Magaš, Boris (Karlovac, 22. VIII. 1930 – Rijeka, 24. X. 2013), arhitekt i teoretičar arhitekture, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, autor nekih antologijskih djela hrvatske arhitekture.

Diplomirao je 1955. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje je 1977. doktorirao disertacijom Analiza dominacije intelektualnog ili senzibilnog faktora u procesu arhitektonskog stvaralaštva (mentor → A. Mohorovičić). Na Fakultetu je radio od 1956., isprva kao asistent V. Turine na Katedri za projektiranje, a 1961–67. A. Mohorovičića na Katedri za povijest i teoriju arhitekture. Od 1967. djelovao je kao voditelj projektne skupine u birou Interinženjering u Zagrebu, a od 1969. kao glavni projektant u → Građevno projektnom zavodu u Rijeci. Na Građevinskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Rijeci bio je zaposlen 1974–83., u zvanju redovitoga profesora od 1980., na kolegijima Elementi visokogradnje i Zgradarstvo. Vrativši se na Arhitektonski fakultet u Zagrebu 1983., u zvanju redovitoga profesora do umirovljenja 2000. u okviru Katedre za povijest i teoriju arhitekture (predstojnik 1986–92) i Katedre za arhitektonsko projektiranje predavao je kolegije Teorija arhitekture, Zgrade za kulturu, Zgrade za turizam i slobodno vrijeme, Projektiranje i dr.







Prvo njegovo važnije ostvarenje, Muzej narodne revolucije BiH u Sarajevu (danas Historijski muzej BiH, s E. Šmidihenom i R. Horvatom, 1963), nastalo u duhu estetike internacionalnoga stila, upućuje na racionalnu komponentu koja je ostala trajna značajka njegove arhitekture. Postupno proširujući oblikovni raspon, u svoje je projekte uvodio asocijativne i simboličke elemente koji interpretiraju regionalnu tradiciju. Izvornošću pristupa i visokom razinom oblikovanja ističu se hotelski kompleksi Solaris kraj Šibenika (prva faza, hoteli Jure i Niko, 1967–68) i Haludovo u Malinskoj na Krku (1969–72., devastiran nakon 2000). Svoj najviši domet ostvario je u monumentalnom nogometnom stadionu na Poljudu u Splitu (1979), u kojem je uspio sjediniti snagu betona, eleganciju linija i prozračnost krovišta u djelo izvanredne arhitektonske izražajnosti. Među ostalim ostvarenjima ističu se: dječji vrtići na Mihaljevcu (1973–75), Knežiji (1975) i u Trnskom (1975) u Zagrebu, Pravni fakultet u Rijeci (1980., s Olgom Magaš), samostan i crkva sv. Nikole Tavelića u Rijeci (1981–88), crkva bl. Augustina Kažotića u Zagrebu (1999–2005).







Tekstove o različitim arhitektonskim temama objavljivao je u domaćoj i inozemnoj periodici (Arhitektura, Čovjek i prostor, Bulletin JAZU, Domus, Art Bulletin, L’Architecture d’aujourd’hui, Deutsche Bauzeitschrift i dr.) Na temelju svojih predavanja napisao je kapitalnu knjigu Arhitektura. Pristup arhitektonskom djelu (2012), dok mu je zbirka izabranih tekstova Misli o arhitekturi objavljena posmrtno (2014). Bio je suradnik Tehničke enciklopedije te urednik struke arhitektura i urbanizam u Tehničkom leksikonu LZ-a. Od 1991. bio je redoviti član HAZU-a (član Predsjedništva 2004–10., tajnik Razreda za likovne umjetnosti 2011–13). Voditelj → Hrvatskoga muzeja arhitekture bio je 2005–11., a professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu od 2001. Godine 1992. bio je savjetnik za arhitekturu i urbanizam Predsjednika RH. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima »Viktor Kovačić« (godišnja 1963., za životno djelo 1993), »Vladimir Nazor« (godišnja 1979., za životno djelo 1991), Borbe (1967., 1973., 1979), Zagrebačkoga salona (1980) i »Fran Bošnjaković« Sveučilišta u Zagrebu (1997).