građevinska poduzeća, poduzeća koja se bave izvedbom građevinskih radova kojima se gradi nova građevina ili rekonstruira, održava ili uklanja postojeća građevina. Građevine se kao predmet djelovanja građevinskih poduzeća tradicionalno dijele na objekte visokogradnje (→ zgradarstvo) i objekte → niskogradnje. Radovi koji se izvode npr. u zgradarstvu su zemljani, betonski, armirački, zidarski, tesarski, izolacijski, krovopokrivački, limarski, bravarski, stolarski, keramičarski, ličilački, podopolagački, instalaterski, i dr. Materijale i elemente potrebne za izgradnju proizvode poduzeća → građevinske industrije.

Građevinska poduzeća u Hrvatskoj

Kao i drugdje u svijetu, građevinska poduzeća u Hrvatskoj, kakva poznajemo u današnjem obliku, razvila su se iz obrtništva. U prvoj polovici XIX. st. većinu građevina u Zagrebu, osobito onih reprezentativnih, gradili su zidarski majstori, udruženi u ceh zajedno s tesarima i klesarima. Većina ih je bila vješta i u projektiranju, a osim → Aleksandra Brdarića, bili su uglavnom došljaci iz raznih krajeva ondašnje Monarhije (→ Bartol Felbinger, Ivan Either, Antun Stiedl i dr.). Pojačana izgradnja Zagreba u drugoj polovici XIX. st. potaknula je osnivanje i razvoj prvih većih i organiziranijih građevinskih poduzeća, koja su najčešće obavljala i projektantske radove. To je ujedno i razdoblje prijelaza iz cehovsko-manufakturnih odnosa u građevinsko poduzetništvo industrijskoga tipa, a obilježeno je ukidanjem građevinskoga ceha (1872) i osnivanjem → Kluba inžinira i arhitekta (1878), koji je okupio sve važnije zagrebačke graditelje. Vodeća su projektantsko-građevinska poduzeća u drugoj polovici XIX. st. bila poduzeće graditelja → Janka Jambrišaka (1859–1890) te → Janka Nikole Grahora i → Franje Kleina (Grahor i Klein utemeljeno 1868., Grahor i sinovi 1886–1907). Važna projektantsko-građevinska poduzeća na prijelazu stoljeća bila su → Hönigsberg i Deutsch, što su ga 1889. osnovali arhitekti Lav Hönigsberg i Julije Deutsch te Arhitekt Pilar, Mally & Bauda koje je 1894. osnovao → Martin Pilar s partnerima. Jedno od prvih poduzeća koje je izvodilo armiranobetonske konstrukcije u nas utemeljio je → Josip Dubský 1900. Godine 1905–33. vrlo je uspješno poslovalo građevinsko poduzeće Benedik i Baranyai, što su ga vodili arhitekti Slavko Benedik i → Aladár Baranyai. U Zagrebu su 1910. djelovala 54 građevinska poduzetnika, zapošljavajući oko 780 radnika, a građevinskom se strukom izravno ili neizravno bavilo i oko 240 obrtnika. Istodobno je bilo registrirano 18 poduzeća vezanih uz građevinsku industriju (samo jedno s više od 100 radnika) s ukupno 879 zaposlenih. Projektantski atelijeri postupno su se razdvajali od poduzeća za obavljanje građevinskih radova, a rastao je broj malih poduzetnika, često specijaliziranih za samo neke faze gradnje. U razdoblju ubrzane izgradnje grada na početku XX. st. te osobito između dvaju svjetskih ratova isticala su se građevinska poduzeća Carnelutti (→ Đuro Carnelutti), Kaiser i Šega (→ Aleksander Kaiser), E. Eisner & A. Ehrlich (Adolf i Ernest Ehrlich), Pollak–Albert–Bornstein (Pollak & Bornstein) i dr.



















U isto se doba građevinsko poduzetništvo razvijalo i u drugim krajevima zemlje, gdje se ističu poduzeća Axmann i Domes (poslije Aksmanović i Malin, Aksman–Malin–Rožić; → Vladoje Aksmanović) te Dlouhy i Fulla u Osijeku, Valenta Morandinija u Varaždinu, Josipa Banheyera u Vukovaru, Venceslaoja Celligoija, Ferrobeton i Primorsko građevno društvo Kvarner za podizanje primorja u Rijeci, te poduzeća Ivana Šakića i Vladimira Šorea, Feliksa Šperca i Marina Marasovića, braće Danila i Eduarda Žagara, Vjekoslava Ivaniševića, Mihovila Kargotića i Lovre Krstulovića u Splitu, i dr. Sve do II. svj. rata sektoru građevinarstva je svojstven bio razmjerno velik broj razmjerno malih poduzeća, u kojima se zbog jeftine radne snage većina poslova obavljala ručno, s minimalnom mehanizacijom i prijevozom tereta uz pomoć zaprežnih kola.







U razdoblju nakon II. svj. rata, zbog potreba ubrzane obnove porušene zemlje, nestašice stanova te nagle industrijalizacije, razvijala se građevinska operativa, nastala nacionalizacijom i spajanjem manjih građevinskih poduzeća. Do sredine 1950-ih osnovana je većina budućih građevinskih giganata, koji su se postupno opremali mehanizacijom i prihvaćali nove tehnologije građenja (→ montažna gradnja). Među njima su: → Industrogradnja i → Hidroelektra (1946), → Tehnika, → Vladimir Gortan i → Viadukt (1947), → Tempo (1948), → Jugomont (1954), → Novogradnja (1955), → Geotehnika (1964) iz Zagreba, → Konstruktor (1945), Pomgrad (1947; → Pomgrad Inženjering) i → Lavčević (1948) iz Splita, → Osijek-Koteks (1946) iz Osijeka, → Primorje i → Jadran iz Rijeke, → Radnik (1948) iz Križevaca, → Građevni kombinat Međimurje (1963) iz Čakovca, i dr. Uz aktivnosti u svim dijelovima zemlje, mnoga su od tih poduzeća do kraja 1980-ih izvodila i radove u inozemstvu (osobito u tadašnjima SSSR-u i SR Njemačkoj, ali i u Alžiru, Iraku, Iranu, Čehoslovačkoj, Sudanu i dr.). Broj radnika u građevinskoj djelatnosti porastao je s 50 000 u 1952. na 137 000 u 1986.



















Početkom 1990-ih većina je građevinskih poduzeća pretvorena u dionička društva, a znatan se dio njih nije snašao u novim tržišnim prilikama te je završio u stečaju. Istodobno s time osnovan je velik broj privatnih poduzeća koja obavljaju izvođačke, projektantske i savjetodavne poslove, od kojih su neka prerasla u vodeća hrvatska građevinska poduzeća. Među njima su danas: → Kamgrad, → Strabag, → GIP Pionir, → Swietelsky i Tehnika iz Zagreba, → GP Krk iz Krka, te Radnik, Osijek-Koteks i dr. U 2022. na gradilištima je bilo angažirano u prosjeku 58 450 radnika, dok je vrijednost obavljenih radova u zgradarstvu iznosila 53,5%, a u niskogradnji 46,5% ukupne vrijednosti. U posljednje doba zbog pojačanog opsega poslova u ovoj djelatnosti postoji znatan nedostatak radnih kapaciteta, koji se ublažava angažiranjem stranih radnika i poduzeća.























