dizajn tekstila i odjeće, dio industrijskoga dizajna koji obuhvaća širok raspon teorijskih i kritičkih pristupa kao i praktičnih djelatnosti u oblikovanju tekstilnih materijala, predmeta i odjevnih proizvoda. Veže se uz suvremenu industrijsku proizvodnju, a obuhvaća tehnološku i likovnu analizu idejnih rješenja te oblikovanje proizvoda.
Od osvita civilizacije čovjek je nastojao funkcionalno oblikovati svaki proizvod. Takvo promišljanje i djelovanje rezultiralo je stupnjevitom i dugotrajnom kognitivnom revolucijom ishodi koje su bili sve osmišljeniji načini proizvodnje i oblikovanja predmeta. Presudnu ulogu imala je industrijska revolucija te izum tekstilnoga stroja 1733. u Engleskoj. Industrijska proizvodnja tekstilija zamijenila je tekstilno rukotvorstvo, obrt i zanatstvo, kojih su proizvodi dekorativno ovisili o osobnom estetskom promišljanju proizvođača. U XIX. st. primijenjena umjetnost u sveobuhvatnom oblikovanju stila života Europe dosegnula je vrhunac te postala temelj novom pristupu strojnoga oblikovanja proizvoda – industrijskom dizajnu. Ubrzo se pokazala potreba za izobrazbom industrijskih dizajnera koji će biti upućeni u čitav proces industrijske proizvodnje, od idejnoga rješenja do krajnje realizacije i plasmana proizvoda. Prve visokoobrazovne institucije po tom principu bile su osnovane u Engleskoj, Francuskoj i Njemačkoj, a potom u nordijskim zemljama i ostatku Europe. Ustanova koja je najviše odražavala duh novoga doba bila je visoka škola za arhitekturu i oblikovanje Bauhaus, koju je 1919. u Weimaru organizirao arhitekt Walter Gropius, a vodili su je najpoznatiji arhitekti, slikari, kipari, primijenjeni i izvedbeni umjetnici, majstori praktičnih realizacija te teoretičari umjetnosti i estetskoga oblikovanja. Principi tih interdisciplinarnih programa utkani su u srodne institucije u XX. i XXI. st. u Europi i svijetu. Odjel za tekstil i kostimografiju na Bauhausu utjecao je i na obrazovanje dizajnera tekstila i odjeće u Hrvatskoj. Jedna od najznačajnijih hrvatskih tekstilnih dizajnerica toga doba → Otilija (Otti) Berger diplomirala je 1930. na Bauhausu, gdje je potom predavala.
Razvoj studija dizajna tekstila i odjeće u Hrvatskoj
Kao europska sastavnica, Hrvatska je tijekom XIX. i XX. st. slijedila sve faze obrtničke, zanatske i industrijske tekstilne proizvodnje u Europi. Idejni pokretači hrvatskoga koncepta obrazovanja industrijskih dizajnera bili su Kraljevsko zemaljsko više obrazovalište za umjetnost i umjetni obrt (Akademija likovnih umjetnosti), osnovano 1907. u Zagrebu, te Tehnička visoka škola (→ Tehnički fakultet; sv. 4), osnovana 1919. u Zagrebu. U Zagrebu je 1949‒55. djelovala Akademija za primijenjenu umjetnost, programi koje su, među ostalima i oni na Odjelu za tekstil i kostimografiju, bili koncipirani po uzoru na one na Bauhausu.
Prva obrazovna ustanova koja je na višoj razini inicirala obrazovanje stručnjaka za tekstil i odjeću s nadogradnjom sadržaja o funkciji estetskih elemenata tekstila i odjeće bila je Viša tekstilna konfekcijska škola, utemeljena 1960. u Zagrebu. Program kolegija o estetskome oblikovanju izradila je i izvodila slikarica Zoe Borelli, dok je kolegije o tekstilnom oblikovanju i povijesti tekstila i kostima vodila kostimografkinja Marija Zidarić. Potom su nastavu preuzele profesorice vizualnih umjetnosti i dizajna → Jadranka Bačić, Barka Guina, → Nina Režek-Wilson, → Maja Vinković i → Zlatka Mencl Bajs.
Udruživanjem Više tehničke konfekcijske škole i Više tehničko-tekstilne škole u Višu školu za tekstil i odjeću u Zagrebu stvoreni su uvjeti za osnivanje posebnoga odjela za dizajn tekstila i odjeće. Povezivanjem programskih sadržaja iz područja tekstilnoga inženjerstva s programskim sadržajima tekstilnoga i modnoga dizajna i vizualnih umjetnosti studij je dobio novu kvalitetu. Godine 1983. integracijom Više škole za tekstil i odjeću u Institut za tekstil i odjeću Tehnološkoga fakulteta (→ Tekstilno-tehnološki fakultet) u Zagrebu ustrojen je Zavod za dizajn tekstila i odjeće. Nakon prihvaćanja novih studijskih planova i programa usklađenih s Bolonjskim procesom visokoškolskoga obrazovanja u Europi, od 2005. studij dizajna tekstila i odjeće dosegnuo je višu razinu.
Nastavni procesi odvijaju se na preddiplomskoj, diplomskoj i poslijediplomskoj razini, temeljne smjernice kojih počivaju na interdisciplinarnom povezivanju tekstilnoga i odjevnoga dizajna sa suvremenim tekstilnim i odjevnim tehnologijama i društveno-humanističkom kontekstualizacijom. Završetkom preddiplomskoga studija Tekstilnoga i modnoga dizajna studenti dobivaju širinu likovnog obrazovanja i osposobljenost za izražavanje kreativnosti u industrijskome dizajnu tekstila i odjeće. Dizajnersko stručno obrazovanje omogućava im uključivanje u svjetske modne trendove koji se mogu pretočiti u prepoznatljiv hrvatski modni izričaj. Diplomski studij studentima omogućava produbljivanje stručnih znanja i znanstvenih spoznaja stečenih u području dizajna tekstila i odjeće te se obrazovanje proširuje na još dva područja: kostimografiju i teoriju kulture i mode. Završetkom diplomskoga studija dizajneri su osposobljeni za rad u tekstilnoj i odjevnoj industriji, dizajnerskim studijima, kazalištima, filmskoj i TV industriji, muzejima, srednjim školama i dr. Studijski programi dizajna i projektiranja tekstila i odjeće na Tekstilno-tehnološkome fakultetu jedini su obrazovni programi toga profila u Hrvatskoj, zbog čega su važni za razvoj tekstilne i odjevne industrije i unikatnog pristupa oblikovanju tekstila i odjeće s ciljem visokokvalitetne prisutnosti na europskoj dizajnerskoj modnoj i gospodarskoj sceni.
Modni dizajn u Hrvatskoj
Uz iznimku malog broja plemića i imućnijih građana koji su odjeću, osobito svečaniju, nabavljali u inozemstvu, u srednjem vijeku odjevne se predmete kupovalo od domaćih krojača (ceh krojača, osnovan 1447. u Zagrebu, najstarija je zagrebačka cehovska udruga) te od seljanki koje su na mjesnim sajmovima prodavale platno.
Snažan polet industrijalizacije u XIX. st. u srednjoj Europi doveo je do razvoja i bogaćenja sve brojnijega građanskog sloja, što je utjecalo i na samosvijest i želju za dokazivanjem i u modnome smislu i u Hrvatskoj – u doba bidermajera modna odjeća postala je odraz društvenoga statusa pojedinca. Mnogi bečki i pariški listovi donosili su ilustrirane vijesti o modnim događajima, od 1844. i prilog Luna u Agramer politsche Zeitungu, gdje su zagrebački trgovci oglašavali svoje proizvode, odjeću uglavnom uvezenu iz Beča i Graza, a fina sukna iz Češke i Moravske.
Izvor modnih informacija s kraja XIX. st. su uz kataloge robnih magazina, bili i specijalizirani inozemni časopisi poput Wiener Mode te prvi modni časopis na hrvatskom jeziku Parižka moda (izlazio s prekidima 1895–1938), gdje se reklamirala roba iz zagrebačkih trgovina Đure Crnadka, Eisenhutha i Stiasnija, Baumgartnerova trgovina i njegova prva hrvatska tvornica tekstila i dr. Izvorni domaći modni proizvod bila je odjeća industrije Berger, koju je 1885. pokrenuo i vodio trgovac i sakupljač umjetnina → Salomon Berger. Njegovi modni proizvodi s ubačenim tradicionalnim motivima tkani su starim narodnim tehnikama, a bili su traženi na cijelom austrougarskom tržištu. U Bergerovim radionicama proizvodile su se haljine koje su se prodavale i u glasovitome pariškom modnom salonu Paquin.
Slobodarska klima razdoblja secesije početkom XX. st., s jačanjem borbe za ravnopravnost žena, pravo glasa i zapošljavanje, utjecala je i na oblikovanje modnoga ukusa. Tada su se pojavile prve naznake suvremenoga odijevanja, a zahtjeve za pojednostavnjivanjem i praktičnosti uzimali su u obzir i zagrebački modni krojači, koji su se većinom usavršavali u svjetskim prijestolnicama mode Londonu, Parizu i Beču, poput Đure Matića, Ivana Božičevića i Josipa Pesta. Modnom svakodnevicom sredinom 1920-ih zavladao je još opušteniji ženski stil odijevanja. Crteži u magazinima nastajali su pod utjecajem pročišćenih oblika avangardnih likovnih stilova poput futurizma i kubizma, a zagrebački časopis Svijet (od 1926) obilovao je art déco ilustracijama, koje su se poklapale s njegovim vizijama modernističkoga luksuza.
Domaća moda predstavljala se na Zagrebačkom zboru 1924., na 1. modnoj reviji članova Saveza hrvatskih obrtnika. Uz zagrebačke trgovine Printemps i salon Maison Tea, koje su promicale parišku modu, te trgovine uvozne robe Lebinec, Bačić i Vurdelja, počeli su se otvarati domaći saloni koji su kreirali odjeću. Među njima bili su saloni ženske odjeće Melle Zwieback, muške odjeće V. Vidrića, Mile Granitz, Marije Hadjine, Hanje Sekulić, Angeline i Dragice Pejak koji su svoje proizvode izložili na Međunarodnoj izložbi u Parizu 1937. i dr. Po uzoru na pariške modne revije, u Zagrebu se 1935. počela održavati Zlatna igla, modna revija zagrebačkih obrtnika i dizajnera, koja se kontinuirano održava do danas.
Iako je tijekom II. svj. rata i nakon njega zbog osiromašenja, društvenih uvjeta i zatvorenosti zemlje došlo do zastoja i težnje prema uniformnosti, Zagreb i još nekoliko hrvatskih gradova uspjeli su zadržati kontinuitet građanske kulture odijevanja zahvaljujući jakoj obrtničkoj tradiciji okrenutoj europskim tokovima. U drugoj polovici XX. st. u hrvatskim tvornicama tekstila dizajn je usmjeren prema praktičnome i funkcionalnome, a ostatci visoke mode nastavili su se njegovati u rijetkim modnim salonima, poput onoga → Žuži Jelinek. Dizajnere visoke mode uobičavale su za pojedine kolekcije u industrijskoj proizvodnji angažirati tvornice poput Varteksa u Varaždinu, Nade Dimić u Zagrebu i dr.
Već 1960-ih, stasanjem prvoga poslijeratnog naraštaja, došlo je do velike promjene u stilu odijevanja. Moda, nastala pod utjecajem novih svjetonazora, razvojem potrošačke i pop-kulture, izišla je na ulicu. U tom razdoblju počeli su se otvarati mnogi modni butici te organizirati revije visoke mode, a rasla je popularnost ženskoga tiska. Među modnim dizajnerima istaknuli su se Rikard Gumzej, Velimir Matei, Katarina Balogh, Vesna i Drago Muhić, Branimir Hundić i dr.
U sklopu Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske (ULUPUH) osnovana je 1975. Sekcija za oblikovanje odijevanja, okupivši likovne umjetnike za koje je moda medij propitivanja likovnosti. Iz tih se redova početkom 1980-ih oblikovala nova modna scena, snažno povezana s umjetnošću. Osvajajući galerije, kazališta i klupske prostore, modni dizajneri, koje su predvodili Ante Tonči Vladislavić, Branka Donassy, Davor Klarić, Nada Došen, Alan Hranitelj, Dženisa Pecotić, Vladimir Rudinsky i Veno Mach (okupljeni u grupi Modagram), Oleg Hržić, Sanja Jelovac-Mažuranić i Nada Kobali, počeli su njegovati eksperimentalni i inovativni pristup modnomu dizajnu.
Idući su naraštaji nastojali odgovoriti na novu društveno-ekonomsku situaciju te istodobno na svjetske trendove i izazove globalizacije, pogotovo na nestajanje tekstilne industrije, okupljajući se oko novoga fenomena, tjedna mode (Fashion.hr), te oko trajnih zajedničkih pokušaja predstavljanja hrvatske mode u prvoj koncept-trgovini Prostoru (isprva u Zagrebu, danas u Rovinju) te Croatian Design Superstoreu. Od početka XXI. st. promišljenim su se dizajnom nametnuli autori Silvio Vujičić, Marija Kulušić, Ana Maria Ricov, Ivana Omazić, Mauro Massarotto, Matija Čop, Andreja Bistričić i Maja Merlić (Dioralop) te Martina Vrdoljak Ranilović i Nataša Mihaljčišin (nekadašnji tandem I-GLE), od kojih su se poneki etablirali i na svjetskoj modnoj sceni.
Četrdeset godina tekstilnog studija na Sveučilištu u Zagrebu (1960.–2000.) i deset godina Tekstilno-tehnološkog fakulteta (1991.–2001.). Zagreb, 2001.
50 godina tekstilnog studija na Sveučilištu u Zagrebu i 20 godina Tekstilno-tehnološkog fakulteta / 50 years of textile study at The University of Zagreb and 20 years of The Faculty of textile technology. Zagreb, 2011.
