sapuni, u vodi topljive alkalijske soli viših masnih kiselina dužine lanaca 10 do 18 ugljikovih atoma. Najstarije su površinski aktivne tvari (tenzidi) koje smanjuju površinsku napetost vode, čime se omogućuje nastajanje pjene, stvaranje vodene emulzije s kapljevinama s kojima se voda inače ne miješa (npr. s uljem) te vodene suspenzije s tvarima koje voda inače ne kvasi (npr. s masnoćom). Nastaju razgradnjom prirodnih životinjskih i biljnih masti i ulja, npr. iz goveđeg loja, te kokosova ili palmina ulja. Razgradnja se provodi s pomoću odgovarajuće lužine i vode. Prema prvome postupku proizvodnje, na temperaturi od 80 do 100 °C, odvija se reakcija masnoće s lužinom te nastaju soli masnih kiselina (sapuni) uz oslobađanje trovalentnog alkohola glicerola. Ako se rabi natrijeva lužina, nastaje tvrdi sapun, dok se specijalni, mekani, pastozni sapun dobiva ako se rabi kalijeva lužina. Prema drugome, izmijenjenom postupku, prirodne se masti i ulja prvo razgrađuju vodom (hidroliza) uz oslobađanje masnih kiselina i glicerola, te se potom saponificiraju otopinom natrijeva karbonata (soda) ili natrijeva hidroksida (tzv. kaustična soda).

Sapuni se u vodi koloidno otapaju. Površinski aktivno djelovanje sapuna u otopini, odn. sposobnost pranja već pri malim koncentracijama, rezultat je hidrofilno-lipofilnog karaktera njihove molekule. Zahvaljujući smanjenju površinske napetosti, poboljšano je kvašenje površine tkanine pa se nečistoća lakše odvaja i uklanja od podloge. Ta svojstva sapuna pridonose njihovoj primjeni kao sredstava za pranje, emulgiranje i geliranje i uporabi u osobnoj higijeni, pranju rublja i mnogim industrijskim postupcima.

Sapuni su dostupni u raznim veličinama i oblicima. Toaletni sapuni koji se rabe u osobnoj higijeni trebaju sadržavati oko 80% soli masnih kiselina te najviše 0,05% slobodnih alkalija. Za primjenu u osobnoj higijeni sapunima se dodaju boje, mirisi, antioksidansi, biocidne tvari, tvari za njegu kože, eterična ulja i sl. U tekstilnoj se industriji sapuni rabe za pranje i mekšanje prirodnih vlakana, a u metaloprerađivačkoj industriji za podmazivanje te kao sredstvo zaštite od korozije.

Razvoj

Novija istraživanja dokazuju da je kolijevka sapuna Mezopotamija (oko 2500. pr. Kr.). Egipćani su dobivali sapun miješanjem sode s biljnim uljima. Sumerani su se za pripravu sapuna koristili potašom dobivenom od biljnoga pepela. Rimljani su sapun pripremali od kipućega kozjeg loja i šumskog pepela, te su ga nazivali saipo. Arapi, kao vrsni kemičari, prenijeli su u Španjolsku svoja znanja o pripravi finoga bijelog sapuna od maslinova ulja i kaustične sode. Prve radionice za proizvodnju sapuna javile su se u Španjolskoj u XVI. st. u Sevilli, a poslije su se proširile u Veneciju i Marseille. Masovna industrijska proizvodnja sapuna započela je u XIX. st., čemu je uvelike pridonio razvoj tekstilne industrije, uvoz tropskih biljnih ulja te vrlo isplativa proizvodnja sode po Leblancovu postupku (prema Nicolasu Leblancu).

Danas u svijetu postoje mnogi veliki proizvođači sirovoga sapuna koji je najčešće u obliku sapunskih rezanaca ili listića. Najznačajniji su malezijski IOI Oleochemicals, KLK Oleo i Evyap-Oleo, singapurski Wilmar International i Musim Mas, indijski Jocil i Olivia Impex, britanski John Drury itd.

Proizvodnja sapuna u Hrvatskoj

U Hrvatskoj se, kao i drugdje u svijetu, sapun stoljećima proizvodio u kućnoj radinosti. Od kraja XIX. st. proizvodnja raznovrsnih sapuna (toaletni, za pranje rublja, brijački, farmaceutski, »marseljeski«, »Eschweger«) započela je u većim obrtničkim i manjim tvorničkim pogonima. Takvi su pogoni tijekom 1920-ih bili Tvornica sapuna Lavane (osnovana 1884) iz Retfale kraj Osijeka, Tvornica sapuna Slavija (osnovana prije I. svj. rata) iz Šibenika, Zagrebačka tvornica sapuna i kemičkih proizvoda (osnovana 1890-ih), tvornice sapuna Lavov (1919), B. Vuksan (1920) i Kolin (1921) iz Zagreba, Elektrokemijska tvornica iz Karlovca (1918), Miris tvornica sapuna i svijeća (1921) iz Sušaka, Tvornica kemičko-tehničkih proizvoda Miris (1920) i Higiea tvornica sapuna Singer i Altman (1921) iz Bjelovara i dr. Nakon II. svj. rata, proizvodnja sapuna nekadašnjih obrtničkih radionica u Zagrebu obnovljena je 1947. u Ulici Črnomerec 63, osnutkom Gradskog poduzeća za proizvodnju kozmetičkih proizvoda i sapuna Labud (kasnije Labud tvornica sapuna i kemijskih proizvoda, danas → Meteor Grupa – Labud). Tvornica je do 1967. proizvodila peraće i toaletne sapune te prašak na bazi sapuna.







Među najstarijim tvornicama osobito se ističe poduzeće koje se tijekom vremena razvilo u najvećega hrvatskog proizvođača sapuna → Saponia iz Osijeka. Poduzeće je osnovano 1894. kao mala zanatska radionica za proizvodnju sapuna i svijeća, koje je vlasnik bio osječki zanatlija Samuel Reinitz. Radionica se postupno razvijala u tvornicu, osobito od 1922. kada je u svoj sastav uključila Kemičku tvornicu koju je osnovao L. Adler u Osijeku 1919. Iste su godine svi pogoni prešli u većinsko vlasništvo austrijskog društva Georg Schicht s filijalom u Zagrebu, koje je utrošilo znatna sredstva u njihovo proširenje i modernizaciju. Nakon II. svj. rata tvornica je nacionalizirana i nastavila je raditi pod imenom Prva tvornica sapuna Osijek (od 1953. Saponia). Saponia je do 1990-ih proizvodila i sapunske rezance. Danas prerađuje oko 900 t sapunskih rezanaca na godinu te ih stavlja na tržište kao toaletno-kozmetički proizvod.







Visoko školstvo

Visokoškolske ustanove na kojima se obrađuju sapuni su → Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu na kojemu postoji kolegij Tenzidi te → Tekstilno-tehnološki fakultet u Zagrebu na kojemu se ta tema obrađuje u sklopu kolegija Tekstilna kemija. Tenzidi se također obrađuju na → Kemijsko-tehnološkome fakultetu u Splitu u okviru kolegija Parfemi i kozmetički preparati. Na Odjelu za kemiju → Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera (sv. 4) u Osijeku sapuni i deterdženti obrađuju se unutar kolegija Praktikum metodike nastave kemije II, a na → Prehrambeno-tehnološkome fakultetu u Osijeku unutar kolegija Kemija i tehnologija deterdženata i sapuna.

Među rijetkim djelima domaće literature u kojima se obrađuju sapuni ističu se Proizvodnja sapuna (V. Kiršner, I. Skarpa, 1947), Povijest kemije (D. Grdenić, 2001), Njega tekstila I. Čišćenje u vodenim medijima (I. Soljačić, T. Pušić, 2005), Kozmetologija (M. Čajkovac, 2005). U razdoblju 1927–41. izlazio je Parfimerijski vjesnik. Stručni list za parfimeriju, droge, kemikalije, sapun i srodne branže, od 1928. kao glasnik Saveza fabrika sapuna, sveća i parfimerije (od 1929. Savez drogerista).