Tempo, građevinsko poduzeće osnovano u Zagrebu 1948; tijekom socijalističkoga razdoblja bilo je jedno od najvećih hrvatskih građevinskih poduzeća. Osnovano je odlukom državnih organa sa zadaćom gradnje građevinskih objekata posebne (vojne) namjene, tj. onih za potrebe JNA. Poslije je poduzeće preuzelo narudžbe drugih investitora te dobilo status civilnoga građevinskog poduzeća.

Zbog potrebe za ubrzanim razvojem gospodarstva nakon II. svj. rata, važan dio prvobitne građevinske djelatnosti bila je gradnja industrijskih objekata. Među prvima su početkom 1950-ih izvedene tvornica turbina Edvard Kardelj (Jugoturbina) u Karlovcu, tvornica metalne industrije Marko Orešković Lika u Ličkom Osiku, Vojno-remontni zavod u Bregani (danas na području Republike Slovenije), industrija kože Ivo Marinković u Karlovcu te tvornice odjeće Naprijed i Vunateks u Zagrebu, a poduzeće je sudjelovalo i u gradnji tvornice alatnih strojeva Prvomajska u Zagrebu i metalne industrije Kordun u Karlovcu. Uz to, Tempo se ubrzo prihvatio gradnje stambenih objekata i cijelih naselja (isprva za potrebe smještaja radnika tvorničkih pogona koje je izgradio) što će, tijekom desetljećâ postojanja, biti glavna djelatnost poduzeća. Prvo Tempovo stambeno naselje bilo je ono u Švarči u Karlovcu za radnike tvornice turbina, potom stambena naselja u Bregani i Ličkom Osiku te Sigečica (Rapska ulica) i Folnegovićevo naselje u Zagrebu.

Orijentiravši se na stanogradnju, Tempo je od 1960. počeo razvijati nove tehnologije gradnje, postupno uvodeći industrijalizirane metode. Bili su to polumontažni sustavi zasnovani na velikoplošnim panelima vanjskih i unutarnjih nenosivih zidova te instalacijskim i kupaonskim blokovima, uz racionalizaciju izvedbe armiranobetonske nosive konstrukcije kliznim oplatama. Takav je pristup građenju omogućio istodobnu izvedbu nosivih i pregradnih zidova, kao i grubih i završnih radova. Tako su još početkom 1960-ih razvijeni sustavi gradnje tipiziranih stambenih zgrada tipa Volta (arhitekt Drago Korbar) i Bartolić (→ Ivo Bartolić) kojima su građena zagrebačka naselja Voltino i Trnsko, a potom tu vrstu gradnje Tempo primjenjuje i u Sigetu, Sopotu, Središću, Prečkom, Sloboštini, Španskom, i dr. Za gradnju tvorničkih hala poslije je prihvaćena i tehnologija građenja od prednapetih stupova, greda i stropnih ploča.

Kako bi pružilo potporu novim tehnologijama, poduzeće je usporedno razvijalo vlastite pomoćne pogone, ciglane, šljunčare, centralne betonare i tvornicu prefabriciranih elemenata. Osnovalo je i vlastiti projektni biro koji je tijekom dugog djelovanja više puta nagrađivan prvim nagradama za arhitekturu i urbanizam, među kojima se ističe Nagrada »Viktor Kovačić« za stambene nebodere Autoput – jug u Zagrebu (1973., Miroslav Stella, Lidija Grečko–Krstevski). Izgradilo je i upravnu zgradu poduzeća s uredskim prostorima koju čini uglovnica s malim trgom u Boškovićevoj 5 (Ante Glunčić, Ivan Senegačnik, 1965). Zahvaljujući tehnologijama polumontažne gradnje, do osamostaljenja Republike Hrvatske poduzeće je izgradilo više od 35 000 stanova.

Nakon različitih organizacijskih promjena, od 1973. Tempo je bio organiziran u 11 OOUR-a (Autotransport – Zagreb, Banja Luka, Betonara – Rakitje, Beton i armirani beton – Zagreb, Bihać, Ciglana – Dugo Selo, Karlovac, Mehanizacija – Zagreb, Niskogradnja – Zagreb, Zajednički poslovi – Zagreb i Zidarsko završni radovi – Zagreb) te je zapošljavao oko 2300 radnika od kojih su 92 bila diplomirani inženjeri. Radi poboljšanja i proširivanja djelatnosti Tempo se ubrzo nakon osnivanja priključio Poslovnom udruženju Jugoslavija inženjering, a tijekom godina, osobito 1970-ih, udruživao se i s drugim srodnim građevinskim poduzećima (Stanko Štokar iz Duge Rese, Plješivica iz Bihaća, Ingrap i Bojoplastika iz Ivanca, Građevni materijal s kamenolomima Podsusedsko Dolje, Markuševac i Bačun te Hidrotehna iz Zagreba, Slavonijahrast iz Orahovice, Bor iz Karlovca). Od 1978. poduzeće je bilo registrirano kao radna organizacija (RO).

Zapošljavajući višak radnika, osim u stanogradnji Tempo je gradio ili sudjelovao u gradnji zgrada drugih namjena te građevina niskogradnje. Među industrijskim građevinama ističu se one Tvornice Duhana Zagreb, mlinova i silosa u Karlovcu, Sesvetama, Vukovaru, Velikoj Gorici, zagrebačke tvornice čokolade, bombona i keksa Josip Kraš, pivovare i mljekare u Karlovcu, tvornice lijekova Pliva u Zagrebu i Savskom Marofu, tvornice pokućstva Marko Šavrić; među hotelskim zgradama ističu se hoteli Plitvice na Plitvičkim jezerima, International u Zagrebu i Crikvenici, Kristal u Opatiji; među sportskim građevinama ističu se stadion u Maksimiru i zatvoreno plivalište Mladost u Daničićevoj u Zagrebu te sportski stadioni u drugim gradovima Hrvatske; od zdravstvenih ustanova, uz više domova zdravlja i ambulanti, izgradio je bolničke centre u Švarči i Bihaću, te dijelom rekonstruirao bolničke objekte na Šalati, Rebru, u Petrovoj i Vinogradskoj ulici u Zagrebu; obrazovne zgrade Tempo je gradio na području Zagreba (osnovne škole na Pantovčaku, Jabukovcu i u Voltinom naselju, Fakultet elektrotehnike i računarstva), Karlovca (OŠ Švarča, Srednjoškolski centar), Vinkovaca, Gospića, Bregane te u slavonskim selima, podigao je i studentski dom Stjepan Radić u Zagrebu, obnovio onaj u Cvjetnom naselju, izgradio Brodarski institut te niz poslovnih objekata u Zagrebu, Karlovcu, Gospiću, Kumrovcu, Virovitici, i dr.

Niskogradnja se u poduzeću počela razvijati u drugoj polovici 1950-ih. Iako je specijalizirani odjel (Hidrotehna) osnovan 1977., Tempo je do tada sudjelovao u gradnji više objekata cestovne i željezničke infrastrukture (Most mladosti preko Save u Zagrebu, dio autoceste između Popovače i Kutine, dijelovi željezničke pruge i pružni tunel između Knina i Zadra), a izveo je i objekte vodoopskrbe u Zagrebu (crpilište Mala Mlaka i više vodosprema), Banjoj Luci (postrojenje) te Vukovaru (vodotoranj). Poduzeće se bavilo i regulacijom riječnih tokova gradnjom odteretnih kanala (Odra–Sava, Lonja–Strug) te riječnih pristaništa (u Sisku, Vukovaru, Osijeku).

Od 1965. sudjelovao je u gradnji različitih objekata visokogradnje u SR Njemačkoj. Među prvim izvedenim projektima bila su stambena naselja u Kölnu i Mannheimu te Hotel International u Stuttgartu, zgrada za smještaj medicinskih sestara uz bolnicu u Frankfurtu, tada najviša zidana stambena zgrada u Njemačkoj. Za potrebe izvođenja investicijskih radova u inozemstvu poduzeće je 1970. osnovalo Tempobau GmbH sa sjedištem u Frankfurtu na Majni. Građevinske radove, često u suradnji s drugim građevinskim poduzećima, od druge polovice 1960-ih Tempo je obavljao u Libiji (sveučilišni centar i studentski grad u Benghaziju), tijekom 1970-ih započeo je i dijelom izgradio termoelektrane i transformatorska postrojenja u Iraku (Basrah), Iranu (Mashhad) i Libiji (Derna, Tobruk), a 1980-ih je radove izvodio i u Čehoslovačkoj (hoteli Panorama i Forum te rekonstrukcija i dogradnja hotela Palace u Pragu).

Zbog gubitka u poslovanju u prvoj polovici 1980-ih, provedena je nova reorganizacija poduzeća te se 1985. broj OOUR-a smanjio na pet. Gradnja se intenzivirala u drugoj polovici 1980-ih. Poduzeće je tada gradilo turistički centar na Bjelolasici te hotel Sheraton u Zagrebu; za potrebe Univerzijade 1987. u Zagrebu Tempo je sudjelovao u gradnji, rekonstrukciji i obnovi stadiona u Maksimiru, sportsko-rekreacijskih centara Jarun, Šalata i Mladost, sportskih dvorana Trešnjevka i Matematičko-informatičkog obrazovnog centra na Jordanovcu, Informativno-akreditivnog centra na Zagrebačkom velesajmu. Osobito zahtjevan projekt bila je gradnja Vojne bolnice u Dubravi, otvorene 1988., koju je gradio zajedno s poduzećima Industrogradnja i Monter.

Potkraj 1991. poduzeće je zapošljavalo 3470 radnika. Promjenom društvenog uređenja, Tempo je 1992. završio proces pretvorbe i privatizacije i postao dioničko društvo. U drugoj polovici 1990-ih osnovana su još tri vezana društva: Tempo – Bihać, Tempo – inženjering u Zagrebu te u mješovitom vlasništvu Tempo – Vranica udruženo s društvom Vranica d. o. o. u Mostaru. Do slabljenja poslovanja došlo je već 1990. kada se smanjila potražnja za građevinskim uslugama, a od 1991. zbog ratnih okolnosti stali su i građevinski radovi u inozemstvu te u ratom zahvaćenim područjima Republike Hrvatske. Vjerojatno djelomično i zbog nedovoljno razrađenog i nedefiniranog programa razvoja društva, dobit je od 1995. padala, od početka 2000-ih društvo je poslovalo negativno, a nakon stečaja 2020. likvidirano je.