Centar vojnotehničkih škola KoV JNA General armije Ivan Gošnjak (CVTŠ), ustanova sa sjedištem u Zagrebu koja je okupljala srednje i visokoškolske obrazovne institucije za školovanje časnika i dočasnika kopnene vojske JNA. Osnovan je 1953. kao Tehnički školski centar KoV JNA (TŠC), a u Zagrebu je djelovao do 1991., kada je zbog ratnih zbivanja premješten u Srbiju (Beograd i Kruševac). Visoko obrazovanje koje se provodilo unutar Centra bilo je najkvalitetnije tehničko obrazovanje u državi te su ondje predavali najcjenjeniji profesori s civilnih fakulteta.
Centar je nastao spajanjem dviju postojećih škola – Automobilskoga školskog centra i Artiljerijsko-tehničke oficirske škole, te osnivanjem novih – Vojnotehničke oficirske škole, Automobilske oficirske aplikacione škole (zatvorena 1955), Tehničke podoficirske škole (od 1969. Srednja tehnička vojna škola), Tehničke škole rezervnih oficira i Vojnoindustrijske škole (1956. preustrojena u Višu vojnotehničku akademiju, a 1960. u Školu za usavršavanje tehničkih oficira). Godine 1970. Centru se pridružila i novoosnovana Vojna gimnazija Ivo Lola Ribar (matematičkoga smjera). TŠC imao je funkciju koordinacije nastave i vođenja izdavačke djelatnosti, a škole su u drugim pogledima bile neovisne. U TŠC-u školovali su se aktivni i rezervni časnici moto-tehničke i artiljerijsko-tehničke struke, dočasnici više tehničkih struka te vojni majstori.
Reformom školstva TŠC je 1974. preoblikovan te su unutar njega djelovale Tehnička vojna akademija KoV (TVA, u sastavu koje je od 1979. Vojnotehnički fakultet, VTF), Tehnička srednja vojna škola KoV, Nastavni bataljon i Vojna gimnazija. Naziv je 1980. promijenjen u TŠC General armije Ivan Gošnjak, a 1984. u Centar vojnotehničkih škola KoV JNA General armije Ivan Gošnjak prema hrvatskome političaru i generalu Ivanu Gošnjaku (1909–1980).
Čelnici Centra za njegova djelovanja u Hrvatskoj bili su Jovan Đurić (1953−55), Bogdan Peko (1955−65), Milan Pavlović (1965−73), → Žarko Alujević (1973−80), Ramiz Abduli (1980−89) i Zvonimir Tonković (1989−91).
Visoko obrazovanje u CVTŠ-u
Visoko obrazovanje u sklopu Centra provodilo se za buduće časnike tehničke i prometne službe kopnene vojske. Osnovana 1953. kao Vojnotehnička oficirska škola, naziv i ustroj više je puta promijenila: Viša vojnotehnička akademija (1956), Škola za usavršavanje tehničkih oficira (1961), a od reforme vojnoga školstva (odn. ujedinjavanja svih visokih škola u jedinstvenu ustanovu) nosi naziv Visoka tehnička škola KoV JNA (VTŠ, 1966). Škola je u sastavu imala Tehničku akademiju (I. stupanj školovanja), Višu tehničku akademiju (II. stupanj školovanja) i Školu za usavršavanje tehničkih oficira, a sastojala se od 19 katedri (od kojih su neke poslije ujedinjene) te odjela za strane jezike. Godine 1972. uvedeno je školovanje nuklearno-biološko-kemijske obrane i protuzračne obrane. Prvi stupanj školovanja trajao je tri godine (čin poručnika i titula inženjera smjera ili specijalnosti), a drugi se stupanj upisivao nakon dvije godine u službi te je trajao dvije godine, čime se stjecala titula diplomiranoga vojnog inženjera određenoga smjera i specijalnosti. Magistarski i doktorski studij (područje operacijskih istraživanja) uvedeni su 1968., čime je omogućeno i dodatno obrazovanje nastavnoga kadra (koji se do tada obrazovao na civilnim fakultetima). Od početnih deset nastavnika s doktoratom znanosti (1966), 1991. broj je narastao na 66, a do iste godine obrazovano je i 117 magistara znanosti.
Godine 1974. naziv škole promijenjen je u Tehnička vojna akademija KoV JNA (TVA). Školovanje je od tada trajalo pet godina (čin poručnika i titula diplomiranoga inženjera smjera ili specijalnosti) i provodilo se na šest smjerova: naoružanje, motorna vozila i inženjerski strojevi, elektronika, pirotehnologija, raketni i prometni smjer. U sastavu Akademije provodilo se školovanje rezervnih časnika te usavršavanje tehničkih časnika (Škola rezervnih tehničkih oficira i Škola za usavršavanje tehničkih oficira). Naziv je ponovno promijenjen 1985. u Visoke vojnotehničke škole KoV JNA (VVTŠ). U sastavu VVTŠ-a djelovale su Vojnotehnička akademija, Vojnotehnički fakultet i Škola rezervnih oficira tehničke službe, s jedinstvenim nastavnim kadrom organiziranim u katedre. Velik dio nastavnoga kadra (uključujući oko 80% nastavnika s doktoratom znanosti) ostao je u Hrvatskoj, gdje su ubrzo uspostavljene nove obrazovne ustanove kopnene vojske (→ Hrvatsko vojno učilište Dr. Franjo Tuđman).
Visoko obrazovanje u CVTŠ-u vodili su Dane Blažević (1953−60), Božidar Kušec (1960−61), Ignatije Perić (1961−64), Nikola Derikrava (1964−66), Petar Bošnjaković (1966−67), Božidar Kovačić (1967−72), Milan Budiselić (1972−75), Ramiz Abduli (1975−80), Zvonimir Tonković (1980−86) te → Simeon Kovačev (1986−91).
Vojnotehnički fakultet također je bio dio sustava visokoškolskoga obrazovanja u sklopu Centra, a osnovan je 1979. kao vojnoprivredni sektor TVA. Elaborat o osnivanju izradio je 1965. → Edgar Škrobonja, čime je dao koncept za promicanje vojnih tehničkih akademija u visoke tehničke škole. Cilj je bio stvaranje stručnjaka za razvoj i proizvodnju ratnih materijalnih sredstava, kadra kakav tada nije bilo moguće dobiti obrazovanjem na civilnim fakultetima. Studenti su u pravima i dužnostima bili jednaki pitomcima TVA, no nisu nosili uniforme. Naziv Vojnotehnički fakultet (VTF) uveden je 1985., kada je TVA preustrojen u VVTŠ. Fakultet je u Zagrebu djelovao do 1991., kada je premješten u Beograd. Obrazovanje je završilo 11 klasa, od čega osam u potpunosti u Zagrebu, a tri klase započele su školovanje u Zagrebu, a završile u Beogradu.
S. Kovačev i dr.: Nastavno-obrazovni resursi i kapaciteti JNA. Polemos, 9(2006), str. 56–57.
M. Cvetković: Vojnotehnički fakultet 1979–1997. Beograd, 2009.
Tehnički školski centar KoV JNA (1953–80)
Tehnički školski centar General armije Ivan Gošnjak (1980–84)
Centar vojnotehničkih škola KoV JNA General armije Ivan Gošnjak (1984–91)