Nikšić, Radovan (Karlovac, 31. V. 1920 – Zagreb, 1. III. 1987), arhitekt, predstavnik kasne moderne arhitekture, osobito posvećen projektiranju stambenih, javnih i obrazovnih zgrada.

Diplomirao je 1943. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (od 1962. → Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1978. disertacijom Komunikacije – konstruktivni i oblikovni element arhitekture (mentor → A. Mohorovičić). Nakon što je diplomirao radio je u arhitektonskom atelijeru → Jurja Denzlera, potom kao projektant u građevnom odjelu Državne radne službe u Zagrebu. Nakon II. svj. rata bio je angažiran na obnovi popaljenih sela kalničkoga i preloškoga kraja. Od 1945. bio je zaposlen na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta, isprva kao asistent → Zvonimira Vrkljana u Zavodu za građevne konstrukcije, a nakon osamostaljenja → Građevinskoga fakulteta 1962. predavao je kolegije Elementi visokogradnje, Projektiranje zgrada, Prometne zgrade te Uvod u graditeljstvo. Godine 1972. stekao je zvanje redovitoga profesora te postao predstojnikom fakultetskoga Zavoda za zgradarstvo.

Isprva se bavio problemima stambene arhitekture, unoseći poboljšanja u tlocrtnoj organizaciji tipske izgradnje u stambenim zgradama Vojne pošte u Karlovcu (1953–57). Nakon iskustva studijskoga boravka u uredu arhitekata Johannesa Hendrika van den Broeka i Jacoba Berenda Bakeme u Rotterdamu 1956., okrenuo se jasnoći i sažetosti koncepta ostvarenoj u paradigmatskom djelu hrvatske moderne arhitekture Radničkom sveučilištu Moša Pijade (danas Pučko otvoreno učilište) koje je izveo 1956–61. u suradnji s → Ninoslavom Kučanom i → Bernardom Bernardijem. Pročišćena i pregledna kompozicija horizontalnoga usmjerenja, stupnjevanih visina pravokutnih volumena određenih različitim namjenama pojedinih dijelova zgrade, otvorenih i fluidnih unutarnjih prostora, prvi je reprezentativni poslijeratni primjer Gesamtkunstwerka u hrvatskoj arhitekturi. Zaokupljen društvenom potrebom za obrazovnim ustanovama prilagođenima suvremenim pedagoškim standardima i ekonomičnom izgradnjom, izgradio je niz škola u Zagrebu među kojima se ističu osnovne škole Dubrava (danas dr. Ante Starčevića, 1960), Trnsko (1963), Mate Lovraka u Klaki (1968–69), nastale u suradnji s → Edom Šmidihenom i → Aleksandrom Dragomanovićem, te Matematička gimnazija (danas XV. gimnazija; 1972–74), u suradnji sa Šmidihenom i Olgom Vujović. Plodnu suradnju s Dragomanovićem nastavio je i realizacijom Dječje ustanove Sopot u Novom Zagrebu (1974–77), osobito uspjelim rješenjem vrtićke arhitekture, te poslovne zgrade SDK (Službe društvenog knjigovodstva), danas FINA-e, u Vukovarskoj 70 u Zagrebu (1971–80). Među tridesetak natječajnih radova više od polovice nagrađeno je prvim nagradama, poput projekata za stambeni toranj u Berlinu u sklopu međunarodne izložbe Interbau (1956; s J. Stoklom), kao i Dom Radiotelevizije Zagreb (1963–70) i zapadni ulaz u Zagreb (1970), oba sa Šmidihenom i Dragomanovićem, te Društveni dom studenata Univerziteta u Novom Sadu (1980). Od 1986. bio je izvanredni član JAZU-a. Dobitnik je nagrade »Viktor Kovačić« (1972).























