brodovi na vesla i jedra, povijesni ratni i trgovački brodovi kakvi su, sve do šire uporabe parobroda u drugoj polovici XIX. st., prevladavali obalnom i dugom plovidbom svjetskim morima. Prva plovila koja je čovjek rabio za kretanje vodenom površinom bila su debla, koja je nakon nekog vremena počeo dupsti radi zaštite posade od valova i tereta od ispadanja. Povezivanjem više debala međusobno nastale su splavi. Takva su plovila bila prikladna za plovidbu rijekama i jezerima, na kojima su se dugo zadržala (→ plovila unutarnje plovidbe). Iskorak u plovidbi morem počinje izgradnjom drvenih brodova s koritastim trupom, najprije pokretanih veslima, potom i jedrima.

Isprva su se jedra izrađivala od kože, hasure, pletera, a poslije od lanene, pamučne ili druge tkanine (jadrovina). Opremu jedra (vrv) čine užad i koloturnici za njegovo podizanje (podigači, izvlakači), smanjivanje ili kraćenje (kratice, konopčići) te za upravljanje njima (pritezanje i popuštanje prema vjetru s pomoću škota). Jedra se razapinju na jarbole i kosnike koji su pripeti uz brodski trup oputom. Sva jedra (jedrilje), zajedno s jarbolima, kosnicima i drugim upornim elementima (jarbolje) te užadi (oputa i vrv) čine snast jedrenjaka. Najstariji poznati oblik jedra četverokutno je križno jedro, koje visi na vodoravnoj gredi (križu) učvršćenoj pri vrhu jarbola poprijeko na uzdužnu os plovila, pa je zbog toga prikladno za vjetar iz krmenoga smjera. Od XIII. st. na Sredozemlju se počelo rabiti trokutno latinsko jedro ovješeno o kosi križ (lantinu) postavljen uzdužno na os broda, što ga čini prikladnim za bočne vjetrove. Uklanjanjem trokutnoga dijela pred jarbolom, iz latinskoga se jedra najprije razvilo četverokutno oglavno jedro, a potom i sošno jedro, kojemu je prednja stranica razapeta uz jarbol. Početkom XX. st. ulogu glavnoga jedra preuzelo je trokutno bermudsko jedro, koje se jednom kraćom stranicom pričvršćuje uz jarbol, a drugom uz pomičnu vodoravnu gredu (deblenjak ili bum). Kako bi se povećao učinak glavnoga jedra, s pramčane se strane jarbola dodaju trokutna jedra: prečka (flok) i letno jedro, za jak vjetar maleno olujno jedro, za umjereni bočni vjetar genova.

Unatoč zajedničkim odlikama brodova na vesla i jedra koje se tijekom vremena nisu mijenjale, mnoge su različitosti uvjetovane lokalnim prilikama, stupnjem razvoja brodograđevne vještine i dr. Tako se kao nedjeljiv dio svjetske povijesti pomorstva javlja tisućljetni niz istočnojadranskih veslarki i jedrenjaka, koji su se gradili na obalama današnje Hrvatske i plovili njezinim akvatorijem.

Istočnojadranski brodovi na vesla i jedra

Stari vijek

Najstariji prikaz jedrenjaka na istočnojadranskoj obali datiran je u IV. tisućljeće pr. Kr., a nalazi se na ulomku keramike pronađenom u Grapčevoj špilji na Hvaru. Na knemidama iz VII. st. pr. Kr. pronađenima u Glasincu pokraj Sarajeva, prikazan je sredozemni jedrenjak s veslima, kakvim je autohtono ilirsko stanovništvo trgovalo Sredozemljem.

Na steli iz Novilare u Italiji iz VI‒V. st. pr. Kr., s prizorom pomorske bitke između Liburna i Picena, liburnski brodovi prikazani su kao omanje veslarke koje su vjerojatno služile za trgovinu i ratovanje. Liburnskoga su podrijetla i dva broda iz III. st. pr. Kr., ostatci kojih su pronađeni u podmorju na mjestu nekadašnje antičke luke u Ninu. Pripadali su osobitoj vrsti liburnsko-histarskoga lemba, jedrilice s jednim križnim jedrom i veslima te šivanim sustavom spajanja platica, a antički pisci nazivali su ih → serilije. Prikazi različitih tipova jedrenjaka pojavljuju se u mnogobrojnim povijesnim izvorima te na novcu južnoilirskih zajednica. Iako je u I. st. područje istočnoga Jadrana i njegova dubokog zaobalja dospjelo pod rimsku vlast, brodovlje autohtonih stanovnika i dalje se gradilo i unapređivalo, o čemu je primjerice pisao rimski vojni pisac Vegecije, ističući kako su se liburnske → liburne pokazale najboljima u pomorskoj bitki kod Akcija 31. pr. Kr., zbog čega su postale standardnim brodovima rimskih flota.







Starohrvatsko brodovlje

Dolaskom na jadranske obale, Hrvati su preuzeli zatečenu brodograđevnu tradiciju, a ubrzo uveli i vlastita konstrukcijska rješenja trupa i snasti, što je dovelo do razvoja hrvatskih tipova brodova. Smatra se da je preduvjet takvoga razvoja brodograđevna vještina stečena još u pradomovini, tragovi koje se očitavaju npr. u neretvanskih trupa (→ čamac). Utjecaj starovjekovne brodograđevne tradicije liburnskih i histarskih serilija te nova rješenja uočljivi su na starohrvatskim brodovima na vesla i jedra iz IX‒XI. st., tj. manjim → kondurama, i većim → sagenama. Stalna želja Hrvata za primjenom najboljih sredozemnih brodograđevnih rješenja očituje se u prihvaćanju latinskoga jedra, o čemu svjedoči grafit iz crkvice sv. Luke na Braču iz XI‒XII. st., koji prikazuje gusarsku → omišku strijelu.







Tipični hrvatski brodovi IX‒XII. st., kondure, sagene i strijele, veličinom i konstruktivnim rješenjima nisu bili prikladni za plovidbu izvan Jadrana. Prvi brod namijenjen za dugu plovidbu, hrvatski trojarbolni trgovački jedrenjak (→ krčki jedrenjak), prikazan je na zidnoj slici u crkvi sv. Jurja u Vrbniku na Krku iz XII‒XIII. st. Šiljasta krma, malen gaz i druga rješenja odraz su starohrvatske brodograđevne tradicije te sredozemnih utjecaja. Konstrukcijske slabosti toga jedrenjaka najvećim su dijelom otklonjene u XIV. st., prelaskom s tri na dva jarbola (hrvatski dvojarbolni trgovački jedrenjak), o čemu svjedoči reljefni prikaz na škrinji sv. Šimuna iz Zadra. Prema grafitu iz Medulina iz XV. st., hrvatski trgovački jedrenjak XII‒XV. st. završava razvojni put istim tipom broda sa samo jednim jarbolom i latinskim jedrom. Stalnim prilagodbama odgovaralo se zahtjevima različitih namjena te područja plovidbe, od obalne i jadranske do sredozemne. Od XVII. do XIX. st. te potrebe zadovoljava trojarbolna → marsilijana.















Razdoblje mletačke vlasti

Učvršćivanjem mletačke vlasti na hrvatskoj obali nakon 1420., uz iznimku akvatorija Dubrovačke Republike, razvoj hrvatskoga brodarstva i brodogradnje bio je ograničen. Ipak, i u tim okolnostima, u povijesnim se dokumentima spominju različiti domaći brodovi, barkuziji, fregaduni, fregate, galijuni, karake, karavele, koke, korvete, nave, navete, pulake, skirci, šambeci, i dr., a razvijeno je i nekoliko posebnih tipova brodova. Osim spomenutih, hrvatskog jednojarbolnoga trgovačkog jedrenjaka iz XV. st. i marsilijane, to su → grip, koji se razvijao od XIV. st. do početka XIX. st., te → senjska uskočka brodica, veslarka i gajeta iz XVI‒XVII. st.

Brodovlje Dubrovačke Republike

Dok je najveći dio istočnojadranske obale bio pod mletačkom vlašću, pod okriljem slobodne Dubrovačke Republike razvijalo se brodovlje koje predstavlja jedan od najviših dometa u hrvatskom brodarstvu i brodogradnji. U XIV‒XV. st. javlja se dubrovačka → koka, brod europskih atlantskih obala prilagođen lokalnim potrebama, podjednako prikladan za trgovačke plovidbe Jadranom i Sredozemljem.

Kada je pomorska trgovina, nakon velikih geografskih otkrića potkraj XV. st. preusmjerena na Atlantik, Dubrovčani su u XVI. st. koku zamijenili → karakom, prikladnom za održavanje prekomorske trgovine s engleskim i nizozemskim lukama. Osobito velike dubrovačke karake, karakuni, predstavljaju najveće onodobne trgovačke brodove svijeta, koje pod nazivom argosy u svojim djelima spominje i W. Shakespeare. Za obranu Republike rabe se → galijice i → filjuge, a za trgovačku plovidbu Sredozemljem → galijuni i → nave. Recesiju XVII. st. i početka XVIII. st. Dubrovčani su dočekali s manjim sredozemnim trgovačkim jedrenjacima → kekijama, → patakama i → pulakama.







Unatoč ograničenjima koja je u gradnji brodova nametnula mletačka vlast, u Boki kotorskoj se u XVII‒XVIII. st. razvijaju trgovački i ratni jedrenjaci → šambek i → tartana, a za trgovinu Jadranom, Sredozemljem i Crnim morem Bokelji rabe nave, karake, galijune, fregate, fregadune, marsilijane, korvete i druge brodove.

Snažan razvoj gradnje jedrenjaka u XIX. st.

Unatoč sve složenijim društvenim, gospodarskim, političkim, vojnim i dr. okolnostima, hrvatsko brodarstvo i brodogradnja u XIX. st. dobivaju nov zamah. U tome prednjače stanovnici Boke kotorske, Pelješca, Lošinja, Hrvatskoga primorja i Istre. Iz nekad malih brodogradilišta u Puli, Rijeci, Kraljevici, na Lošinju, u Splitu, Korčuli, Boki kotorskoj i drugdje, razvila su se velika brodograđevna i brodarska poduzeća (→ brodogradnja; brodarstvo). O tome svjedoče mnogobrojni hrvatski jedrenjaci duge plovidbe XIX. st., ponajprije → golete, → brikovi, → barkovi i nave, kojima su domaći pomorci plovili i trgovali diljem svjetskih mora. U isto doba razvija se niz manjih brodova i brodica koje zadovoljavaju potrebe obalne plovidbe, ribarstva i drugih vrsta pomorskog gospodarstva, kakvi se i danas ponegdje rabe i grade kao dio nacionalne kulturne baštine (→ tradicijska brodogradnja).

U drugoj polovici XIX. st. širi se primjena parnoga stroja, koji postupno istiskuje jedra kao glavni brodski pogon. U to se doba u Pomorskom arsenalu u Puli (→ Uljanik) za austrougarsku ratnu mornaricu grade veliki ratni brodovi s jedrima kao pomoćnim pogonom, npr. linijski brod Keiser. Ipak, gradnja jedrenjaka postupno se gasi. Posljednji riječki jedrenjak duge plovidbe, bark Capricorno porinut je u Rijeci 1883. Od početka XX. st. jedrenjaci se grade i rabe uglavnom kao → školski brodovi, te kao brodovi za rekreaciju i turizam (→ mala brodogradnja).







U novije doba neka domaća brodogradilišta grade luksuzne jedrenjake za kružna putovanja. Tako je u splitskom brodogradilištu → Brodosplit 2016. porinuta prva od pet čeličnih trojarbolnih škuna duljine 62 m za vlastitu brodarsku tvrtku, a 2017. replika jedrenjaka klipera France II iz 1911., duljine 162 m, širine 18,5 m, s pet jarbola, koji slovi kao trenutačno najveći jedrenjak s križnim jedrima na svijetu.





