Hanaman, Franjo (Drenovci, 30. VI. 1878 – Zagreb, 23. I. 1941), kemijski inženjer, izumitelj električne žarulje s volframovom žarnom niti.

Realnu je gimnaziju završio u Zemunu 1895., a diplomirao je 1899. na Kemijskom odjelu Tehničke visoke škole u Beču (TH Wien). Potom je kratko radio u šećerani u Usori.

Razvoj žarulje s metalnom žarnom niti

Godine 1900. postao je asistent na katedri analitičke kemije Tehničke visoke škole u Beču, gdje je zajedno s njemačko-mađarskim kemičarem Aleksandrom Justom radio na usavršavanju električne žarulje s metalnom žarnom niti. Svojim su prvim patentom DRP 154262 iz 1903. pod naslovom Verfahren zur Herstellung von Glühkörpern aus Wolfram oder Molybdän für elektrische Glühlampen odredili postupak dobivanja volframovih niti supstitucijom. Usavršivši poslije postupak, učinili su preokret u razvoju rasvjetne tehnike u svijetu, jer je žarulja s volframovom niti u usporedbi s Edisonovom žaruljom s ugljenom niti trošila trećinu električne energije i trajala dulje. Početkom 1905. zaposlio se u Sjedinjenom dioničarskom društvu za žarulje i elektricitet u Ujpestu (danas dio Budimpešte), gdje mu se pružila šansa da primijeni i s Justom usavrši patent. Nedostatak novca usporio je njihova istraživanja, pa je primat preuzelo poduzeće General Electric Co. iz SAD-a, koje je 1910. uspjelo proizvesti elastičnu volframovu nit zadovoljavajuće čvrstoće. Uvidjevši da ne može držati korak s Amerikancima, Hanaman je 1909. i 1910. odlazio u SAD na pregovore o prodaji svojih patentnih prava, što mu je 1910. i uspjelo. Materijalno se osiguravši, otišao je 1911. u Berlin, gdje je u Charlottenburgu 1913. doktorirao disertacijom Über Rostversuche mit nitriertem Eisen. Potom je izradio habilitacijski rad Über Cer-Legierungen. Die Cer-Kupfer-Legierungen und ihre Konstitution (Leipzig, 1915), ali je postupak njegove habilitacije za venia docendi bio obustavljen zbog mobilizacije.







Zagrebačko razdoblje

Naslov docenta podijeljen mu je na temelju leipziškoga habilitacijskog rada 1919. u Zagrebu, gdje se nastanio nakon povratka iz rata. Za privatnoga i honorarnoga docenta mehaničke tehnologije na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu (→ Tehnički fakultet; sv. 4) izabran je 1920. te je počeo predavati metalurgiju. U zvanje redovitoga profesora anorganske kemijske tehnologije i metalurgije izabran je 1922., kada je osnovao i vlastitim novcem opremio Zavod za anorgansku kemijsku tehnologiju i metalurgiju, prvi inženjerski zavod na tadašnjem Kemičko-inženjerskom odjelu Tehničke visoke škole (TVŠ) (→ Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije). Bio je dekan Odjela (1922–24), rektor TVŠ-a (1924–25) kao prvi inženjer na tom položaju od njegova utemeljenja 1919., te prorektor 1925–26. Akademske godine 1923/24. počeo je predavati anorgansku kemijsku tehnologiju, a 1935/36. uveo je u nastavni program kemijsko-tehnološki račun, što je potaknulo uvođenje mnogih modernih inženjerskih predmeta. Godine 1939. bio je jedan od utemeljitelja i do kraja života pročelnik Odjela za rudarstvo i metalurgiju Tehničkoga fakulteta.

Uz ostalo, objavio je desetak znanstvenih radova i ukupno četrdesetak patenata. Hanaman je 1934–39. bio glavni urednik Arhiva za hemiju i farmaciju. U to je doba časopis – prvi takav u nas u kojem su znanstvenici prirodnih i tehničkih struka mogli objavljivati na hrvatskom jeziku i koji je stručnjake u proizvodnji obavješćivao o najnovijim znanstvenim i tehnološkim rješenjima – poprimio tehnološki značaj, što se očitovalo i u promjeni naziva (Arhiv za kemiju i tehnologiju). Predsjednik Jugoslavenskoga hemijskog društva (→ Hrvatsko kemijsko društvo; sv. 4) bio je 1933–34. Uz njegov velik prinos razvoju rasvjetne tehnike u svijetu, Hanaman se s pravom smatra začetnikom kemijskog inženjerstva i napretka visokoškolske tehničke nastave u nas.