Fischer, Ignjat (Zagreb, 18. VI. 1870 – Zagreb, 19. I. 1948), arhitekt, jedan od glavnih predstavnika zagrebačke secesijske arhitekture.

U Beču je 1888–89. polazio tečaj za rad u industriji papira u Tehnološko-obrtnome muzeju, a u Pragu je 1891–95. studirao arhitekturu na Njemačkoj tehničkoj visokoj školi. U Zagrebu je 1897–99. radio u građevinskom poduzeću s Antoninom Hrubýjem, potom je djelovao samostalno. Od 1899. bio je i vanjski suradnik Građevnoga odsjeka Zemaljske vlade specijaliziravši se za projektiranje zgrada zdravstvene namjene. U njegovu su projektnom atelijeru od početka 1920-ih kao suradnici djelovali arhitekti → Vladimir Šterk, → Bela Auer, → Zvonimir Vrkljan, → Zoja Dumengjić, → Milovan Kovačević, → Frane Cota, → Slavko Löwy, → Zvonimir Požgaj, i dr.

U svojim je ranim projektima do početka I. svj. rata bio izraziti predstavnik secesijske arhitekture. Među realizacijama za djelovanja s A. Hrubýjem ističu se  stambene zgrade: Halper-Sigetski na uglu Tomislavova trga 7 i Šenoine ulice 1 i 1A (1897–98), Andrić u Trenkovoj 4 (1897–98), Kögl na uglu Masarykove 2 i Preradovićeve (1897–98), Jurković u Bogovićevoj 5 (1898), te posebice Rado na uglu Strossmayerova trga 7 i Trenkove (1897–98). Među kasnijim ostvarenjima značajne su: u Zagrebu – Prijemna zgrada Zemaljske bolnice (s D. Sunkom, 1908–10) i zgrada Muške učiteljske škole (1911–14) na Šalati (poslije obje adaptirane u zavode Medicinskoga fakulteta), Zemaljsko rodilište i primaljsko učilište u Petrovoj 13 (1913–20., danas Klinika za ženske bolesti i porode), Zemaljsko sirotište u Nazorovoj 9 (1914, danas Centar za djecu Zagreb), te u Bjelovaru kirurški paviljon Županijske bolnice (1913–24). Sanatorij u Klaićevoj 16 (1908–09., danas Klinika za dječje bolesti) ključno je djelo hrvatske secesije, inventivnoga potkovasta tlocrta, izrazite secesijske dekoracije i sveobuhvatnoga unutrašnjeg uređenja. U secesijskim oblicima izveo je i rekonstrukciju robne kuće Kastner i Öhler u Ilici 4 (1913–15., danas Nama), izgradio kino Apollo u Ilici 31/1 (1911–12., danas kazalište Kerempuh), zgrade Katičić u Gajevoj 57 (1910), Fischer-Egersdorfer na uglu Draškovićeve 40 i Boškovićeve (1911) i Švrljuga-Mrazović u Katančićevoj 8 (1912) te vilu Hoffman u Bosanskoj 51 (1912). Autor je urbanističkog uređenja sjevernoga dijela Trga Republike Hrvatske (1911–12).













U razdoblju između dva svjetska rata projektirao je u rasponu od monumentalnoga historicizma do umjerenoga modernizma. U neoklasicističkim oblicima izveo je Gradsku štedionicu na Jelačićevu trgu 10 i 10A  (1922–25., proširenje 1929–31), te stambeno-poslovne zgrade Narodne šumske industrije na Mažuranićevom trgu 5 (1920–22), Jugoslavenske banke u Martićevoj 10 (1921–22), Međunarodne banke u Martićevoj 11 (1927–28) i dr. U modernim oblicima, pročišćenih fasada, projektirao je kuće Baum na uglu Jurišićeve 30 i Trga burze 2 (1927–30), Deutsch u Preradovićevoj 5 (1928–30), Arko-Hercog na Dolcu 8–9 (1929–31) te Hercog u ulici Pod zidom 6 (1928–31., sa Z. Dumengjić). Projektirao je i tvorničke zgrade, među ostalim zgradu Domaće tvornice rublja u Krajiškoj 20 i kompleks Arko-emajl (od 1946. Metalna industrija Gorica) na prostoru omeđenom Šubićevom, Martićevom, Derenčinovom i Vlaškom ulicom s moderno oblikovanom zgradom rafinerije i pecare (1918–21).