrebačke tradicije arhitektonskog modernizma i poslijeratnih građevinskih restrikcija, projektirala je uglavnom na području Rijeke, Istre i Šibenika. Među realizacijama ističu se stambene zgrade u Kamovoljevoj ulici 57, 59, 61 i 63 (1952), Zametskoj 1 i 3 (1955), Liburnijskoj 8 (1955) i Račićevoj 1A (1955) u Rijeci, Sarajevskoj 1 u Šibeniku (1957), Primorskoj 3, 5 i 7 u Zagrebu (1961), te restoran paviljon hotela Adriatic (1953., pregrađen 1981., srušen 2005) i Dom zdravlja u Pascalijevoj 3A (1954) u Umagu. Značajna je i njezina adaptacija zgrade bivše talijanske škole na Dolcu 1 u Rijeci za potrebe Galerije likovnih umjetnosti i Naučne biblioteke, danas Sveučilišne knjižnice Rijeka (1954–56), jedne od najvećih kulturnih investicija poslijeratnih godina. Kao zaposlenica Urbanističkog zavoda grada Zagreba, radila je na urbanističkim planovima Črnomerca, odnosno Fraterščice – Kvaternikove ulice, Bijenika – Šestinskoga dola, Zelene magistrale – Ponikvi, Podsuseda i Španskog. Radove na temu urbanizma u Zagrebu objavljivala je u časopisu Arhitektura.

Seissel, Silvana (Zagreb, 7. V. 1912 – Zagreb, 2. VI. 2010), pejzažna arhitektica, jedna od najistaknutijih stručnjakinja u području pejzažne arhitekture u nas.

U Zagrebu je 1936. apsolvirala vrtlarsku praksu, od 1938. radila u Odjelu za parkove i nasade Gradskoga poglavarstva, a od 1948. projektirala je samostalno. U stručnom radu bavila se, nerijetko u suradnji sa suprugom → Josipom Seisselom te drugim arhitektima, urbanistima i ostalim stručnjacima, projektiranjem okoliša stambenih naselja, industrijskih pogona, turističkih kompleksa, javnih zgrada i rezidencija, gradskih parkova, povijesnih perivoja i rekreacijskih prostora, groblja i spomeničkih područja, šetališta i dječjih igrališta te surađivala u stvaranju razvojnih planova više općina u srednjoj Dalmaciji.

Među njezinim se projektima ističu parkovi kneza Branimira (1950), na Jelačićevu trgu (1953), na Gajevu trgu (1954) i kralja Držislava (1956) u Osijeku, rekreacijsko-turističko područje lijeve obale Drave i zoološki vrt u Osijeku (1965), okoliš dvorca u Valpovu (1957), te parkovi Maksimir (1962., s A. Marinovićem-Uzelcem), oko Bolnice za zarazne bolesti (1958–78), oko Gradske vijećnice (1962., s K. Ostorgovićem), oko vile Zagorje (1962–63., danas Predsjednički dvori, s D. Kišem i A. Rotkvić), groblje Miroševac (1949–59., s J. Seisselom), spomen-područje Dotrščina (1964–68., s V. Bakićem, A. Rotkvić i J. Seisselom; 1984., s J. Seisselom), sve u Zagrebu, Nacionalni park Mljet (1962–64), Novo centralno groblje u Novom Sadu (1963–74., s J. Seisselom i M. Kollenzom). Tijekom 1950-ih i 1960-ih surađivala je u Zavodu za urbanizam → Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu pri planiranju prostornih rješenja Makarskoga primorja i Šibenika, a u Osijeku je projektirala i postavila Izložbu cvijeća u zatvorenom (1960., s A. Rotkvić) i veliku hortikulturnu izložbu u otvorenim parkovima (1961., s A. Rotkvić, E. Polak i V. Richterom). Dobitnica je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2000.

Randić, Saša (Rijeka, 9. XI. 1964), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, autor niza projekata uglavnom na riječkome području.

Diplomirao je 1990. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a magistrirao 1992. na Berlage Institute u Amsterdamu. Zajedno s → Idisom Turatom od 1992. vodio je arhitektonski biro Randić-Turato u Rijeci, a 2009. osnovao je vlastiti ured Randić i suradnici u Rijeci i Zagrebu. Od 2010. u zvanju izvanrednoga profesora predaje na Katedri za arhitektonsko projektiranje Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije Sveučilišta u Splitu.

Ostvario je niz projekata, od javnih građevina do infrastrukturnih objekata, te niz prostornih planova, posebice u Rijeci. Među ostalim ističu se: plan istočne zone grada Setea u Francuskoj (1991–95), te s Turatom Rektorat Sveučilišta u Rijeci (1996), stambeno-poslovne zgrade u Supilovoj ulici 6–8 (1997), pješački most Vrata Jadrana (1999), višestambene zgrade u Marčeljevoj Dragi (2001), dogradnja Tehničkoga fakulteta (2002), poslovna zgrada na Korzu 11 (2005), Centar Zagrad (2007), Pastoralni centar Ivana Pavla II. u sklopu svetišta Majke Božje Trsatske (2003–08) – sve u Rijeci, Osnovna škola Fran Krsto Frankopan (2005) i Dječji vrtić Katarina Frankopan (2009) u Krku, Muzej Lapidarium u Novigradu (2003–08), Muzej Apoksiomena u Malom Lošinju (2009–15) i Osnovna škola Veli Vrh u Puli (2009–10). Iz kasnije faze djelovanja značajni su izvedeni projekti: vila u Krležinom Gvozdu 8 u Zagrebu (2009–11), autobusni kolodvor u Delnicama (2011–12), zgrada Hrvatskog operatora prijenosnog sustava u Matuljima (2019), preuređenje dijela kompleksa Benčić u tzv. Dječju kuću (2020) i T-zgrade u Gradsku knjižnicu Rijeka (2023).

Bio je predsjednik Društva arhitekata Rijeka 1994–99. Sudjelovao je u osnivanju Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu, gdje je 1999–2003. bio zamjenik predsjednika Razreda arhitekata (→ Hrvatska komora arhitekata). U istom razdoblju obnašao je i funkciju dopredsjednika → Udruženja hrvatskih arhitekata, na čelu savjeta nakladničke djelatnosti. Predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata bio je 2003–07. Pokrenuo je 2009. portal za arhitekturu, oblikovanje i vizualne umjetnosti pogledaj.to. Na Venecijanskom bijenalu predstavljao je Hrvatsku 2006. i 2010.

Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima na XIX. salonu mladih u grupi autora 5xA (1987), natječaju Royal Institute of British Architects (RIBA) Oasis u Engleskoj (1989), Europan 2 u Francuskoj (1991), kao i godišnjih nagrada »Vladimir Nazor« (2005), »Viktor Kovačić« (2003., 2008., 2009), »Piranesi« (2005). Njegovi su projekti bili nominirani za nagrade Swiss Architecture Award i Mies Van der Rohe Europske unije za suvremenu arhitekturu (Osnovna škola Fran Krsto Frankopan i Dječji vrtić Katarina Frankopan u Krku).

Bruketa & Žinić & Grey d. o. o., dizajnerski studio specijaliziran za vizualne i tržišne komunikacije, grafički i industrijski dizajn, mobilne aplikacije, web stranice i druge digitalne sadržaje za klijente.

Osnovali su ga 1995. u Zagrebu dizajneri Davor Bruketa (Zagreb, 7. XI. 1973) i Nikola Žinić (Zagreb, 5. VI. 1968) pod nazivom Bruketa & Žinić. Pod današnjim nazivom djeluje od 2017. kao dio Grey grupe, dijela najveće svjetske grupacije za komunikacijske usluge WPP (Wire and Plastic Products). Među mnogobrojnim realizacijama ističu se vizualni identiteti hotela Lone i Grand Park u Rovinju izgrađenih prema projektu Studija 3LHD, električnog automobila Concept One poduzeća Rimac automobili, proizvođača namještaja Prima, poslovnica Kent Banke i dr. Studio je surađivao i s nekima od najvećih svjetskih poduzeća i marki poput Coca-Cole, Heinekena, Playstationa, Mazde, Renault Nissana i dr. Osim u Zagrebu svoje urede otvorio je i u Beogradu, Beču i Bakuu. Godine 2012. proglašen je drugom najučinkovitijom neovisnom reklamnom agencijom prema globalnom Effie Indexu učinkovitosti, 2013. najboljom međunarodnom malom agencijom prema izboru američkoga časopisa Advertising Age, a 2014. jednom od 17 vodećih svjetskih neovisnih agencija prema izboru britanskoga časopisa Campaign. Za svoj rad osvojio je više stotina domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja, među ostalima Zagrebačkoga salona, Cannes Lions, Clio, D&AD, ADC New York, Cresta, Epica i druge.

Polak, Nikola (Zagreb, 30. VII. 1949), arhitekt, istaknuo se posebice projektiranjem stambene arhitekture i uređenjem interijera.

Diplomirao je 1975. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a magistrirao 1979. na sveučilištu Massachusetts Institute of Technology (MIT) u Cambridgeu. Doktorirao je 1994. na zagrebačkome Arhitektonskom fakultetu disertacijom Morfološki slojevi i na njima nadograđene arhitektonske vrijednosti (mentor: → N. Filipović). Na Fakultetu u Zavodu za arhitekturu radio je 1975–91., od 1979. bio je asistent kolegija Arhitektonsko projektiranje III, IV, V. Održao je velik broj predavanja u zemlji i inozemstvu, u sklopu ljetnih škola i seminara ILAUD-a (akronim od engl. International Laboratory of Architecture and Urban Design) u Urbinu, Sieni, Oslu i Barceloni. Godine 1994. otvorio je vlastite arhitektonske biroe u Zagrebu i Beču.

Od projekata stambene arhitekture ističu se: kuća Verleyen u Motovunu (1988), kuća Martin u Beču (s F. Bishofter, 1995), obnova i proširenje vile Mamić na Tuškancu 52 u Zagrebu (2005), vila na Istu (2007), kuća za odmor na Javorovoj kosi kraj Ravne gore (s J. Kruljac Polak, 2009), vila u Markuševcu u Zagrebu (2010). U Zagrebu je za Hrvatski nogometni savez projektirao multimedijski informacijski centar u Petrinjskoj 2 (s V. Milutin, 2015), a za nogometni klub Dinamo na južnome dijelu stadiona u Maksimiru kapelu sv. Josipa (2013) i Hotel Dinamo (s J. Kruljac Polak, 2013). Bavi se i uređenjem interijera (Raiffeisenbank u Petrinjskoj 69, 1996; Hypo Alpe Adria banka u Ilici 251, 2011; Hrvatski nogometni savez u Vukovarskoj 269A, 2013., sve u Zagrebu, u suradnji s J. Kruljac Polak i V. Milutin). Samostalno je dizajnirao i izložbe (Zagrebački salon 1988., 1989., 1991). Autor je Spomenika ratu u Kustošiji u Zagrebu (s J. Kruljac Polak, 2000). Bio je glavni urednik časopisa → Čovjek i prostor (1990–91). Jedan je od osnivača Galerije Academia Moderna (1997) te Instituta za suvremenu arhitekturu (2005) u Zagrebu. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona za interijer (1997), »Bernardo Bernardi« (2002) i dr.