drvene konstrukcije, nosive građevne konstrukcije pretežno sastavljene od drvenih elemenata. Primjenjuju se kao konstruktivni sustavi zgrada ili njihovih dijelova (puni ili kanatni zidovi, stropovi, krovišta, skeleti, montažni paneli), industrijskih hala, hangara, dvorana, nadstrešnica, tribina, mostova, tornjeva, pomoćnih građevina na gradilištu (skele, oplate), i dr. Osnovni je materijal tih konstrukcija bjelogorično ili crnogorično → drvo (sv. 2), koje je za građevinsku konstruktivnu primjenu najčešće obrađeno u vidu piljene građe (grede, gredice, daske, planke ili platice; → pilanarstvo; sv. 2), lijepljenih (lameliranih) nosača i križno lameliranog drva CLT, te → drvnih ploča, sv. 2 (furnirske ploče, iverice i dr.), a danas se tek iznimno rabi neobrađena obla građa – brvna (→ tehnička oblovina; sv. 2) i tesana građa. Elementi se spajaju i povezuju u konstrukciju različitim tesarskim vezovima (zasjek, greben, čep, lastin rep, utor i pero i dr.), metalnim skobama, trnovima, čavlima, vijcima i maticama, moždanicima, papučama, čvornim pločama, lijepljenjem, itd.







Najčešći vid primjene drvenih konstrukcija su krovišta. Za male se raspone najčešće primjenjuju tradicionalne tesarske drvene konstrukcije. Roženičko krovište najjednostavniji je oblik konstrukcije dvostrešnoga krova; sastoji se od krovnih vezova, odnosno uspravnih trokuta što ih tvore dvije kose grede (roženice) te vodoravna vezna greda. Kod krovova većega raspona stavljaju se između roženica i vodoravne raspinjače (pajante), pa se takva konstrukcija naziva pajantnim krovištem. Za veće je raspone prikladnije podroženičko krovište. Sastoji se od glavnih vezova, tj. uspravnih trokutastih konstrukcija (izvedenih kao jednostruke, dvostruke ili trostruke stolice ili visulje), a one nose vodoravne grede (podrožnice) na kojima leže kose roženice. Najveći rasponi premošćuju se suvremenim drvenim inženjerskim konstrukcijama. To mogu biti rešetkaste ili lučne konstrukcije od dasaka spojenih čavlima ili lamelirane drvene konstrukcije. Za takve se konstrukcije primjenjuju glavni nosači izrađeni međusobnim lijepljenjem (lameliranjem) drvenih platica. Nosači mogu biti trapezne, zakrivljene ili srpolike grede, te dvozglobni i trozglobni lukovi ili okviri. Osim toga se od dasaka, drvenih panela ili greda izrađuju i posebni oblici krovnih konstrukcija, npr. ljuske, svodovi te mrežaste i geodetske kupole.







Loša su svojstva drvenih konstrukcija njihova osjetljivost na štetne utjecaje – biološke (gljivice i kukci), fizikalne (toplina, vlaga, mehanička oštećenja) i kemijske (različite kemikalije), što ih u konačnici čini manje trajnima od npr. zidanih konstrukcija. Zbog slabe otpornosti prema atmosferilijama, najčešće su smještene zaštićene unutar zgrade i ispod pokrova, ili služe za privremene namjene. Tanki elementi drvenih konstrukcija nemaju nikakve otpornosti na požar od kojega su nerijetko stradavale (deblji elementi mogu imati znatno veću otpornost). Radi smanjenja štetnih utjecaja, suvremene se drvene konstrukcije zaštićuju kemijskim sredstvima (→ zaštita drva; sv. 2). Prednosti su tih konstrukcija mogućnost montažne gradnje, topao izgled, velika nosivost (rasponi veći od 100 m), funkcionalnost i ekonomičnost. S obzirom na malu štetnost za okoliš, obnovljivost i mogućnost recikliranja te niski ugljični otisak drva kao građevnog materijala, poželjan su sastavni dio → održive arhitekture.







Drvene konstrukcije u Hrvatskoj

Drvo se kao konstruktivni materijal za gradnju od pradavnih vremena rabilo i na području današnje Hrvatske, napose u njezinim kontinentalnim dijelovima bogatima šumom, a siromašnima kamenom. Isprva se za natkrivanje nastambi te podizanje obrambenih zidova (palisada) rabilo neobrađeno kolje, šiblje i oblovina. Svjedočanstva o takvoj gradnji pronađena su npr. na arheološkom lokalitetu u Vučedolu iz III. tisućljeća pr. Kr. Do antičkoga doba drvena se građa počela tesati u pravilne oblike jednakih dimenzija, pa su za Rimljana drvena krovišta raspona do 20 m i mostovi preko najvećih rijeka dosegnuli oblik nalik onomu koji se ponekad rabi i danas.







Doselivši se iz šumovitih predjela, Hrvati su u svoju novu domovinu donijeli iskustvo gradnje u drvu. Ondje gdje ga je bilo u obilju isprva su gradili brvnare sa zidovima od pritesanih brvana, spojenih preklopima s prepustima u uglovima kuće. Bez obzira na pojavu pilana potočara od XV. st. (1428. podignuta je prva takva pilana na području Hrvatskog primorja i Gorskog kotara kraj Crikvenice), sjekira je ostala glavno oruđe narodnih graditelja i u kasnijim razdobljima. U šumom bogatim područjima kuće, gospodarske zgrade, pa i sakralne građevine još su se dugo vremena gradile od tesanih planki i greda. Na uglovima su se spajale vezom lastin rep, oblikujući izričaj tradicijskoga graditeljstva svojstven Pokuplju, Banovini, Posavini, Turopolju; tek od druge polovice XIX. st. tesanje je u narodnom graditeljstvu zamijenjeno ručnim piljenjem, potom i strojnim. Zbog masovnog iskrčivanja šuma u XVIII. st. u Slavoniji i drugdje, vlasti su dodjeljivale drvenu građu dovoljnu samo za kanatnu konstrukciju ziđa (bondruk), koja se potom zatvarala ispunom od ilovače, nepečenom opekom (ćerpić), a poslije i pečenom opekom, slijedeći tako srednjoeuropski način gradnje toga doba.













Osim u profanom i crkvenom graditeljstvu (kuće, krovišta, stropovi) kasnoga srednjeg i novoga vijeka, drvene konstrukcije bile su dio fortifikacijske arhitekture (krovišta, stropovi, galerije), a gradili su se i zemljano-drveni kašteli. Osmanski vladar Sulejman II. Veličanstveni dao je 1566. sagraditi golemi drveni, djelomično pontonski most dugačak gotovo 8 km, koji je preko dravskih močvara Osijek povezivao s Dardom. Radi potreba izgradnje karlovačke tvrđave, u njezinoj je blizini izgrađen 1579. pontonski most preko Kupe, a preko Mrežnice i Korane 1580. Čvrst drveni most preko Kupe u Karlovcu izgrađen je 1754., a preko Drave u Osijeku 1779. Prvi čvrsto građeni most preko Save u Zagrebu također je bio drvene konstrukcije, a izgrađen je prema nalogu cara Josipa II. 1783. na mjestu današnjega Savskog mosta. Približno istodobno izgrađen je 1783–86. drveni most preko Drave kraj Varaždina. Svi su ti mostovi brzo propadali pa ih je stalno trebalo popravljati i nanovo graditi.

U drugoj polovici XIX. st. počele su se osnivati prve parne pilane (u Gorskom kotaru prva je izgrađena 1847. u Prezidu). Bilo je to približno doba kada su tradicionalne tesarske drvene konstrukcije doživjele vrhunac. Među ostalim rabile su se i za izvedbu krovišta i stropova sve monumentalnijih zgrada javne namjene te industrijskih zgrada. Uz to su se, u kombinaciji sa skeletnim sustavom stupova i greda, tj. kanatnim ziđem, do II. svj. rata od drva gradile i čitave građevine trajne ili privremene namjene. Takve su bile mnogobrojne industrijske zgrade i skladišta (npr. žitni silos u riječkoj luci iz 1889), kupališta (u Opatiji Angiolina iz 1883., u Rijeci Quarnero iz 1904), tribine stadiona (u Zagrebu velodrom na Koturaškoj cesti iz 1895., stadion na Sveticama za sokolski slet za 50 000 gledatelja iz 1934), drveni most na Korani u karlovačkom Gornjem Mekušju (1933–35., na istom mjestu izgrađen je 1970. novi). Među najzapaženijim međuratnim ostvarenjima drvenih konstrukcija, ali i moderne arhitekture je dom veslačkog kluba Uskok → Antuna Ulricha iz 1931., koji je izgrađen u samo 18 dana.



















U prvoj polovici XX. st. tesarske konstrukcije sačinjene od masivne drvene građe povezane tesarskim vezovima kod većih su raspona zamijenile tzv. inženjerske drvene konstrukcije. Projektirale su se ekonomično na osnovi statičkih (inženjerskih) proračuna, a izrađivale u različitim oblicima grednih, okvirnih ili lučnih rešetkastih konstrukcija od dasaka i masivne građe spajane vijcima, čavlima, moždanicima, spojnim pločama i sl. Takve se konstrukcije i danas mogu naći u zgradama industrijskih pogona i skladišta građenih u to doba. Osim navedenoga, drvene se konstrukcije od davnina rabe kao privremene pomoćne građevine, isprva kao skele na gradilištima zidanih građevina, a poslije i kao oplate betonskih konstrukcija mostova i sl.







U razdoblju nakon II. svj. rata tradicionalne su se tesarske drvene konstrukcije izvodile sve rjeđe. Umjesto toga, uvažavajući prednosti drvenih konstrukcija, kao što su topao i osebujan izgled, lakoća i mogućnost montaže te održivost drva kao materijala, razvijala se primjena raznovrsnih novih inženjerskih drvenih konstrukcija koje zadovoljavaju zahtjeve suvremene gradnje. Među zapaženim su takvim realizacijama zagrebački velesajamski paviljoni privremene namjene u Savskoj cesti (danas Tehnički muzej Nikola Tesla; 1948., projektant → M. Haberle) u cijelosti izvedeni od 2800 m³ drvne građe i 23 000 m² brodskog poda, kupola planetarija u istom kompleksu (1965) promjera 8 m, rebrasta drvena kupola Brodarskog instituta (1951., → K. Tonković, M. Haberle) raspona gotovo 40 m, Čehoslovački paviljon na Zagrebačkom velesajmu (danas paviljon 20; 1956., J. Hrubý) kao jedina sajamska zgrada s drvenom lučnom konstrukcijom.







Značajan se iskorak u izvedbi drvenih konstrukcija velikih raspona dogodio 1972. osnutkom pogona za izradbu lijepljenih lameliranih nosača tvornice → Gaj (sv. 2) u Voćinu (danas Drvene konstrukcije d. o. o.), koji je do danas izveo više od 3000 građevina u Hrvatskoj i svijetu. Nosači mogu biti ravni, lučni, okvirni, rešetkasti, oblika slova S i dr., raspona 45 m. Među njima se ističu krovne konstrukcije zgrada Udruženja proizvođača industrije namještaja UPIN u Zagrebu (1977., danas Ambijenta), skladišta umjetnih gnojiva Petrokemija u Kutini (1978., raspona 36,4 m), nathodnik preko državne ceste uz Nacionalni park Plitvička jezera (1980., raspona 32,6 m), sportska dvorana današnje Graditeljsko-geodetske škole Osijek (1980), jahaonica ergele Zobnatica u Vojvodini (1988., V. Kujundžić; raspona od 55 m × 80 m bila je najveća takva konstrukcija u Jugoslaviji), prihvatni centar arboretuma u Lisičinama (1988; do danas nedovršen i devastiran), te recentniji Bazen u Vinkovcima (raspon 22,5 m × 12 m), Koprivnici (25 m × 11 m), sportske dvorane u Lovreču (28,9 m), Bujama (32 m), Solinu (35,6 m), Višnjevcu (31,7 m), teniske dvorane u Sesvetama (36,8 m), Čazmi (18,2 m), jahališta u Đakovu (37,6 m), Maloj Mlaki (22 m), niz gospodarskih zgrada poljoprivrednih farmi i industrijskih građevina.













U novije se doba osebujnim arhitektonskim rješenjem ističu drvene konstrukcije Dvoranskog plivališta Utrina u Zagrebu (2004., → J. Kostelac), sportske dvorane Samobor (2007., E. Šmit), Drvene kuće u Klimnu na Krku (2016., → I. Turato), vidikovca na Mađerkinu bregu kraj Štrigove (2022., visok 28 m), sportske dvorane Zlatar Bistrica (2022., AS NOP/Ivan Galić) i dr.







Radi brzine izgradnje i energetske učinkovitosti, sve se češće grade montažne obiteljske kuće s drvenom skeletnom konstrukcijom, tipske ili tvornički izrađene prema željama naručitelja. Preteču takvih kuća izrađivala je od 1960. Tvornica montažnih kuća → DIP Ogulin (sv. 2), od 1965. tvornica → Spačva (sv. 2) iz Vinkovaca, a od 1980-ih i Tvornica Jela u Delnicama u sastavu → DIP-a Delnice (sv. 2). Među današnjim su vodećim poduzećima specijaliziranima za taj tip izgradnje Domprojekt i Domus Plus iz Zagreba, Montažne kuće DLB iz Korenice, Studio Domus iz Pule. Posljednji od navedenih proizvođača odnedavna nudi izradbu nosivih dijelova kuća od križno lameliranih ploča CLT (→ montažna gradnja)







Školstvo, znanost i publicistika

Početci visokoškolske naobrazbe iz područja drvenih konstrukcija u Hrvatskoj poklapaju se s osnutkom Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919 (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4), na kojoj je to područje isprva u sklopu kolegija Građevne konstrukcije (→ zgradarstvo) predavao → Karlo Gentzkow, koji je ujedno osnovao Stolicu (katedru) za građevne konstrukcije i bio njezin predstojnik (1926–27). Početci Katedre naziru se u zbirci građevnih materijala i modela konstrukcija, koju je prikupljalo i upotpunjavalo nastavno osoblje još od 1919. Gentzkowa je u predavanju 1928. naslijedio njegov asistent → Zvonimir Vrkljan. Kolegije Građevne konstrukcije I i II Vrkljan je predavao za arhitekte i građevinare zajedno do 1947., potom je za svaku studentsku grupaciju vježbe i predavanja vodio odvojeno. Na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (od 1956. u sastavu Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta, od 1962. → Građevinski fakultet) uvedeni su kolegiji Drveni mostovi (1935), te Drvene inženjerske konstrukcije (1947). Te je kolegije od 1947. predavao K. Tonković koji je bio predstojnik Zavoda za drvene i masivne mostove (1963−71). Od 1968. Drvene konstrukcije predavao je Stjepan Sablić, a od 1981. → Zvonimir Žagar do umirovljenja 2001., kada je kolegij preuzela Vlatka Rajčić, pročelnica Katedre za drvene konstrukcije (od 2006). Visokoškolska nastava drvenih konstrukcija odvija se i na drugim građevinskim fakultetima u Splitu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije), Rijeci (→ Građevinski fakultet u Rijeci) i Osijeku (→ Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek).

Među stručnom publicistikom iz područja drvenih konstrukcija ističu se Drvene konstrukcije I–IV (2001), Drveni mostovi (2001) i Konstrukcije od drveta (sa S. E. Omerom, 2007) Zvonimira Žagara te Drvene konstrukcije prema europskim normama (2007., A. Bjelanović, V. Rajčić), Drvene konstrukcije u arhitekturi (2008., M. Sulyok-Selimbegović), Drvene konstrukcije. Priručnik za vježbe (2018., D. Čizmar) i dr.