Tvornica karbida i ferolegura Dalmacija – Dugi Rat, metalurško poduzeće osnovano 1908. u Dugom Ratu. Bilo je jedno od najvećih izvozničkih poduzeća na području Jugoslavije i okosnica razvoja omiškoga kraja.







Kao tvornicu kalcijeva karbida i kalcijeva cijanamida utemeljilo ga je talijansko društvo SUFID (Società anonima per l’utilizzazione delle forze idrauliche della Dalmazia) iz Trsta, izgradivši proizvodne pogone u Dugom Ratu. Kao i sve tvornice karbida u Italiji, SUFID je posjedovao i → Tvornicu elektroda i ferolegura u Šibeniku, te je u tom razdoblju bio najveći svjetski proizvođač karbida. Istodobno s gradnjom tvornice u Dugom Ratu počela je i gradnja hidroelektrane Kraljevac na Cetini kraj Omiša, kojom se tvornica trebala opskrbljivati električnom energijom. Hidroelektrana Kraljevac bila je dovršena 1912. i sadržavala je dva generatora s po 13 MW. Tvornica u Dugom Ratu bila je potpuno izgrađena 1914., kada je i službeno započela s radom. Imala je četiri monofazne peći od 1900 kW, kapaciteta 10 t karbida na dan i tri peći za proizvodnju vapna kapaciteta 11 t na dan. Za I. svj. rata tvornicu je rekviriralo vojno ministarstvo u Beču, udvostručujući proizvodnju. Godine 1916. porušene su dvije karbidne peći i postavljene dvije nove sustava Carlson kapaciteta 20 t na dan. Najveći se dio proizvodnje izvozio.







Nakon što je 1929. SUFID-u istekla koncesija, poduzeće je prešlo u vlasništvo jugoslavenske vlade koja ga je prepustila francuskom društvu Société Française des Forces Hydroélectriques de la Dalmatie (La Dalmatienne). Krizno razdoblje u radu tvornice nastupilo je 1930-ih. Prilike su se poboljšale 1938. kada je društvo La Dalmatienne ušlo u europski trust proizvođača kalcijeva karbida s kvotom od 15 500 t pakiranoga karbida na godinu. Uz tvornicu je u drugoj polovici 1930-ih sagrađeno i radničko naselje s bolnicom.

Godine 1940. djelomično su preinačene peći kako bi se mogla uvesti proizvodnja ferosilicija. U tom razdoblju bilo je oko 800 radnika. Godine 1941. tvornicu su preuzeli Talijani. Proizvodnja je stala 1942., kada su partizani onesposobili dalekovod, a nakon toga su Talijani opustošili tvornicu pri povlačenju. Poduzećem su do kraja rata upravljale vlasti NDH, a 1945. postalo je državnom imovinom. Raditi je ponovno počelo 1946. pod nazivom Tvornica kalcijeva karbida i cijanamida Dalmacija – Dugi Rat. Godine 1947. obnovljene su tri peći za proizvodnju karbida i jedna peć za proizvodnju ferosilicija. Započela je i proizvodnja acetilena, tehničkih plinova (kisik, dušik), a povremeno feromangana i sirovoga željeza.

Prva poslijeratna rekonstrukcija i proširenje tvornice izvedeni su 1955. kada je započela proizvodnja argona. Jedna od najmodernijih peći za proizvodnju kalcijeva karbida poduzeća Tagliaferri iz Milana, nominalne snage 22,5 MW, izgrađena je 1962. Iste godine zbog nerentabilnosti zatvoren je pogon kalcijeva cijanamida. Sljedeće godine izgrađena je i puštena u pogon nova peć za vapno, kapaciteta 70 t na dan. Od 1971., zbog pada potrošnje kalcijeva karbida kao izvora acetilena, poduzeće se sve više usmjeravalo na proizvodnju ferolegura. Istodobno je otvorilo svoja predstavništva na najznačajnijim lokacijama svjetskog tržišta ferolegura, u New Yorku i Milanu, te se u to doba profiliralo u jednoga od najvećih izvoznika u Jugoslaviji. Godine 1977. promijenilo je naziv u Tvornica karbida i ferolegura Dalmacija – Dugi Rat. Tada je ustrojeno kao OUR koji se sastojao od pet OOUR-a: Ferokrom, Feromangan, Održavanje, Transport i Tehnički plinovi. Tijekom 1980-ih slijedila je daljnja modernizacija i širenje proizvodnje. Izgrađena je nova lučno-otporna električna peć za proizvodnju 75-postotnog ferosilicija koju je proizvelo poduzeće Elkem–Spigerverket iz Osla. Ugrađena su filtarska postrojenja na sve tri peći za proizvodnju ferolegura, čime je Dalmacija postala prvi proizvođač ferolegura u Europi koji je riješio sustav otprašivanja otpadnih plinova. Započela je proizvodnja specijalnih pjenila za gašenje požara naziva Light Water i 4S, te elektromehaničkih proizvoda u pogonu Elektromatika. Na svom vrhuncu poduzeće je zapošljavalo oko 2000 radnika, te proizvodilo 101 000 t ferolegura na godinu.







Izbijanjem Domovinskoga rata tvornica je povremeno ostajala bez električne energije, a dovoz sirovina bio je poremećen, zbog čega su se mnogi kupci okrenuli drugim poduzećima. U tom razdoblju u tvornici je bio izgrađen prvi oklopni transporter namijenjen obrani Hrvatske. Godine 1990. kemijski dio poduzeća izgradnjom novoga pogona za proizvodnju tehničkih plinova (kisik, dušik, argon) prešao je u okvir poduzeća Montkemija – tehnički plinovi iz Zaprešića (→ Messer Croatia plin). Poduzeće je privatizirano 1992. te se usmjerilo na proizvodnju ferokroma. Nakon neuspješne prodaje tvornica je 1998. obustavila proizvodnju. Odluka o zatvaranju tvornice donesena je 2003., kada je počelo rušenje tvorničkoga kompleksa koje je bilo dovršeno 2009.