Bernardi, Bernardo (Korčula, 16. XII. 1921 – Bol, 20. VII. 1985), arhitekt i dizajner, jedan od najvažnijih predstavnika dizajna u Hrvatskoj, istaknuo se oblikovanjem interijera i namještaja. Diplomirao je arhitekturu 1948. na Tehničkome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1946–51. radio kao asistent → Zdenka Strižića na Katedri za projektiranje. Od 1951. do smrti djelovao je kao slobodni umjetnik. U više je navrata studijski boravio u Francuskoj, Danskoj, Finskoj, Švedskoj i SAD-u.

U središtu je njegova stvaralaštva oblikovanje interijera i tipova namještaja za industrijsku proizvodnju. Interijeri mu se odlikuju usklađenim i smirenim odnosima te visoko odnjegovanim ukusom u okviru jedinstvene i estetski logične koncepcije prostora, a funkcionalni namještaj čistim plohama od prirodnih materijala. Među mnogobrojnim turističko-ugostiteljskim objektima ističu se: interijeri kavane Neboder (1957–59), restorana Taverna (1962) i Lovački rog (1968) u Zagrebu, bara Labirint u Dubrovniku (s R. Nikšićem, 1958–59), hotela Tiha (1964), Maestral (1965), Berulia i turističkoga centra (1969) u Brelima te hotela Goričina u Kuparima (1979). Također je oblikovao interijere odgojno-obrazovnih ustanova poput dječjeg vrtića u Školi za odgajatelje u Habdelićevoj ulici u Zagrebu (1951), osnovne škole u Kumrovcu (1955) te Radničkog sveučilišta Moša Pijade (danas Pučko otvoreno učilište) u Zagrebu (1961). Radio je i na uređenju unutrašnjih prostora znanstvenih institucija kao što su Historijski institut u Zadru (1954) i Društvo arhitekata Hrvatske u Zagrebu (1954). Obnovio je i preuredio interijere u više sakralnih objekata, među ostalima u ceremonijalnoj zgradi Novoga groblja u Novom Sadu (1972), crkvama Gospe Sinjske u Sinju (1974–81), sv. Ivana u Zadru (1977–86) i Svetog Duha u Zagrebu (1982–84), kao i u poslovnim i javnim prostorima – u zračnim lukama Zagreb (1966., 1974) i Zadar (1967), jugoslavenskoj ambasadi u Londonu (1973), Multimedijskom centru u Zagrebu (1975), redakciji časopisa Start u Zagrebu (1976), robnoj kući Prima II u Splitu (1966), upravnoj zgradi SIMPO u Vranju (1977) i predsjedništvu vlade Angole u Luandi (1978).













Nastojeći uskladiti odnos između zahtjeva suvremene pedagogije i tadašnjih mogućnosti proizvodnje, bavio se problematikom oblikovanja namještaja odgojno-obrazovnih objekata, te osmislio tipski namještaj za škole u Hrvatskoj (1952). Autor je sistemskoga pokućstva za stan Ber (1964), te u suradnji s Tvornicom TVIN iz Virovitice programa uredskoga namještaja Pan (1966), Skan (1967) i Betatvin (1978) kao i sustava za stanove i hotele Dorma (1977). Posebice se ističe naslonjač A4, proizveden 1961. za potrebe Radničkog sveučilišta Moša Pijade, koji svojom modernistički jednostavnom linijom i ergonomski određenim proporcijama ističe Bernardijev znanstveni pristup dizajnu.





















Među njegovim su važnijim arhitektonskim ostvarenjima stambene zgrade za učitelje u Kumrovcu (1955) te hoteli Marko Polo (1967) i Liburna (1985) u Korčuli, za koje je oblikovao i interijer. Sudjelovao je na mnogobrojnim izložbama kao što su Zagrebački salon, Zagrebački trijenale, Porodica i domaćinstvo u Zagrebu, Bijenale industrijskog oblikovanja u Ljubljani, Umjetnost i industrija u Beogradu, izložbe primijenjene umjetnosti i dizajna u Besançonu i Parizu, i dr. Bio je predsjednik Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske – ULUPUH-a (1958–67) i Saveza likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Jugoslavije – SLUPUJ-a (1967–70), suosnivač umjetničke skupine → EXAT 51 (1950), Centra za industrijsko oblikovanje (CIO) u Zagrebu (1964) te Društva dizajnera Hrvatske (1983). Jedan je od najistaknutijih zagovaratelja visokoškolskog studija dizajna u Hrvatskoj i osamostaljenja dizajna kao struke. Za stručni i društveni rad dobio je mnogobrojne nagrade i priznanja, među ostalima godišnju Nagradu »Vladimir Nazor« (1967) te Nagradu »Viktor Kovačić« za životno djelo (1984). Nagrada udruženja hrvatskih arhitekata za najuspjelije ostvarenje u području dizajna i unutrašnjeg uređenja, koja se dodjeljuje od 1988., nosi njegovo ime.





