tehnička mehanika, primijenjena mehanika, jedna od osnovnih tehničkih znanosti, koja se kao zasebna znanost temelji na postavkama klasične (Newtenove) mehanike. Razvija postupke za proračune dijelova strojeva i konstrukcija; promatra njihovo ponašanje u strojarstvu, brodogradnji, građevinarstvu, zrakoplovstvu i dr. Tradicionalno obuhvaća statiku (ravnoteža sila koje djeluju na tijelo, mirujuće ili u jednoliko pravocrtnom gibanju), kinematiku (gibanje tijela bez obzira na uzroke; geometrija gibanja) i dinamiku (gibanje tijela pod djelovanjem sila). Alternativno se terminološki dijeli na statiku i dinamiku s kinematikom i kinetikom). Obuhvaća i mehaniku čvrstih tijela (nauka o čvrstoći, otpornost materijala). U tom smislu predstavlja osnovu izobrazbe gotovo svih inženjera, te znatnog dijela kadrova tehničke struke.

Statika, kinematika i dinamika kao dijelovi teorijske (Newtonove) mehanike, kako se tehnika razvijala, proširene su novim sadržajima. Statika, znanost o silama i ravnoteži krutih tijela pod djelovanjem tih sila, u tehničkoj mehanici razvija nova područja ravnoteže konstrukcijskih elemenata kao što su ravni nosači, okvirni, lučni i sastavljeni nosači. Izučava raspodjelu unutarnjih sila u poprečnim presjecima nosača. Razvija metode određivanja sila u štapovima rešetkastih nosača, te se bavi elementima konstrukcija u obliku savitljivih užadi (lančanice). Izučava i ravnotežu dvaju i više tijela između kojih vladaju realni uvjeti trenja. Pri tome se u tehničkoj statici podrazumijeva tzv. statička određenost (broj mogućih jednadžbi ravnoteže odgovara broju nepoznanica). Na postavkama klasične (Newtonove) kinematike i dinamike razvili su se postupci određivanja položaja tijela u prostoru, kao podloga analize i sinteze teorije mehanizama i robotike. Metodama planova brzina i ubrzanja te njihovim numeričkim modeliranjem, određuje se položaj svake točke u prostoru svih tijela mehaničkog sklopa. Energetskim pristupom (kinetička i potencijalna energija) te zakonima o količini gibanja, proračunava se snaga potrebna za prenošenje sile i momenta, kao i potrebna snaga za obavljanje rada u zadanom vremenu. Iz dinamike razvila se teorija vibracija, znanost o harmonijskim gibanjima i o sanaciji nepoželjnih vibracija (automobilske karoserije, poprečne i torzijske vibracije osovina i vratila), ali i korisnih vibracija (sita, drobilice i dr.). Poseban dio tehničke mehanike odnosi se na čvrstoću elemenata strojeva i konstrukcija. Čvrstoća realnih ( čvrstih) tijela ovisi o unutarnjim silama koje djeluju na čestice materijala te o pomacima točaka tijela i deformacijama. Eksperimentalno se svakom materijalu određuju parametri za provjeru čvrstoće (modul elastičnosti, modul smicanja, raskidna čvrstoća i dr.), pomoću kojih se postavljaju jednadžbe (algebarske i diferencijalne), čija rješenja daju podatke za procjenu čvrstoće i izdržljivosti konstrukcijskog elementa. Pomoću teorije stabilnosti provjerava se moguće gubljenje stabilnosti, posebno kod vitkih štapova i elemenata u obliku ljuski.

Nastavno na tehničku mehaniku, intenzivno se razvijaju napredne discipline tzv. više tehničke mehanike, koji obuhvaćaju → teoriju vibracija, → teoriju mehanizama, → teoriju ploča i ljuski, → teoriju plastičnosti, → biomehaniku, → numeričku mehaniku, → eksperimentalnu mehaniku i dr., kao važna inženjerska i znanstvenoistraživačka područja. U područje tehničke mehanike ponegdje se ubraja i mehanika fluida, disciplina koja proučava gibanje kapljevina (voda, ulje i sl.) te plinova (npr. zrak kao smjesa plinova). Mehanika fluida se najčešće terminološki dijeli na hidromehaniku i aeromehaniku.

Kod postavljanja veza između različitih mehaničkih veličina te sklopova krutih i čvrstih tijela, tehnička se mehanika služi matematičkim i numeričkim modeliranjem. Veličine mehanike opisuju se vektorski, matrično i tenzorski, pa se matematički modeli problema postavljaju odgovarajućom matematičkom formulacijom. Jednadžbe su algebarske ili diferencijalne, obične i parcijalne. Metode rješavanja najčešće daju samo približna rješenja, koja u većini slučajeva u inženjerstvu zadovoljavaju granice točnosti. Od sedamdesetih godina XX. stoljeća, pojavom jačih elektroničkih računala, razvijaju se nove metode proračuna konstrukcija, kao što su metoda prijenosnih matrica, metoda konačnih elemenata, metoda rubnih elemenata i dr. Točnost tih metoda ovisi o brzini, kapacitetu računala i o računalnom vremenu, što se ubrzanim razvojem računalne tehnike sve više poboljšava.

Povijest u svijetu

Početak intuitivne primjene prirodnih zakona kao pomoć u svakodnevnom životu i radu, seže u najranije doba čovječanstva. Temeljem iskustva stvaraju se pomagala, bez poznavanja temeljnih zakona fizike i bez njihove formulacije. Tako se  u Egiptu i Babilonu, oko 2000. godine pr. K. koriste kao pomoćni alati poluga, kosina i vaga, premda se zakonitosti mehanike, unutar prirodne filozofije, razmatraju tek 1500 godina kasnije. Izučavanje mehanike može se smjestiti u tri vremenska razdoblja: antičko, klasično i moderno. Antičko doba počinje s Talesom iz Mileta (oko 600 godina pr. K.), vrijeme obilježeno pretežno filozofskim razmatranjima prirode u staroj Grčkoj i diljem Bliskog Istoka, (Asir, Babilon, Egipat i dr.). To je doba procvata matematike i mehanike (Hipokrat, Euklid, Arhimed,Pitagora i dr.), dok se u Europi tek početkom renesanse u 15. i 16. vijeku (klasično razdoblje) javljaju značajniji znanstveni pristupi matematici, kada se fizika s mehanikom izdvaja iz prirodne filozofije (Kopernik, Kepler, Galileo Galilei, Huygens, Hooke, Euler). Vrhunac tog razdoblja obilježio je Isaac Newton (1692. – 1727.) u engleskoj svojim čuvenim zakonima, koji ostaju kao temeljni i u tehničkoj mehanici modernog doba dvadesetog stoljeća. Razvoj tehničke mehanike kao zasebne znanosti vezan je uz početke industrijske revolucije, kada se sredinom 18. st. značajnije razvijaju energetski i radni strojevi (npr. u tekstilnoj industriji Velike Britanije), metalne konstrukcije mostova i tvorničkih hala, visoki tornjev i sl. U to doba spada razvoj prvih temeljitijih proračuna čvrstoće, kinematike i dinamike strojeva i konstrukcija. Do kraja XIX. stoljeća preko dvadeset matematičara i fizičara  usredotočeni su na razvoj mehanike u službi inženjerstva, počevši s D’ Alembertom i Lagrangeom pa sve do Rittera, Castigliana, Tetmajera i Augusta Föppla. Na to se razdoblje može najbolje primijeniti proročanska rečenica koju se pripisuje Leonardu da Vinciju (1452. – 1519.): Mehanika je raj za matematičke znanosti, jer se s njom dolazi do plodova matematike (La meccanica e il paradiso delle science matematiche, perche con quella si viene all frutto matematico). U Europi se u nastavi srednjih stručnih škola predaju dijelovi tehničke mehanike u pojedinim stručnim predmetima. Širi razvoj tehničkih visokih škola potaknulo je 1795. osnivanje Ecole Polytechnique u Parizu. U tim se školama, nazvanim po francuskom uzoru politehnikama (na njemačkom govornom području Tehničke visoke škole, Tehnički univerziteti), tehnička mehanika predavala u više semestara kao zaseban kolegij. Paralelno s nastavom razvijala se tehnička mehanika i kao znanost. Danas je u cijelom svijetu nastava tehničke mehanike obavezna gotovo na svim tehničkim i inženjerskim studijima.

Povijest u Hrvatskoj

Reformama Marije Terezije i Josipa II, te donošenjem školskih zakona (Ratio educationis iz 1777. i 1806.), otpočeo je u Hrvatskoj razvoj svjetovnog srednjoškolskog sustava obrazovanja. Pored realnih škola osnivaju se obrtničke i strukovne škole, na kojima se sporadično javlja nastava i iz dijelova tehničke mehanike. Posebno se to odnosi na škole koje u svojim programima imaju građevinske,  strojarske i brodograđevne struke. Početci sustavnog visokoškolskog podučavanja i razvoja tehničke mehanike u Hrvatskoj sežu do sredine XIX. st., kada je 1857. → Mornarička akademija (sv. 1) (K. u. k. Marine-Akademie) preseljena iz Trsta u Rijeku. Mehaniku je u Akademiji predavao profesor Peter Salcher koji se uz nastavu bavio i eksperimentalnom mehanikom. Pokusom je među prvima u svijetu ostvario snimke probijanja zvučnog zida metka u letu. U Akademiji se hidromehanika predavala kao odvojeni predmet. Osnivanjem Kraljevske Tehničke visoke škole u Zagrebu, započela je akademske godine 1919–20.  nastava tehničke i teorijske mehanike pod vodstvom profesora dr. Milivoja Prejca  (koji je ostao nastavnikom sve do 1946.) i profesora dr. Stjepana Prokofjeviča Timošenka (emigranta iz Ukrajine), pravog člana Ukrajinske akademije nauka. Profesor Timošenko osmislio je predmete Tehničku mehaniku, Nauku o otpornosti materijala, Ispitivanje gradiva, Specijalna područja iz tehničke mehanike i Građevnu statiku. Profesoru Timošenku povjereno je i osnivanje Seminara za tehničku mehaniku (pretvoren 1929. u Zavod za tehničku mehaniku)  i Zavoda za ispitivanje gradiva. Odlaskom Timošenka 1922. u SAD Zavod preuzima honorarni docent dr. Konsantin Čališev. Kao pristav  doktorirao je 1922. na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu. Predavao je Nauku o čvrstoći s ispitivanjem građe i Građevnu statiku, a kao predstojnik Zavoda  djelovao je sve do umirovljenja 1959.  Za vrijeme Drugog svjetskog rata, u tadašnjoj NDH, nastava tehničke mehanike odvijala se na Katedri za mehaniku i u Zavodu za primijenjenu mehaniku (predstojnik dr. Milivoj Prejac) te na  Katedri za čvrstoću i elastičnost i u Zavodu za ispitivanje gradiva (predstojnik dr. Konstantin Čališev). Nastavu iz mehanike držao je profesor Prejac. Profesor Čališev držao je nastavu iz čvrstoće i ispitivanja gradiva, dok je mehaniku I i II predavao za arhitekte profesor dr. Rajko Kušević (od 1949. dopisni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti). Treba napomenuti, da je tih ratnih godina na Tehničkom fakultetu, u sklopu strojarskog odjela, postojala katedra sa Zavodom za zrakoplovstvo (osnovan akademske godine 1936–37), u kojem je djelovao kao ravnatelj Zavoda i pomoćni nastavnik Rudolf  Fizir, tada jedan od najznačajnijih zrakoplovnih inženjera.  Zrakoplovstvo je 1945. ukinuto kao dio studija u Zagrebu, te se ponovno uvodi kao studij na Fakultetu strojarstva i brodogradnje 1995.

Tehnička mehanika predavala se u poslijeratnom razdoblju u zajedničkom Zavodu za ispitivanje gradiva Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (predstojnik red. profesor dr. Konstantin Čališev). Tehnički fakultet razdvaja se 1956. na četiri samostalna fakulteta: Arhitektonsko-građevinsko-geodetski (AGG), Strojarsko-brodograđevni (SBF), Elektrotehnički (ETF) i Kemijsko-tehnološki (KTF).  Zavod za ispitivanje gradiva ostaje na AGG fakultetu, a na SBF fakultetu osniva se novi, Zavod za tehničku mehaniku. Od 1962. Razdvaja se AGG fakultet na tri samostalna, tako da Zavod za ispitivanje gradiva pripada Građevinskom fakultetu.

Građevinski fakultet u Zagrebu. Zavod za ispitivanje gradiva vodi i nadalje profesor Čališev sve do 1959., kada vodstvo Zavoda preuzima red. profesor dr. Zlatko Kostrenčić i vodi Zavod do 1974. godine. Te je godine Zavod preimenovan u  Zavod za tehničku mehaniku i ispitivanje materijala i konstrukcija. U Zavodu su pored profesora Kostrenčića djelovali kao predstojnici redoviti profesori Vasilij Andrajev, Milutin Anđelić, Vilim Korošec i Vicko Šimić, koji naizmjence vode Zavod s mandatima od jedne do četiri godine. Profesor dr. Josip Dvornik preuzima Zavod 1991. i vodi ga daljnjih 8 godina. U Zavodu djeluju na području tehničke mehanike još i nastavnici Zlatko Modor, Aleksandar Kiričenko, Krešimir Herman, Veselin Simović, Heinrich i Otto Werner, Zvonimir Žagar, Nenad Bićanić i dr. S vremenom Zavod doživljava organizacijske preinake i preimenovanja. Brojčano se postupno popunjava, tako da 1995. broji 21 nastavnika i tri pomoćne osobe. Znanstveni rad usredotočen je na razvijanje proračuna elemenata građevinskih konstrukcija, kao što su ploče, ljuske, visokostjeni nosači, te i njihovo dinamičko ponašanje. Pri tome se razvijaju metode rješavanja diferencijalnih jednadžbi (konačne diferencije – egzaktna i numerička rješenja), metoda konačnih i rubnih elemenata i dr. Razvijaju se i postupci za rješavanje sustava s velikim brojem linearnih i nelinearnih jednadžbi.

Od osnutka Zavoda za ispitivanje gradiva 1920. započeo je, premda sa skromnom opremom  i laboratorijski rad. Laboratorijska ispitivanja bila su okrenuta građevinskoj struci, pretežno ispitivanjima izdržljivosti i kakvoći betona. Zavod tada raspolaže ručnom i hidrauličkom prešom, univerzalnom kidalicom  i Charpyjevim batom koji će ostati još desetljećima u upotrebi. Značajnija ispitivanja javljaju se u poslijeratnim godinama. Ispituju se elementi konstrukcija na sigurnost i stabilnost te na čvrstoću. Uvode se nove metode za nerazorna ispitivanja čvrstoće konstrukcija (ultrazvuk, sklerometrija), dobavlja se oprema za tenzometriju, optičke metode ispitivanja i druga modelska ispitivanja. U Zavodu se 1953. razvija i vlastiti elektrootpornički tenzometar. Ispituju se konstrukcije na nosivost: mostovi (Maslenički, Paški, Erdut-Bogojevo), kranske staze industrijskih postrojenja, športski objekti (Poljud, Dinamov stadion, Cibona, Mladost), TV tornjevi (Učka, Čelavac, Biokovo) i visoki dimnjaci (Plomin II). Posebno se monitoringom provjerava pomak i stabilnost sakralnih objekata (Sv. Juraj u Belcu, Sv. Marija Snježna u Kamenskom) te objekti kulturne baštine nakon potresa. U nizu projekata, pored osoblja Zavoda, surađuju i vanjski stručnjaci.

Strojarsko-brodograđevni Fakultet. Od 1967. Fakultet strojarstva i brodogradnje (integracija SBF – VTŠ). Na Strojarsko-brodograđevnom fakultetu, osnovanom 1956. na Sveučilištu u Zagrebu, izdvaja se Zavod za tehničku mehaniku od dotadašnjeg zajedničkog. Prvi predstojnik novog zavoda je profesor  dr. Davorina Bazjanca, koji vodi Zavod i dvije katedre (Katedra za tehničku mehaniku, Katedra za nauku o čvrstoći) sve do umirovljenja 1973. Nakon toga  su predstojnici Zavoda (katedre) profesori Antun Vučetić (prešao 1978. na Fakultet prometnih znanosti), Ivo Alfirević, Nikola Vranković, Stjepan Jecić, Ivan Heidl i dr, koji se u kraćim mandatima vođenja, prema tadašnjim propisima, izmjenjuju. Pored spomenutih, nastavu iz tehničke mehanike i nauke o čvrstoći drže još profesori Dragan Pustaić, Juraj Saucha, Jurica Sorić, Milenko Stegić i dio nastave Teorije mehanizama asistent dr. Mirko Husnjak, kasniji redoviti profesor. Od 1956. do1997. u nekoliko organizacijskih promjena Fakulteta mijenjali su se i nazivi prvobitnog Zavoda za tehničku mehaniku, da bi novom reorganizacijo Fakulteta 1997. tadašnji naziv Katedra za tehničku mehaniku i nauku o čvrstoći bio zamijenjen tradicionalni Zavod za tehničku mehaniku. U Zavodu tada djeluju tri katedre: Katedra za mehaniku i čvrstoću (voditelji profesori Heidl, Sorić, Pustaić, Tonković), Katedra za primijenjenu dinamiku (Stegić, Wolf), i nova  Katedra za eksperimentalnu mehaniku (osnivač S. Jecić, M. Husnjak, J. Kodvanj, D. Semenski). Profesor O. Muftić osniva 2002. četvrtu Katedru za biomehaniku i ergonomiju, te nakon njega Katedru vode Tanja Jurčević Lulić te Aleksandar Sušić.

Laboratorijska djelatnost započela je 1946. godine, kada je osnovan Laboratorij za mehaniku i nauku o čvrstoći pod vodstvom dr. Davorina Bazjanca (laborant, tadašnji student Antun Vučetić, kasniji poznati profesor za teoriju i mjerenje vibracija). Laboratorij je bio u sklopu Strojarsko-brodograđevnog i Elektrotehničkog odsjeka sa skromnom opremom za mjerenje vibracija i mjernim mostom za mjerenja elekrootporničkim tenzometrima. Kasnije, 1971. laboratorij se razdvaja u Laboratorij za  dinamiku strojeva i teoriju mehanizama (voditelj doc. Osman Muftić) i Laboratorij za čvrstoću (voditelj doc. Stjepan Jecić, od 1976. Mirko Husnjak), koji je 1997. preimenovan u Laboratorij za eksperimentalnu mehaniku (Jecić, Husnjak, Kodvanj). Iste se godine, na poticaj J. Sorića, osniva kao treći na Zavodu Laboratorij za numeričku mehaniku (Smojver, Tonković, Karšaj, Skozrit).

Od prvih početaka laboratorijskog rada razvija D. Bazjanac reoanalitičku metodu za određivanje koncentracije naprezanja u konstrukcijskim elementima (suradnik M. Kolaj). Proizvedena je vlastita  odgovarajuća oprema, a rezultati prvih mjerenja objavljeni su u stručnim časopisima. Nedugo zatim razvija A. Vučetić mjerne tehnike za određivanje parametara vibracija mehaničkih sustava i za dinamiku rotora. Tim su metodama tijekom vremena izrađene ekspertize torzijskih vibracija brodskih pogonskih sustava i vibracije brodskog trupa. Novim spoznajama o  mjerenju elektrootporničkim tenzometrima doprinosi I. Heidl, dok je tehniku laboratorijskih mjerenja kao i sama mjerenja na terenu svestrano razvio M. Husnjak (spremnici fluida, platforme podmorskih bušotina, most o. Krk-kopno, dimnjak šečerane Osijek i dr.). Za laboratorijska mjerenja razvijaju se optičke metode: metoda fotoelastične obloge (ravninska i prostorna), metoda kosog osvjetljavanja, metoda zamrzavanja opterećenih fotoelastičnih modela toplinskom energijom i energijom gama zračenja, metoda kaustike, 3D skeniranje objekata i dr. Poticaj razvoju tih metoda dao je S. Jecić, a primjeni doprinijeli su M. Husnjak, Ž. Goja, D. Semenski, J. Kodvanj, A. Bakić. Industrijsku primjenu 3D skeniranja razvio je M. Gomerčić, a laboratorijsku N. Drvar. Optičke metode primijenjene su za ispitivanje kučišta pumpi, temeljnih ploča višetonskih preša, kabelskih spojnica, kardanskih zglobnih veza i sl., za niz domaćih i inozemnih naručioca. Biomehaniku kao novije znanstveno područje uvode A. Vučetić i O. Muftić, koji konstruiraju i razvijaju ortopedska pomagala u suradnji s liječnicima (Ruszkowski, Orlić, Muftić: Projekt totalne proteze zgloba kuka) i uvode potrebna znanja mehanike u ortopedsku nastavu. Biomehaničkim ispitivanjima bave se M. Husnjak i J. Kodvanj.

U Zavodu za tehničku mehaniku već 1973. pokreće S. Jecić seminare iz metode konačnih elemenata temeljem poznatog udžbenika O. C. Zienkiewicza (prvi magistarski rad s vlastito razvijenim programom 1976. N. Vranković). Metoda konačnih elemenata predaje se  od 1975. na dodiplomskoj i poslijediplomskoj nastavi (S. Jecić, J. Sorić, N. Vranković), a u suradnji sa Tehničkim sveučilištem u Dresdenu radi se na numeričkom optimiranju prigušivača torzijskih vibracija (M. Stegić). Bogati znanstveni razvoj numeričke mehanike pod vodstvom J. Sorića uključio je Laboratorija za numeričku mehaniku u svjetska zbivanja.

Pored s nizom domaćih institucija, Zavod za tehničku mehaniku surađuje sa stranim sveučilištima u Nizozemskoj, Njemačkoj, SAD-u, Francuskoj, Belgiji te u Kijevu, Dresdenu, Budimpešti, Beču i dr.

Ostali studiji u Hrvatskoj. Početkom druge polovice XX. stoljeća otvaraju se postupno u Hrvatske novi tehnički studiji, koji u svojim programima zahtijevaju i nastavu iz tehničke mehanike. U početnom razdoblju pomoć u nastavi daju matični zavodi s Građevinskog i Strojarsko-brodograđevnog fakulteta. Tijekom vremena osnivaju se na određenim fakultetima vlastite katedre i zavodi tehničke mehanike, no ipak ostaje dugoročna suradnja s matičnim zavodima. Djelomična nastava iz tehničke mehanike održavaju nastavnici iz Zagreba kao gosti i na fakultetima izvan Hrvatske (Sarajevo, Beograd, Subotica) i na inozemnim sveučilištima.

RGN fakultet Zagreb. Na Tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu osnovan je 1961. kao dio Rudarskog odjela Zavod za mehaniku stijena i tehničku mehaniku, u kojem djeluje honorarni nastavnik Mladen  Hudec. Kao građevinski inženjer vodi od 1961. nadzor na izgradnji HE Senj i povremeno predaje na Građevinskom fakultetu u Sarajevu. Od 1965. izvanredni je i kasnije redoviti profesor na Zavodu za mehaniku stijena i tehničku mehaniku s Kabinetom za mehaniku i čvrstoću. Pored nekoliko građevinskih predmeta, predaje tehničku mehaniku do umirovljenja 1994. Od 1965. Rudarsko-geološko-naftni fakultet samostalna je sastavnica Sveučilišta u Zagrebu, u sklopu kojega ostaje prvobitni zavod s kabinetom. Zavod mijenja ime 1980. u Zavod za tehničku mehaniku i građevinarstvo, a 1984. postaje Zavod za rudarstvo i geotehniku s nepromijenjenim Kabinetom za mehaniku i čvrstoću. Od akademske godine  1979./80. djeluje na Zavodu asistentica Lidija Frgić, inženjer građevine za Mehaniku i Otpornost materijala te na nizu građevinskih predmeta. Nakon stjecanja doktorata znanosti 1996. razvija akademsku karijeru sve do redovitog profesora. Od 1998. na zavodu je i Antonija Jaguljnjak Lazarević, dipl. inž. građevine, koja 2008. doktorira iz temeljnih tehničkih znanosti – tehnička mehanika.

Djelatnost u okviru Kabineta za mehaniku i čvrstoću obuhvaća razvoj analitičkih i numeričkih metoda u tehničkoj mehanici i mehanici deformabilnih tijela. U analizi naprezanja i deformacija primjenjuje se fotoelasticimetrija i tenzometrija. Za potrebe poslijediplomskih studija Medicinskog i Stomatološkog fakulteta na posebno konstruiranim uređajima provode se ispitivanja na anatomskim preparatima (analiza prednaprezanja u metodi vanjske fiksacije, ispitivanja osteosintetskih sredstava za prijelom tibije i drugo) te komparativno modelsko ispitivanje vanjskog fiksatora. U okviru nastave numeričke mehanike razvijeni su algoritmi po metodi konačnih i rubnih elemenata za analizu naprezanja i deformacija uz otvore podzemnih prostorija te računalne animacije rezultata proračuna.

Tehnički fakultet Rijeka. Odlukom Sabora osnovan je 1960. Strojarski fakultet u Rijeci. Fakultet je bio organiziran u katedre, tako da je postepeno do 1970. god. broj katedri narastao na 15, uz koje je osnovano i nekoliko zavoda s laboratorijima. Među zavodima osnovan je i Zavod za tehničku mehaniku i računarsko inženjerstvo. Od svog osnutka Zavod su vodili Z. Sapunar, J. Fatur, R. Ruman, M. Krpan, J. Brnić i Z. Mrša. Zavod je djelovao na području tehničke mehanike, mehanike fluida, hidrauličnih strojeva te na području numerčkog modeliranja i simulacije. Broj članova postepeno se povećavao, tako da pored spomenutih predstojnika u Zavodu djeluju M. Butković, L. Sopta, G. Turkalj, S. Vuković i dr. Pored znanstvenih projekata financiranih od Ministarstva obrazovanja i znanosti i Hrvatske zaklade za znanost, članovi Zavoda sudjeluju na međunarodnim projektima u suradnji s Austrijom, Slovenijom, Kinom i dr. Zavod održava kontakte sa srodnim institucijama u Beču, Brnu, Pragu, Budimpešti, Kaiserslauternu, Darmstadtu, Zlinu, Trnavi, Cluj-Napoci, Ljubljani, Mariboru, Zagrebu, Splitu, Slavonskom Brodu i Mostaru. Aktivnosti Zavoda usmjerene su i na suradnju s gospodarstvom.

Fakultet elektrotehnike strojarstva i brodogradnje Split. Centar za izvanredni studij strojarstva u Splitu osnovao je tadašnji Strojarsko-brodograđevni fakultet iz Zagreba 1960. Centar je vodio predavač Romeo Deželić, a nastavu iz tehničke mehanike održavali su nastavnici iz Zagreba D. Bazjanac i A. Vučetić te kasnije I. Alfirević, I. Heidl, S. Jecić O. Muftić i M. Stegić. Centar je s vremenom postao dio splitskog Elektrotehničkog fakulteta (Strojarsko-tehnološki odjel), a od 1971. kao studij na Fakultetu elektrotehnike strojarstva i brodogradnje. Na Fakultetu se osniva Zavod za strojarstvo i brodogradnju unutar kojega, među ostalim, djeluje Katedra za mehaniku i Katedra za dinamiku i vibracije s odgovarajućim laboratorijima. S vremenom se na području mehanike formira vlastito nastavno osoblje, od kojih Ž. Domazet, Ž. Lozina i R. Pavazza djeluju i kao predstojnici Zavoda.

U laboratorijima razvija se znanstvenoistraživački rad  na području umorne čvrstoće materijala, inicijalnih pukotina u elementima konstrukcija, nelinearnih problema stanja naprezanja, dinamike konstrukcija i dr. Surađuje sa na međunarodnom projektu TEMPUS i sa institutima i sveučilištima u Njemačkoj (Darmstadt, Hanover), te s nizom tvrtki u regiji.

Strojarski fakultet Slavonski Brod. U rujnu 1962. osnovan je u Slavonskom Brodu Centar za izvanredni studij  Visoke tehničke škole iz Zagreba. Centar je 1975. ušao u sastav Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer iz Osijeka, da bi 1979. prerastao u Strojarski fakultet. Studij je bio namijenjen studentima strojarstva I stupnja (inženjeri), koji se kasnije, pod određenim uvjetima, mogao produžiti do diplome II stupnja (diplomirani inženjeri).

Početnu nastavu iz predmeta tehničke mehanike držali su nastavnici iz Zagreba D. Bazjanac, A. Vučetić , I. Heidl i drugi. Od 1978. zapošljavaju se kao stalni asistenti u Sl. Brodu Zdravko Vnučec i Franjo Matejiček te kasnije Mate Vujčić, Dražen Kozak i Todor Ergić, koji s vremenom stječu viša sveučilišna zvanja.  U novom ustrojstvu formira se 1982. i Katedra za osnove strojarstva s voditeljem Z. Vnučecom, koja je kasnije preimenovana u Katedru za strojarske konstrukcije (F. Matejiček) s istoimenim laboratorijem.

Nastavnici razvijaju samostalni znanstveni rad iz područja više tehničke mehanike: mehanike loma, koncentracije naprezanja, tribologije i biomehanike. Laboratorij stručno i znanstveno surađuje s  ĐĐ Centrom za istraživanje i razvoj. Tako se ispituju statička i dinamička svojstva pukotina pri niskim i povišenim temperaturama u metalima, nemetalima, kompozitima, polimerima i dr. Razvija se suradnja s nizom domaćih fakulteta te sa Odjelom za strojarstvo –  Hochschule Bremen, Fakultetom za strojništvo Universe v Mariboru, sa srodnim fakultetima u Ljubljani, Tuzli, Mostaru i dr.

Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek. Zavod za tehničku mehaniku ima tri katedre od kojih je jedna Katedra za tehničku mehaniku. Katedru vodi izvanredni profesor Aleksandar Jurić, a pored njega na Katedri djeluju i Mirjana Bošnjak-Klačina, izv. prof., Đurđica Matošević, viši predavač i poslijedoktorand dr. sic. Goran Gazić.

Izdavačka djelatnost – skripta, udžbenici

Visokoškolski udžbenici. Osnivanjem Kraljevske visoke tehničke škole 1919. u Zagrebu, obilježava se i početak izdavanja visokoškolskih udžbenika u Hrvatskoj na materinjem jeziku. Knjižnica Kraljevske visoke škole, osnovana iste godine, sadrži udžbenike sa sadržajem tehničke mehanike prvenstveno na njemačkom jeziku, dok je prvi udžbenik na hrvatskom izdalo udruženje slušača Kraljevske tehničke visoke škole 1921. Bila su to skripta pisana po predavanjima profesora Timošenka „Mehanika II, Nauka o čvrstoći“.  Profesor Stjepan Prokofjević Timošenko bio je jedan od najplodnijih autora knjiga iz mehanike, više mehanike i nauke o čvrstoći, izdavane diljem svijeta na ruskom i engleskom jeziku, te u više prijevoda. Doživjela su nebrojena izdanja, a u narednim desetljećima nakon II. sv. rata većina i u hrvatskom prijevodu. Prvi autori koji obrađuju tehničku mehaniku i nauku o čvrstoći na hrvatskom jeziku javljaju se već 1928. Te godine izlaze skripta Konstantina Čališeva Nauka o čvrstoći I i godinu dana kasnije Nauka o čvrstoći II. Skripta su do 1962. doživjela 9 izdanja. Od istog autora izlaze 1931. skripta Građevna statika I dio u izdanju Udruženja slušača Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Udžbenik Statičko proračunavanje okvirnih nosača Rajka Kuševića izlazi 1933. u izdanju Zaklade tiskare Narodnih novina. Neposredno pred II svjetski rat, kao i tijekom rata, izdavačka djelatnost zamire.

Nakon II svjetskog rata objavljuje 1946. Vasilije Andrejev skripta Mehanika materijalne točke (izdavač Klub studenata tehnike »Niko Tomić«), 1951. Mehanika 1. dio – Statika i 2. dio -Kinematika, dok 3. dio Dinamika izlazi 1953. Sva tri dijela izdaje kao skripta Sveučilište u Zagrebu, a kao udžbenici izlaze u izdanju Tehničke knjige 1969., 1971. i 1973. Davorin Bazjanac izdao je od 1951. do 1972. šestora skripta: Zbirka zadataka iz mehanike I (Statika,1951.), IIa (Kinematika 1952.) i IIb (Dinamika,1952), Tehnička mehanika V (Teorija oscilacija, 1953.) te Zbirka zadataka iz Nauke o čvrstoći I (1970.) i II (1972). Skripta su u nekoliko navrata izdavana u nakladi Sveučilišta u Zagrebu, odnosno u Sveučilišnoj nakladi Liber. Udžbenike Tehnička mehanika I (Statika, 1958.), II (Kinematika, 1969.) i  Nauku o čvrstoći (1968.) objelodanio je Davorin Bazjanac u izdanju Tehničke knjige iz Zagreba, a Tehničku mehaniku III (Dinamika, 1974.) u izdanju Sveučilišta u Zagrebu. Do kraja devedesetih godina više je autora doprinijelo hrvatskim udžbeničkim izdanjima (I. Alfirević, T. Anđelić, J. Brnić, R. Franko, S. Jecić, A. Kiričenko, Z. Kostrenčić, M. Krpan, Ž. Lozina, F. Matejiček, O. Muftić, R. Pavazza, Z. Sapunar, M. Stegić, V. Šimić, M. Vujčić,  i dr.),  koji su obogatili literaturu na području tehničke mehanike, i koja u hrvatskoj stoji uz bok srednje-europskim zemljama. Udžbenici su izdavani u Sveučilišnim nakladama u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku, ili kao izdanja drugih izdavača.

Srednje stručne škole – udžbenici. Početni poslijeratni zamah pisanju udžbenika iz tehničke mehanike za srednje stručne škole, dali su inženjeri Velimir Kruz (Tehnička mehanika za srednje tehničke škole, 1957; Nauka o čvrstoći za tehničke škole 1962.), Antun Mirković (Tehnička mehanika, 1957.), Vladimir Špiranec, Statika (1975.) i dr.

Udruge. Znanstveni i stručni skupovi

Hrvatsko društvo za mehaniku centralna je udruga za mehaničke znanosti u Hrvatskoj. Povijest Društva poklapa se s povijesti Jugoslavenskog društva za mehaniku (JDM), koje je osnovano u veljači 1954. Iz Hrvatske među osnivačima bili su potpisnici povelje K. Čališev, A, Franković, Z. Kostrenčić, R. Kušević, Z. Modor i  I. Turk, premda su na skupštini sudjelovali i V. Andrejev i D. Bazjanac, no zbog snijega napustili su pred samo potpisivanje Bled. Predsjedništvo JDM mijenjalo se na skupštinama, koje su se u pravilu održavale uz kongrese svake dvije godine. Iz Hrvatske bili su predsjednici D. Bazjanac (1970 – 1974) i Z. Kostrenčić (1978 – 1980), zamjenik predsjednika I. Alfirević (1980 – 1984) i sekretar za veze s inozemstvom S. Jecić (1972 – 1980). Do 1990. proglašena su u JDM 22počasna člana, od kojih su bila 3 iz Hrvatske: D. Bazjanac ( 1976), V. Andrejev (1978) i Z. Kostrenčić (1986).

Nakon osnivanja JDM počela je u Hrvatskoj s radom i podružnica JDM u Zagrebu. Podružnica je održavala mjesečne sastanke sa znanstvenostručnim predavanjima i raspravama o nastavi mehanike. Podružnica je 1969. prerasla u Društvo za mehaniku SR Hrvatske (DM SRH, prvi predsjednik D. Bazjanac, osnivači V. Andrejev, A. Vučetić, M. Hudec, I. Alfirević, O. Muftić, S. Jecić, I. Heidl, V. Kmoch, K. Drača). Do 1990. Društvom predsjedavaju A. Vučetić, M. Hudec, Z. Kostrenčić, I. Alfirević, S. Jecić A. Kiričenko i V. Korošec. Nakon osamostaljenja Hrvatske Društvom predsjedava O. Muftić, a njegovim odlaskom na dužnost veleposlanika predsjedništvo preuzima I. Alfirević. Od 1993. Društvo se registrira kao samostalno Hrvatsko društvo za mehaniku s podružnicama u Rijeci, Splitu, Slavonskom Brodu te kasnije i u Osijeku.

Na 5. Međunarodnom kongresu Hrvatskog društva za mehaniku 2006. proglašeni su prvi počasni članovi Društva: akademik H. Mang, TU Wien, Dr. Ing. E. Ficker, TU München te iz Hrvatske akademik S. Jecić i professori emeritusi I. Alfirević,  M. Krpan, O. Muftić i V. Šimić.

Od 1994. Hrvatsko društvo za mehaniku članica je International Union of Theoretical and Applied Mechanics (IUTAM). Član je osnivač Međunarodnog centra za mehaničke znanosti u Udinama (CISM), kojega je 1968. SR Hrvatska, među drugim europskim zemljama, već bila suosnivačica. Društvo za mehaniku suosnivač je (pored srodnih društava iz Madžarske i Austrije) Danubia Adria Committe (kasnije Danubia Adria Society), kojega su prvi članovi bili H.P. Rossmanith, R. Beer (Austrija), H. Tham, I. Huszár (Madžarska) i I. Alfirević, S. Jecić (Hrvatska).

U okviru Društva djeluje podružnica Srednjoeuropske udruge za numeričku mehaniku CEACM (Central European Association for Computational Mechanics) te Hrvatska podružnica za cjelovitost konstrukcija (HPCK) Europske udruge za cjelovitost konstrukcija ESIS (European Structural Integrity Society).

Do 1990. održano je 19 kongresa Jugoslavenskog društva za mehaniku na kojima su članovi Društva za mehaniku iz Hrvatske održali preko 450 izlaganja i 5 generalnih konferencija (D. Bazjanac, Dž. Kailajdžisalihović, S. Jecić). Nakon razdruživanja Hrvatske od Jugoslavije, razdružilo se i Hrvatsko društvo za mehaniku od Jugoslavenskog društva. Prvi kongres samostalnog Društva za mehaniku održan je u Puli u hotelu Histria od 14. do 17. rujna 1994. Na kongresu je izloženo 70 radova. Broj aktivnih sudionika kongresa bio je 81 od toga 30 sudionika iz inozemstva. Od tada se Kongres održava u pravilu svake treće godine. Društvo za mehaniku, kao suosnivač godišnjih simpozija Danubia-Adria, organiziralo je u Stubičkim toplicama od 15. do 17. listopada The First Danubia-Adria Symposium on Experimental Methods in Solid Mechanics. Na simpoziju je izloženo 26 referata pred međunarodnim auditorijem. Naredni simpoziji, pored 5 u Hrvatskoj, održani su u 10 raznih Europskih država. DM SRH pokrenulo je i organiziralo I. Jugoslavenski simpozij o teoriji plastičnosti koji je održan 2. i 3. travnja 1981. na Plitvičkim Jezerima. U radu Simpozija je sudjelovao 41, učesnik a podneseno je 18 referata. Svi daljnji  simpoziji održavali su se u Hrvatskoj sve do 1991. Društvo je sudjelovalo u nekoliko organizacija simpozija Programiranje i projektiranje pomoću računala (PPPR) u suradnji s Fakultetomelektrotehnike i računarstva iz Zagreba. U organizaciji CISM Udine održana je u rujnu 1983. Advanced school on  “Photelasticity of Anisotropic Media”. Koordiantor i predavač na simpoziju bio je prof. I. Alfirević, a predavač prof. S. Jecić. Nakon simpozija održan je u organizaciji CISM, a pod pokroviteljstvom UNESCO-a seminar “Experimental Methods in Solid Mechanics” na kojemu su predavači bili, među ostalim, članovi Društva profesori I. Alfirević i S. Jecić.

Tedeschi, Stanislav (Korčula, 27. V. 1931) građevinski inženjer, stručnjak za hidrotehniku.

Diplomirao je 1958. te doktorirao 1979. disertacijom Korelacija stupnja pročišćavanja gradskih otpadnih voda i zaštite priobalnog mora Kaštelanskog zaljeva (mentor M. Rismal) na → Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Radio je kao inženjer Urbanističkog biroa – Split (1957–59), predavač splitskog Odjela Građevinskoga fakulteta u Zagrebu te od 1976. na Građevinskome fakultetu u Zagrebu gdje je 1986. izabran za redovitog profesora. Bio je predstojnik Zavoda za hidrotehniku (1981–83), Odjela za hidrotehniku (1991–97), prodekan (1983−85) te dekan (1985–89) Fakulteta. Umirovljen je 2001. Predavao je kolegije Opskrba vodom i kanalizacija, Regulacije, Zaštita voda, Zaštita okoliša, Zaštita vodotoka jezera i mora, Procesi i operacije kod prerade krutog otpada i mulja, Procesi obrade krutih tvari, Dispozicija otpadne vode u more, Uređaji za preradu krute tvari, Prerada i dispozicija mulja, Napredni postupci čišćenja tvari, Znanstvena istraživanja u zdravstvenoj tehnici i Ekološko inženjerstvo.

Bavio se zaštitom voda i zdravstvenom hidrotehnikom, posebice pročišćavanjem otpadnih voda, problematikom dispozicije i konačne obradbe mulja. Bio je koordinator i konzultant nekoliko međunarodnih projekata upravljanja otpadom i zaštite okoliša. Izradio je više studija i projekata sustava javne odvodnje, napisao udžbenike Zaštita vodnih sustava i pročišćavanje otpadnih voda (1983., suautor → J. Margeta), Zaštita voda (1997), suautor je knjige Centralni uređaj za pročišćavanje otpadnih voda Zagreba (2014), monografije Pročišćavanje otpadnih voda grada Zagreba (2016), Priručnika za hidrotehničke melioracije, II. kolo. Navodnjavanje (1997) i suradnik Tehničke enciklopedije LZ-a. Od 2002. professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Šterk, Vladimir (Zagreb, 5. I. 1891 – Zagreb, 6. III. 1941), arhitekt, zapažen po međuratnim realizacijama stambene i poslovne arhitekture.

Diplomirao je arhitekturu 1921. na Češkom tehničkom sveučilištu (ČVUT) u Pragu. Nakon povratka u Zagreb isprva je radio u tehničkoj poslovnici građevinskog poduzeća Špiller, Juzbašić i Šurina, a potom u arhitektonskom atelijeru → Ignjata Fishera (1921–23), gdje mu je bio suradnik na projektima Gradske štedionice na Trgu bana Jelačića, Zagrebačkoga zbora u Martićevoj ulici i dr. Od 1923. u vlastitu je uredu djelovao kao ovlašteni arhitekt u Zagrebu. Uz to, radio je i u Gradskom građevnom uredu (1924–25) te bio asistent na Tehničkome fakultetu u Zagrebu (1924–26). U ranim djelima stvarao je pod utjecajem historicizma, a potom i u duhu moderne. Među njegovim mnogobrojnim zagrebačkim realizacijama ističu se poslovna zgrada u Savskoj 23 (danas Obrtnička škola; 1922), škola Zavrtnica u Ulici Ljudevita Posavskog 10 (danas SUVAG; 1924–25), stambene i poslovne zgrade u Gundulićevoj 3 (1926–27), Draškovićevoj 30 (1928–29), Ilici 15 (1929–30), Dežmanovoj 8 (1935), na uglu Britanskog trga 12 i Ilice (1927–28), prilaza Gjure Deželića 85 i Krajiške (1930–31) te Draškovićeve 30 i Đorđićeve (1930–31), vile na Tuškancu 90 (1925) i Jabukovcu 39 (1931), te planinarski dom Runolist na Medvednici (1935–36). S Jovanom Korkom, Đorđem Kiverovim i Đorđem Krekićem projektirao je uredsku zgradu i veliku dvoranu Radničke komore na Trgu Petra Krešimira IV. 2 (poslije Radnički dom Đuro Salaj; 1935–38) i Javnu burzu rada u Zvonimirovoj 15 (1935–37). Gradio je i u Osijeku, Slavonskom Brodu i drugdje.

Šmit, Edvin (Osijek, 31. V. 1943 – Sveta Nedelja, 16. VIII. 2010), arhitekt, zapažen po inovativnim ostvarenjima stambene, javne, poslovne i industrijske arhitekture.

Diplomirao je 1968. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Do 1974. radio je kao projektant suradnik i samostalni projektant, a potom kao glavni projektant u projektantskom poduzeću Interinženjering. Bio je suosnivač zagrebačkog arhitektonskoga biroa Studio Arhing (1991), a potom osnivač arhitektonskoga biroa Arhing 2 (1992), koji je vodio samostalno od 1998. Među njegovim se zagrebačkim realizacijama osobito ističu južni ulaz Zagrebačkoga velesajma (1986–87) te Carinarnica na Zagrebačkome velesajmu kao jedno od najznačajnijih djela hrvatskoga dekonstruktivizma (1990), obje s Đivom Dražićem, a osim toga i dogradnja Ekonomskoga fakulteta (1985–87), te poslovne zgrade u Žajinoj 61 (1992–94) i Radničkoj cesti – objekti A i C u sklopu Centra 2000 (2004–06., s Ivom Erdec). Izvan Zagreba izveo je obiteljsku kuću u Brezju kraj Samobora (1975–80), mlin i silos u Gornjem Dragancu kraj Čazme (1975) i u Odžacima (1976–78), ekonomsko dvorište Šarampov Donji u Ivanić-Gradu (1981–85) i sportsku dvoranu u Samoboru (2007). Autor je projekta preuređenja interijera stambeno-poslovne uglovnice na početku Jurišićeve ulice u Zagrebu (danas Hrvatska poštanska banka; 2000). Također je autor ili suautor (sa Ž. Mičetić, M. Šosteričem, I. Crnkovićem, Đ. Dražićem) mnogih visokoocijenjenih natječajnih radova. Posmrtno su mu priređene samostalne izložbe u Zagrebu 2012. i Osijeku 2013. Bio je predsjednik Društva arhitekata Zagreba 1999–2000. Dobitnik je nagrada Zagrebačkoga salona (1972., 1985. i 1991) te »Viktor Kovačić« (1990).







Šmidihen, Edo (Celje, Slovenija, 25. X. 1930 – Zagreb, 13. IX. 2015), arhitekt, autor niza javnih zgrada i stručnjak za arhitektonske konstrukcije i fiziku zgrada.

Diplomirao je 1955. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (od 1956. Arhitektonsko-građevinsko-geodetski – AGG fakultet, od 1962. → Arhitektonski fakultet), gdje je doktorirao 1981. disertacijom Prilog primjeni teorije zvučnog gušenja dvostrukih pregradnih zidova (mentor B. Somek). Stručno se usavršavao u Bouwcentrumu u Rotterdamu (1964–65). Tijekom studiranja i neposredno nakon završetka studija radio je u biroima Vitić i Novak te u Zavodu za građevne konstrukcije AGG fakulteta. Na fakultetu je kao asistent radio od 1958., bio je docent od 1972., a redoviti profesor od 1987; umirovljen je 1999. Predavao je kolegije Arhitektonske konstrukcije i fizika zgrada I–IV, Arhitektonska akustika i Završni rad. Bio je predstojnik Katedre za arhitektonske konstrukcije (1985–87) i Zavoda za zgradarstvo (1974–83., 1986–99), voditelj Studija više spreme (1986–88), jedan od pokretača i voditelj → Studija dizajna pri Arhitektonskom fakultetu (1989–98), te prodekan (1972–76., 1979–81) i dekan Fakulteta (1981–85).

Od 1958. do 1982. projektirao je znatan broj školskih zgrada, zgrada javne namjene i stambenih zgrada. Među izvedenim radovima ističu se Muzej narodne revolucije u Sarajevu (1960–62., s B. Magašem), osnovne škole u Trnskom i Zapruđu (1963–69., s R. Nikšićem) te u Klaki (1968–69., s A. Dragomanovićem i R. Nikšićem) u Zagrebu, opskrbni centar Trnsko u Zagrebu (1967–69), stambeni tornjevi u Zenici (1971–73), Matematička gimnazija u Zagrebu (1972–74., s R. Nikšićem i O. Vujović). Prvonagrađeni su mu natječajni radovi (s A. Dragomanovićem i R. Nikšićem) Dom Radiotelevizije Zagreb (1963), Robna kuća VA-MA u Varaždinu (1968), Arhitektonsko-urbanističko rješenje zapadnog ulaza u grad Zagreb (1970). U znanstvenom smislu bavio se područjem arhitektonskih konstrukcija i napose fizikom zgrada, arhitektonskom akustikom i zaštitom od buke. Autor je knjige Zvučna izolacija dvostrukih pregradnih zidova (1983) te urednik monografije Studij dizajna u Zagrebu (1996). Bio je glavni tajnik (1966–68) i predsjednik (1968–72) Saveza arhitekata Hrvatske (danas → Udruženje hrvatskih arhitekata) te glavni tajnik → Društva arhitekata grada Zagreba (1962–66). Od 2002. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Dobitnik je Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (2010).

Šen, Edo (Schön, Edvard) (Zagreb, 10. III. 1877 – Zagreb, 16. VI. 1949) arhitekt, prvi djelatni profesor arhitekture na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu.

Diplomirao je 1900. na Tehničkoj visokoj školi u Beču (danas TU Wien), gdje je nakon završetka studija do 1901. ostao raditi u atelijeru Maxa Fabianija i kao asistent profesora Karla Hinträgera na Tehničkoj visokoj školi. Vrativši se u Zagreb, radio je kao gradski inženjer u uredu Gradskog poglavarstva 1901–08., te kao profesor na Graditeljskoj školi 1908–19. Ovlašteni civilni arhitekt postao je 1908. Za redovitoga profesora na novoosnovanoj Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4) izabran je uoči početka nastave 1919. te je imenovan za prvoga rektora škole (1919–20). Uz to, bio je i prorektor (1920–21), starješina Arhitektonskog odjela (1926–27., 1933–34., 1936–38), predstojnik Kabineta za osnivanje zgrada, odn. projektiranje građevina (1921–43) i predstojnik Stolice za graditeljstvo (1926–34). Na Školi, odn. Fakultetu predavao je kolegije Arhitektonski oblici, Arhitektura starog vijeka, Graditeljstvo I i II, Projektiranje gospodarskih, industrijskih i saobraćajnih zgrada, Projektiranje građevina. Umirovljen je 1943.

Kao praktični arhitekt izveo je više javnih i stambenih zgrada u Zagrebu. U ranom razdoblju projektirao je reprezentativne građevine u duhu historicizma. Među njima se ističu palača Osiguravajućeg društva Croatia na uglu Masarykove 1–3 i Preradovićeve 10–12 (1909–10), Dom Društva čovječnosti u Petrinjskoj 3 (1913–14), stambene i poslovne zgrade u Teslinoj 12 (1911–12), na uglu Boškovićeve 23 i Draškovićeve 38 (1913–14), u Boškovićevoj 7 (1913–16), Dalmatinskoj 12 (1917–18). Nakon I. svj. rata priklonio se suvremenim oblikovnim i prostornim rješenjima, koja obilježavaju stambene zgrade na uglu Ulice kneza Mislava 2–4 i Ulice kneza Borne 1 (1926) te Gundulićeve 7 i Varšavske (1927–28), u Gundulićevoj 34 (1931–32). U suradnji s → Milovanom Kovačevićem projektirao je stambene zgrade na Trgu žrtava fašizma 10–13 (1933) i u Križanićevoj 3 (1938), te osobito zapaženi kompleks Tehničkoga fakulteta u Kačićevoj ulici 26 (1937–40).

Bio je angažiran oko organizacije nastave i ustrojstva Tehničke visoke škole i njezina Arhitektonskog odjela te poboljšanja smještaja i radnih uvjeta studenata. Autor je monografije Arhitekt Viktor Kovačić (1927). Uz → Stjepana Podhorskog, → Viktora Kovačića i → Vjekoslava Bastla bio je suosnivač → Kluba hrvatskih arhitekata 1905., koji se smatra jednim od stupova hrvatskog moderniteta na početku XX. st., a kojim je predsjedao 1910–11. Od 1935. bio je dopisni član JAZU-a.

Šatara, Antun (Janjina na Pelješcu, 29. IX. 1932 – Split, 18. II. 2024), arhitekt, istaknuo se projektiranjem stambene i javne arhitekture na području srednje Dalmacije, posebice u Splitu.

Diplomirao je 1958. na Arhitektonskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, usavršavao se u arhitektonskom atelijeru Johannesa Hendrika Broeka i Jacoba Berenda Bakeme u Rotterdamu. Od 1959. do umirovljenja 1992. radio je u → Urbanističkom zavodu Dalmacije u Splitu.

Autor je velikoga broja stambenih, poslovnih, školskih i turističkih objekata u srednjoj Dalmaciji. Među realizacijama u Splitu ističu se robna kuća Prima s kinodvoranom Central na Bulatovu trgu (1962–66; autor interijera robne kuće B. Bernardi), pet stambenih zgrada u bloku omeđenom Teslinom, Rendićevom i Jobovom ulicom (1967–68), dvije stambene zgrade na raskrižju Gupčeve i Pojišanske (1968–69), dva paviljona u sklopu hotela Split na Trsteniku (1968–69), zgrada Jadrantekstila u Hercegovačkoj (danas Hrvatske pošte, 1970), zgrada Jugoslavenskoga registra brodova u Mihanovićevoj (1979–80), stambeni kompleksi u Krležinoj i Paraćevoj (1978–79), Dubrovačkoj (1987–89) i dr. Izvan Splita realizirao je upravnu zgradu tvornice cementa Partizan u Kaštel Sućurcu (1961–62), Kotarski sud u Metkoviću (1962), robnu kuću Prima u Trogiru (1967–68), te niz hotelskih objekata na Hvaru i Korčuli, među kojima su hotelski kompleksi Jadran (1963–68) i Mina (1969) u Jelsi, Adriatic u Vrboskoj (s P. Mudnićem, 1965–69), Delfin (1969), hotelsko naselje u uvali Mala Grčka (s I. Radićem, 1968) i rekonstrukcija hotela Slavija (1976–77., realizacija 1986) u Hvaru – sve na otoku Hvaru, te hotel Jadran u Veloj Luci na Korčuli (1966–68). Izveo je i više stambeno-poslovnih zgrada i stadion u Novom Travniku u BiH (1982–84). Sudjelovao je na izložbama Zagrebačkoga salona. Bavio se fotografijom i priredio više samostalnih izložbi. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, među ostalima nagrada Borbe (1966., 1986) te »Vladimir Nazor« za životno djelo (2017).

Szavits Nossan, Stjepan (Zagreb, 13. X. 1894 – Zagreb, 4. I. 1970), građevinski inženjer, stručnjak za geomehaniku i hidrotehniku, istraživač povijesti hrvatskoga građevinarstva.

Diplomirao je 1917. na građevinsko-inženjerskom odjelu tehničke visoke škole u Zürichu (ETH Zürich). Radio je u Državnim željeznicama u Zagrebu i Delnicama (1917−19), u građevinskim poduzećima Josipa Dubskog i Peyera i druga u Zagrebu (1919−21), a od 1921. do umirovljenja 1965. na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu (od 1926. Tehnički fakultet, od 1956. Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet, od 1962. Građevinski fakultet). Bio je starješina Građevinskog odsjeka Tehničkoga fakulteta (1953−54) te predstojnik Zavoda i Katedre za geotehniku → Građevinskog fakulteta u Zagrebu (1963−64). Predavao je kolegije Industrijska hidrotehnika, Geomehanika, Fundiranje i dr. Nakon umirovljenja nastavio je rad kao viši savjetnik → Instituta građevinarstva Hrvatske u Zagrebu.

Znanstveno i stručno bavio se problematikom iz područja građevinarstva, geotehnike, temeljenja, iskorištavanja vodnih snaga i dr. Posvetio se proučavanju povijesti hrvatskoga građevinarstva, posebice gradnje prvih cesta preko Velebita uključujući prve graditelje cesta u Hrvatskoj.