Simović, Veselin (Herceg Novi, 16. VI. 1930 – Zagreb, 9. I. 2014), građevinski inženjer, stručnjak za građevnu statiku i građevne konstrukcije.

Diplomirao je 1957. na Građevinskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (od 1962. → Građevinski fakultet) u Zagrebu, te doktorirao 1969. disertacijom Prilog proračunu zidova s otvorima (mentor → O. Werner). Isprva je radio u građevinskom poduzeću Prvoborac iz Herceg Novog, a od 1959. na matičnom fakultetu, od 1976. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Građevna statika, Posebni građevinski objekti, Visoke zgrade, Javni objekti i hale, Seizmičko djelovanje na konstrukcije i dr. Bio je dekan Fakulteta (1972−79) te predsjednik Građevinskog instituta u Zagrebu (1979–91). Umirovljen je 1996.

Znanstveno i stručno bavio se građevnom statikom i građevnim konstrukcijama. Najznačajniji znanstveni doprinos ostvario je pronalaženjem originalne metode proračuna zidova s otvorima koja je bila primijenjena pri proračunu mnogobrojnih objekata visokogradnje, odn. na više od 600 visokih zgrada u SFRJ i inozemstvu. Autor je knjiga Zidovi s otvorima i okvirne konstrukcije (1971), Građevna statika I (1988), bio je glavni urednik Leksikona građevinarstva (2002), a 1975−2011. glavni i odgovorni urednik časopisa Građevinar, kao i edicije Građevni godišnjak. Dobitnik je Nagrade za znanstvenoistraživački rad »Nikola Tesla« (1973). Od 2002. bio je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Prager, Andrija (Zagreb, 17. III. 1935 − Rijeka, 4. V. 2015), građevinski inženjer, stručnjak za prometnice, aerodrome i kolničke konstrukcije.

Na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu diplomirao je 1960. te doktorirao 1984. disertacijom Istraživanje krutih nosivih struktura u sastavu prometnica (mentor → K. Tonković). Od 1962. radio je u Zavodu za komunalnu djelatnost u Rijeci, te od 1965. u projektantskom poduzeću Rijeka-projekt gdje je kao glavni projektant za kopneni promet bio uključen u mnoge ondašnje velike projekte poput podvožnjaka ispod željezničke pruge u Krešimirovoj ulici u Rijeci (1966), luke za rasute terete u Bakru (1967–69), idejnog projekta autoceste Rijeka–Trst (1971) i riječke zaobilaznice, dionice Orehovica–Jurdani, s čvorištima Orehovica, Škurinje, Diračje i Matulji (1975–77). Nastavnu je djelatnost kao predavač započeo 1969., nakon osnutka Više tehničke građevinske škole u Rijeci, a potom je 1972−76. radio na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Rijeci, gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 1993. Predavao je kolegije Ceste, Prometne arterije, Aerodromi i dr. Bio je jedan od osnivača te prodekan (1981−85) i dekan (1985−89) Građevinskoga fakulteta u Rijeci. Znanstveno i stručno bavio se prometnicama, aerodromima i kolničkim konstrukcijama. Izradio je projekte za denivelaciju čvorišta na Jadranskoj turističkoj cesti za Krk (1983), sanaciju Lujzinske ceste u kanjonu Rječine (1987) i vanjske autocestovne obilaznice Rijeke (1995), ali i projekt sanacije stajanke Zračne luke Split (1997) te rekonstrukcije jedne poletno-sletne staze u Zračnoj luci Zagreb (1997). Autor je Trojezičnog građevinskoga rječnika (2003).







Pelivan, Lea (Split, 30. VIII. 1976), arhitektica, predstavnica suvremenog arhitektonskog izraza mlađe generacije.

Diplomirala je 2001. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. U arhitektonskom birou Studio-Studio u Splitu radila je 2002–04., potom se preselila u Zagreb gdje je s → Tomom Plejićem osnovala vlastiti biro Studio UP. Uz projektantski posao 2005–08. radila je kao vanjska suradnica na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a 2009–18. kao predavačica na Građevinsko-arhitektonskome fakultetu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) u Splitu. Od 2018. zaposlena je na zagrebačkom Arhitektonskome fakultetu na Katedri za arhitektonsko projektiranje. Kao gošća predavačica održala je niz predavanja na fakultetima u SAD-u, Portugalu, Belgiji, Njemačkoj, Austriji, Italiji i dr. U projektima koje odreda izvodi s T. Plejićem objedinjuje iskustva lokalne moderne tradicije s internacionalnim kretanjima. Među ostvarenjima u Splitu ističu se poslovno-stambeni blok u Ulici Hrvatske mornarice 1H–K na Sukoišanu (2007–09) i rekonstrukcija i unutarnje uređenje hostela Golly & Bossy u secesijskoj zgradi Savo na Morpurgovoj poljani 2 (2010). Izvan Splita realizirali su: zgradu Gimnazije Fran Galović sa sportskom dvoranom u Selingerovoj 3A u Koprivnici (2007), poslovnu zgradu Spectator grupe na Radničkoj cesti 45 u Zagrebu (2010), boutique hostel Forum u Širokoj 20 u Zadru (2012), hotel Amarin u Val de Lesso 5 u Rovinju (2016), hotel Zonar u Zagrebu (2023). U sklopu Bijenala urbanizma i arhitekture u Kini izgradili su Paviljon Gizmo u Shenzhenu (2011). Na Venecijanskom bijenalu nastupili su instalacijom Frameworks Without Borders (2004) i plutajućim paviljonom – Pavilion.hr (u suradnji s više arhitekata, 2010). Za svoj arhitektonski opus zajedno s Plejićem dobila je više nagrada i priznanja, među ostalima nagrade Zagrebačkoga salona (2003), »Viktor Kovačić« (2007., 2023), »Vladimir Nazor« (2007., 2023), »Drago Galić« (2009), »Bernardo Bernardi« (2010., 2019), te posebno priznanje mladim arhitektima Nagrade »Mies van den Rohe« (2009).







Bartolić, Ivo (Ivan) (Glina, 19. VI. 1912 – Zagreb, 23. VII. 2013), arhitekt, dao je znatan doprinos stvaranju stambene i hotelske arhitekture u Hrvatskoj početkom druge polovice XX. st.

Diplomirao je 1939. na arhitektonskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi → Drage Iblera. Do početka II. svj. rata radio je kao projektant suradnik u atelijerima → Stjepana Planića, → Slavka Löwyja, D. Iblera i → Vladimira Potočnjaka. Nakon završetka rata 1945–47. radio je u ministarstvima građevina i zdravlja, gdje se kao član nekoliko stručnih povjerenstava bavio problemima građevinskoga zakonodavstva. Od 1948. bio je zaposlen u → Arhitektonskome projektnom zavodu u Zagrebu kao glavni projektant. Godine 1954. osnovao je projektni biro Bartolić, koji se 1963. s nekoliko drugih biroa udružio u ponovno pokrenuti Arhitektonski projektni zavod. Rukovodio je njime sve do umirovljenja 1973.







Bavio se pretežno projektiranjem stambene arhitekture, posebice problematikom tipizirane serijske i montažne gradnje. Primjenom jedinstvenoga građevinskog modula u sklopu jednostavne, funkcionalne koncepcije prostora i konstrukcije nastojao je ostvariti preduvjete za industrijsku proizvodnju građevnih komponenata stanova. Po njegovim projektima izvedena su stambena naselja, kao i samostalne stambene zgrade i blokovi u Zagrebu (Trnsko, Folegovićevo naselje, Voltino, Vrbik i dr.), Sisku (naselja Viktorovac, Caprag i Moša Pijade), Varaždinu, Čakovcu, Puli, Zadru, Splitu, Herceg-Novom, Nikšiću, Banjoj Luci, Postojni, Tolminu i dr. Nakon 1965. posvetio se isključivo projektiranju hotela među kojima se ističu Panonija u Sisku (1966), Park u Čakovcu (1967), Istra na Crvenom otoku kraj Rovinja (1969), Materada u Poreču (1971), Eden u Rovinju (1971., s M. Begovićem). Bavio se također uređenjem interijera javnih zgrada te pisao i objavljivao stručne članke u časopisima Naše građevinarstvo i Čovjek i prostor. Dobitnik je Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (1987).







Budimirov, Bogdan (Izbište, Vojvodina, 28. VI. 1928 – Zagreb, 18. VI. 2019), arhitekt i industrijski dizajner, jedan od začetnika tipske montažne gradnje i industrijske proizvodnje zgrada.

Diplomirao je 1975. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Isprva je bio zaposlen u zagrebačkim građevinskim poduzećima → Jugomont (1957–63), Inženjering-projekt (1963–66) i Interplet (1963–66), a od 1966. boravio je u Njemačkoj gdje je radio u poduzeću Interbau (1966–69), potom u atelijeru arhitekta Wernera Wirsinga (1969–70), u poduzećima Plan (1970–78) i Moya (1978–85), a od 1985. djelovao je kao samostalni umjetnik, što je nastavio i nakon povratka u Zagreb 1988.







Zajedno sa Željkom Solarom i Dragutinom Stilinovićem tijekom 1960-ih radio je na izradbi različitih montažnih sustava (najuspješniji Ju-60 i Ju-61) koji su bili primijenjeni pri gradnji niza stambenih zgrada u Remetincu, Zapruđu, Folnegovićevu naselju i na Borongaju u Zagrebu. Također je sudjelovao u oblikovanju sustava montažnih obiteljskih kuća Quelle za njemačkoga naručitelja i Spačva za početak slične proizvodnje u Hrvatskoj. Za domaći konzorcij SPIG dizajnirao je čelični sustav eksperimentalne višekatne kuće na Zagrebačkom velesajmu (1965). Istom praksom bavio se i u Njemačkoj, gdje je među ostalim za Plan u koautorstvu izradio montažne sustave za velesajam u Nürnbergu (1971), zgradu ureda vlade i parlamenta u Bonnu (1974) i novu zračnu luku u Münchenu (1975). Od sredine 1970-ih posvetio se isključivo dizajnu, u prvome redu specijaliziranoga namještaja i ambalaže. Za crtaći stol Moya koji je 1980. dizajnirao za poduzeće Moya dobio je 1982. u Hannoveru nagradu Gute Industrieform. Nekoliko od Budimirovih mnogobrojnih inovativnih rješenja u graditeljstvu i proizvodnji namještaja zaštićeno je domaćim i inozemnim patentima. Vlastitom kućom na Perjavici u Zagrebu, gradnju koje je Budimirov započeo potkraj 1960-ih, a dovršio tek 2015., skrenuo je pozornost na izvedbu koja nije realizacija idealne arhitektonske ideje, već proces koji se tijekom vremena adaptira, apsorbira i na taj način pretvara u projekt. Dobitnik je mnogih nagrada, među ostalima »Viktor Kovačić« (2006) i Hrvatskoga dizajnerskog društva (2014) za životno djelo.

Šram, Stanko (Osijek, 12. XII. 1919 – Slavonski Brod, 11. III. 2005), građevinski inženjer, mostograditelj, voditelj izgradnje Krčkoga mosta.

Diplomirao je 1948. na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1982. disertacijom Utjecaj izvođenja na izbor nosivih konstrukcija (mentor → V. Simović). Radio je u Inženjerskom projektnom zavodu u Zagrebu (1948–51), Vojnom građevinskom poduzeću u Konjicu i Goraždu (1951–52) te u građevinskom poduzeću Mostogradnja iz Beograda (1952–84). Od 1981. na zagrebačkom je Građevinskome fakultetu bio predavač, od 1982. u zvanju redovitoga profesora, kolegija Mostovi, Masivni mostovi, Inženjerske konstrukcije i dr. Umirovljen je 1990.

Znanstveno i stručno bavio se nosivim konstrukcijama, napose mostogradnjom. Ostvario je znatan doprinos u primjeni konzolnoga načina građenja pri izvođenju lučnih mostova. Vodio je gradnju mosta na ušću Cetine u more u Omišu (1961), Mosta slobode (1959) i Jankomirskog mosta (1958) u Zagrebu, Masleničkoga mosta preko Novskoga ždrila kraj Maslenice (1958), mosta preko Drave u Osijeku (1967), Šibenskoga mosta (1966), Paškoga mosta (1968), mosta preko Save i Une kraj Jasenovca (1973) i preko Dunava kraj Beške (1975), Krčkoga mosta (1980). Pri gradnji Šibenskoga mosta prvi je put u svijetu primijenjen konzolni način građenja betonskih lukova velikih raspona, dok je izvedba Krčkoga mosta vrhunac njegova mostograditeljskog umijeća i stvaralaštva. To graditeljsko remek-djelo završeno je s najvećim rasponom lučne armiranobetonske mostovne konstrukcije u svijetu. Uz više stručnih i znanstvenih radova objavio je i knjigu Gradnja mostova: betonski mostovi (2002).







Bićanić, Nenad (Zagreb, 6. IX. 1945 – Veli Lošinj, 8. X. 2016), građevinski inženjer i stručnjak za računalno modeliranje materijala i konstrukcija.

Diplomirao je na Građevinskome fakultetu u Zagrebu 1968., a doktorirao na Velškom sveučilištu u Swanseaju 1978. disertacijom Nonlinear Transient Dynamic Response of Concrete Structures. Nakon što je diplomirao preselio se u Nizozemsku te radio u poduzeću Adviesbureau u Arnhemu, bavivši se računalnim proračunima konstrukcija, odn. metodom konačnih elemenata, tada novom granom konstrukcijskoga projektiranja. Stečena znanja prenio je u Institut građevinarstva Hrvatske gdje je radio od 1972. Ondje je s → Josipom Dvornikom, s pomoću izvornoga optimizacijskog programa, odredio oblik dimnjaka kotlovnice termoelektrane Urinj, visine 250 m, tada jedne od najvećih i najsloženijih konstrukcija izgrađenih na lokaciji s izrazito velikim brzinama vjetra. Od 1978. radio je na → Građevinskome fakultetu u Zagrebu, od 1985. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Građevna statika, Dinamika konstrukcija, Plošni nosači, Metoda plastičnosti te Numeričke metode u analizi konstrukcija. Na specijalizaciji te kao gostujući profesor boravio je 1983. na Sveučilištu Colorado u Boulderu. Ondje je s Willamom Kasparom razvio jedan od prvih matematičkih modela postupnog popuštanja nosivosti betona.

Od 1985. je ponovno radio na sveučilištu u Swanseaju, gdje je s Olekom Zienkiewiczem razvio model tzv. apsorbirajućeg ruba kako bi se korektno modelirao utjecaj neograničenih sredina u seizmičkim proračunima, koji je uključen u nekoliko proračunskih paketa za primjenu u nuklearnoj industriji. Iako trajno zaposlen u Swanseaju, nastavio je redovito održavati poslijediplomsku nastavu u Zagrebu. Godine 1994–2012. na Sveučilištu u Glasgowu bio je regius professor (jedinstvena značajka akademske zajednice u Ujedinjenom Kraljevstvu i Irskoj, profesor s kraljevskim pokroviteljstvom ili imenovanjem) građevinarstva i mehanike, naslov koji je od 1840. do tada imalo tek devet stručnjaka. Predavao je kolegije Numeričko modeliranje, Dinamika konstrukcija i potresno inženjerstvo te Numeričke metode u teoriji plastičnosti. Bio je 1996–2001. predstojnik Građevinskog odjela te 2007–11. direktor Zajedničkog istraživačkog instituta za mehaniku materijala i struktura te bioinženjering, zajedničkoga četirima sveučilištima na zapadu Škotske. U Velikoj Britaniji umirovljen je 2010. Od 1990-ih surađivao je s → Građevinskim fakultetom u Rijeci gdje je 2010–15. bio redoviti profesor. Predavao je kolegije Rubni problemi te Plošni nosači.

Svojim postignućima u područjima metode konačnih elemenata te statici i dinamici konstrukcija postao je jedan od vodećih svjetskih stručnjaka. Godine 1992. bio je suosnivač udruge International Association for Computational Mechanics kojom je predsjedao 1996–97. Bio je 1990–2014. urednik međunarodnog časopisa Computers & Concrete za Europu. Bio je dopisni član HAZU-a od 2010. te professor emeritus Sveučilišta u Glasgowu od 2011. Udruženje bivših studenata i prijatelja sveučilišta u Hrvatskoj od 2018. dodjeljuje Nagradu »Nenad Bićanić«.

Dobronić, Lelja (Zagreb, 19. IV. 1920 – Zagreb, 19. XII. 2006), povjesničarka umjetnosti, znatno je unaprijedila poznavanje arhitekture i urbanizma Zagreba od srednjega vijeka do suvremenosti.

Diplomirala je 1943. povijest, arheologiju i povijest umjetnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirala 1946. disertacijom Umjetnost kovanog željeza u našim krajevima (mentor V. Hoffiller). U Zagrebu je od 1944. radila kao kustosica u Gipsoteci grada Zagreba, od 1948. u Muzeju grada Zagreba, od 1962. u Zavodu za zaštitu spomenika kulture, od 1964. u Hrvatskome školskom muzeju, a od 1967. do umirovljenja 1980. bila je direktorica Povijesnoga muzeja Hrvatske.

Bavila se primarno temama vezanima uz povijesno-umjetničku topografiju Zagreba: pojedinačnim građevinama (Klasična gimnazija u Zagrebu od 1607. do danas, 2004), osobito stambenom arhitekturom, urbanističkim razvojem i urbanom kulturom (Slobodni i kraljevski grad Zagreb, 1992; Renesansa u Zagrebu, 1994), istaknutim i manje poznatim graditeljima (Zagrebački graditelj Janko Jambrišak, 1959; Zaboravljeni zagrebački graditelji, 1962; Zagrebački arhitekti Hönigsberg i Deutsch, 1965; Bartol Felbinger i zagrebački graditelji njegova doba, 1971; Graditelji i izgradnja Zagreba u doba historijskih stilova, 1983), povijesnim podgrađima, periferijom, ljetnikovcima, radničkim naseljima, kulturom vrtova i parkova, baštinom Zagrebačke biskupije, napose Zagrebačkog kaptola te životom i djelom zagrebačkih biskupa (Zagrebačka biskupska tvrđa, 1988., 1991; Biskupski i kaptolski Zagreb, 1991). Također je autorica knjiga o dinamičnoj povijesti i postojanoj transformaciji kuća i javnih prostora (Stare numeracije kuća u Zagrebu, 1959; Zagrebački Kaptol i Gornji grad nekad i danas, 1986., 1988). Znanstvene i stručne radove objavljivala je među ostalim u publikacijama Arhitektura, Čovjek i prostor, Radovi Instituta za povijest umjetnosti te Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske (jedna od pokretačica i glavna urednica 1952–65). Objavila je izvore za zagrebačku povijest u seriji Monumenta historica civitatis Zagrabiae (Povijesni spomenici grada Zagreba, sv. 18–23., 1949–2004). Dobitnica je više nagrada, među ostalima »Pavao Ritter Vitezović« za životno djelo Hrvatskog muzejskog društva (1987), Nagrade HAZU-a (1996), »Ivan Kukuljević Sakcinski« Matice hrvatske (1999).

Radujković, Mladen (Piran, 5. IV. 1952), građevinski inženjer, stručnjak za organizaciju građenja.

U Zagrebu je na → Građevinskome fakultetu diplomirao 1978. i doktorirao 1993. disertacijom Analiza utjecajnih faktora pri planiranju optimalnog roka građenja. Radio je kao inženjer od 1978. u poduzeću → Hidroelektra, a od 1980. kao nadzorni inženjer, inženjer konzultant, voditelj planiranja i kontrole Zavoda za organizaciju i ekonomiku građenja → Instituta građevinarstva Hrvatske. Od 1991. radio je na matičnome fakultetu, u zvanju redovitoga profesora od 2003; dekan Fakulteta bio je 2006–10. Predavao je kolegije Organizacija građenja I i II, Metode planiranja i Upravljanje građevinskim projektima te Planiranje i kontrola projekata, planiranje i upravljanje rizicima na poslijediplomskome studiju. Sudjelovao je i u nastavi specijalističkoga poslijediplomskoga studija Poslovno upravljanje u graditeljstvu – MBA in Construction gdje je predavao kolegije Project Planning and Control i Project Management. Znanstveno su i stručno područje njegova rada planiranje i upravljanje građevinskim projektima i graditeljska regulativa. Kao voditelj i glavni savjetnik sudjelovao je u više projekata građenja, rekonstrukcija i održavanja poslovnih i infrastrukturnih objekata. Napisao je u suautorstvu udžbenike Poslovna izvrsnost u građevinarstvu RH (2011), Planiranje i kontrola projekata (2012), Organizacija građenja (2015), Priručnik organizacije građenja (2018), skripta Osnove graditeljske regulative (2008), zbirku Riješeni primjeri zadataka – organizacija građenja i metode planiranja (2008), bio je urednik publikacije Znanstvenoistraživački projekti (2004) te suurednik izdanja Temeljne individualne kompetencije za upravljanje projektima I, II (2018).

Gomboš, Stjepan (Sombor, 10. III. 1895 – Zagreb, 29. IV. 1975), arhitekt, znatno je pridonio razvoju hrvatske moderne arhitekture između dvaju svjetskih ratova.

Diplomirao je arhitekturu 1921. na Visokoj tehničkoj školi u Budimpešti. Radio je u Zagrebu u atelijerima → Rudolfa Lubynskog od 1920., potom od 1921. → Huge Ehrlicha, a 1931–41. vodio je zajednički atelijer s → Mladenom Kauzlarićem, s kojim je sudjelovao na izložbama → Udruženja umjetnika Zemlja (Zagreb, Sofija). Nakon II. svj. rata radio je u Ministarstvu građevina NRH. Od 1947. bio je šef Odjela industrijske arhitekture u → Arhitektonskome projektnom zavodu, a 1951–62. radio je u → Arhitektonskom projektnom zavodu Plan u Zagrebu. Na zagrebačkom je Tehničkome fakultetu (→ Arhitektonski fakultet) 1950–54. kao izvanredni profesor predavao kolegij Industrijsko graditeljstvo.







U svojim je projektima stambenih, obiteljskih, javnih i industrijskih zgrada osobitu pozornost posvetio jasnom volumenu i čistim plohama građevina te konstruktivnim i funkcionalnim elementima. U ranoj fazi kod Ehrlicha surađivao je u Zagrebu na projektima Prve hrvatske obrtne banke u Ilici 38 (1925), sklopa Nadarbine Zagrebačke nadbiskupije, omeđenoga Vlaškom, Bauerovom i Martićevom ulicom te Ratkajevim prolazom (1926–30), zgrade Mirovinske zaklade Gradske štedionice u Gajevoj 2 (1934), a samostalno je projektirao i izveo zgradu Bratimske blagajne u Mislavovoj 18–20 (1929), vilu u Nazorovoj 7 i dr. U zajednici s Kauzlarićem je, ostvarivši najviše domete predratne zagrebačke arhitektonske škole, realizirao među ostalim stambene zgrade u Petrinjskoj 11 i Maksimirskoj 4 (1933), Borninoj 12 (1934), Boškovićevoj 24 (1935), Brešćenskoga 7 (1938), na Svačićevu trgu 12 (1940), stambeno-poslovnu zgradu Seljačke sloge u Zvonimirovoj 17 (1938), vile u Novakovoj 15 (1932) i 24 (1936), Zamenhofovoj 9 (1936), Nazorovoj 52 (1937), obiteljsku kuću u Babonićevoj 25 (1935); vile Grünwald (1933) i Mahler (1935) u Korčuli, Ladany i Ronin u Hvaru (1936) te Rusko na Koločepu (1938). Tijekom zajedničkoga djelovanja ostvarili su uspjele adaptacije i unutrašnja uređenja od kojih se ističu Gradska kavana u sklopu nekadašnjeg arsenala (1932) u Dubrovniku te kavana Corso na uglu Gundulićeve i Ilice u Zagrebu (1933). U poslijeratnom se razdoblju bavio industrijskom arhitekturom, realizirajući niz tvorničkih sklopova: Rade Končar (s Kauzlarićem, → V. Juranovićem i → O. Wernerom, 1946–49), Prvomajska, Tvornica parnih kotlova, RIZ u Zagrebu, Đuro Đaković (rekonstrukcija i proširenje) u Slavonskom Brodu i dr., a od stambene arhitekture ističu se stambena naselja tvornice Rade Končar u Voltinom (s → I. Bartolićem i → S. Löwyjem, 1947) i Poljane u Vrbiku (s → V. Potočnjakom i V. Hećimovićem, 1948; danas Alagina 1–8, Bošnjakovićeva 1–8, Stožirova 1–8, Vrančićeva 1–8) u Zagrebu. Objavio je veći broj članaka u stručnim časopisima Arhitektura, Čovjek i prostor i Naše graditeljstvo. Dobitnik je nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1967) i »Vladimir Nazor« (1970).

























Heinzel, Vjekoslav (Zagreb, 27. VIII. 1871 – Zagreb, 1. III. 1934), arhitekt i gradonačelnik, uvelike je pridonio planskomu razvoju Zagreba i živoj graditeljskoj djelatnosti nakon I. svj. rata.







Tehničku visoku školu polazio je u Grazu (TH Graz), a 1893. diplomirao je arhitekturu u Stuttgartu. Od 1895. djelovao je u Zagrebu, gdje je 1895–1905. predavao zgradarstvo u Graditeljskoj školi (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2) i vodio samostalno građevinsko poduzeće (1896–1912). Od 1910. bio je gradski zastupnik, 1912–20. predsjednik Trgovačke i obrtničke komore. Gradonačelnik Zagreba bio je 1920–21. te 1922–28. U duhu historicizma projektirao je u Zagrebu više stambenih zgrada: uglovnice u Gundulićevoj 45A (1897), na Svačićevu trgu 1 (1898), u Šenoinoj 5 (1899), Palmotićevoj 26 (1905) i 53 (1907), zatim zgrade na Svačićevu trgu 15 i 16 (1898), u Jurišićevoj 7 (1900), na Marulićevu trgu 16 (1910), te Pučku školu u Filipovićevoj 1 (1902., danas Osnovna škola Ivana Filipovića). Snažno se zauzimao za plansko građenje, osobito novom regulatornom osnovom (1923), tj. planiranjem dijela grada istočno od Draškovićeve ulice, oko današnjega Trga žrtava fašizma, Krešimirova trga i Zvonimirove ulice, te izgradnju novih gradskih četvrti. Članke o komunalnim temama objavljivao je u periodici, Agramer (Zagreber) Tagblatt, Hrvatski Lloyd, Der Morgen, Slobodna tribuna, Dom i dr.

Löwy, Slavko (Koprivnica, 7. VIII. 1904 – Zagreb, 1. IV. 1996), arhitekt, istaknuti predstavnik hrvatske arhitekture između dvaju svjetskih ratova.

Studirao je arhitekturu na Tehničkoj visokoj školi u Beču (TU Wien) 1923–25., Tehničkom fakultetu u Zagrebu 1925–27. i na Tehničkoj visokoj školi u Dresdenu (TU Dresden), gdje je 1930. diplomirao. Nakon završetka studija radio je u Zagrebu u arhitektonskom uredu → Ignjata Fischera, potom od 1931. u birou → Stanka Kliske, a 1932–42. vodio je arhitektonski biro Löwy u Zagrebu. Od 1945. radio je u tehničkom uredu Narodnoga magazina (Nama), od 1946. u Zemaljskom građevno-projektnom zavodu NRH (od 1947. → Arhitektonski projektni zavod Hrvatske). Od 1950. bio je voditelj projektnoga biroa Proektant u Skoplju, a 1954. obnovio je arhitektonski biro Löwy u kojem je djelovao do umirovljenja 1966.

Njegova se ostvarenja odlikuju profinjenim proporcijama i racionalnom prostornom organizacijom. Poseban su prinos hrvatskoj modernoj međuratnoj arhitekturi njegovi prototipovi najamnih zgrada te uspješne interpolacije u postojeću gradsku građevnu strukturu. Autor je prvoga zagrebačkog »nebodera« u Masarykovoj ulici 22 (1933–34). Među ostalim realizacijama izvedenima tijekom 1930-ih ističu se: vile Federbuš u Novakovoj 19 (1931), Hirschler, tzv. Šumski dvor na Gornjem Prekrižju 2 (1932–33) i Lebinec na Ribnjaku 20 (1937–38), poslovno-stambene zgrade Grünsberg u Petrićevoj 7 (1932–33), Schlenger u Bogovićevoj 4 (1932–33), Schlenger u Boškovićevoj 7B (1936–37), Jadranskoga osiguravajućega društva u Draškovićevoj 13 (1936–37) i Radovan na Savskoj cesti 8 (1937), te ugrađene najamne stambene zgrade po prototipskome prostornom rješenju u Zvonimirovoj 23 (1932–33), Bulićevoj 4 (1936–37) i Tuškanovoj 15 (1936–38), sve u Zagrebu. U Koprivnici je podignuo spomenik židovskim žrtvama palima u I. svj. ratu i obnovio sinagogu (1930).









Djela izvedena nakon II. svj. rata primjer su znalačke primjene tzv. internacionalnoga stila. Među zagrebačkim realizacijama ističu se stambeni blokovi tvornice Rade Končar u Voltinom (1947., s I. Bartolićem i S. Gombošem), kiparske majstorske radionice Antuna Augustinčića na Jabukovcu 10 i Vanje Radauša na Zmajevcu 8 (1949–52), stambeni niz u Galjufovoj 4–12 (1950–51), Dom umirovljenika Lavoslav Švarc u Bukovačkoj 55 (1955–56), studentski domovi Cvjetno naselje u Odranskoj 8 (1955), Šarengradska (danas Ante Starčević) na Zagrebačkoj aveniji 2 (1961) i Sava (danas Stjepan Radić) na Jarunskoj cesti 2 (1961). U Skoplju je izveo zgradu Veterinarskoga fakulteta (1950), Gradsko kupalište (1950–51), studentsko naselje uz Filozofski fakultet (1951), Dom invalida i Gradski hotel s urbanističkim rješenjem šetališta uz Vardar (1953–64). U Osijeku je projektirao studentski dom u Ulici I. G. Kovačića 4 (1962), a u Rijeci stambeni neboder za postojeće studentsko naselje na Podmurvicama u Čandekovovoj 4 (1963., s E. Seršićem). Objavio je mnogobrojne članke u Koprivničkim novinama, Građevinskom vjesniku, Arhitekturi, Čovjeku i prostoru i dr. Dobitnik je nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1970) i »Vladimir Nazor« (1976).

Haberle, Marijan (Zagreb, 16. V. 1908 – Rijeka, 20. III. 1979), arhitekt, predstavnik moderne u hrvatskoj arhitekturi.

Diplomirao je 1931. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Godine 1930–33. radio je kod → Rudolfa Lubynskog i → Stjepana Hribara te u građevinskom poduzeću Adolfa Helfmana u Zagrebu. S → Hinkom Bauerom vodio je zajednički atelijer 1934–40., potom je 1940–45. djelovao samostalno, a 1943–45. i predavao na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. Nakon II. svj. rata radio je do 1947. kao projektant u Ministarstvu narodnog zdravlja NRH, 1948–51. u → Arhitektonskom projektnom zavodu u Zagrebu, 1951–53. predavao je na Tehničkome fakultetu u Sarajevu, a od 1951. do umirovljenja 1976. vodio je arhitektonski atelijer Haberle (poslije Forum), u kojem je radio do 1979.

Zajedno s Bauerom je u Zagrebu, u duhu moderne arhitekture, projektirao Zagrebački zbor (danas Studentski centar) na Savskoj cesti 25 (1936–39), Dom Društva inženjera i arhitekata (danas Prehrambeno-biotehnološki fakultet) u Pierottijevoj 4 (1937), obiteljske kuće na Gornjem Prekrižju 12 (1937) i u Torbarovoj 11 (1938), Željezničarsku bolnicu (danas Klinika za plućne bolesti) na Jordanovcu (1938), zgradu Fiatova servisa na Savskoj cesti 56 (1940) i stambenu zgradu s kinodvoranom (danas Kinoteka) u Kordunskoj 1 (1941), a samostalno crkve sv. Josipa u Trakošćanskoj 47 (1937) i sv. Marka Križevčanina na Selskoj cesti 91 (1937–40). Do 1943. sudjelovao je na 40-ak natječaja (palače Monopola i Predsjedništva vlade, 1937., II. nagrada, i Albanija, 1938., I. nagrada, u Beogradu, s H. Bauerom; vojarna i Vojna bolnica u Zagrebu, 1941; željeznički kolodvor u Sofiji, 1943., s M. Ivačićem i dr.). Nakon II. svj. rata je, najčešće u suradnji, izveo više od 50 javnih, društvenih, hotelskih, industrijskih i stambenih objekata: Zagrebački velesajam (danas Tehnički muzej Nikola Tesla) na Savskoj cesti 18 (1949) i Brodarski institut na Aveniji V. Holjevca 20 (1949–58), stambene zgrade u Kukuljevićevoj 35 i na Krešimirovu trgu (1955), prvu fazu novoga Zagrebačkoga velesajma (1955–56), Visoku tehničku školu u Lučićevoj 1 (1957–60., s → M. Jurković-Haberle, danas sjeverna zgrada Fakulteta strojarstva i brodogradnje), palaču Matice iseljenika na Radićevu trgu 3 (1958–63) i Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog na Radićevu trgu 4 (1958–73., s M. Jurković-Haberle i T. Zdvořak), poslovnu zgradu na Miramarskoj cesti 22 (1962), sve u Zagrebu. Od ostalih se projekata ističu hotel Plitvice na Plitvičkim Jezerima (1955–58), vodotoranj (1964) i banka (1965) u Sisku, Spomen-dom Đuro Salaj na Miletićevu trgu 12 (1961., danas Koncertna dvorana Ivane Brlić Mažuranić i Gradska knjižnica) i željeznički kolodvor (1967) u Slavonskom Brodu i dr. Godine 1977. izabran je za izvanrednoga člana JAZU-a (danas HAZU). Dobio je nagrade Zagrebačkoga salona (1974) te za životno djelo »Viktor Kovačić« (1969) i »Vladimir Nazor« (1973).



















Čižmek, Ivan (Zagreb, 23. X. 1937), arhitekt i urbanist, stručnjak za izradbu prostornih i urbanističkih planova, napose za projektiranje stambenih naselja, turističkih kompleksa i gradskih središta.

Diplomirao je 1962. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1961–63. radio na Katedri za prostorno oblikovanje i likovni odgoj kao asistent Kamila Tompe. Boravio je 1965–68. u Parizu gdje je radio u arhitektonskom atelijeru Candilis – Josić – Woods. Tijekom 1960-ih povremeno je radio u atelijerima → Alfreda Albinija, → Vjenceslava Richtera i → Ivana Vitića te surađivao sa skupinama nezavisnih mladih arhitekata X i Z. Od 1970. do 1992. bio je zaposlen u → Urbanističkom institutu Hrvatske, gdje je radio na prostornim i generalnim urbanističkim planovima (Obrovac i Đakovo, 1975; Kotor, 1984; Donji Karin, Rovanjska i Maslenica, 1986; Zadar, 1989–90), projektima turističkoga naselja Petrčane – Diklo kraj Zadra (1971), stambene zone u Zadru (1973), na rekonstrukciji povijesne jezgre Požege (1976), i dr. Od 1993. do 2005. djelovao je kao savjetnik Gradskoga zavoda za planiranje razvoja grada i zaštitu čovjekova okoliša na urbanim strategijama modernizacije Zagreba temeljenima na ideji održivoga razvoja i obnove kulture urbanoga uređenja. S → Tomislavom Odakom, Zdenkom Vazdarom i Tomislavom Bilićem projektirao je 1976. novozagrebačko stambeno naselje Dugave, što je bila prekretnica u odnosu na dotadašnju hrvatsku urbanističku i arhitektonsku praksu jer je riječ o prvome naselju izvedenom u sustavu novoutemeljenoga modela tzv. društveno usmjerene stambene izgradnje. Ta ideja humanoga stanovanja i odustajanja od pravilnoga rastera u projektiranju vidljiva je i prije (1975) na nerealiziranom projektu stambenoga naselja Bili brig u Zadru, te poslije (1978) u projektu novozagrebačkoga stambenog naselja Sloboštine (u suradnji s D. Kišom, H. Bošnjakom, H. Devideom, Z. Vazdarom, T. Odakom, T. Bilićem, i dr.). Tijekom 1960-ih bio je sudionikom umjetničkoga pokreta novih tendencija te članom umjetničke skupine Gorgone. Surađivao je u programu za razvoj UN-a (projekt Jadran III — studija okoliša, 1975–78). Jedan je od utemeljitelja hrvatskog ogranka europskoga znanstvenog i kulturnog projekta Europan (1990). Autor je velikog broja crteža i arhitektonskih zapisa koje je izlagao na samostalnim izložbama i sabrao u knjizi Urbani herbarij (2002). Stručne radove objavljivao je u časopisima Arhitektura i Čovjek i prostor. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2019).

Delalle, Radovan (Slavonski Brod, 23. XII. 1935), arhitekt i urbanist, zagovornik alternativnih pristupa suvremenoj urbanističkoj i arhitektonskoj problematici.

Studirao je arhitekturu na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskome fakultetu u Zagrebu (1956–60), diplomirao je u Urbanističkom institutu Sveučilišta u Parizu (1972). Radio je u Zavodu za urbanizam grada Sarajeva (1961–66), arhitektonskom birou Jacquesa Labroa u Parizu (1967–69), potom povremeno u Zavodu za studije i projektovanje Dom u Sarajevu, u zagrebačkoj podružnici karlovačkog arhitektonskog biroa AGI-46 te u → Urbanističkom zavodu grada Zagreba, u kojem je bio stalno zaposlen od 1982. Suosnivač je arhitektonske skupine Z (1969). U okviru istraživačkoga rada na konceptu urbarhitekture kojim je pokušao redefinirati arhitekturu u odnosu na urbani kontekst, predložio je više eksperimentalnih projekata, među ostalima središte Marindvora u Sarajevu (1964) i Trnja u Zagrebu (1971–72). Projektirao je naselje Ciglane u Sarajevu (1965., 1974., s N. Muftićem), novo naselje i centar u Dugoj Resi (1976–77., sa S. Krajačem) i kuće za odmor u Staroj Baški na Krku (1970–79). Radio je na generalnim urbanističkim planovima Novoga Zagreba (1973., s N. Šilović) i Duge Rese (1986., sa S. Krajačem). Izradio je više provedbenih urbanističkih planova: za zagrebačka naselja Sloboština (1975., s I. Tepešom), Lučko (1981), Kozari bok (1983) i Kalinovica – Kerestinec (1989), za područje Autobusnoga kolodvora Zagreb (1990., s N. Gamulinom), za lijevu obalu Save u središnjem prostoru zagrebačkog Trnja (1987) i za središnji prostor Novoga Zagreba (1988). Znanstvene i stručne radove iz područja arhitekture i urbanizma objavljivao je u časopisima Arhitektura, Čovjek i prostor, Komunikacije, Arhitektura i urbanizam, Naše teme i dr. Autor je knjige Traganje za identitetom grada. Urbarhitektura (1988., 1997). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2013).







Hribar, Stjepan (Zagreb, 7. VII. 1889 – Zagreb, 8. XII. 1965), arhitekt i urbanist, zaslužan za ključna urbanistička rješenja Zagreba 1930-ih koja su ostavila trag modernizma i omogućila razvoj grada.

Diplomirao je arhitekturu 1914. na Visokoj tehničkoj školi u Dresdenu (TH Dresden). Nakon I. svj. rata 1919–20. sudjelovao je u izradbi generalnog urbanističkog (regulacijskog) plana i arhitektonskih projekata sklopa Medicinskoga fakulteta na Šalati u Zagrebu. Od 1922. radio je u zagrebačkom građevinskom poduzeću Pionir. Godine 1925–28. djelovao je kao samostalni arhitekt, a 1928–41. bio je u službi zagrebačkoga gradskog poglavarstva, isprva kao savjetnik, potom kao voditelj Odsjeka za regulaciju grada Zagreba. Od 1945. do umirovljenja 1956. radio je u Urbanističkom institutu NRH i u Urbanističkom zavodu grada Zagreba. Uz osnovnu arhitektonsko-urbanističku djelatnost bavio se i pedagoškim radom te je 1934–40 (s kraćim prekidom) bio honorarni nastavnik na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta predajući prvi put formalno utemeljene kolegije iz područja urbanizma.

Bio je jedan od sastavljača podloge i raspisa međunarodnoga natječaja za regulacijski plan Zagreba 1930., a sa suradnicima je 1932–36. izradio generalni regulacijski plan grada koji je bio osnova novom urbanom razvoju i temelj kasnijim regulacijama. Izveo je zgrade filijala Prve hrvatske štedionice u Zagrebu, Karlovcu, Sisku i Dubrovniku (1922–25), izložbeni paviljon Jugoslavije na izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu (1924–25), stambeno-poslovnu zgradu u Ilici 17 (1931., s I. Velikonjom), obiteljsku kuću Ljube Babića na Rokovu perivoju 5 (1926–27), kuću Knežević na Goljaku 51 (1930) i dr. Zagrebački urbani krajolik oblikovao je projektom Aleksandrovih stuba u Dežmanovu prolazu (1930–31., s A. Ulrichom). Bavio se također unutarnjim uređenjem te adaptacijom zgrada u Zagrebu (unutarnja uređenja kurije Arko na Kaptolu 2 te crkve sv. Blaža, 1925., s I. Kerdićem, izvedeno djelomice; preuređenja Banskih dvora i palače Dverce na Gornjem gradu, pročelja zgrade u Ilici 8).

Fabris, Stanko (Split, 7. III. 1909 – Zagreb, 30. XII. 1997), arhitekt, sljedbenik načela funkcionalizma i međunarodnoga stila u suvremenoj arhitekturi.

Studirao je na Nacionalnoj visokoj školi arhitekture i dekorativnih umjetnosti u Bruxellesu, gdje je 1939. diplomirao kod Henryja van de Veldea. Nakon studija bio je zaposlen kao projektant u upravi Primorske banovine u Splitu. Od 1942. radio je u građevinskom poduzeću Hoyer Zorislava Franjetića u Zagrebu, odakle je za II. svj. rata otišao u partizane. Godine 1945–47. bio je referent arhitektonskog odsjeka Narodnooslobodilačkog odbora u Bjelovaru. Od 1947. živio je u Zagrebu i radio u → Arhitektonskom projektnom zavodu, a od 1954. do umirovljenja 1980. vodio je Projektni biro Zagreb. Poštujući načela funkcionalnosti, projektirao je stambene zgrade koje su se isticale plastičnošću i koloritom, dok su smisao za oživljavanje glatkih zidnih ploha, odvažno eksperimentiranje staklom i čitkost konstrukcije svojstveni njegovu oblikovanju javnih zgrada.







Projektirao je stambenu arhitekturu: obiteljske kuće na Braču i u Splitu 1940-ih, višestambene zgrade u Splitu (u Bregovitoj ulici 2–3, 1951–54; na uglu Trga M. Pavlinovića i Biankinijeve 8, 1953–57; stambeni sklop na raskrižju Držićeve i Višeslavove ulice, 1959–62; šest nebodera na Putu Glavičina 2, u Sukošanskoj 19, 21 i Starčevićevoj 21, 25, 32, 1960), u Zagrebu u Vukovarskoj ulici 52, 1956–60., u Šibeniku, Rijeci, Nišu, Podgorici, i dr. Od javnih i poslovnih zgrada ističu se one u Ilici 197 (danas Klinika za tumore), 1955–67., Petrinjskoj 20, 1959., na Prilazu baruna Filipovića 18, 1962., na uglu Trga maršala Tita (danas Trg Republike Hrvatske) i Prilaza JNA (danas Deželićev prilaz), 1957–62 (kontroverzna poslovna zgrada Željpoha, poslije Ferimporta, danas Muzička akademija koje je adaptacija dovršena 2014) u Zagrebu, te u Gundulićevoj 29, 1961–63. u Splitu. Prvi je u nas projektirao suvremene industrijske vinarije, u Drnišu (1955), Splitu (u staroj gradskoj luci, 1958–60., s → D. Vesanovićem), Visu (1959), Poreču (Plava laguna, 1979), Osijeku (Erdut, 1982) i dr., a zapažena su i njegova ostvarenja školskih zgrada (u Buzetu, 1947; Segetu kraj Trogira, 1958; Glini, 1963. i dr.) i tvornica (Dalmacijavino u Splitu, 1959; alkoholnih pića Badel u Zagrebu, 1969; Vrgorka u Vrgorcu, 1982). Dobitnik je nagrada »Vladimir Nazor« (za životno djelo 1980) te »Viktor Kovačić« (godišnja 1967., za životno djelo 1995).













Baletić, Bojan (Šibenik, 17. XI. 1957), arhitekt, pionir primjene računala u arhitektonskom projektiranju u nas.

Na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1981. te doktorirao 1996. disertacijom Informacijski kodovi mutantnih oblika i njihova uloga u koncipiranju i vrednovanju stana (mentori → G. Knežević i → Z. Žagar). Stručno se usavršavao u Međunarodnom laboratoriju za arhitekturu i dizajn ILAUD u Italiji (Urbino 1981), te na sveučilištima u Škotskoj (Glasgow 1986., 1988) i SAD-u (Berkeley 1989., Athens 2003). Nakon što je diplomirao, isprva je honorarno radio u Urbanističkom institutu Hrvatske, a od 1982. zaposlen je na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, od 2006. u zvanju redovitoga profesora. Od 1992. predaje kolegije Primjena računala u arhitekturi i Elektronska obrada podataka, koje je uveo u nastavu. Na Fakultetu je ustrojio Kompjutorsku učionicu (1995), bio voditelj Kabineta za primjenu računala (1998–2018), prodekan (1996–2000., 2003–06) i dekan (2020–24). Bio je i prorektor za prostorni razvoj i međuinstitucijsku suradnju Sveučilišta u Zagrebu (2006–14), te član, voditelj i predsjednik mnogobrojnih povjerenstava, vijeća i radnih skupina. Znanstveno i stručno isprva se bavio održivom arhitekturom te je sudjelovao u međunarodnom projektu Energetska i ambijentalna rehabilitacija u stanovanju (1985–87., voditelj G. Knežević, supervizor → V. Bazjanac), a potom je svoj fokus djelovanja usmjerio na primjenu multimedije i računalno podržanoga dizajna u arhitekturi. Autor je mnogih znanstvenih i stručnih radova te voditelj više domaćih i međunarodnih projekata iz tog područja. Bio je osnivač i predsjednik CAD sekcije Udruženja hrvatskih arhitekata (1989–96). Član je HATZ-a od 2016 (član suradnik od 1997). Dobitnik je državne Nagrade za znanost za 2017. Professor je emeritus Sveučilišta u Zagrebu od 2025.

Kolacio, Zdenko (Sušak, danas dio Rijeke, 24. IX. 1912 – Zagreb, 18. V. 1987), urbanist i arhitekt, osnivač Urbanističkog instituta Rijeka i dugogodišnji ravnatelj Urbanističkog zavoda grada Zagreba.

Diplomirao je arhitekturu 1935. na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. Godine 1937–39. radio je u gradskom poglavarstvu Sušaka na generalnom urbanističkom planu grada. Neposredno nakon II. svj. rata rukovodio je sektorom visokogradnje u obnovi Rijeke. Godine 1952. osnovao je i do 1956. vodio Urbanistički institut za Istru i Hrvatsko primorje (→ Urbanistički institut Rijeka). Godine 1957–71. bio je ravnatelj → Urbanističkoga zavoda grada Zagreba, potom je radio u Republičkom sekretarijatu za urbanizam, građevinarstvo, stambene i komunalne poslove, a od 1972. do umirovljenja 1974. bio je ravnatelj u arhitektonskom birou Zagreb-projekt. Nakon potresa u Skoplju 1963. bio je član savjetodavnoga odbora UN-a za obnovu grada.

Zajedno sa → Zdenkom Silom i → Kazimirom Ostrogovićem dobio je 1955. prvu nagradu za regulaciju središnjega poteza Zagreba od Trga N. Šubića Zrinskog do Save (projekt djelomično realiziran). Suautor je idejnoga urbanističkoga rješenja južnoga Zagreba (1962), zasebnih idejnih projekata naselja Trnsko (1959–60) i Siget (1963), središta Zapruđa (1967) te urbanističkih planova Volovčice (1964), Sopota (1965), Zavrtnice i Ravnica (1966). Vodio je izradbu urbanističkoga programa grada iz 1964 (prema kojem je 1971. donesen i prihvaćen Generalni urbanistički plan Zagreba). Sudjelovao je na natječajima za naselje brodogradilišta 3. maj (1946), zgradu poduzeća Vulkan (1952., sa Z. Silom), stambenu zgradu Tvornice papira Rijeka (1954), sve u Rijeci, za regulaciju gradskih središta u Crikvenici (1950–51., sa Z. Silom) i Zadru (1960., s V. Ivanovićem, G. Kneževićem, M. Maretićem i J. Uhlikom) i dr. Ističe se njegov rad na spomeničkoj plastici, uglavnom na temu II. svj. rata. Među važnijim ostvarenjima su: spomenici Vladimiru Gortanu u Bermu (1952–53., sa Z. Silom), borcima na Trsatu u Rijeci (1952–56., sa Z. Silom), Vladimiru Nazoru u Crikvenici (1973), Vladimiru Franu Mažuraniću u Novom Vinodolskom (1973), Andriji Mohorovičiću u Voloskom (1979), spomen-park strijeljanih na Šubićevcu u Šibeniku (1961–62., s K. Angelijem Radovanijem), memorijalna obilježja u Anindolu u Samoboru (1959), Susedgradu (1961), Ferdinandovcu (1961–62) i šumi Abez kraj Gvozda (1966). Izlagao je crteže na više samostalnih i skupnih izložbi. Članke i rasprave o arhitekturi objavljivao je u periodici: Čovjek i prostor, Arhitektura, Dometi, Oko, Novi list, Večernji list, Vjesnik, i dr. Autor je knjige eseja Vizije i ostvarenja (1978). Bio je glavni urednik časopisa → Arhitektura (1960–63). Dobitnik je nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1973) i »Vladimir Nazor« (1983), godišnje »Vladimir Nazor« (1976), te međunarodne Herderove nagrade (1979) za izniman doprinos integralnosti srednjoeuropske kulture, i dr.







Višenamjenska dvorana Žatika, sportska dvorana u Poreču osobita po izražajnoj arhitekturi i uklopljenosti u pejzaž.

Izgrađena je 2008 (autorice projekta: S. Jurković, S. Gašparović, N. Martinčić i T. Peraković).

Ulrich, Antun (Zagreb, 24. IX. 1902 – Zagreb, 27. III. 1998), arhitekt, jedan od prvih promicatelja moderne arhitekture u Hrvatskoj.

Studirao je 1923–27. u klasi Josefa Hoffmanna na Školi za umjetnost i obrt (Kunstgewerbeschule) u Beču. Nakon povratka u Zagreb nakratko se zaposlio u Građevinskoj sekciji Medicinskoga fakulteta, od 1928. radio je u Odsjeku za regulaciju grada, a od 1942–45. je s → Vladimirom Juranovićem vodio projektni biro. Od 1946. radio je u Arhitektonskom projektnom zavodu i od 1947. u Urbanističkom institutu Hrvatske u Zagrebu, te je od 1949. kao izvanredni profesor predavao na Arhitektonskome fakultetu u Skoplju. Od 1953. ponovno u Zagrebu, do umirovljenja 1966. vodio je Arhitektonski projektni biro Ulrich.

Još za studentskih dana, asistirajući Hoffmannu u izvedbi austrijskoga paviljona za Svjetsku izložbu u Parizu 1925–26., formirao je svoju stvaralačku osobnost. Nakon povratka u Zagreb njegova je orijentacija prema modernoj arhitekturi osobito došla do izražaja na projektu za Veslački klub na Savi (1931., do danas devastiran adaptacijama), koji je kao pasionirani veslač začeo još u Beču kao svoj diplomski rad.







Čistoću oblika i minimalističku kompoziciju primijenio je u stambenoj arhitekturi, osobito na zagrebačkim obiteljskim kućama u Petrovoj ulici 161 (1932) i Jurjevskoj 47 (1935) i stambeno-poslovnim zgradama na uglu Petrićeve 1 i Ilice (1934., s → F. Bahovcem) i Gajevoj 2A (1935–36., sa → S. Kliskom), u Ilici 143 (1937), na uglu Martićeve 14F i Bauerove (1937), Preradovićevu trgu 5 (1939–40., sa S. Kliskom) i dr., te na Domu Crvenoga križa u Ulici Crvenoga križa 14–16 (1936–40., sa S. Kliskom) i zgradi Zakladne bolnice Rebro u Kišpatićevoj 12 (danas KBC Zagreb; 1934–41., sa S. Kliskom, F. Gabrićem i I. Juranovićem). Zagrebački urbani krajolik oblikovao je projektom Aleksandrovih stuba u Dežmanovu prolazu (1930–31., sa S. Hribarom) i stuba u Dvorničićevoj ulici (1936).













U Ulrichovu poslijeratnom razdoblju ističu se značajne realizacije zgrada pretežno javne namjene: osnovne škole Antun Mihanović u Slavonskom Brodu (1949., s D. Perak), Pantovčak u Hercegovačkoj ulici u Zagrebu (1952) i dr., Predsjedništvo vlade FNRJ u Beogradu (danas Palača Srbije; 1947., s → V. Potočnjakom, → Z. Neumannom i D. Perak), studentski dom u Skoplju (1948., s D. Perak, N. Bertok i B. Vasiljevićem), radničko prenoćište u Lepušićevoj 6 (danas Fakultet političkih znanosti; 1947., s D. Perak), radničko odmaralište u Oteševu u Makedoniji (1948), Vojna bolnica u Splitu (danas KBC Split – Križine, 1958–65), poslovna zgrada Vjesnika na raskrižju Slavonske avenije 2–4 i Savske ceste (1956–72., izgorjela u požaru 2025) u Zagrebu, te stambenih zgrada: na uglu Martićeve 49 i Vojnovićeve u Zagrebu (1953., s → N. Kučanom), Jugoslavenske linijske plovidbe u Ulici žrtava fašizma 8 u Rijeci (1953., s N. Kučanom) i dr. Širok je i Ulrichov opus kao autora i suradnika na nizu urbanističkih planova (Sušak-Rijeka, Slavonski Brod, Varaždin i dr.). Autor je ili koautor (s F. Bahovcem, S. Kliskom i dr.) mnogih visokoocijenjenih natječajnih radova. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1971) i Nagrade HAZU-a (1995).

Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, znanstveni časopis Ministarstva kulture i medija RH. Izlazi od 1975. jednom na godinu, a objavljuje recenzirane znanstvene i stručne članke iz područja arheologije, povijesti umjetnosti i zaštite kulturne baštine. Tekstovi prezentiraju povijesnu, teorijsku i pravnu problematiku konzervatorstva te donose informacije o recentnim zaštitnim radovima, novim konzervatorsko-restauratorskim metodama i dostignućima te izvješća sa stručnih skupova i savjetovanja. Na portalu znanstvenih časopisa RH dostupan je od 2012.

Zagorka, građevinsko poduzeće za proizvodnju glinenih i šamotnih proizvoda osnovano 1889. u Bedekovčini kao Tvornica šamota i cigala braće Stejskal.

Poticaj zagrebačkom graditelju Ferdi Stejskalu i njegovu bratu Ernestu za izgradnju prve tvornice glinenih i šamotnih proizvoda u Hrvatskoj u Bedekovčini bila je blizina nalazišta visokokvalitetnih opekarskih i keramičkih glina, a dodatna pogodnost blizina željezničke pruge izgrađene 1886. Godine 1892. prodali su je bečkom poduzeću Wienerberger Ziegelfabrik – und Baugesellschaft, tada najvećem europskom poduzeću za proizvodnju keramike, zadržavši pritom status dioničara i suvlasnika. Početkom XX. st. u tome ih je naslijedio Zagrepčanin Armin Schreiner koji je i do tada imao važnu ulogu u popularizaciji građevne keramike iz Bedekovčine. Izlagao je proizvode na domaćim gospodarskim izložbama, poput obrtno-industrijske izložbe u zagrebačkom Trgovačko-obrtnom muzeju 1904., Hrvatsko-slavonske gospodarske izložbe 1906. u Zagrebu, izložbe Zagrebačkog jesenskog zbora 1913., itd.







Poduzeće je u većinskom austrijskom vlasništvu ostalo do 1918., kada ga je kupila Hrvatska eskontna banka, i sjedište mu je bilo u Zagrebu. Tvornica je proizvodila crijep, klinker, keramit i mozaik-pločice za popločavanje, klinkeraste keramitne i šamotne opeke, cijevi iz kamenine, raznu glinenu robu te pećnjake. Od 1923. proizvodili su se šamotne glinene peći i kaljevi za štednjake. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova tvornica je nastavila proizvodnju vatrostalnih i kiselootpornih materijala, te širokog asortimana opeke i crijepa. Godine 1938. pogon ciglane kupila je Parna tvornica crijepa i opeke Braća Bohn (→ Dilj).

Nakon II. svj. rata Zagorka je postala društveno poduzeće i proizvodila je opeku i utoreni crijep. S Jugokeramikom iz Zaprešića (→ Inker) 1963. povezala se u kombinat. Unaprijeđena je priprema sirovine, uvedene su visokoproduktivne automatske preše i postavljene višekomorne sušionice. U pogonu kamenine proizvodile su se kanalizacijske cijevi, kiselootporni obložni materijali i opeke, proizvodi kemijske kamenine te kiselootporni dimnjački elementi. Od 1971. poduzeće je ponovno bilo samostalna organizacija. U tvornici je 1980. proizvedeno 38 milijuna komada šuplje opeke i blokova, pet milijuna komada prešanoga crijepa, 9500 t oblikovanih i neoblikovanih vatrostalnih materijala, 7200 tona kiselootpornih i dimnjačkih opeka, cijevi i šamotne galanterije te 400 000 komada ukrasnih lonaca za cvijeće i ostale ukrasne keramike, a u to je doba u poduzeću bilo zaposleno 850 radnika.







Početkom 1990-ih poduzeće je podijeljeno na tri dijela, a potom je 1992. privatizirano. Do 1996. poduzeće Zagorka za proizvodnju opeke i crijepa poslovalo je kao mješovito poduzeće s pretežnim vlasništvom malih dioničara. Te mu je godine vlasnikom postalo austrijsko poduzeće Ziegelwerke Gleinstätten (član međunarodne grupe Tondach Gleinstätten, koja je od 2014. članica Wienerberger grupe) i promijenilo je ime u Tondach Hrvatska d. d. U toj je fazi ulaganja obustavljena proizvodnja blok-opeke koja je prethodno pečena u istoj peći s crijepom te je postojeća peć preuređena isključivo za proizvodnju crijepa, s ciljem proizvodnje 15 milijuna komada na godinu. Proizvodnja crijepa je, međutim, opadala, a od 2013. je u Bedekovčini obustavljena. Pogon keramike prešao je 1995. u vlasništvo domaćih poduzetnika, te pod nazivom Zagorka PGM i danas uspješno proizvodi ukrasno-uporabnu keramiku i dimovodne cijevi. Pogon za proizvodnju vatrostalnih posuda preuzelo je domaće poduzeće Kodrić-Silex, koje je smanjilo, a ubrzo i obustavilo proizvodnju, a pogon i zemljište prodalo (2000).

Zagorkini su se proizvodi rabili na mnogobrojnim zapaženim gradnjama prvoga i drugoga desetljeća XX. st. Tvornica je serijski proizvodila oplatne pločice i peći, dok je keramičke panoe, pločice i peći sa složenijim motivima uvozila iz Češke i Austrije. Keramički panoi nabavljali su se izravno od poduzeća Wienerberger Ziegelfabrik – und Baugesellschaft, a keramički su se frizovi dobavljali iz češke tvornice Rako. Iz te su se tvornice nabavljale podne pločice – mozaici koji se i danas nalaze u hodnicima Nacionalne i sveučilišne knjižnice, u prostorijama Gradske plinare, u kuhinji i sanitarnim prostorijama kavane Corso, Klinike za dječje bolesti (prije sanatorij dr. Roka Jokovića) i Društva hrvatskih književnika u Zagrebu, te u Poštanskoj palači i kinu Urania u Osijeku.







Jezgru graditeljskog sklopa tvornice, koja se prostire na približno 60 000 m² u samom središtu Bedekovčine, čine zgrada stare ciglane te pomoćne zgrade i skladišta. Povijesnu arhitekturu tvornice danas okružuje recentna izgradnja proizvodnih hala i novije upravne zgrade, sagrađene na mjestu nekadašnjih tvorničkih dimnjaka. Zgrada stare ciglane trokatna je građevina pravokutnog tlocrta, građena opekom vidljivom na pročelju, natkrivena dvostrešnim krovištem, u interijeru su očuvane stare peći, te je zaštićena kao kulturno dobro RH.

hidrotehnički sustavi, skupovi hidrotehničkih građevina međusobno povezanih u funkcionalnu cjelinu s ciljem djelovanja na vode, odn. ostvarenja potreba u odnosu na vode (iskorištavanje voda, zaštita od voda, zaštita voda). S obzirom na stalan rast potreba u odnosu na vode te ograničene količine i različitu kvalitetu vode, danas se u pravilu primjenjuju višenamjenska rješenja koja zadovoljavaju više aspekata djelovanja na vode. U građevinarstvu se pod hidrotehničkim sustavima podrazumijeva infrastruktura za zahvaćanje, tretman, čuvanje i raspodjelu voda korisnicima za piće, sanitarne potrebe, pripremu hrane u procesu proizvodnje hrane (industrija i sl.), natapanje, tehnološke potrebe u radnom procesu, proizvodnju električne energije, plovidbu, uzgoj riba, sport i rekreaciju. U skladu s tim hidrotehnički sustavi namijenjeni su za vodoopskrbu (→ vodoopskrba), hidrotehničke melioracije, zaštitu od velikih voda, te → hidroenergetske sustave. U svim spomenutim slučajevima potreba za vodom mora se zadovoljiti količinom i kakvoćom.

Hidrotehnički sustavi za hidrotehničke melioracije

Hidrotehnički sustavi za hidrotehničke melioracije podrazumijevaju odvodnju površinskih i podzemnih voda te natapanje. U pravilu se površinska odvodnja rješava kanalskim sustavom s pripadajućim crpnim stanicama, ustavama i drugim građevinama. Glavni odvodni kanal u hidrotehničkim melioracijama jest kanal I. reda, a funkcija mu je preuzimanje slijevnih voda odvodnog područja, tj. voda iz kanala nižega reda i provođenje do glavnoga recipijenta (glavnoga vodotoka) slijeva. Melioracijski kanali II. i III. reda (sabirni kanali) odvodni su kanali melioracijske kanalske mreže kojima je osnovna zadaća sakupljanje vode iz kanala nižega (IV. i III.) reda i njihovo provođenje do kanala višega (I.) reda. Melioracijski kanal IV. reda (detaljni kanal) odvodni je kanal melioracijske kanalske mreže kojemu je osnovna zadaća sakupljanje površinske i drenirane podzemne vode te njezino provođenje do kanala višega (II. i III.) reda. U RH izgrađeno je oko 9150 km melioracijskih kanala za odvodnju na dreniranom poljoprivrednom zemljištu. Podzemna odvodnja rješava se izgradnjom drenaža, sustava perforiranih cijevi za podzemnu odvodnju koji imaju zadaću prikupiti i odvesti procjednu vodu do kolektora. U RH je podzemni sustav cijevne drenaže izveden na približno 166 542 ha poljoprivrednog zemljišta.

Građevine za natapanje su zahvatne građevine, razvodna mreža i druge pripadajuće građevine i oprema za natapanje. U razdoblju od 2015. do 2020. u Hrvatskoj je zabilježeno u prosjeku 7473,59 ha poljoprivrednog zemljišta na kojem se primjenjuje natapanje. Najviše tako evidentiranog natapanja zemljišta nalazi se u Splitsko-dalmatinskoj (1370 ha), Zadarskoj (1324 ha) te Vukovarsko-srijemskoj (968 ha) županiji. Najviše su se natapale kulture na oranicama (63%), zatim voćnjaci (17%) te maslinici (11%). (→ malioracija tla; sv. 2)

Hidrotehnički sustavi zaštite od velikih voda

Hidrotehničke građevine koje se grade u svrhu zaštite od velikih voda su nasipi, kanali (odteretni, lateralni), odvodni tuneli, brane s akumulacijama, ustave, retencije i druge pripadajuće im građevine, crpne stanice za obranu od poplava, građevine za zaštitu od bujica i druge građevine pripadajuće tim građevinama.

Nasipi su najstarije i najpoznatije građevine za zaštitu od velikih voda. Prema svojoj primarnoj funkciji mogu biti obrambeni (glavni regulacijski nasip, melioracijski nasip, obuhvatni nasip), akumulacijski, dolmice, zečji nasipi, i dr. Obrambeni nasip je nasuta građevina od pogodnog zemljanog materijala koja štiti neko poljoprivredno ili urbano područje od poplava. Glavni regulacijski nasip pruža se uzduž vodotoka, melioracijski nasip izveden je po priobalnom obodu poljoprivrednog zemljišta, a obuhvatni nasip izveden je po obodu urbanog područja. Akumulacijski nasipi zadržavaju uspornu vodu u riječnoj akumulaciji. Dolmice su specijalni nasipi koji štite područje od podzemnih i podvirnih voda. Ljetni nasipi su melioracijski nasipi koji brane poljoprivredno područje od velikih voda koje se pojavljuju tijekom vegetacijskog razdoblja. Nasipi od punjenih vreća su privremene konstrukcije kojima se nadvisuju postojeći nasipi ili se grade novi nasipi u uvjetima neposredne opasnosti od poplava. Zečji nasipi su privremeni mali nasipi koji se grade u doba neposredne obrane od poplave.

Akumulacije su građevine koje služe za sakupljanje i zadržavanje vode u akumulacijskom (retencijskom) prostoru (prirodno ili umjetno oblikovan prostor u vodotoku ili oko njega uzvodno od brane koji služi stalnom ili privremenom zadržavanju vode kako bi se zadovoljila projektirana namjena akumulacije – retencija) radi zadovoljenja vodno-gospodarskih potreba (višenamjenske akumulacije). Retencije su specijalne jednonamjenske akumulacije namijenjene kontroli velikih voda na nizvodnom području, što se postiže privremenim zadržavanjem dijela velikih voda u retencijskom prostoru i reguliranim ispuštanjem.







Lateralni kanal je građevina s osnovnom funkcijom zaštite poljoprivrednih područja ili naselja u dolini od brdskih voda. Smješten u ravnici, po obodu brdskih padina, na dodiru brdskog i ravničarskog dijela slijeva, položen je poprečno na brdske potoke koji prirodno ulaze u glavni recipijent najkraćim putem. Velike vode brdskih potoka, koje prirodno teku preko branjenoga područja i ondje čine poplave, prihvaćaju se lateralnim kanalom i odvode u glavni recipijent nizvodno od branjenoga područja. Prema potrebi se lateralni kanali mogu izvoditi u kombinaciji s brdskim retencijama kako bi zaštita nizinskog područja bila učinkovitija. Lateralni kanal može brdske velike vode odvesti i u drugi slijev. Odteretni kanal je umjetni vodotok za zaštitu gradova ili drugih vrijednih gospodarskih područja od poplava. Voda iz odteretnog kanala zatim se nizvodno ponovno vraća u rijeku. Pritom se nastoji manjom duljinom odteretnog kanala izbjeći superpozicija dijelova vodnog vala iz rijeke i odteretnog kanala, te tako poboljšati uvjete protjecanja nizvodno od ulijeva.







Najznačajniji hidrotehnički sustav za zaštitu od velikih voda u RH jest onaj srednje Posavine. Zaštita od poplavnih voda naše najveće rijeke Save provodi se već cijelo stoljeće, a ekstremne poplave 1964. i 1966. potaknule su izradbu novog rješenja koje se gradi i dograđuje još i danas. Osnovno rješenje predstavljeno je u Studiji regulacije i uređenja rijeke Save u Jugoslaviji (1972), te je temeljni dokument u kojem je dano složeno vodoprivredno rješenje slijeva Save. Sustav se sastoji od niza hidrotehničkih građevina i zahvata kojima se nastoji osigurati razina zaštite gradova i naselja, gospodarskih objekata te uvjeti za stabilnu poljoprivrednu proizvodnju područja od Zagreba, odn. Karlovca na zapadu do Nove Gradiške, preciznije do Mačkovca kao izlaznog profila na Savi na istoku. Hidrotehničke građevine kojima se ostvaruje tražena zaštita u ovom sustavu moguće je podijeliti u četiri osnovne skupine: nasipi, odteretni kanali, kojima se višak voda Save i Kupe rasterećuje u retencijske prostore, distribucijske građevine, kojima se obavlja plansko manipuliranje velikim vodama (preljevi i ustave), i retencije, koje služe za prihvat i zadržavanje velikih voda.

U sustavu su izgrađena tri odteretna kanala. Kanal Odra duljine je 32 km, a služi obrani Zagreba od velikih voda, uz zaštitne nasipe duljine oko 63 km. Započinje preljevom duljine oko 1 km u desnom savskom nasipu kraj Jankomira (Lučko), uzvodno od Zagreba, a njegovo aktiviranje odvija se automatski pri protoku Save od približno 1900 m³/s (projektirano rješenje), pri pojavi stogodišnjeg protoka Save od 3650 m³/s kanalom se oterećuje 1000 m³/s, a nizvodno od preljeva Savom tada protječe 2650 m³/s. Pojavom tisućugodišnjeg protoka Save od 4780 m³/s, kanalom se oterećuje 1510 m³/s dok nizvodno od preljeva Savom tada protječe 3270 m³/s. Kanal Lonja–Strug smješten je u lijevom zaobalju Save, sa zahvatom uzvodno od Siska. Kanalom se velike vode Save, rasterećene na ustavi Prevlaci, odvode u retenciju Lonjsko polje. Izgrađeno je početnih sedam i završnih pet kilometara tog kanala, a projektom je bilo planirano da mu duljina bude čak 105 km. U međuvremenu se od takvog rješenja odustalo, a njegovu ulogu na neizgrađenom dijelu preuzeli su postojeći vodotoci Lonjskog polja. Kanal Kupa–Kupa izgrađeni je objekt, a služi za prihvat rasterećenih voda Kupe i štiti grad Karlovac od velikih voda. Zbog neizgrađene distribucijske građevine, brane Brodarci, kanal nema znatnu funkciju. Do sada su izgrađene tri distribucijske građevine: ustava Prevlaka, kojom se savske velike vode upuštaju u kanal Lonja–Strug i dalje u Lonjsko polje, ustava Trebež I, kojom se retencija Lonjsko polje prazni u Savu, te ustava Palanjek, koja višak velikih voda Save rasterećuje u Lonjsko polje. Potrebno je još izgraditi ustavu Jasenovac koja će obavljati istu ulogu, ali u Mokro polje, te ustavu Brodarci koja će raspoređivati velike vode Kupe u Mokro polje. Retencija Lonjsko polje sadržava uglavnom izgrađene nasipe koji je formiraju, ali je za njezino potpuno privođenje funkciji potrebno izgraditi još nekoliko kilometara nasipa, a pojedine postojeće dionice nasipa, zbog oštećenja, sanirati. U retenciji Lonjsko polje voda se zadržava neko vrijeme a zatim, prema prilikama u Savi, ispušta izgrađenom ustavom Trebež 1 u Savu, dok u sljedećoj retenciji Mokrom polju voda protječe paralelno sa Savom i ponovno se, ali nizvodnije, vraća (protočna retencija). Uz ove dvije najveće retencije, postoji i nekoliko manjih, a to su: Kupčina, Zelenik i Jantak. S druge se strane grad Zagreb sustavom retencija (izgrađeno ih je 19) štiti od poplave na bujičnim vodotocima obronaka Medvednice.

Zaštitne vodne građevine u vlasništvu su RH i njima upravljaju → Hrvatske vode. Gradnja i održavanje tih građevina provodi se prema Planu upravljanja vodama. Planski su dokumenti upravljanja vodama Strategija upravljanja vodama, Plan upravljanja vodnim područjima, višegodišnji programi gradnje, financijski plan Hrvatskih voda, Plan upravljanja vodama i detaljni planovi uređeni Zakonom o vodama.

Jošić, Mladen (Slavonski Brod, 28. VI. 1953), arhitekt, zapažen po realizacijama stambene i poslovne arhitekture.

Diplomirao je 1977. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je zaposlen od 1978. kao znanstveni pripravnik i asistent; redoviti je profesor od 2007., a umirovljen je 2023. Bio je nositelj kolegija Stambene zgrade II, Metodologija arhitektonskog projektiranja, Studio I i II, Radionica arhitektonskog projektiranja i dr. te voditelj fakultetskoga Kabineta za stambene zgrade i predstojnik Zavoda za arhitekturu (2001–03., 2011–23). Predavao je kao gostujući profesor u Milanu (2004., 2006), Pescari (2005), Genovi (2007), Osijeku (2017–20), Mostaru (2019). Osim na Fakultetu, radio je i u arhitektonskom birou MMMM Jošić (1997–21).













Kao arhitekt praktičar projektirao je znatan broj zgrada, uglavnom višestambenih i stambeno-poslovnih, među kojima se osobito ističu: u Naselju Andrije Hebranga u Slavonskom Brodu stambeni blokovi 6 i 7 (1980–86. i 1991–96., s T. Galijaševićem i Z. Hanžekom) te 8 (1999–2005), stadion Jugokeramike u Zaprešiću (1987., s T. Galijaševićem, M. Čankovićem i I. Valekom), u Zagrebu stambeno-poslovne zgrade K2,1 i K2,2 u Jablanskoj ulici 32–54 u Rudešu (1990), zgrada Reiffeisen banke u Petrinjskoj 59 (1995–96., s T. Galijaševićem), stambene zgrade A6-1 i A6-2 u Sesvetama (2010), u Puli stambene zgrade na Lokaciji 1 i 13 u naselju Monvidal (2001), Srednja veterinarska i poljoprivredna škola u Osijeku (2005) i dr. Autor je knjige Zgrade društveno poticajne stanogradnje (2006., s T. Galijaševićem i D. Vlahovićem). Voditelj je projekta Digitalni arhiv stambenih zgrada (2015–21). Dobitnik je nagrada Zagrebačkoga salona (1997), »Viktor Kovačić« (2005) i dr.







Rašica, Božidar (Boško) (Ljubljana, 28. XII. 1912 – Zagreb, 13. IX. 1992), arhitekt, scenograf i slikar, predstavnik modernih nazora u arhitekturi nakon II. svj. rata.

Studij arhitekture upisao je u Rimu 1932., nastavio ga je u Beogradu (1933–35) i Varšavi (1936–37), a diplomirao je 1942. u Zagrebu na Arhitektonskom otsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet). Tijekom studija projektirao je samostalno i surađivao s Ivanom Zemljakom, Stjepanom Hribarom, Dragom Iblerom i Nikolom Dobrovićem. Od 1939. radio je u Odsjeku za regulaciju grada zagrebačkoga Gradskog poglavarstva, a 1948–51. kao glavni projektant u birou Ministarstva unutrašnjih poslova. Preko Zadruge Arhitekt 1952–54. djelovao je kao samostalni projektant. Arhitektonski projektni biro Rašica osnovao je 1954. Od 1966. do umirovljenja 1982. predavao je na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, od 1972. u zvanju redovitoga profesora. U okviru Katedre za arhitektonsko projektiranje bio je nositelj kolegija Arhitektonsko projektiranje, Arhitektura društvenih zgrada, Arhitektura stambenih zgrada, Zgrade za kulturu i slobodno vrijeme i dr. Bio je dekan Fakulteta 1978–79. Godine 1974–78. na Saobraćajnom studiju pri Građevinskome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet prometnih znanosti; sv. 1) predavao je kolegij Vizualne komunikacije. Bio je profesor i u Školi primijenjene umjetnosti (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2) te na Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti) u Zagrebu.













U nizu svojih projekata provodio je analizu dosljedne primjene racionalnog sustava modula kao podloge jasnoći oblikovnog ritma korpusa – od kuća za individualno i kolektivno stanovanje, škola, poslovnih zgrada, izložbenih paviljona, kazališta do urbanističkih planova. Među izvedbama u Zagrebu ističu se kuće za ljetovanje u Šestinama (1932) i Mlinovima (1942), stambena zgrada Exportdrva u Vukovarskoj ulici 62A–D (1953), osnovna škola u Mesićevoj 35 (1953–54), poslovna zgrada Jugonafte (poslije Hrvatska elektroprivreda) u Vukovarskoj 37 (1954–56), dvije višestambene zgrade u Tenžerinoj 1–15 (1954–56), poslovna zgrada Jadran-filma (poslije Croatia Lloyda, danas poliklinike Croatia) u Vukovarskoj 62 (1958–60), te paviljoni Mašinogradnje (1957), Njemačke (1964), Slovenijalesa (1969), Prehrambene industrije Jugoslavije (1975), kao i kongresna dvorana i restoran (1969) na Zagrebačkom velesajmu. Vrijedna ostvarenja stambene arhitekture čine i zgrade u Zadru – u Ulici Zadarskoga mira 1358. 22 i Mrganićevoj 1, 3, 5, 6, 8, 10 (1959), u ulicama Zore dalmatinske, Dalmatinskog sabora i Papafavinoj (1961) te Širokoj 14 (1966), u Makarskoj na Obali kralja Tomislava 6 (1959). Godine 1958. projektirao je tri vile u Ženevi, izradio idejne studije za poslovno-stambenu zgradu u Milanu i vilu kraj Washingtona. Radio je na urbanističkom planu Sarajeva (1946), regulaciji Zadra (1946., 1957., 1961), arhitektonsko-urbanističke studije turističkih građevina u Biogradu na Moru (1967) i arhitektonsko-urbanistički plan Vrsara (1971). Izveo je adaptaciju kazališta Gavella (1954) i Hrvatskoga narodnog kazališta (1966–68) u Zagrebu te Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu (1970–80). Od 1983. radio je na projektima adaptacije tvrđave Revelina u Dubrovniku.

























Osim arhitekturom bavio se i slikarstvom i scenografijom. Autor je velikoga broja slikarskih radova i jedan od članova likovne grupe → EXAT 51. Izlagao je u Salonu Réalités Nouvelles u Parizu, te u Beogradu, Zagrebu, Rijeci, Dubrovniku, Milanu, Londonu i Ženevi. Izradio je scenografije za mnogobrojne domaće i svjetske pozornice – u Zagrebu, Dubrovniku, Splitu, Puli, Trstu, Londonu, Berlinu, New Yorku, Parizu i Tokyju. Retrospektivna izložba njegovih scenografskih i slikarskih radova priređena je 1983. u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, među ostalim odlikovanja premijera francuske vlade Palmes Académiques za zasluge u širenju francuske kulture (1976), te nagrada »Vladimir Nazor« (1978) i »Viktor Kovačić« (1980) za životno djelo. Dopisni je član HAZU-a postao 1992.







Viesti Kluba inžinira i arhitekta, prvi hrvatski tehnički časopis, koji je izdavao → Klub inžinira i arhitekta u Zagrebu. Prvi svezak prvoga godišta tiskan je s nadnevkom 1. ožujka 1880., a uredio ga je odbor Kluba. Isprva se časopis tiskao u malim nakladama donoseći informacije o radu Kluba, javnim natječajima, priloge iz graditeljstva i tehnike, izvatke iz drugih tehničkih publikacija, razne vijesti, te oglašavajući publikacije hrvatske inženjerske udruge. Godine 1884. promijenio je naziv u Viesti Družtva inžinira i arhitekta, 1895. u Viesti Družtva inžinira i arhitekta u Hrvatskoj i Slavoniji, 1904. u Vijesti Hrvatskoga društva inžinira i arhitekta u Zagrebu, 1912. Vijesti Hrvatskog društva inžinera i arhitekta u Zagrebu i Društva inženirjev u Ljubljani, 1913. Vijesti Društva inžinera i arhitekta u Zagrebu i Društva inženirjev u Ljubljani i Društva inžinira i arhitekta u Kraljevini Dalmaciji, 1914. Inženjer. Časopis Inženjer tijekom I. svj. rata nije izlazio, a 1919. nadomjestio ga je Tehnički list, koji se također uređivao u Zagrebu. Poput svojeg nakladnika, i taj je časopis često mijenjao ime, a 1944., kada je konačno prestao izlaziti, nosio je ime Tehnički vjesnik.

Turato, Darko (Omišalj, 18. VI. 1935), arhitekt, zapažen po mnogobrojnim realizacijama turističke i stambene arhitekture.

Diplomirao je 1962. na Arhitektonskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Cijeli je radni vijek proveo radeći u → Građevno projektnom zavodu u Rijeci. U svojim je mnogobrojnim radovima ostvario spoj suvremene arhitekture i graditeljstva mediteranskoga podneblja, skladno ih uklapajući u krajobraz. Među njegovim se realizacijama ističu turističko naselje Ad Turres u Crikvenici (1970), hotel Selce u Selcu (1985), stambeni nizovi i naselja u Bakru (1977), Sv. Lucija u Kostreni (1977) i u Omišlju (1979), niz trgovačkih zgrada na crikveničkom području (Crikvenica, Jadranovo, Dramalj, Kloštar; 1970), rekreacijski centar Jugolinije u Kostreni (1980) te stambeno-poslovni centar i autobusni kolodvor u Novom Vinodolskom (1994). Kao suradnik javlja se u realizacijama Ribarskog sela turističkog kompleksa Haludovo u Malinskoj (1970., s → B. Magašem) te hotela Eva na Suhoj Punti na Rabu (1971., sa → Z. Bregovcem).













Korlaet, Željko, građevinski inženjer (Zagreb, 21. I. 1944), stručnjak za građevinsko-prometnu tehniku.

Diplomirao je 1968. i doktorirao 1987. disertacijom Analiza trajektorija kretanja vozila u krivinama velike zakrivljenosti (mentor → A. Klemenčić) na → Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Stručno se usavršavao na Građevinskom fakultetu u Münchenu (1974–75). U Zagrebu je radio od 1970. u → Institutu građevinarstva Hrvatske, a od 1973. na Građevinskome fakultetu gdje je 1998. izabran za redovitoga profesora; bio je predstojnik Zavoda za prometnice (2002–05), prodekan (1991–98) te dekan (1998–2002) Fakulteta. Umirovljen je 2014. Predavao je kolegije Ceste, Cestovna čvorišta, Promet u mirovanju, Projektiranje cesta, Prometni tuneli i Gradske prometnice. Sudjelovao je u nastavi iz područja projektiranja i građenja cesta na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu, na građevinskim fakultetima u Splitu i Osijeku, Geotehničkome fakultetu u Varaždinu te na poslijediplomskom studiju iz područja građevinsko-prometne tehnike na građevinskim fakultetima u Zagrebu i Sarajevu.

Surađivao je i bio voditelj više znanstvenih projekata iz područja građevinsko-prometne tehnike vezanih uz oblikovanje cestovnih prometnih površina. Sudjelovao je u izradbi nastavnih programa studija na Građevinskome fakultetu i poslijediplomskih interfakultetskih studija Sveučilišta u Zagrebu, a kao projektant radio na izradbi idejnih i izvedbenih projekata cesta, cestovnih prometnih površina i objekata, aerodroma i prometnih studija. Napisao je udžbenike Ceste (suautor A. Klemenčić, 1984., 1989), Uvod u projektiranje i građenje cesta (1995), i s V. Dragčević Osnove projektiranja cesta (2003), Projektiranje i građenje cesta (2018). Bio je urednik struke promet u Tehničkome leksikonu LZ-a. Od 2014. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Tajder, Radovan (Zagreb, 27. V. 1945), arhitekt, istaknuo se projektiranjem odgojno-obrazovnih, stambenih i poslovnih zgrada.







Diplomirao je 1970. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Nakon završetka studija je kratko radio u arhitektonskom birou Prostor, potom 1971–76. u birou Didaktainvest, a od 1977. u birou Osnova u Zagrebu. Od 1985. djeluje u Beču, isprva u birou Hlaweniczka & Partner, a 1994. priključio se birou Dietera Haydea. U početku je projektirao odgojno-obrazovne ustanove, među ostalima osnovnu školu u Stojkovićima kraj Novog Travnika (1972–73), Srednju školu Ambroza Haračića u Malom Lošinju (1971–75., s M. Anđelom), Osnovnu školu Nikole Tesle u Prečkom u Zagrebu (1974–76., s N. Paulićem), Osnovnu školu Frana Galovića u Dugavama u Zagrebu (1978–81., s N. Paulićem), Osnovnu školu Zvonimira Franka u Kutini (1980–82., s M. Anđelom), školu pri Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju za hendikepiranu djecu u Krapinskim Toplicama (1979–82., s M. Anđelom). S kolegama iz Didaktainvesta razvio je kompatibilne sustave 414 i Megas koji su omogućili fleksibilnu primjenu modularnih prostornih jedinica za odgojne i obrazovne objekte, a ostvareni su u projektima dječjih vrtića i jaslica u Petrinji (1975–76), te u Travnom (1975), Srednjacima (1977–79) i Gajnicama (1977–80) u Zagrebu. Istaknuo se i projektiranjem stambenih objekata poput kuće za odmor Čatić u Pribiću kraj Krašića (1974–76), kuće Benčić na Naumovcu 21 u Zagrebu (1975–83), kuće za odmor Lipovac u Tršću (1977–83) te interpolacija u Vodovodnoj ulici 7 (1979–83), Novoj Vesi 81 (1979) i Ilici 81 (1982) u Zagrebu.







Za djelovanja u Beču projektirao je javne, stambene i poslovne objekte. Među važnijima su: trgovačka zgrada Toys’r’us u Vösendorfu (1991–92), u Beču sveučilišni centar u Althanstrasse (1986), prodajno-servisna zgrada BMW-a u Heiligenstädter Lände (1987–88., sa Z. Glivarcem), poslovna zgrada SAP-a u Lassellestrasse (1997–2000), stambene zgrade u Brünerstrasse (1992–96), Arnsteingasse–Geibelgasse (1993–2001), Tamariskengasse (1995–98), Grosse Mohrengasse (2000–04), garaže Wipark na Južnom kolodvoru (1995–96) i u Doktor Boehringer Gasse (2002–03) te u zrakoplovnoj luci u Schwechatu (1997–2000., 2003–08). Svoje radove izlagao je na više samostalnih (izložba crteža u galeriji Dessa u Ljubljani, 1991., monografska izložba u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, 2014. i dr.) i skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnik je mnogih nagrada, među ostalima »Vladimir Nazor« (1982), Republičke nagrade Borbe (1984), Zagrebačkoga salona (1985), »Drago Galić« (1998) te »Viktor Kovačić« za životno djelo (2019).